Prije nešto više od pet mjeseci otvoren je prvi muzej drvorezbarstva u BiH.

Konjic ima dugu tradiciju obrade drveta, što muzej i sjajno dočarava kroz eksponate izrađene od drveta, ali i novinarske isječke, kutije, suvenire, ali i samo uređenje. 

Prilikom ulaza u muzej, već na prvu vašu znatiželju ukradu zidovi obogaćeni drvenim trouglovima zbog kojih imate dojam kao da ste u zemlji čudesa, dok hodnici daju naglasiti da ulazite u svojevrsni tunel.

Kompletan projekt realiziran je u suradnji arhitektonskog ureda normal arhitektura, Zanata (domaći brend ručno izrađenih komada namještaja i dodataka za dom od drveta sa središtem u Konjicu) te Ureda Europske Unije u BiH. Sve o projektu odlučili smo saznati u razgovoru s Emirom, koji unatoč zaposlenom rasporedu koji uključuje i projekte vezane za clip3D brend, TOCHAK i putovanja na festivale posvećene produkt dizajnu, uvijek pronalazi vrijeme za naše uredništvo. 

***

Ovo nije prvi put da ti i Zanat kreirate lijepe domaće priče. Kako je započela vaša suradnja?

Ja se lično s osobama koje stoje iza Zanata znam već više od 20 godina, ali je bliska saradnja između normal-a i Zanata počela 2015. godine kada je Zanat kao brend i lansiran na sajmu namještaja IMM u Kölnu. Osnivači su nam povjerili dizajn sajamskih štandova i izložbi na kojima se pojavljuje Zanat jer su bili mišljenja da je naša kreativnost odgovarajuća za njihov izlazak na evropsko i svjetsko tržište. Od tada smo uspješno realizovali veliki broj projekata i vjerujem da se nismo osramotili. :)

Muzej drvorezbarstva u Konjicu je prvi takve prirode u BiH. Koliko je vremena trajala sama realizacija cijelog projekta? Tko je činio tvoj tim?

Ideja o samom muzeju je stara nekoliko godina, ali je aktualizirana kada je drvorezbarstvo kao vještina upisano u Unesco listu nematerijalne baštine u decembru 2017. na čemu je ekipa iz Zanata predano radila nekoliko godina. Na projektu muzeja smo radili par mjeseci da bi početkom 2019. poduzeli konkretne pripreme na realizaciji. Sama izvedba je trajala nekih 60-ak dana da bi muzej za javnost bio otvoren 12.06.2019. Danas muzej posjećuju pojedinci kao i organizovane grupe. Na projektu smo radili svi iz ateljea (trenutna postavka je: Alma Džinalija, Dino Eminagić, Emir Salkić, Mirza Čavčić, Muhamed Serdarević i Zerina Alić) a veliku pomoć nam je pružio i kolega Ognjen Graovac, inače mladi arhitekt sa adresom u Beogradu. 

Kako ste došli na ideju za uređenje i što je bila nit vodilja? Koje ste sve materijale koristili u izvedbi?

Kada su nas zamolili da uradimo projekat i nakon što smo pregledali prostor u kome je muzej predviđen, shvatili smo da je to labirint malih prostorija koje su nastajale kako se objekat, u kome je muzej sada smješten, proširivao. Razumjeli smo da je prostor previše iscjepkan. Nakon prvih pokušaja došli smo do zaključka da je neophodno postojeću formu prostora neophodno u potpunosti negirati te smo odlučili da u taj labirint smjestimo potpuno novu strukturu.

Posmatrali smo muzej kao putovanje kroz vrijeme, što on faktički i jeste te smo se naslonili na Teoriju relativiteta i pojam “crvotočine” ili Einstein-Rosen-ov most koji se pojednostavljeno reprezentira kao tunel s dva izlaza koji povezuju različita mjesta u vremenu i prostoru. Mi smo kompletan muzej napravili kao jedan “tunel” sa dva izlaza koji povezuju dvije tačke u istoriji, začetak drvorezbarstva i današnjicu.Taj tunel smo geomertizirali iz dvostruko zakrivljene površine kao sklop velikog broja trouglova te sve to izveli od drveta. 

Koji je bio najizazovniji dio?

Rekao bih da je montiranje ove trodimenzionalne sklapalice bio najizazovniji dio, ali bih rekao i najzabavniji. Trebalo nam je 6 dana da sklopimo  978 trouglova sa 1351 međusobnih veza između tih trouglova. Takođe je interesantno to bilo isprogramirati jer smo pored tradicionalnog metoda projektovanja, iskoristili i parametrijski dizajn koji nam je omogućio da optimiziramo cijelu formu (prema veličini i broju elemenata) kao i da sve te elemente uspijemo pripremiti za montažu gdje smo upotrebili CNC tehnologije u čemu nam je Ognjen jako mnogo pomogao. 

Možeš li nam reći nešto više o namještaju, rasvjeti i ukrasnim policama u samom muzeju? Zašto ste baš njih birali kao dio interijera u muzeju?

Ekipa iz Zanata je uradila odličan posao na prikupljanju muzejske građe, a čemu je doprinio veliki broj građana Konjica koji su donosili predmete koje imaju, isječke iz novina, razne priče i slično. To je onda strukturirano po periodima te tako i poredano na zidove muzeja. Obzirom da je struktura muzeja specifična, mi smo napravili udubljenja u zidovima koja su neka vrsta table sa rasterom rupom kako bi izložba bila što fleksibilnija u budućnosti. Razlog je činjenica da postoji mogućnost da se pojavi još muzejske građe za koju nismo znali da postoji a vrijedna je za pokazati kao i to da će se postavka mijenjati s vremena na vrijeme. 

Tvoj najdraži kutak unutar muzeja?

Rekao bih da je bilo koji kutak muzeja interesantan sam za sebe, ali bih možda, što je čudno, izdvojio memorijalnu sobu sa 200 hoklica (malih stolica) od kojih smo napravili kružnu sobu te na njih postavili imena rezbara koji su doprinijeli očuvanju i razvoju drvorezbarskog zanata.

U dizajnu postoje oni koji prate formu i oni koji je redefinišu. Neira Sinanbašić, produkt dizajnerica i suosnivačica brenda MatejaNeira, pripada ovoj drugoj grupi, onoj koja formom istražuje odnos prostora i prisutnosti.

Nakon godina provedenih u modi, gdje je kroz zajednički brend s Matejom Dujić gradila prepoznatljiv spoj konstrukcije i poezije tkanine, Neira se vratila svojim profesionalnim korijenima, produkt dizajnu koji je i studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Danas kroz Neira Studio oblikuje predmete koji nose jasnoću misli i smirenost pokreta. Njezin Groke pouf podsjeća na trenutak kada se tkanina zaustavi u zraku, dok IQRA stol reinterpretira ritual čitanja i introspekciju kroz formu metala. 

Foto: Karlo Pavlić

Oba komada, iako kontrastna u materijalu i karakteru, dijele isti impuls potrebu da u prostoru ostave pauzu, trenutak tišine između funkcionalnog i kontemplativnog.

O dizajnu koji spaja geometriju i emociju, o procesu stvaranja koji ne trpi ubrzanje i o povratku formi koja diše, razgovarali smo s Neirom.




Neira, kada govorimo o tvom radu, lako je prepoznati onaj trenutak kad moda i produkt dizajn prestaju biti odvojene discipline. Tvoje forme nose senzibilitet odjeće, ali i konstruktivnost arhitekture.

Kako si kroz vrijeme pronašla vlastiti jezik u produkt dizajnu, onaj prepoznatljivi balans između skulpturalnog i svakodnevnog?  

Produkt dizajn je tako široka i, rekla bih, slobodna disciplina dizajna koja daje mogućnost rada u različitim materijalima i to je ono što me najviše inspiriše. 

Još od prvih projekata na akademiji težila sam deformaciji jednostavnih ili osnovnih formi, kao što je projekat presvlake za školsku stolicu izveden iz jednostavne forme valjka, koji savijanjem daje novo ruho stolici. Tako je tabure Groke imao zamrznuti pokret nastao iz osnovnog oblika, punog kruga.

Taj balans između skulpturalnog i svakodnevnog za mene je i balans između zanimljivog i jednostavnog rješenja ili intervencije.



Tvoj studio nastao je u trenutku kad se činilo da se prostor između umjetnosti i industrijskog dizajna sužava.

Kako vidiš poziciju lokalnog dizajna unutar te globalne estetike koja teži tihom luksuzu i funkcionalnoj skulpturalnosti?

Mislim da se lokalni dizajn uklapa u estetiku i filozofiju tihog luksuza i funkcionalne estetike jer većina lokalnih dizajnera radi po narudžbi, ekskluzivno za naručitelja, čak personalizirano ili u ograničenim serijama. 

Kao lokalni dizajneri i mali proizvođači, taj izostanak masovne proizvodnje je, između ostalog, nešto što nas stavlja u kategoriju high-end proizvoda, posvećujemo se svakom klijentu ponaosob, a svakom proizvodu kao da je jedini.



Tvoj dizajn ima geometriju koja djeluje strogo, ali rezultat je uvijek topao i human.

Kako balansiraš između racionalnog i intuitivnog u trenutku oblikovanja, koji je tvoj redoslijed misli, skice, materijala?

Prvo intuitivno, a onda racionalno, time se vodim. Proces dizajna je obično takav da mi prvo nešto padne na pamet, što zatim vrtim danima. Često prijateljima ispričam šta sam mislila napraviti (jer vjerujem da će se materijalizirati brže ako izgovorim), pa pustim da podsvijest odradi svoje i zatim nekoliko verzija te ideje stavim na papir. 

Fun fact: skice nisu estetične, kako to ljudi obično zamišljaju. 

Ona prva, intuitivna ideja prolazi kroz odstranjivanje svega suvišnog, kako bih ostvarila onu jednostavnost kojoj težim.



Produkti koje stvaraš djeluju kao “pauza u prostoru”, unose mir i pozivaju na usporavanje ritma prostora oko sebe.

Šta je za tebe mjera tog “disanja”? Koliko jedan produkt ili objekat treba biti prisutan?

Postoje tihi komadi namještaja i oni koji treba da budu akcent prostorije, to su različite kategorije. Ovi koji su akcent prostorije, njihova “glasnoća” je bez ograničenja, no potrebno je da ostatak namještaja u prostoru surađuje s njima.

Vrlo je teško, možda i nemoguće, odrediti idealnu prisutnost jednog objekta bez konteksta prostora u kojem se nalazi.




Kada neko poželi imati tvoj komad u svom prostoru, proces narudžbe nije instantan i to je dio njegove posebnosti.

Koliko se u prosjeku čeka na gotov proizvod i koliko ti je važno da taj proces zadrži svoj ritam, bez ubrzanja koje diktira tržište?

Da, čeka se između 15 i 30 dana od momenta narudžbe. To nije nešto što želim ubrzavati jer svaki komad prođe kroz proizvodnju pa kroz moje ruke. IQRA stolove ručno četkam prije pakiranja i fotkam, dok za taburee Groke pravim svaku navlaku.

Tvoj najnoviji rad, stol IQRA, donosi vrlo smirenu, ali snažnu prisutnost u prostoru, kao objekat koji spaja formu, ritual i introspekciju.

Kako je nastala ideja za IQRA stol i šta ti je bilo važno da preneseš kroz njegovu formu i materijalnost?

Upravo to, htjela sam da imam stol koji je sam po sebi funkcionalan, ali da ima posebnu stranu koja će pozivati na introspekciju i ritual, unositi mir svojom svrhom. Inače volim pomoćne stoliće, tako da ćete sigurno vidjeti još nekoliko od mene u budućnosti.

Kod IQRA stola mi je bilo važno da se osjeti prisutnost, ali kroz prozračnost. Uvijek kažem da volim to što na njemu knjiga izgleda kao da lebdi u prostoriji.



Kroz tvoje komade osjeti se da si dizajnerica koja voli tišinu i strukturu podjednako.

Šta ti je danas ritual stvaranja, imaš li svoj vlastiti “IQRA” trenutak koji te vraća fokusu?

Kad ne znam šta bih prije, recimo da imam ritual popisivanja obaveza uz kafu. Pored regularnog kalendara u planeru imam i A3 format na stolu, kao neku mapu uma gdje se osim obaveza nalaze brzinske skice, mjere, nasumične ideje i misli. Neko bi mogao pomisliti da je u pitanju sistem, ali to je toliko hektično da je daleko od strukture. Navečer uzmem par minuta za precrtavanje obavljenih stvari i tu je sve pod crtu i u boji.

Foto: Edvin Kalić

Na prvi pogled, Groke podsjeća na trenutak kad se tkanina zaustavi u zraku, kao da si zamrznula pokret.

Koliko je u nastanku Groke bilo eksperimenta, a koliko kontrole? Kako si istraživala granicu između iluzije i materijalnosti u tom dizajnu?  

Groke je projekt koji se poprilično promijenio zahvaljujući procesu izrade; od taburea koji je trebao imati deformacije na osnovnom obliku, kako bi tkanina padala nepravilno što je na kraju izgledalo previše nasumično i neuredno, došlo je do dinamične, repetitivne forme i faldi koje ostavljaju dojam rotacije. 

Idejno, vrlo brzo sam došla do forme koja je bila ono što želim, no izrada i zadržavanje te forme bilo je to što mi je zadavalo najviše problema i što je zahtijevalo dosta eksperimentiranja.

Foto: Karlo Pavlić

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Karlo Pavlić