TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.11.2019.
Prije nešto više od pet mjeseci otvoren je prvi muzej drvorezbarstva u BiH.
Konjic ima dugu tradiciju obrade drveta, što muzej i sjajno dočarava kroz eksponate izrađene od drveta, ali i novinarske isječke, kutije, suvenire, ali i samo uređenje.
Prilikom ulaza u muzej, već na prvu vašu znatiželju ukradu zidovi obogaćeni drvenim trouglovima zbog kojih imate dojam kao da ste u zemlji čudesa, dok hodnici daju naglasiti da ulazite u svojevrsni tunel.
Kompletan projekt realiziran je u suradnji arhitektonskog ureda normal arhitektura, Zanata (domaći brend ručno izrađenih komada namještaja i dodataka za dom od drveta sa središtem u Konjicu) te Ureda Europske Unije u BiH. Sve o projektu odlučili smo saznati u razgovoru s Emirom, koji unatoč zaposlenom rasporedu koji uključuje i projekte vezane za clip3D brend, TOCHAK i putovanja na festivale posvećene produkt dizajnu, uvijek pronalazi vrijeme za naše uredništvo.
***
Ovo nije prvi put da ti i Zanat kreirate lijepe domaće priče. Kako je započela vaša suradnja?
Ja se lično s osobama koje stoje iza Zanata znam već više od 20 godina, ali je bliska saradnja između normal-a i Zanata počela 2015. godine kada je Zanat kao brend i lansiran na sajmu namještaja IMM u Kölnu. Osnivači su nam povjerili dizajn sajamskih štandova i izložbi na kojima se pojavljuje Zanat jer su bili mišljenja da je naša kreativnost odgovarajuća za njihov izlazak na evropsko i svjetsko tržište. Od tada smo uspješno realizovali veliki broj projekata i vjerujem da se nismo osramotili. :)
Muzej drvorezbarstva u Konjicu je prvi takve prirode u BiH. Koliko je vremena trajala sama realizacija cijelog projekta? Tko je činio tvoj tim?
Ideja o samom muzeju je stara nekoliko godina, ali je aktualizirana kada je drvorezbarstvo kao vještina upisano u Unesco listu nematerijalne baštine u decembru 2017. na čemu je ekipa iz Zanata predano radila nekoliko godina. Na projektu muzeja smo radili par mjeseci da bi početkom 2019. poduzeli konkretne pripreme na realizaciji. Sama izvedba je trajala nekih 60-ak dana da bi muzej za javnost bio otvoren 12.06.2019. Danas muzej posjećuju pojedinci kao i organizovane grupe. Na projektu smo radili svi iz ateljea (trenutna postavka je: Alma Džinalija, Dino Eminagić, Emir Salkić, Mirza Čavčić, Muhamed Serdarević i Zerina Alić) a veliku pomoć nam je pružio i kolega Ognjen Graovac, inače mladi arhitekt sa adresom u Beogradu.
Kako ste došli na ideju za uređenje i što je bila nit vodilja? Koje ste sve materijale koristili u izvedbi?
Kada su nas zamolili da uradimo projekat i nakon što smo pregledali prostor u kome je muzej predviđen, shvatili smo da je to labirint malih prostorija koje su nastajale kako se objekat, u kome je muzej sada smješten, proširivao. Razumjeli smo da je prostor previše iscjepkan. Nakon prvih pokušaja došli smo do zaključka da je neophodno postojeću formu prostora neophodno u potpunosti negirati te smo odlučili da u taj labirint smjestimo potpuno novu strukturu.
Posmatrali smo muzej kao putovanje kroz vrijeme, što on faktički i jeste te smo se naslonili na Teoriju relativiteta i pojam “crvotočine” ili Einstein-Rosen-ov most koji se pojednostavljeno reprezentira kao tunel s dva izlaza koji povezuju različita mjesta u vremenu i prostoru. Mi smo kompletan muzej napravili kao jedan “tunel” sa dva izlaza koji povezuju dvije tačke u istoriji, začetak drvorezbarstva i današnjicu.Taj tunel smo geomertizirali iz dvostruko zakrivljene površine kao sklop velikog broja trouglova te sve to izveli od drveta.
Koji je bio najizazovniji dio?
Rekao bih da je montiranje ove trodimenzionalne sklapalice bio najizazovniji dio, ali bih rekao i najzabavniji. Trebalo nam je 6 dana da sklopimo 978 trouglova sa 1351 međusobnih veza između tih trouglova. Takođe je interesantno to bilo isprogramirati jer smo pored tradicionalnog metoda projektovanja, iskoristili i parametrijski dizajn koji nam je omogućio da optimiziramo cijelu formu (prema veličini i broju elemenata) kao i da sve te elemente uspijemo pripremiti za montažu gdje smo upotrebili CNC tehnologije u čemu nam je Ognjen jako mnogo pomogao.
Možeš li nam reći nešto više o namještaju, rasvjeti i ukrasnim policama u samom muzeju? Zašto ste baš njih birali kao dio interijera u muzeju?
Ekipa iz Zanata je uradila odličan posao na prikupljanju muzejske građe, a čemu je doprinio veliki broj građana Konjica koji su donosili predmete koje imaju, isječke iz novina, razne priče i slično. To je onda strukturirano po periodima te tako i poredano na zidove muzeja. Obzirom da je struktura muzeja specifična, mi smo napravili udubljenja u zidovima koja su neka vrsta table sa rasterom rupom kako bi izložba bila što fleksibilnija u budućnosti. Razlog je činjenica da postoji mogućnost da se pojavi još muzejske građe za koju nismo znali da postoji a vrijedna je za pokazati kao i to da će se postavka mijenjati s vremena na vrijeme.
Tvoj najdraži kutak unutar muzeja?
Rekao bih da je bilo koji kutak muzeja interesantan sam za sebe, ali bih možda, što je čudno, izdvojio memorijalnu sobu sa 200 hoklica (malih stolica) od kojih smo napravili kružnu sobu te na njih postavili imena rezbara koji su doprinijeli očuvanju i razvoju drvorezbarskog zanata.
TEKST: Ada Ćeremida
Ova viktorijanska kuća a u Torontu nije samo još jedan primjer savremenog interijera u sjevernoameričkom kontekstu.
Ona je i priča o regionalnom znanju koje se prirodno pretače u globalni okvir. Iza projekta stoji Studio Pyramid, arhitektonsko-dizajnerski studio s više od četiri decenije iskustva, čiji su osnivači i kreativni direktor Alexander Sasha Josipović i Miloš Pavlović izgradili karijeru između umjetnosti, arhitekture i uredničkog rada u međunarodnim publikacijama.
Ako ste se ikada pitali kako izgleda dom koji ne prati trendove, već gradi vlastiti ritam, ovo je prostor koji vrijedi pogledati. Kuća nazvana ‘’The Prince of Summerhill'' u torontskom naselju Summerhill pokazuje kako se viktorijanska arhitektura može reinterpretirati bez nostalgije i kako interijer može biti istovremeno discipliniran, topao i ličan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Na prvi pogled, ova viktorijanska kuća ne otkriva razmjere svoje transformacije. Upravo u toj suzdržanosti leži njena snaga. Umjesto arhitektonske teatralnosti, projekat se oslanja na jasnoću proporcija, precizno vođene poglede i interijer koji prostor gradi kroz slojeve, a ne kroz efekte.
Arhitektonska intervencija zadržava poštovanje prema originalnoj strukturi, ali je proširuje i redefiniše u savremeni životni okvir. Kuća danas funkcioniše kao niz pažljivo povezanih zona koje se nadovezuju jedna na drugu, stvarajući kontinuitet između unutrašnjeg i vanjskog prostora, formalnog i opuštenog, dnevnog i intimnog.
Ulaz u interijer gdje arhitektura postavlja ritam
Prostori otkrivaju jednu od ključnih kvaliteta kuće: sposobnost da bude istovremeno strukturirana i mekana. Hodnik nije zamišljen kao prolaz, već kao uvod u ritam interijera sa reflektivnim zidovima, pažljivo biranim umjetničkim akcentima i staklenom pregradom koja filtrira svjetlo i pogled, umjesto da ih prekida.
U dnevnom boravku, kompozicija je svedena, ali bogata u slojevima: kamin postaje tiha osovina prostora, dok namještaj niskog profila i organskih linija omekšava arhitektonsku preciznost. U sobi nalazi se custom made tepih baziran na mapi Toronta. On funkcioniše kao povezno tkivo između arhitekture, namještaja i lokacije kuće. Ovo je jedan od najljepših “skrivenih” detalja projekta i vrijedi ga spomenuti jer veže prostor za grad.
Svjetlo igra ključnu ulogu lomljeno kroz teksture, staklo i umjetničke površine stvarajući atmosferu koja se mijenja tokom dana, ali nikada ne gubi osjećaj smirenosti i kontrole. Ovo su prostori koji ne traže pažnju, ali je zadržavaju.
Staklena pregrada s kružnim izrezima nije zamišljena kao čisto dekorativni element, već kao suptilan alat za oblikovanje atmosfere. U večernjim satima ona diskretno filtrira svjetlo i prostor, prilagođavajući se načinu na koji se kuća koristi, posebno tokom ljetnih okupljanja, kada interijer i eksterijer postaju jedno.
Interijer kao dijalog umjetnosti i arhitekture
Interijeri su osmišljeni kao neutralna, ali topla podloga za umjetnost. Bijela paleta, prirodni kamen, terrazzo i drvo ne pokušavaju dominirati, već smiruju prostor i dopuštaju da umjetnička djela preuzmu ulogu fokalnih tačaka. Svaka prostorija ima svoj vizualni akcenat sliku, skulpturu ili teksturu ali nikada više od onoga što prostor može nositi.
Dnevna zona povezuje kuhinju, trpezariju i boravak u jedinstvenu cjelinu, gdje se arhitektonska linija ne prekida namještajem, već se kroz njega nastavlja.
Kamin u dnevnoj sobi oblikovan je kao arhitektonska osovina prostora, obložen tapetom s geometrijskim uzorkom koja mu daje teksturalnu dubinu.
Ostakljene površine s obje strane, klizna vrata i fiksni prozor, pretvaraju ga u suptilan razdjelnik između unutrašnjeg i vanjskog prostora, odluku koja podsjeća na modernističke principe, ali je prilagođena savremenom načinu života.
Dnevna zona u ravnoteži funkcije i umjetnosti
Kuhinja i trpezarija osmišljene su kao produžetak arhitektonske logike kuće čiste linije, mirna paleta i precizno balansirani akcenti. Svijetlo drvo, bijele radne plohe i kamene obloge s izraženim, gotovo grafičkim žilama stvaraju osjećaj taktilne elegancije bez dekorativnog opterećenja. Kuhinja je u potpunosti integrisana u prostor, s ugradbenim elementima koji ne dominiraju, već se povlače u pozadinu svakodnevnog života.
Trpezarijski dio donosi suptilan kontrapunkt: skulpturalni luster, pažljivo birana umjetnička djela i mekše forme namještaja uvode toplinu i karakter, pretvarajući ovaj dio doma u mjesto susreta, a ne samo funkcije. Sve djeluje povezano, promišljeno i vremenski postojano prostor koji jednako dobro funkcioniše u tišini jutra i u večernjim okupljanjima.
Materijali koji ne traže pažnju, ali je zadržavaju
Posebna vrijednost ovog projekta leži u načinu na koji su materijali korišteni. Terrazzo podovi, kamene obloge i diskretno drvo stvaraju osjećaj trajnosti, dok pažljivo birani detalji unose toplinu i karakter. Ništa ovdje nije slučajno, ali ništa nije ni nametnuto.
U spavaćim zonama pristup ostaje dosljedan mir, slojevitost i suzdržan luksuz. Glavna spavaća soba, smještena na cijelom gornjem spratu, osmišljena je kao povlačenje iz gradske dinamike. Tapete s motivom oblaka i filtrirano dnevno svjetlo stvaraju atmosferu lakoće, gotovo lebdećeg mira.
Zid iza uzglavlja u master spavaćoj sobi obložen je tapetom s motivom oblaka, kao metafora klijentove želje da “živi u oblacima”. To je suptilan, gotovo poetski detalj nije vizualno nametljiv, ali nosi koncept.
Ono što ovaj interijer čini posebnim nije količina umjetnosti, kvadratura ili luksuznih elemenata, već osjećaj mjere. Ovo je kuća koja ne pokušava impresionirati na prvu, ali ostaje zapamćena. Prostor koji pokazuje da savremeni interijer može biti bogat bez pretjerivanja, topao bez dekorativnog viška i luksuzan bez potrebe da to naglašava.
U vremenu brzih estetskih promjena, ovakvi projekti podsjećaju da prava vrijednost leži u jasnoći koncepta i dugotrajnosti prostora.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
