Muzej drvorezbarstva u Konjicu izgleda genijalno, a bh.arhitekt nam je otkrio sve o ovom unikatnom projektu

Prije nešto više od pet mjeseci otvoren je prvi muzej drvorezbarstva u BiH.

Konjic ima dugu tradiciju obrade drveta, što muzej i sjajno dočarava kroz eksponate izrađene od drveta, ali i novinarske isječke, kutije, suvenire, ali i samo uređenje. 

Prilikom ulaza u muzej, već na prvu vašu znatiželju ukradu zidovi obogaćeni drvenim trouglovima zbog kojih imate dojam kao da ste u zemlji čudesa, dok hodnici daju naglasiti da ulazite u svojevrsni tunel.

Kompletan projekt realiziran je u suradnji arhitektonskog ureda normal arhitektura, Zanata (domaći brend ručno izrađenih komada namještaja i dodataka za dom od drveta sa središtem u Konjicu) te Ureda Europske Unije u BiH. Sve o projektu odlučili smo saznati u razgovoru s Emirom, koji unatoč zaposlenom rasporedu koji uključuje i projekte vezane za clip3D brend, TOCHAK i putovanja na festivale posvećene produkt dizajnu, uvijek pronalazi vrijeme za naše uredništvo. 

***

Ovo nije prvi put da ti i Zanat kreirate lijepe domaće priče. Kako je započela vaša suradnja?

Ja se lično s osobama koje stoje iza Zanata znam već više od 20 godina, ali je bliska saradnja između normal-a i Zanata počela 2015. godine kada je Zanat kao brend i lansiran na sajmu namještaja IMM u Kölnu. Osnivači su nam povjerili dizajn sajamskih štandova i izložbi na kojima se pojavljuje Zanat jer su bili mišljenja da je naša kreativnost odgovarajuća za njihov izlazak na evropsko i svjetsko tržište. Od tada smo uspješno realizovali veliki broj projekata i vjerujem da se nismo osramotili. :)

Muzej drvorezbarstva u Konjicu je prvi takve prirode u BiH. Koliko je vremena trajala sama realizacija cijelog projekta? Tko je činio tvoj tim?

Ideja o samom muzeju je stara nekoliko godina, ali je aktualizirana kada je drvorezbarstvo kao vještina upisano u Unesco listu nematerijalne baštine u decembru 2017. na čemu je ekipa iz Zanata predano radila nekoliko godina. Na projektu muzeja smo radili par mjeseci da bi početkom 2019. poduzeli konkretne pripreme na realizaciji. Sama izvedba je trajala nekih 60-ak dana da bi muzej za javnost bio otvoren 12.06.2019. Danas muzej posjećuju pojedinci kao i organizovane grupe. Na projektu smo radili svi iz ateljea (trenutna postavka je: Alma Džinalija, Dino Eminagić, Emir Salkić, Mirza Čavčić, Muhamed Serdarević i Zerina Alić) a veliku pomoć nam je pružio i kolega Ognjen Graovac, inače mladi arhitekt sa adresom u Beogradu. 

Kako ste došli na ideju za uređenje i što je bila nit vodilja? Koje ste sve materijale koristili u izvedbi?

Kada su nas zamolili da uradimo projekat i nakon što smo pregledali prostor u kome je muzej predviđen, shvatili smo da je to labirint malih prostorija koje su nastajale kako se objekat, u kome je muzej sada smješten, proširivao. Razumjeli smo da je prostor previše iscjepkan. Nakon prvih pokušaja došli smo do zaključka da je neophodno postojeću formu prostora neophodno u potpunosti negirati te smo odlučili da u taj labirint smjestimo potpuno novu strukturu.

Posmatrali smo muzej kao putovanje kroz vrijeme, što on faktički i jeste te smo se naslonili na Teoriju relativiteta i pojam “crvotočine” ili Einstein-Rosen-ov most koji se pojednostavljeno reprezentira kao tunel s dva izlaza koji povezuju različita mjesta u vremenu i prostoru. Mi smo kompletan muzej napravili kao jedan “tunel” sa dva izlaza koji povezuju dvije tačke u istoriji, začetak drvorezbarstva i današnjicu.Taj tunel smo geomertizirali iz dvostruko zakrivljene površine kao sklop velikog broja trouglova te sve to izveli od drveta. 

Koji je bio najizazovniji dio?

Rekao bih da je montiranje ove trodimenzionalne sklapalice bio najizazovniji dio, ali bih rekao i najzabavniji. Trebalo nam je 6 dana da sklopimo  978 trouglova sa 1351 međusobnih veza između tih trouglova. Takođe je interesantno to bilo isprogramirati jer smo pored tradicionalnog metoda projektovanja, iskoristili i parametrijski dizajn koji nam je omogućio da optimiziramo cijelu formu (prema veličini i broju elemenata) kao i da sve te elemente uspijemo pripremiti za montažu gdje smo upotrebili CNC tehnologije u čemu nam je Ognjen jako mnogo pomogao. 

Možeš li nam reći nešto više o namještaju, rasvjeti i ukrasnim policama u samom muzeju? Zašto ste baš njih birali kao dio interijera u muzeju?

Ekipa iz Zanata je uradila odličan posao na prikupljanju muzejske građe, a čemu je doprinio veliki broj građana Konjica koji su donosili predmete koje imaju, isječke iz novina, razne priče i slično. To je onda strukturirano po periodima te tako i poredano na zidove muzeja. Obzirom da je struktura muzeja specifična, mi smo napravili udubljenja u zidovima koja su neka vrsta table sa rasterom rupom kako bi izložba bila što fleksibilnija u budućnosti. Razlog je činjenica da postoji mogućnost da se pojavi još muzejske građe za koju nismo znali da postoji a vrijedna je za pokazati kao i to da će se postavka mijenjati s vremena na vrijeme. 

Tvoj najdraži kutak unutar muzeja?

Rekao bih da je bilo koji kutak muzeja interesantan sam za sebe, ali bih možda, što je čudno, izdvojio memorijalnu sobu sa 200 hoklica (malih stolica) od kojih smo napravili kružnu sobu te na njih postavili imena rezbara koji su doprinijeli očuvanju i razvoju drvorezbarskog zanata.