Prije nešto više od pet mjeseci otvoren je prvi muzej drvorezbarstva u BiH.

Konjic ima dugu tradiciju obrade drveta, što muzej i sjajno dočarava kroz eksponate izrađene od drveta, ali i novinarske isječke, kutije, suvenire, ali i samo uređenje. 

Prilikom ulaza u muzej, već na prvu vašu znatiželju ukradu zidovi obogaćeni drvenim trouglovima zbog kojih imate dojam kao da ste u zemlji čudesa, dok hodnici daju naglasiti da ulazite u svojevrsni tunel.

Kompletan projekt realiziran je u suradnji arhitektonskog ureda normal arhitektura, Zanata (domaći brend ručno izrađenih komada namještaja i dodataka za dom od drveta sa središtem u Konjicu) te Ureda Europske Unije u BiH. Sve o projektu odlučili smo saznati u razgovoru s Emirom, koji unatoč zaposlenom rasporedu koji uključuje i projekte vezane za clip3D brend, TOCHAK i putovanja na festivale posvećene produkt dizajnu, uvijek pronalazi vrijeme za naše uredništvo. 

***

Ovo nije prvi put da ti i Zanat kreirate lijepe domaće priče. Kako je započela vaša suradnja?

Ja se lično s osobama koje stoje iza Zanata znam već više od 20 godina, ali je bliska saradnja između normal-a i Zanata počela 2015. godine kada je Zanat kao brend i lansiran na sajmu namještaja IMM u Kölnu. Osnivači su nam povjerili dizajn sajamskih štandova i izložbi na kojima se pojavljuje Zanat jer su bili mišljenja da je naša kreativnost odgovarajuća za njihov izlazak na evropsko i svjetsko tržište. Od tada smo uspješno realizovali veliki broj projekata i vjerujem da se nismo osramotili. :)

Muzej drvorezbarstva u Konjicu je prvi takve prirode u BiH. Koliko je vremena trajala sama realizacija cijelog projekta? Tko je činio tvoj tim?

Ideja o samom muzeju je stara nekoliko godina, ali je aktualizirana kada je drvorezbarstvo kao vještina upisano u Unesco listu nematerijalne baštine u decembru 2017. na čemu je ekipa iz Zanata predano radila nekoliko godina. Na projektu muzeja smo radili par mjeseci da bi početkom 2019. poduzeli konkretne pripreme na realizaciji. Sama izvedba je trajala nekih 60-ak dana da bi muzej za javnost bio otvoren 12.06.2019. Danas muzej posjećuju pojedinci kao i organizovane grupe. Na projektu smo radili svi iz ateljea (trenutna postavka je: Alma Džinalija, Dino Eminagić, Emir Salkić, Mirza Čavčić, Muhamed Serdarević i Zerina Alić) a veliku pomoć nam je pružio i kolega Ognjen Graovac, inače mladi arhitekt sa adresom u Beogradu. 

Kako ste došli na ideju za uređenje i što je bila nit vodilja? Koje ste sve materijale koristili u izvedbi?

Kada su nas zamolili da uradimo projekat i nakon što smo pregledali prostor u kome je muzej predviđen, shvatili smo da je to labirint malih prostorija koje su nastajale kako se objekat, u kome je muzej sada smješten, proširivao. Razumjeli smo da je prostor previše iscjepkan. Nakon prvih pokušaja došli smo do zaključka da je neophodno postojeću formu prostora neophodno u potpunosti negirati te smo odlučili da u taj labirint smjestimo potpuno novu strukturu.

Posmatrali smo muzej kao putovanje kroz vrijeme, što on faktički i jeste te smo se naslonili na Teoriju relativiteta i pojam “crvotočine” ili Einstein-Rosen-ov most koji se pojednostavljeno reprezentira kao tunel s dva izlaza koji povezuju različita mjesta u vremenu i prostoru. Mi smo kompletan muzej napravili kao jedan “tunel” sa dva izlaza koji povezuju dvije tačke u istoriji, začetak drvorezbarstva i današnjicu.Taj tunel smo geomertizirali iz dvostruko zakrivljene površine kao sklop velikog broja trouglova te sve to izveli od drveta. 

Koji je bio najizazovniji dio?

Rekao bih da je montiranje ove trodimenzionalne sklapalice bio najizazovniji dio, ali bih rekao i najzabavniji. Trebalo nam je 6 dana da sklopimo  978 trouglova sa 1351 međusobnih veza između tih trouglova. Takođe je interesantno to bilo isprogramirati jer smo pored tradicionalnog metoda projektovanja, iskoristili i parametrijski dizajn koji nam je omogućio da optimiziramo cijelu formu (prema veličini i broju elemenata) kao i da sve te elemente uspijemo pripremiti za montažu gdje smo upotrebili CNC tehnologije u čemu nam je Ognjen jako mnogo pomogao. 

Možeš li nam reći nešto više o namještaju, rasvjeti i ukrasnim policama u samom muzeju? Zašto ste baš njih birali kao dio interijera u muzeju?

Ekipa iz Zanata je uradila odličan posao na prikupljanju muzejske građe, a čemu je doprinio veliki broj građana Konjica koji su donosili predmete koje imaju, isječke iz novina, razne priče i slično. To je onda strukturirano po periodima te tako i poredano na zidove muzeja. Obzirom da je struktura muzeja specifična, mi smo napravili udubljenja u zidovima koja su neka vrsta table sa rasterom rupom kako bi izložba bila što fleksibilnija u budućnosti. Razlog je činjenica da postoji mogućnost da se pojavi još muzejske građe za koju nismo znali da postoji a vrijedna je za pokazati kao i to da će se postavka mijenjati s vremena na vrijeme. 

Tvoj najdraži kutak unutar muzeja?

Rekao bih da je bilo koji kutak muzeja interesantan sam za sebe, ali bih možda, što je čudno, izdvojio memorijalnu sobu sa 200 hoklica (malih stolica) od kojih smo napravili kružnu sobu te na njih postavili imena rezbara koji su doprinijeli očuvanju i razvoju drvorezbarskog zanata.

Danas je Svjetski dan poezije. Poezije kao jednog od najsofisticiranijih književnih izraza koji je uvijek bio u službi artikulacije svijesti, sjećanja i identiteta.

Danas je slavimo na drugačiji način: kroz vizuru bh. pjesnikinja današnjice. Kroz historiju, žene su se služile poezijom kao načinom otpora, samospoznaje, ali i proklamacije svojih unutrašnjih svjetova, često marginaliziranih u dominirajućim književnim narativima. Žensko pisanje, koje se provlači kroz sve smjerove književnosti, često je nosilo sa sobom specifične karakteristike. Iako pjesnikinje nisu bile uvijek središnje pozicionirane u književnom kanonu, njihova poezija ostaje ne samo estetski duboka, nego i značajna u smislu postrojavanja unutrašnjeg iskustva do transgresije rodnih normi.

U tom kontekstu, danas želimo izdvojiti tri pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine čiju poeziju morate doživjeti: Ferida Duraković, Adisa Bašić i Selma Asotić.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by LIVIA ROSE (@liv.therose)

Zašto Ferida Duraković? 

Ferida Duraković je pjesnikinja koja koristi dubinu lirskog izraza majstorski balansirajući između lične introspekcije i univerzalnih pitanja. Njezina poezija, duboko ukorijenjena u tradiciji bh. književnosti, ne izostavlja ni elemente apstraktne filozofije, proklamirajući visoke ideale samospoznaje. Duraković piše o ženi kao posmatraču, ali i kao subjektnom tvorcu svojih realnosti, istražujući granice između subjekta i objekta, između prošlih, sadašnjih i budućih identiteta.

Ona se poistovjećuje sa ženom kao osobom koja se bori s normama patrijarhalnog društva što čini njenu poeziju i aktivističkom, dok istovremeno nosi estetski pečat lirskih izraza.

Ferida Duraković - "Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže"

Ruža je vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.

Zatreperilo je srce usamljenog malog pauka
u uglu gluhe sobe.

Tepisi i glomazne prašnjave stvari
napustili su kuću

noseći u sebi život, zagušljiv i dug,
i ljubav,
zagušljiva i duga,
ispadala je iz starih pisama i knjiga
na vrelu cestu.

Ostala je prazna kuća,
prazna i bijela,
kao da nikad u njoj
nije bilo nikoga.

Samo je ruža vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.

(Iz zbirke "Poezija ljeta")





Zašto Adisa Bašić? 

Adisa Bašić je pjesnikinja čiji minimalizam ne znači pojednostavljenje, nego, naprotiv, duboko sažimanje emocionalnih i političkih slojeva. U njenim pjesmama svaka riječ postaje dvostruka, trostruka... Riječ nije samo zvučna, nije tu da bi ispunila prostor, ona je teška, nabijena značenjem i često donosi bol, ali također i oslobođenje. Ona govori o intimnim i osobnim traumama, ali također i o političkim i kulturnim traumama društva. Ne plaši se svakodnevnih pa čak i neugodnih tema, koje često ostaju izvan svijesti književnosti.
 

Adisa Bašić - "Šta smo iz njihovih pjesama naučili o velikim pjesnikinjama i pjesnicima"

oni:
zaneseni nad smislom travke
masline i vasione izvode jezičke bravure
vole čistotu i uzvišenost
hrabro zagledani u duboke vrtloge
svog tajnovitog pupka
u njemu vide prapočelo
zanimaju ih samo
najdelikatnije teme –
njihova ljubav i njihova smrt
pretvorene u opšte principe
jedan o drugom kažu
velika poema velika poezija veliki pjesnik
ne laćaju se pera
ako se njime
ne penje direktno u vječnost

one:
pak iznad svega
vole upitnike
smiju se drugima i sebi
govore o toplom mlazu mokraće pod tušem
o lutkama ispečenim u požaru
o ležanju na ginekološkom stolu
smisao ne traže nego nalaze –
zapinju o njega čim gdje kroče
idući za kakvim običnim poslom –
uhvatiti pobjeglu kokoš
zaraditi za kiselo vino i hljeb;
vječito savladavaju istu vještinu –
kako da ne umru od sopstvene ruke
(te nježne ruke kojom pišu
i kojom u vrelom ljetnom danu
odsutno rastjeruju muhe)

(iz zbirke “Košćela”)





Zašto Selma Asotić? 

Selma Asotić je jedna od najznačajnijih pjesnikinja savremene bh. književnosti. Njena poezija je duboko emocionalna, intelektualno zahtjevna i često se oslanja na kompleksne intertekstualne odnose što joj daje višestruki sloj značenja. Njene pjesme nisu samo lična meditacija, već se iz njih čita jasno poznavanje književne kritike, tradicija i historije. To je poezija koja u sebi nosi elemente tragike, ironije pa i humora, ali nikada nije površna ili trivijalna.
 

Selma Asotić - "Nana" 

Sanjam je kako ulazi

u vlastitu kuću kroz razbijen prozor

na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe

pored miraza stisnute vilice 

i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger 

njenu utrobu izrešetao

otkucajima, četiri puta je saznala

sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori

šumski požar, od čela joj

pravi plamenorez.

Sanjam je

kako ulazi u vlastitu kuću

koz razbijen prozor, na leđima joj 

vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama

ona u lonac iscijedi sol 

vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta 

kako preživaju priče 

o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme

kriju sjemena vreline, duboko u njoj 

jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću

kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto 

božje ime

sanjam je

kako me gleda, 

gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.

Gleda me. Zovem je hak.

Zovem je nur.
 

Svaka od njih na svoj način preispituje norme, ruši granice i postavlja nova pitanja. Kroz njihove stihove, postajete svjesni snage ženskog pisma.

Ove pjesnikinje su čuvari narativa o identitetima, pričama koje su prečesto zanemarene. Njihova poezija nastavlja biti glas koji prkosi tišini i nudi osnažujući izraz postojanja.

* * *
Naslovna fotografija: @claramuniz