TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.4.2019.
Društvene mreže su glavni 'krivac' našeg susreta s brandovima iza koji stoji kreativni Emir Salkić. Arhitekt koji za sebe kaže da je i 'maker' (onaj koji pravi stvari), radoznao je i staložen, što je vjerojatno i razlog zašto uz vlastiti arhitektonski studio, ima i 3D radionicu, ali i potpisuje dizajn drvenog bicikla koji će vaši klinci obožavati. U razgovoru s Emirom saznali smo kako izgleda njegov radni dan, pričali o izazovima modernih tehnologija u arhitekturi, ali se i osvrnuli na nastanak #DoYouBONJOUR bedža koji je proizveden u clip3D radionici.
***
Naše druženje započeli smo kroz vaš brand clip3D. Upravo je #DoYouBONJOUR bedž nastao u vašoj radionici. Možete li nam detaljnije pojasniti kako teče sam proces izrade 3D bedža (izrada vizualnog rješenja, priprema printa, sam print…)?
Da, u mojoj 3D radionici je nastao bedž. Proces je prilično jednostavan, dovoljno je izraditi 3D model i pustiti ga na print. Naravno, ako poznajete ove tehnologije, ali da probam približiti čitaocima šta smo mi uradili. Na vaš zahtjev napravio sam prijedlog dizajna od logotipa koji ste mi poslali. Nakon usaglašavanja izradio sam 3D model u jednom od softvera te smo ga ponovo usaglasili u 3 dimenzije te sam izradio probne uzorke koje sam vam poslao. Javili ste se s povratnom informacijom oko izmjene boja i još nekoliko detalja te smo usaglasili da bedž ide u dvije boje, crna slova na bijeloj podlozi. Svi koji se razumiju u 3D print znaju da su trenutno najzastupljeniji 3D printeri u tako zvanoj FDM tehnologiji koja baš i ne omogućava printanje u više boja simultano ukoliko ne pribjegnete nekom od trikova. Jedan od printera koji ja posjedujem ima mogućnost printanja u 5 boja od kojih smo mi iskoristili dvije. Dakle, nakon usaglašavanja izgleda bedža i izrade modela isti se provlači kroz softver koji od modela pravi kod/(code) koji razumije printer te pišući sloj po sloj, gradi 3D model. Zamislite to kao da redate providne listove papira jedan preko drugog na kojem crtate određene oblike. Kada to poredate, dobijete visinu i iskružite li sve što je transparentno, dobićete trodimenzionalan model. Printer to radi topeći plastiku i pišući sloj preko sloja.
{gallery}2019/2019-4/bedzanstajanje{/gallery}
Koliko su danas mlađe generacije u prednosti upravo zbog prisutnosti modernih tehnologija i softvera u arhitekturi?
Tehnologije u velikoj mjeri mogu olakšati i zakomplikovati život, ne samo studenta, već i edukovanog arhitkete. Rekao bih da prepreka ili olakšanje nije u tehnologijama, već u znanju primjene istih. Ukoliko ovladate tehnologijama jako dobro, onda vam to može biti od velike pomoći jer znate koji put da birate da bi što efikasnije došli do željenog cilja bez da upadnete u zamku neograničenog broja mogućnosti koje vam nudi tehnologija. Ovim se najviše referiram na softvere koji pomažu pri dizajnu u arhitekturi.
Uz clip3D, bh.javnosti ste poznati i kroz projekte koje potpisuje normal arhitektura. Kada je osnovan vaš arhitektonski ured i tko čini vaš tim?
Atelje je osnovan neformalno 2002. godine dok je svoju formalnu potvrdu dobio 2006. Kroz isti je prošlo mnogo arhitekata i studenata iz BiH i onih koji su našli za interesantno da rade internship kod nas iz drugih država, uglavnom Evrope i jedan slučaj iz Amerike. Trenutno tim čini 6 osoba (tri dječaka i tri djevojčice).
Kako je uređen vaš ured? Koliko pažnje posvećujete atmosferi i ambijentu koji vlada u prostoru u kojem radite?
U ateljeu vlada neka vrsta kreativnog nereda, vjerojatno iz razloga što uglavnom mojom krivicom volimo (ili barem ja), da experimentišemo s mnogo stvari istovremeno, pa se tu mimo projekata mogu naći i uzorci određenih arhitektonskih elemenata, fasada, stropova ili zidova i slično. Između svih ovih stvari, atmosfera među ljudima u timu je najbitnija te ona diktira kakav će biti i ambijent u kome radimo bez obzira na njegov fizički opseg.
Najzahtjevniji i najdraži projekt na kojem ste do sad radili?
Pod pretpostavkom da se radi o arhitektonskom projektu rekao bih da mi je projekat Roditeljske kuće u Sarajevu najdraži jer je kud ikamo više od samog arhitektonskog dizajna. Ovo je projekat koji direktno utiče na živote klinaca i inspiriše. Posebno mi je drago što smo uspjeli da okupimo jedan čitav «community» kreativnih ljudi koji su podržali ovaj projekat. U uskoj konkurenciji je i projekat letećeg ćilima koji smo uradili od 5025 drvenih kockica za ZANAT, upravo zbog njegove efektne jednostavnosti.
Foto: Eldin Hasanagić
Što je po vama ključno za postizanje balansa i kompromisa s investitorom?
Nisu svi investitori jednaki tako da ne postoji jedan odgovor na ovo pitanje, ali ako bih trebao sumirati rekao bih da je to strpljenje i argumentacija, jer ako ste dovoljno strpljivi da uspijete prikupiti i iznijeti argumente u korist svojih ideja, kompromis je nepotreban.
Uz Zanat ste dobili i brojna priznanja za najbolje uređen štand na brojnim sajmovima. Kako je započela vaša suradnja?
S trenutnim vlasnicima brenda ZANAT se poznajem još iz svojih studentskih dana. ZANAT je bh.brend formiran na stogodišnjoj porodičnoj tradiciji firme Rukotvorine iz Konjica i predstavlja drveni dizajnerski namještaj. Vlasnici su planirali da lansiraju ZANAT na sajmu u Kelnu 2015.godine te su nas zamolili da im pomognemo i da dizajniramo izložbeni štand. Mi smo odgovorili kreirajući stilizirano drvo s krošnjom ispod koje se nalazio namještaj. Već sljedeće godine smo izradili leteći ćilim, a isti je publikovan u knjizi svjetskih najboljih sajamskih štandova. Ove godine će biti pet godina kako pratimo ZANAT na sajmovima u Kölnu, Milanu, Parizu i izložbama u Stockholmu.
Foto: Eldin Hasanagić
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Nepredvidivo. Obzirom da sam generalno radoznao, često mijenjam fokus svog rada jer stvari na kojima radim, ako nisu mnogo zanimljive, budu zamijenjene onim koje to jesu, a mogu reći da uživam da eksperimentišem.
Kako kreirate balans između raznih projekata na kojima radite? Što vas čini produktivnima i što je ključ vaše kreativnosti?
Balans je teško održati, jer su razni pritisci, pogotovo vremenski, jer naše tržište ne poznaje pojam planiranja unaprijed, već se klijenti sjete da je arhitekt potreban kada ostane premalo vremena. Onda na scenu stupa kreativnost kako uskladiti sve zahtjeve koji su postavljeni pred vas. Mislim da se kreativnost razvija od malih nogu i da nije generalno vezana za jednu granu. Vjerujem da ako je neko kreativan u jednom polju, može biti isto tako i u nekom drugom, samo je pitanje koliko je neko polje zanimljivo da izvuče kreativnost iz vas.
I na kraju, TOCHAK – kako se rodila ideja za izradu ovog bicikla i što ga čini posebnim?
TOCHAK je jedan od rezultata moje radoznalosti. Ideja se rodila kao rođendanski poklon i prerasla u biznis. Za one koji ne znaju, TOCHAK je drveni balans bicikl za klinceze i klince uzrasta od 2 do 6 godina. Idealan je kao sredstvo za učenje kontra upravljanja, tj. okretanja upravljača suprotno od strane na koju se pada radi održavanja balansa što i jeste najveći problem učenja vožnje bicikla. Autor dizajna, razvoja i proizvodnje sam ja, a sve se proizvodi u BiH. Po čemu je poseban. osim toga što je izrađen od drveta kao prirodnog materijala, je to što je zglob koji veže tijelo, kao i upravljač izrađen na 3D printeru, kao i to da je kompletan bicikl moguće reciklirati.
Foto: Aida Redžepagić
Poslovni savjet za BONJOUR.čitatelje?
Work, work, work. Neko je talentovan više, a neko manje, ali nitko nas ne može spriječiti da radimo kako bi kompenzirali druge nedostatke. I naravno, nikada ne prestajte da učite.
Naslovna fotografija: Eldin Hasanagić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
