TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 3.2.2023.
Ne, ne želimo za drugi mjesec navoditi preporuke samo romantičnih knjiga i ljubića koji će vas voditi vrtlogom emocija. Iako nemamo ništa protiv uranjanja u taj svijet, ovaj mjesec ipak želimo nešto drugačije preporuke koje vas potpuno izbace iz cipela i drže pažnju do zadnje stranice.
Upravo zato smo se javili još jednoj zaljubljenici u čitanje – Sari Vučković, Instagram blogerici koja se krije iza profila @olenasbookshelf i u čiji profil, priznajemo, i mi sami zavirimo za odlične preporuke. Od trilera, tematike Drugog svjetskog rata, odnosa među ljudima, do sasvim, rekli bismo, klasičnih iznenadnih pronalazaka ljubavi, ovo su knjige koje je za Bonjour. čitatelje ovaj mjesec izabrala Sara.
Sara Vučković
***
Ponekad je ljudima potreban predah, pogotovo posle napornog dana. Ako tražite nešto da se opustite i makar na kratko izađete iz surovih okova stvarnosti, onda imam savršeno rešenje za vas- njeno veličanstvo knjiga! Stoga sam za čitaoce Bonjour.ba portala spremila preporuke pet naslova, koje su na mene lično ostavili jak utisak, a opet su žanrovski različiti pa smatram da svako može da pronađe nešto za sebe.
Medvedgrad, Fredrik Bakman
Svojim debitantskim romanom „Čovek po imenu Uve" , Fredrik Bakman je brzo stekao poverenje domaće regionalne javnosti. Neki ga nazivaju Gijomom Musoom novije generacije, dok ga drugi smatraju klišeom - ali je činjenica da Bakman svoje čitaoce ne ostavlja ravnodušnim, a tome najbolje svedoči njegova, slobodno mogu reći, najkontroverznija knjiga - Medvedgrad. Medvedgrad je priča o istoimenom gradu, o zajednici ljudi koji sebe nazivaju "Medvedima iz Medvedgrada" kojima ta parola predstavlja svojevrsni stil života, ali i o zajednici kojoj hokej predstavlja sve. Kada je taj sport u pitanju spremni su da ostave etičke i moralne kodekse po strani, on ih ujedinjuje i razdvaja, ali kada grad zatrese tragedija, na koju će stranu zajednica prevagnuti? Iako priča počinje tipično "bakmanovski" , ono što se ne sme zanemariti u govoru o njoj jeste ozbiljnost teme kojom se bavi - gde je autor savršeno opisao stvarnost u okvirima fikcije, otuda i moguća nelagoda oko ishoda romana. U svetu poput Medvedgrada, gde je tanka linija između predatora i plena, ograditi se protiv mišljenja mase znači samo jedno - potpuna destrukcija. Služeći se svojim ubojitim oružjem, metaforom, Bakman nam predstavlja odnose između ljudi koji su definicija arhetipova. Likovi će vam u potpunosti prirasti srcu i ostaće sa vama dugo nakon čitanja poslednje stranice. A dobra vest je ta što je ovo tek prvi deo iz istoimene trilogije.
Poslednja knjižara u Londonu, Madlin Martin
Teme vezane za Drugi svetski rat svrstavam u one koje su ispunjene najstrašnijom dozom užasa. Stava sam da knjige koje obrađuju ovu problematiku ne mogu da vam se svide ili ne (a da su bazirane na istinitom događaju) već je pitanje toga da li vas materija interesuje. Kroz pisanu reč i knjige i dan-danas ostajemo svedoci najvećeg etničkog čišćenja u istoriji čovečanstva i zato hvala svakom autoru koji je dao svoj doprinos bilo posredstvom istorijske fikcije ili stvarnog dešavanja.
„Poslednja knjižara u Londonu" prati protagonistkinju Grejs Benet koja se 1939. godine, uoči rata, doseljava u London sa najboljom prijateljicom zbog nalaženja posla. Umesto vedrog i prijateljski nastrojenog Londona, dočekuju je improvizovani bunkeri i crne zavese na prozorima; umesto priželjkivanog Herodsa dobija radno mesto u oronuloj i prašnjavoj knjižari na Primrouz Hilu. Razočaranje za razočaranjem. Ali Grejs ni ne shvata koliko će joj se život promeniti i koliko će važnu ulogu odigrati. Iako je Drugi svetski rat okosnica romana, ovo je zapravo priča o tome koliku moć imaju knjige i kako su spasile sve(t). Napisan divnim, poetičnim i pitkim stilom, sa neizbežnom knedlom u grlu, ovo je autorkin omaž ljudima koji su preživeli. "Heroina" poslednje knjižare u Londonu, kako su je nazvali, Gejs je jedan mentalno stabilan, jak i požrtvovan ženski protagonista koji je poneo težinu dela na svojim plećima. Roman obiluje referencama na klasičnu književnost poput: Grofa Monte Krista, Rebeke, Velikih očekivanja, Midlmarč, Eme i slično. Ako volite da čitate o Drugom svetskom ratu, ujedno volite i knjige, onda je ovo pravi izbor za vas.
Sto godina Leni i Margo, Merijen Kronin
Kažu da ljudi sa razlogom uđu u vaš život i postanu deo istog. Da li postanu blagoslov ili lekcija, zavisi od perioda ali i od situacije. Neki vas nauče pameti i ostave gorak ukus u ustima, dok drugi svojom toplinom ukažu na sve radosti života čak i kada se nalazite u situaciji da mislite da je to nemoguće. Zato Leni i Margo imaju jedna drugu, svoju oazu mira i sreće. Ovo je jedna od onih knjiga gde od prve stranice znate šta će se desiti, ali se svim silama nadate da to takvog ishoda pak neće doći. Reč je o sedamnaestogodišnjoj Leni Peterson, koja pati od neizlečive bolesti, a sama činjenica da je reč o tako mladoj osobi, koja bi, po svim pravilima, tek trebalo da krene da živi svoj život, čini ovu knjigu tako bolnom. U tim trenucima nemoći, okružena bolničkim svetlima i monotonom svakodnevnicom, Leni upoznaje osamdesettrogodišnju Margo, ni ne shvatajući koliko će to novo "neobično" prijateljstvo promeniti smisao i jednog i drugog života. Ova knjiga vam se može učiniti kontradiktornom. Da se bavi tako razarajućom temom, a da vam osmeh na licu i toplina oko srca budu prisutni tokom čitanja zvuči kao nemoguća kombinacija. Ali je i te kako moguća. Leni i Margo su sivilo obrgljeno zrakom sunca koje se trudi da se probije i tu i ostane. Ako vam je potrebno da se dobro isplačete, ali i da stavite prst na čelo i da se zapitate koliko toga uzimate zdravo za gotovo, ovo je prava knjiga za vas. Stil pisanja je jako pitak i čitljiv, da se prosto davite u rečenicama ispunjenim humorom i životnim mudrostima.
Žig smrti, Kris Karter
Kako da prođe bez trilera? Ako se još uvek niste upoznali sa Kristom Karterom, morate odmah to da ispravite. Ni ne znate šta propuštate. Robet Hanter, inspektor losanđeleske policije, pronalazi telo mlade žene u šumi. Način ubistva odgovara profilu određenog serijskog ubice pod nazivom "Krstaš". Ali, to nije moguće, jer je Krstaš uhvaćen i pogubljen pre dve godine. Ili nije?! Maestralno, jezivo, morbidno i krvavo. Ako volite trilere sa serijskim ubicama od kojih vam se ledi krv u žilama, čitajte serijal Krisa Kartera gde je svaki deo bolji od prethodnog. Karterov stil pisanja je više takav da naginje ka psihološkoj strani likova - što je i logično ako se uzme u obzir njegova prošlost u oblasti kriminalističke psihologije. Takođe, „Žig smrti" je pravi pokazatelj da triler ne mora biti ispunjen napetošću kako bi odisao kvalitetom. Ono što doprinosi utisku jeste to što je autor svoje likove prikazao kao obične ljude, od krvi i mesa, emocionalno nestabilne s obzirom na mentalitet posla. Nakon što pročitate "Žig smrti" verujem da će vam, kao i meni, prva pomisao biti da želite još. I za kraj napomena - zbog slikovitih scena mučenja preporuka je da se ovo delo ne daje publici mlađoj od 18 godina, koja bi tek uplovila u svet trilera.
Ljubavna hipoteza, Ali Hejzelvud
I najlepše za kraj - ljubavni roman. Za preporuku ljubavnog romana sam izdvojila delo koje je izvazvalo izuzetno podeljena mišljenja, ali ja pripadam onoj drugoj strani - kojima se knjiga dopala. „Ljubavna hipoteza" je po svom izlasku doživela vrtoglavi uspeh na svim društvenim mrežama, a domaća javnost je sa nestrpljenjem čekala svoj prevod, a čak je i 2021. godine dobila Amazonovu nagradu za najbolji roman. "Ljubavna hipoteza" prati priču mlade doktorantkinje Olive koja se bavi ranim izučavanjem raka pankreasa, ispričanu iz njene perspektive. U pokušajima da ubedi najbolju drugaricu kako je prebolela bivšeg dečka, Oliva je primorana da poljubi prvu osobu koja joj se nađe na putu, a na njenu nesreću to je baš najozloglašeniji profesor na fakultetu, od kog studenti zaziru - Dr Adam Karlsen. Ovo je jedna vrlo slatka priča, koja se brzo čita i pogodna je da vas izbavi iz čitalačke krize. Osim toga, "Ljubavna hipoteza" savršeno kombinuje dva najpoznatija zapleta(tropes) u savremenoj književnosti: "fake dating" i "grumpy/sunshine". Jedna od stvarih koje su mi se najviše dopale jeste upravo taj kontrast između Olivinog vedrog duha, i Adamove ozbiljnosti. Takođe, sem ljubavne priče, roman se u jednakoj meri bavi jednom ozbiljnom temom - položajem žena u akademskoj zajednici, i time koliko mizogini, seksitički muškarci sa trunkom moći mogu da utiču na njihovu karijeru. Ljubavna hipoteza" ima sve što se traži u jednom ljubavnom romanu: jedinstvenu priču, nesvakidašnje likove koje krasi humor i savršena hemija između njih kao i važnost prijateljstva.
***
Naslovna fotografija:@olenasbookshelf
TEKST: Ada Ćeremida
Nakon razgovora koji smo sa Šejlom Kamerić vodili uoči predstavljanja njenog rada u Beču , sada imamo priliku vidjeti kako je ta ideja zaista zaživjela u prostoru.
Na trgu MuseumsQuartiera, u subotu 25. aprila, instalacija AWAKE pretvorila je poznati gradski ambijent u nešto intimnije.
Ono o čemu smo tada govorili kao o “privremenom spomeniku” i prostoru kolektivne refleksije, sada se manifestovalo kroz svjetlo, pokret i prisustvo publike. Stotine svijeća i signalnih svjetala nisu bile samo scenografija postale su način komunikacije.
Foto: Vedran Husremović
Foto: Monika Andrić
Jednovečernja instalacija AWAKE transformisala je trg MuseumsQuartiera u prostor nalik bdjenju, mjesto koje balansira između tišine i napetosti.
Kroz stotine crvenih lampiona i rotirajućih signalnih svjetala, Šejla Kamerić je kreirala ambijent koji istovremeno priziva intimno sjećanje i javnu uzbunu.
Kombinacijom ova dva elementa, poznata značenja počinju se mijenjati: svijeća kao simbol ličnog i emotivnog susreće se sa svjetlom koje upozorava i prekida.
U tenziji između nježnog i alarmantnog nastaje prostor u kojem publika ne ostaje pasivna, nego postaje dio rada.
Foto: Vedran Husremović
AWAKE je funkcionisao kao otvoreni prostor kretanja i prisustva posjetitelji su se slobodno kretali među svjetlima, paleći svijeće i spontano gradeći vlastiti odnos prema radu. U nepravilnim intervalima, rotirajuća svjetla prekidala su mir, uvodeći ritam koji balansira između kontemplacije i nelagode.
Foto: Monika Andrić
Ono što je počelo kao gotovo ceremonijalni čin, brzo se pretvaralo u nešto neizvjesnije. Intimni trenutci postajali su javni, a individualna refleksija prelazila je u kolektivno iskustvo.
Ta “krhka koreografija” između prisutnosti i prekida otvara prostor za pitanja o sjećanju, emociji i odgovornosti u savremenom kontekstu.
„Živimo u vremenu ubrzanja, u kojem se izvori tjeskobe rapidno umnažaju, od ljudski uzrokovanih katastrofa do iscrpljujućih neizvjesnosti i pesimističnih projekcija budućnosti.
Čak i oni koji nisu svakodnevno izravno suočeni s ratom i razaranjem osjećaju teret bespomoćnosti i preopterećenosti. Upravo sada potrebna su djelovanja koja potiču zajedničku empatiju i solidarnost u suočavanju s kolektivnom ranjivošću.
Šejla Kamerić otvara takav prostor, privremeno mjesto susreta i tihe refleksije. U iskustvu rada AWAKE namjerno ne postoji jedna istina, povod ili narativ; umjesto toga otvara se prostor u kojem možemo zajedno zastati, biti prisutni u zajedničkoj ranjivosti, bez potrebe da se išta izgovori.
AWAKE stvara prostor empatije, uzajamnog poštovanja i, prije svega, budnosti.“ izjavila je Astrid Peterle, glavna kustosica MuseumsQuartiera u Beču.
Kako i sama umjetnica ističe, AWAKE funkcioniše kao “živi spomenik” ne fiksiran, ne konačan, već otvoren i promjenjiv.
U vremenu koje karakterišu ubrzanje, nesigurnost i kolektivna anksioznost, ovaj rad postavlja jednostavno, ali važno pitanje: šta znači biti budan danas?
Autorica Iskra Geshoska istaknula je kako: „AWAKE titra između odsutnosti i prisutnosti, a svaka od njih djeluje kao tihi otpor brisanju. Kamerić transformira tugu u oblik budnosti. Rad uspostavlja most između privatnog i kolektivnog krhku arhitekturu sastavljenu od svjetla, sjene i sjećanja. Ovdje žalovanje postaje zajednički čin. Biti budan, u vokabularu Kamerić, znači odbiti otupljenost.“
Kroz ovaj rad, budnost nije samo stanje svijesti, nego i čin odgovornosti. Prostor koji Kamerić stvara ne nudi jedinstven narativ niti odgovor, već poziva na zajedničko prisustvo, empatiju i solidarnost.
U toj odsutnosti jasnog zaključka leži snaga jer nas vraća na ono osnovno: da zastanemo, osjetimo i prepoznamo jedni druge u prostoru koji dijelimo.
Foto: Vedran Husremović
Projekt su inicirali MuseumsQuartier u Beču i Nomad, Hrvatski ured za suvremenu umjetnost u Zagrebu, uz podršku UNIQA SEE FUTURE Foundation i Dr. Éva Kahán Foundation.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
