Profesorska soba na Muzičkoj akademiji u Sarajevu prvi je interijer koji nas je upoznao s radom arhitektonskog studija SOVA arhitektura.

Iza ovog arhitektonskog studija krije se Maja Nurkić, arhitektica koja potpisuje kreativno uređenje par cool dućana u BiH (Dresscode i Bazerdržan), obiteljskih domova u kojima je svaki centimetar prostora pametno iskorišten, kao i raznih objekata koji se ističu upravo interijerom koji poziva na istraživanje (Restoran Sendi u Sarajevu).

Maja kroz igru bojama i uzorcima, ali i posvećenost svakom detalju u prostoru kreira interijere koji imaju moderan vibe, a istovremeno su elegantni, profinjeni, topli.
Željeli smo saznati više o tome kako teče njen proces vizualizacije prostora, koliko je izazovno uskladiti vlastiti stil sa željama investitora i kako ova zaposlena mama u 24h vremena uspjeva spojiti sve privatne obveze, arhitektonske projekte i rad na pjesmama koje objavljuje pod umjetničkim imenom Maysia.

Prije nešto više od mjesec dana, dok sigurnosne mjere nisu sve nas potaknule na jedan sasvim novi tempo unutar četiri zida doma, dogovorili smo druženje s Majom u stanu jedne obitelji iz Sarajeva čije uređenje potpisuje upravo Maja.

Uz toplu dobrodošlicu, saznali smo više o bh.brendovima s kojima surađuje prilikom uređenja prostora, dom koje poznate osobe bi voljela urediti, što nam priprema na polju glazbene karijere, ali i što se krije u Majinoj torbi, kako ostaje organizirana, što trenutno čita, sluša...

3 riječi koje te najbolje opisuju?

1 – ne
2 – opisujem
3 – sebe
:) 

Kada si po prvi puta poželjela biti arhitektica?

Nikada nisam željela biti arhitektica, ni sada ne želim. Smijem se sama sebi trenutno, ali to je istina. Iako sam beskrajno predana svojim enterijerima, volim sve što napravim, volim svoje klijente i dalje, oduvijek i zauvijek, željet ću živjeti u notama .

Zašto tvoj arhitektonski studio nosi naziv SOVA arhitektura? Koje karakteristike mora imati prostor čije uređenje potpisuje SOVA arhitektura?

Moj dragi, najdraži dajdža me je zvao SOVA kada sam bila djevojčica, pa i imam ogromne oči poput ove ptice.:) 

Odlično čuju, odlično vide, nečujne su, pa i onda kada je potpuni mrak. Nekima su mudrost i uspjeh, nekima smrt i strah, u svakom slučaju mistične. Ja volim mistiku, a ljudi će me sigurno doživljavati ili me dožive ovako ili onako, sredine nema. :)
Karakteristike prostora – perfekcionizam prije zraka, iako, ovo su moje želje i čežnje, u svakom slučaju dam sve od sebe da tako i bude, ali... Nekada nije, naravno, a i dosta toga ne ovisi samo o meni.

Kako teče tvoj kreativni proces od ideje do realizacije?

Prije no bilo šta nacrtam, već kada uđem u prostor i pogledam ga, počnem ga rušiti i graditi. Nakon toga razrađujem varijante u glavi, nekada to čak ide i do posljednjeg detalja, a sve se odvija dok vozim ili hodam, pa imam prostora za to. Također, obzirom na veliki broj projekata, muziku i ostalo, mozak će skakati sa jednog na drugo i razrađivati. Najčešće se desi da, na kraju tog višednevnog procesa koji se ponavlja i vrti samo u mojoj mašti, sjednem i nacrtam finalnu varijantu koju prezentujem klijentu. U većini slučajeva, uz minimalna pomjeranja i izmjene, to bude to.

Kako uspijevaš kreirati vezu između prostora i osobe koja će u njemu živjeti?

Slušam svoje klijente, pratim njihove pokrete, pokušavam ući u njihove umove, koliko god mogu, a ono najvažnije, pristupam otvorenog srca i prijateljski te zbog moje energije, uzvraćaju na isti način. Samim tim ne postoji zid između nas niti prepreka u međusobnom razumijevanju te se stvara veza između njih i mene, a ja sam njihov prostor. 

Maja Nurkić i Dijana Ćavar

Ovaj intervju se odvija upravo u jednom odličnom interijeru koji nosi tvoj potpis. Otkrila si nam da nerijetko s lokalnim stolarima i drugim zanatlijama izrađuješ unikatne i personalizirane komade. S kojim sve domaćim brendovima surađuješ?

Većinu onoga što napravimo ja dizajniram za dati prostor a moj stolar – jedan čovjek, Salhudin Musić – za mene umjetnik – tome da život. ZANAT, Studio Vračo, ZART, Gazzda, Artisan, Sham Capets upotpune umjetničku sliku. Znam da je pitanje vezano za domaće brendove, pa neću imenovati, ali ću svakako pomenuti da me prate, a i ja njih, mnogi bosanskohercegovački trgovci sa kojima također imam lijepu suradnju. Pozdrav za sve.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by SOVA (@sovarhitektura) on Mar 21, 2020 at 4:06am PDT

Koji su najveći poslovni izazovi s kojima se susrećeš?

Komšije, sve ostalo je med i mlijeko u odnosu na njih.

Kako izgleda tvoj radni dan? Kako svoja 24h uspijevaš podijeliti između obitelji, arhitekture, glazbe i vremena za sebe? Kako ostaješ organizirana i produktivna?

Kažu mi da u ormaru krijem klonove. (hahaha). Ima nekoliko osoba u meni, svaka se bori za svoje, žestoko, a ja moram da ispunjavam. :)

Kada bi mogla da uređuješ radni prostor ili dom neke poznate osobe, koja bi to bila i zašto?

Hm, nisam razmišljala o ovome i ne znam baš da bi me to ispunilo išta više nego kreiranje doma za bilo koju drugu osobu, ali da ne budem party breaker, reći ću Eminem.  

Na koji si svoj projekt najviše ponosna?

Na sve!

Kako kreiraš balans između raznih projekata na kojima radiš?

Klonovi. (hahaha). Ne razmišljam o tome, znam šta moram činiti, činim i gazim naprijed.

Koja zgrada u Sarajevu po tebi zaslužuje posebnu pažnju kada ju promatraš kao arhitektica?

Roditeljska kuća.

Pratiš li što se zbiva u BiH na području arhitekture, glazbe ili mode? Postoji li netko ili nešto što te posebno veseli ili inspirira?

Pretpostavljam da, zbog fokusa na sve što moram uraditi, kreirati, izvesti na pravi put, sam van dešavanja. Sve lijepe stvari koje dođu do mene vesele me. Trudim se inspirisati samu sebe.

Rad kojih arhitekata (domaćih ili stranih) osobno pratiš i cijeniš?

Uvijek sam, u svemu, cijenila sve ljude koji se trude i rade, tako da pozdravljam, sa respektom, kolege kao i ljude iz drugih branši koji grade svoj put.
Ne pratim dešavanja, ako nešto uhvatim na Instagramu, to je sve, obradujem se zbog nečijeg uspjeha, ostavim komentar podrške jer me čini sretnom da ljudi idu naprijed. Aktivno pratim samo rad Emira Salkića, divim se svemu što je utkano u njega kao čovjeka, izrazito je inteligentan i kreativan, radi za sebe i u tišini, a njegovi radovi su itekako glasni.

Glazbu stvaraš pod imenom Maysia. Na internetu se uz tvoju glazbu vežu epiteti unikatan vokal i upečatljiva pojava. Kako bi ti opisala svoj glazbeni stil i što novo pripremaš u ovoj godini?

Hvala. :) Ne vjerujem da imam stil, pišem i stvaram prema osjećaju u datom momentu. Ono što mogu reći jeste da volim sound koji je heavy, deep pa možda i dark. Prestala sam planirati, radim, trudim se, a šta će izaći iz svega toga vidjet ćemo.

https://www.youtube.com/watch?v=4jBxh7Cus6g

Što se krije u tvom ormaru, a po kojim kriterijima biraš modne dodatke koje nosiš?

Postoji jedan ormar koji je pun odjeće, neka je i nova, kupljena za, eto ako zatreba. :) Ja sam većinu vremena u trenerci, tenama i sportskim majicama, nerijetko je to sve odjeća sa muškog, pa i muškog dječjeg odjela. Neka je udobna, čista, po mogućnosti crna, bijela, nikako šarena.

Što uvijek nosiš u svojoj torbi?

Za svoj pretprošli rođendan dobila sam pernicu. U tom momentu, kada sam otpakovala poklon, ugledala ju, žuta, mini, a opet dovoljno velika, puna svega, što prije sam ju otvorila jer sam jedva čekala da vidim koje olovke mi je jedna od mojih najbližih prijateljica, također arhitektica, poklonila.
Otvorih, a unutra jedino što prepoznah bila je maskara. (hahahaha) 
To nije bila pernica, nego neseser, a kako sam digla pogled i pogledala Kanitu ona je odmah počela govoriti – "Molim te Majo, eto ponekad samo se našminkaj. To je ono osnovno." Kako osnovno kad ja ne znam šta čemu služi? Opet se smijem sama sebi. Tada sam prvi put saznala za highlighter. Dvije godine nakon, ipak je žuta pernica, koja je puna crnih olovaka i bez nje ne idem nigdje.

Što trenutno čitaš, slušaš i gledaš?

Ne čitam, koliko god da grozno zvučalo. Slušam sebe jer se analiziram i trudim se napredovati. Gledam Disney filmove sa Noahom i Game of Thrones – opet.

Ujutro kada ustaneš, prva stvar koju napraviš je… A prije spavanja uvijek…

Poljubim Noaha i poljubim Noaha.

Kako izgleda tvoja jutarnja, a kako večernja beauty rutina?

Sad ću se opet sebi nasmijati jer, nisam baš beauty tip. Jutarnja rutina je klikanje bilo kojeg dugmeta na tastaturi kako bih probudila računar i vidjela je li završio sve što sam ga „zamolila“ da uradi dok ja spavam, a večernja klikanje po dugmićima na tastaturi, koji imaju neko značenje u datom programu i rad do momenta dok ne zaspim pa u najgorem slučaju udarim glavom o tastaturu i shvatim da je vrijeme da poljubim dijete, pređem u horizontalni položaj i zažmirim. Ono što se na brzinu natjeram učiniti, kada mi se neko od najbližih nagovori, kako to moram zbog svoje kože, „izmasiram“ lice jednim od Biologique Recherche proizvoda koje zaista volim.

Koja je najvažnija lekcija koju si naučila u karijeri, a što bi savjetovala BONJOUR. čitateljicama koje su tek na početku svog karijernog puta?

Neznanje je divno jer će me uvijek tjerati da saznam više.

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

 

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

 

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

 

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

 

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

 

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

 

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

 

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

 

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

 

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

 

Foto: PR