TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.4.2019.
Društvene mreže su glavni 'krivac' našeg susreta s brandovima iza koji stoji kreativni Emir Salkić. Arhitekt koji za sebe kaže da je i 'maker' (onaj koji pravi stvari), radoznao je i staložen, što je vjerojatno i razlog zašto uz vlastiti arhitektonski studio, ima i 3D radionicu, ali i potpisuje dizajn drvenog bicikla koji će vaši klinci obožavati. U razgovoru s Emirom saznali smo kako izgleda njegov radni dan, pričali o izazovima modernih tehnologija u arhitekturi, ali se i osvrnuli na nastanak #DoYouBONJOUR bedža koji je proizveden u clip3D radionici.
***
Naše druženje započeli smo kroz vaš brand clip3D. Upravo je #DoYouBONJOUR bedž nastao u vašoj radionici. Možete li nam detaljnije pojasniti kako teče sam proces izrade 3D bedža (izrada vizualnog rješenja, priprema printa, sam print…)?
Da, u mojoj 3D radionici je nastao bedž. Proces je prilično jednostavan, dovoljno je izraditi 3D model i pustiti ga na print. Naravno, ako poznajete ove tehnologije, ali da probam približiti čitaocima šta smo mi uradili. Na vaš zahtjev napravio sam prijedlog dizajna od logotipa koji ste mi poslali. Nakon usaglašavanja izradio sam 3D model u jednom od softvera te smo ga ponovo usaglasili u 3 dimenzije te sam izradio probne uzorke koje sam vam poslao. Javili ste se s povratnom informacijom oko izmjene boja i još nekoliko detalja te smo usaglasili da bedž ide u dvije boje, crna slova na bijeloj podlozi. Svi koji se razumiju u 3D print znaju da su trenutno najzastupljeniji 3D printeri u tako zvanoj FDM tehnologiji koja baš i ne omogućava printanje u više boja simultano ukoliko ne pribjegnete nekom od trikova. Jedan od printera koji ja posjedujem ima mogućnost printanja u 5 boja od kojih smo mi iskoristili dvije. Dakle, nakon usaglašavanja izgleda bedža i izrade modela isti se provlači kroz softver koji od modela pravi kod/(code) koji razumije printer te pišući sloj po sloj, gradi 3D model. Zamislite to kao da redate providne listove papira jedan preko drugog na kojem crtate određene oblike. Kada to poredate, dobijete visinu i iskružite li sve što je transparentno, dobićete trodimenzionalan model. Printer to radi topeći plastiku i pišući sloj preko sloja.
{gallery}2019/2019-4/bedzanstajanje{/gallery}
Koliko su danas mlađe generacije u prednosti upravo zbog prisutnosti modernih tehnologija i softvera u arhitekturi?
Tehnologije u velikoj mjeri mogu olakšati i zakomplikovati život, ne samo studenta, već i edukovanog arhitkete. Rekao bih da prepreka ili olakšanje nije u tehnologijama, već u znanju primjene istih. Ukoliko ovladate tehnologijama jako dobro, onda vam to može biti od velike pomoći jer znate koji put da birate da bi što efikasnije došli do željenog cilja bez da upadnete u zamku neograničenog broja mogućnosti koje vam nudi tehnologija. Ovim se najviše referiram na softvere koji pomažu pri dizajnu u arhitekturi.
Uz clip3D, bh.javnosti ste poznati i kroz projekte koje potpisuje normal arhitektura. Kada je osnovan vaš arhitektonski ured i tko čini vaš tim?
Atelje je osnovan neformalno 2002. godine dok je svoju formalnu potvrdu dobio 2006. Kroz isti je prošlo mnogo arhitekata i studenata iz BiH i onih koji su našli za interesantno da rade internship kod nas iz drugih država, uglavnom Evrope i jedan slučaj iz Amerike. Trenutno tim čini 6 osoba (tri dječaka i tri djevojčice).
Kako je uređen vaš ured? Koliko pažnje posvećujete atmosferi i ambijentu koji vlada u prostoru u kojem radite?
U ateljeu vlada neka vrsta kreativnog nereda, vjerojatno iz razloga što uglavnom mojom krivicom volimo (ili barem ja), da experimentišemo s mnogo stvari istovremeno, pa se tu mimo projekata mogu naći i uzorci određenih arhitektonskih elemenata, fasada, stropova ili zidova i slično. Između svih ovih stvari, atmosfera među ljudima u timu je najbitnija te ona diktira kakav će biti i ambijent u kome radimo bez obzira na njegov fizički opseg.
Najzahtjevniji i najdraži projekt na kojem ste do sad radili?
Pod pretpostavkom da se radi o arhitektonskom projektu rekao bih da mi je projekat Roditeljske kuće u Sarajevu najdraži jer je kud ikamo više od samog arhitektonskog dizajna. Ovo je projekat koji direktno utiče na živote klinaca i inspiriše. Posebno mi je drago što smo uspjeli da okupimo jedan čitav «community» kreativnih ljudi koji su podržali ovaj projekat. U uskoj konkurenciji je i projekat letećeg ćilima koji smo uradili od 5025 drvenih kockica za ZANAT, upravo zbog njegove efektne jednostavnosti.
Foto: Eldin Hasanagić
Što je po vama ključno za postizanje balansa i kompromisa s investitorom?
Nisu svi investitori jednaki tako da ne postoji jedan odgovor na ovo pitanje, ali ako bih trebao sumirati rekao bih da je to strpljenje i argumentacija, jer ako ste dovoljno strpljivi da uspijete prikupiti i iznijeti argumente u korist svojih ideja, kompromis je nepotreban.
Uz Zanat ste dobili i brojna priznanja za najbolje uređen štand na brojnim sajmovima. Kako je započela vaša suradnja?
S trenutnim vlasnicima brenda ZANAT se poznajem još iz svojih studentskih dana. ZANAT je bh.brend formiran na stogodišnjoj porodičnoj tradiciji firme Rukotvorine iz Konjica i predstavlja drveni dizajnerski namještaj. Vlasnici su planirali da lansiraju ZANAT na sajmu u Kelnu 2015.godine te su nas zamolili da im pomognemo i da dizajniramo izložbeni štand. Mi smo odgovorili kreirajući stilizirano drvo s krošnjom ispod koje se nalazio namještaj. Već sljedeće godine smo izradili leteći ćilim, a isti je publikovan u knjizi svjetskih najboljih sajamskih štandova. Ove godine će biti pet godina kako pratimo ZANAT na sajmovima u Kölnu, Milanu, Parizu i izložbama u Stockholmu.
Foto: Eldin Hasanagić
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Nepredvidivo. Obzirom da sam generalno radoznao, često mijenjam fokus svog rada jer stvari na kojima radim, ako nisu mnogo zanimljive, budu zamijenjene onim koje to jesu, a mogu reći da uživam da eksperimentišem.
Kako kreirate balans između raznih projekata na kojima radite? Što vas čini produktivnima i što je ključ vaše kreativnosti?
Balans je teško održati, jer su razni pritisci, pogotovo vremenski, jer naše tržište ne poznaje pojam planiranja unaprijed, već se klijenti sjete da je arhitekt potreban kada ostane premalo vremena. Onda na scenu stupa kreativnost kako uskladiti sve zahtjeve koji su postavljeni pred vas. Mislim da se kreativnost razvija od malih nogu i da nije generalno vezana za jednu granu. Vjerujem da ako je neko kreativan u jednom polju, može biti isto tako i u nekom drugom, samo je pitanje koliko je neko polje zanimljivo da izvuče kreativnost iz vas.
I na kraju, TOCHAK – kako se rodila ideja za izradu ovog bicikla i što ga čini posebnim?
TOCHAK je jedan od rezultata moje radoznalosti. Ideja se rodila kao rođendanski poklon i prerasla u biznis. Za one koji ne znaju, TOCHAK je drveni balans bicikl za klinceze i klince uzrasta od 2 do 6 godina. Idealan je kao sredstvo za učenje kontra upravljanja, tj. okretanja upravljača suprotno od strane na koju se pada radi održavanja balansa što i jeste najveći problem učenja vožnje bicikla. Autor dizajna, razvoja i proizvodnje sam ja, a sve se proizvodi u BiH. Po čemu je poseban. osim toga što je izrađen od drveta kao prirodnog materijala, je to što je zglob koji veže tijelo, kao i upravljač izrađen na 3D printeru, kao i to da je kompletan bicikl moguće reciklirati.
Foto: Aida Redžepagić
Poslovni savjet za BONJOUR.čitatelje?
Work, work, work. Neko je talentovan više, a neko manje, ali nitko nas ne može spriječiti da radimo kako bi kompenzirali druge nedostatke. I naravno, nikada ne prestajte da učite.
Naslovna fotografija: Eldin Hasanagić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
