TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 11.10.2024.
Pita od jabuka sa orasima savršen je desert za svaku priliku.
Pita od jabuka je jednostavna, a opet raskošna poslastica i kao takva oduvijek je bila omiljena. Svojim slatkim, sočnim jabukama i hrskavim orasima, ona mami mirisima koji nas vraćaju u djetinjstvo, kada smo se okupljali oko stola s porodicom i prijateljima.
Foto: freepik.com
Pita od jabuka: Zanimljive činjenice
Pita od jabuka jedan je od najstarijih deserta, poznata još od srednjeg vijeka, a njena popularnost ne opada ni danas. U mnogim kulturama, pita od jabuka simbolizuje dobrodošlicu i toplinu doma, dok se u Sjedinjenim Američkim Državama često naziva "američkim desertom". Ovu pitu možete lako prilagoditi vlastitim ukusima dodavanjem začina ili omiljenih sastojaka, a kombinacija jabuka i oraha stvara savršen balans slatkoće i hrskavosti.
Pita od jabuka: Brza i jednostavna priprema
Pitu od jabuka sa orasima vrlo je lako napraviti jer ne zahtijeva mnogo vremena. Samo nekoliko sastojaka, malo ljubavi i za manje od sat vremena možete poslužiti topli desert koji će očarati sve prisutne. Mnogi je smatraju "desertom za svaku priliku" jer je savršena za rođendane, praznike ili čak samo nedjeljni ručak. Bez obzira na priliku, možete biti sigurni da će ova pita nestati brže nego što možete reći "mmm"!
U ovom receptu, pitu od jabuka obogaćujemo hrskavim orasima i kremastim prelivom, čime dodajemo još jedan sloj uživanja. Pripremite se da očarate svoje najmilije ovim neodoljivim desertom koji će svima ostati u sjećanju.
Foto: pexels.com
Sastojci za pitu od jabuka
Sastojci za koru:
250 g brašna
125 g maslaca (hladnog, isječenog na kockice)
75 g šećera u prahu
1 jaje
prstohvat soli
1 - 2 male kašike hladne vode (po potrebi)
Sastojci za fil:
4 - 5 srednjih jabuka (najbolje kisele vrste)
100 g oraha (sitno isjeckanih)
100 g šećera
1 mala kašika cimeta
1 mala kašika limunovog soka
1 kašika brašna (za zgušnjavanje)
Sastojci za kremasti preliv:
200 ml pavlake za kuhanje
100 g krem sira
2 male kašike šećera u prahu
1 mala kašika vanilin šećera
Priprema
Priprema kore za pitu od jabuka: U velikoj posudi, pomiješajte brašno, šećer u prahu i prstohvat soli. Dodajte hladni maslac i prstima ga utrljajte u brašno dok ne dobijete mrvičastu teksturu. Dodajte jaje i, ako je potrebno, hladnu vodu, pa brzo umijesite tijesto. Oblikujte ga u loptu, umotajte u plastičnu foliju i ostavite u frižideru da se hladi oko 30 minuta.
Priprema fila za pitu od jabuka: Dok se tijesto hladi, ogulite jabuke, odstranite im sjemenke i isjeckajte ih na tanke kriške. U posudi pomiješajte isjeckane jabuke, orahe, šećer, cimet, limunov sok i brašno. Sve dobro promiješajte kako bi se sastojci povezali.
Priprema pite od jabuka:
Zagrijte rernu na 180°C (350°F).
Izvadite tijesto iz frižidera i stavite ga na pobrašnjenu površinu. Razvucite ga na debljinu od oko 3-5 mm.
Prebacite tijesto u podmazan pleh za pitu promjera 26 cm. Tijesto treba prekrivati dno i rubove pleha. Ako tijesto malo viška izlazi iz pleha, to nije problem; može se kasnije odrezati.
Pripremite fil: ravnomjerno rasporedite fil od jabuka i oraha na tijesto, pazeći da fil ne bude previše vlažan.
Trakice od tijesta: Od preostalog tijesta izradite tanke trakice (oko 1 - 2 cm široke). Počnite s postavljanjem prvih trakica horizontalno preko fila, pazeći da ostavite malo razmaka između svake trakice (oko 1-2 cm). Prva trakica trebala bi biti blizu ruba pleha. Nakon što ste postavili horizontalne trakice, uzmite druge trakice i postavite ih vertikalno, tako da formiraju rešetku s horizontalnim trakicama. Ponovo ostavite malo razmaka između svake trakice. Kada su sve trakice postavljene, lagano pritisnite krajeve trakica na tijesto kako bi se spojili i zapečatili. Ako želite, možete premazati trakice s malo umućenog jaja ili mlijeka za sjajniji izgled prilikom pečenja. Ovo će dati lijepu zlatnu boju.
Pečenje pite od jabuka: Pecite pitu u zagrijanoj rerni oko 35 - 40 minuta ili dok kora ne postane zlatno smeđa, a jabuke mekane.
Priprema kremastog preljeva za pitu od jabuka: Dok se pita peče, pripremite kremasti preliv. U posudi umutite pavlaku za kuhanje, krem sir, šećer u prahu i vanilin šećer dok ne dobijete glatku smjesu. Kada se pita ohladi, poslužite je uz kremasti preliv.
* * *
Naslovna fotografija: @_kssyusha_
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
