Prije nešto više od pet mjeseci otvoren je prvi muzej drvorezbarstva u BiH.

Konjic ima dugu tradiciju obrade drveta, što muzej i sjajno dočarava kroz eksponate izrađene od drveta, ali i novinarske isječke, kutije, suvenire, ali i samo uređenje. 

Prilikom ulaza u muzej, već na prvu vašu znatiželju ukradu zidovi obogaćeni drvenim trouglovima zbog kojih imate dojam kao da ste u zemlji čudesa, dok hodnici daju naglasiti da ulazite u svojevrsni tunel.

Kompletan projekt realiziran je u suradnji arhitektonskog ureda normal arhitektura, Zanata (domaći brend ručno izrađenih komada namještaja i dodataka za dom od drveta sa središtem u Konjicu) te Ureda Europske Unije u BiH. Sve o projektu odlučili smo saznati u razgovoru s Emirom, koji unatoč zaposlenom rasporedu koji uključuje i projekte vezane za clip3D brend, TOCHAK i putovanja na festivale posvećene produkt dizajnu, uvijek pronalazi vrijeme za naše uredništvo. 

***

Ovo nije prvi put da ti i Zanat kreirate lijepe domaće priče. Kako je započela vaša suradnja?

Ja se lično s osobama koje stoje iza Zanata znam već više od 20 godina, ali je bliska saradnja između normal-a i Zanata počela 2015. godine kada je Zanat kao brend i lansiran na sajmu namještaja IMM u Kölnu. Osnivači su nam povjerili dizajn sajamskih štandova i izložbi na kojima se pojavljuje Zanat jer su bili mišljenja da je naša kreativnost odgovarajuća za njihov izlazak na evropsko i svjetsko tržište. Od tada smo uspješno realizovali veliki broj projekata i vjerujem da se nismo osramotili. :)

Muzej drvorezbarstva u Konjicu je prvi takve prirode u BiH. Koliko je vremena trajala sama realizacija cijelog projekta? Tko je činio tvoj tim?

Ideja o samom muzeju je stara nekoliko godina, ali je aktualizirana kada je drvorezbarstvo kao vještina upisano u Unesco listu nematerijalne baštine u decembru 2017. na čemu je ekipa iz Zanata predano radila nekoliko godina. Na projektu muzeja smo radili par mjeseci da bi početkom 2019. poduzeli konkretne pripreme na realizaciji. Sama izvedba je trajala nekih 60-ak dana da bi muzej za javnost bio otvoren 12.06.2019. Danas muzej posjećuju pojedinci kao i organizovane grupe. Na projektu smo radili svi iz ateljea (trenutna postavka je: Alma Džinalija, Dino Eminagić, Emir Salkić, Mirza Čavčić, Muhamed Serdarević i Zerina Alić) a veliku pomoć nam je pružio i kolega Ognjen Graovac, inače mladi arhitekt sa adresom u Beogradu. 

Kako ste došli na ideju za uređenje i što je bila nit vodilja? Koje ste sve materijale koristili u izvedbi?

Kada su nas zamolili da uradimo projekat i nakon što smo pregledali prostor u kome je muzej predviđen, shvatili smo da je to labirint malih prostorija koje su nastajale kako se objekat, u kome je muzej sada smješten, proširivao. Razumjeli smo da je prostor previše iscjepkan. Nakon prvih pokušaja došli smo do zaključka da je neophodno postojeću formu prostora neophodno u potpunosti negirati te smo odlučili da u taj labirint smjestimo potpuno novu strukturu.

Posmatrali smo muzej kao putovanje kroz vrijeme, što on faktički i jeste te smo se naslonili na Teoriju relativiteta i pojam “crvotočine” ili Einstein-Rosen-ov most koji se pojednostavljeno reprezentira kao tunel s dva izlaza koji povezuju različita mjesta u vremenu i prostoru. Mi smo kompletan muzej napravili kao jedan “tunel” sa dva izlaza koji povezuju dvije tačke u istoriji, začetak drvorezbarstva i današnjicu.Taj tunel smo geomertizirali iz dvostruko zakrivljene površine kao sklop velikog broja trouglova te sve to izveli od drveta. 

Koji je bio najizazovniji dio?

Rekao bih da je montiranje ove trodimenzionalne sklapalice bio najizazovniji dio, ali bih rekao i najzabavniji. Trebalo nam je 6 dana da sklopimo  978 trouglova sa 1351 međusobnih veza između tih trouglova. Takođe je interesantno to bilo isprogramirati jer smo pored tradicionalnog metoda projektovanja, iskoristili i parametrijski dizajn koji nam je omogućio da optimiziramo cijelu formu (prema veličini i broju elemenata) kao i da sve te elemente uspijemo pripremiti za montažu gdje smo upotrebili CNC tehnologije u čemu nam je Ognjen jako mnogo pomogao. 

Možeš li nam reći nešto više o namještaju, rasvjeti i ukrasnim policama u samom muzeju? Zašto ste baš njih birali kao dio interijera u muzeju?

Ekipa iz Zanata je uradila odličan posao na prikupljanju muzejske građe, a čemu je doprinio veliki broj građana Konjica koji su donosili predmete koje imaju, isječke iz novina, razne priče i slično. To je onda strukturirano po periodima te tako i poredano na zidove muzeja. Obzirom da je struktura muzeja specifična, mi smo napravili udubljenja u zidovima koja su neka vrsta table sa rasterom rupom kako bi izložba bila što fleksibilnija u budućnosti. Razlog je činjenica da postoji mogućnost da se pojavi još muzejske građe za koju nismo znali da postoji a vrijedna je za pokazati kao i to da će se postavka mijenjati s vremena na vrijeme. 

Tvoj najdraži kutak unutar muzeja?

Rekao bih da je bilo koji kutak muzeja interesantan sam za sebe, ali bih možda, što je čudno, izdvojio memorijalnu sobu sa 200 hoklica (malih stolica) od kojih smo napravili kružnu sobu te na njih postavili imena rezbara koji su doprinijeli očuvanju i razvoju drvorezbarskog zanata.

U stanu od svega 40 kvadrata, nekoliko pažljivo oblikovanih krivina i organskih linija potpuno mijenja način na koji doživljavamo prostor u centru Sarajeva.

Na svega nekoliko koraka od Narodnog pozorišta, iza fasade tipične gradske zgrade, krije se interijer u Sarajevu koji funkcioniše kao studija proporcije i balansa. Umjesto da naglašava svoju kvadraturu, ovaj stan je suptilno razgrađuje kroz oble forme, meke prijelaze i pažljivo kadrirane poglede između zona. 

Zid nije samo zid, već element kompozicije, boja nije akcenat, već arhitektonska odluka. Paleta maslinasto zelene, toplog drveta i zagasitih tonova terakote djeluje kontrolisano, ali nikada hladno. Rezultat je prostor koji se ne nameće veličinom, nego jasnoćom ideje.







Arhitektonska pregrada kao centralni element

Najintrigantniji momenat ovog stana je zidna pregrada koja istovremeno dijeli i povezuje. Postavljena između dnevnog boravka i spavaće zone, ona funkcioniše kao TV zid, ali i kao vizuelni okvir cijelog prostora. Uokvirena maslinasto zelenom bojom i blagim profilacijama, djeluje gotovo scenografski kao pozadina koja definira ritam interijera.

Umjesto klasičnog hodničkog razdvajanja, prostor ostaje protočan. Pogled klizi iz jedne zone u drugu, ali svaka ima vlastiti identitet. Upravo ta balansirana transparentnost daje stanu osjećaj većeg volumena.







Krivine kao odgovor na malu kvadraturu

U interijerima manjih dimenzija oštre linije često dodatno naglašavaju skučenost. Ovdje je pristup suprotan. Uzglavlje kreveta izvedeno je u zaobljenoj, organskoj formi, gotovo poput skulpturalnog elementa. Kuhinjski gornji ormarići imaju mekano zaobljene ivice, a i trpezarijske stolice prate istu fluidnu logiku.

Te krivine nisu samo estetski detalj. One omekšavaju prijelaze između zona, ublažavaju kontraste i stvaraju osjećaj protočnosti. Prostor se ne doživljava kroz uglove, nego kroz kretanje.





Maslinasto zelena kao tiha konstanta

Duboka zelena nijansa pojavljuje se na nekoliko ključnih tačaka: centralni zid, kuhinjski elementi, ugradbeni ormari. Umjesto da dominira, ona utemeljuje prostor. U kombinaciji sa svijetlim hrastovim podom i bijelim zidovima, djeluje smirujuće i sofisticirano.

Zelena ovdje nije trendovski izbor, već strateški potez. Ona povezuje dnevnu zonu, trpezariju i kuhinju u jednu kontinuiranu cjelinu, bez potrebe za dodatnim dekorativnim intervencijama.






Slojevitost kroz drvo i teksture

Toplina drveta prisutna je kroz podove, kuhinjske fronte i vertikalne obloge koje diskretno razdvajaju prostor. Posebno je zanimljiv drveni volumen koji skriva dio skladišnog prostora i istovremeno definira prelaz između dnevnog i spavaćeg dijela.

Teksture su pažljivo dozirane rebrasto staklo na dekorativnim elementima, tapacirani kauč neutralne boje, meki tepih ispod staklenog klub stola. Sve je svedeno, ali nikada monotono.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Airbnb