TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 25.11.2023.
Kolač sa orasima uvijek pruža mnogo mogućnosti. Orah kao dodatak desertima funkcionira odlično jer se tako lako slaže sa mnogo drugih okusa. Upravo zato ne iznenađuje da smo mogli pronaći mnoštvo recepata za kolač sa orasima.
No, naravno, nismo ih mogli izdvojiti baš sve. Neki od najboljih koji će se svidjeti svim uzrastima kriju se u našem užem izboru ispod. Od brownie kolača zbog kojeg će se otimati za zadnji komad pa sve do torte koja će oduševiti goste, orasi su glavna tema ovih deserta.
Najbolje je to što i izgledaju primamljivo pa će tako zadiviti sve koje želite impresionirati. S druge strane, sjajni su i za druženje uz kavu ili čaj.
Kolač sa orasima tako lako možemo i vezati za hladniji period, kao što je jesen i zima. Zajedno sa kolačima od jabuka i omiljenim pitama automatski je podsjetnik na blagdanski period, također. Uz to, teško je ne reći kolač sa orasima, a pri tome se ne prisjetiti sjajnih kolača koji nas vraćaju u djetinjstvo.
Za inspiraciju koji kolač sa orasima praviti danas, otkrijte naše favorite u nastavku.
Brownie sa orasima
Sastojci:
Priprema:
Zagrijte pećnicu na 170 stupnjeva, a zatim u zdjeli otopite maslac i komadiće čokolade.
Smjesi zatim dodajte šećer, jaja i vaniliju i promiješajte sve kako bi se sjedinilo. Nakon toga možete dodati brašno, kakao i prašak za pecivo ponovno miješajući kako bi nastala kompaktna smjesa.
Na kraju umiješajte usitnjene pržene orahe i smjesu izlijte u namašćeni pleh za pečenje.
Pecite 30-35 minuta, a sve na kraju za intenziviranje okusa možete posuti sa malo krupne soli. Na zaboravite brownie kolač ohladiti 20 minuta prije rezanja.
Banana kruh sa orasima
Sastojci:
Priprema:
Zagrijte pećnicu na 175 stupnjeva, i namastite kalup za pečenje kruha.
U velikoj zdjeli pomiješajte maslac i šećer. Dodajte jaja, vaniliju i limunov sok te dobro promiješajte.
U posebnoj zdjeli pomiješajte brašno, sodu bikarbonu, prašak za pecivo i sol. Nakon što se potpuno sjedini, ulijte u smjesu sa maslacem i miksajte dok ne postane glatko.
Banane zgnječite vilicom, a zatim pomiješajte kiselo vrhnje, orahe i zgnječene banane. Tako pripremljenu smjesu rasporedite ravnomjerno u kalup za kruh.
Pecite 60 minuta i napravite test sa čačkalicom. Ako na čačkalici ništa ne ostaje, kruh je pečen i možete ga izvaditi iz pećnice i ostaviti da se ohladi u kalupu 10 minuta. Kruh zatim izvadite i stavite na rešetku da se potpuno ohladi.
Torta sa orasima
Sastojci (za koru):
Sastojci (za kremu)
Sastojci (za dekoraciju):
Priprema (kore):
Namastite dva kalupa za tortu, dno obložite papirom za pečenje, a zatim cijeli kalup pospite brašnom.
Pećnicu upalite na 180 stupnjeva, a mikserom umutite maslac i šećer dok ne postanu svijetli i pjenasti. U smjesu maslaca i šećera dodajte jaje i dobro umutite.
Dodajte otprilike četvrtinu brašna i miješajte dok smjesa ne dobije svijetlu boju, i sve ponovite s preostalim jajima i brašnom dok ne potrošite jaja i brašno.
Smjesa za koru će biti lagana i kremasta, a u nju zatim dodajte nasjeckane orahe, umiješajte espresso prah u tekući espresso i sve zatim dodajte u smjesu.
Dobro izmiješajte, a zatim podijelite smjesu za kolače u pripremljene kalupe za kolače, pecite oko 30 minuta ili dok čačkalica ne bude u potpunosti čista kad ju postavite u središte kolača.
Ostavite kore da se ohlade u kalupima 10 minuta, zatim ih pažljivo izvadite i stavite na rešetke za hlađenje, a papir uklonite.
Priprema (krema):
Pomiješajte sve sastojke za kremu od maslaca dok ne dobijete glatku i kremastu glazuru.
Priprema (ukrašavanje):
Pola kreme namažite na prvu koru, poklopite kremu sa drugom korom, a na vrh stavite ostatak kreme.
Na vrhu možete postaviti čitave ili polovice oraha, ali i posuti površinu isjeckanim orasima.
***
Foto: Pexels, Unsplash
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
