TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 3.2.2023.
Ne, ne želimo za drugi mjesec navoditi preporuke samo romantičnih knjiga i ljubića koji će vas voditi vrtlogom emocija. Iako nemamo ništa protiv uranjanja u taj svijet, ovaj mjesec ipak želimo nešto drugačije preporuke koje vas potpuno izbace iz cipela i drže pažnju do zadnje stranice.
Upravo zato smo se javili još jednoj zaljubljenici u čitanje – Sari Vučković, Instagram blogerici koja se krije iza profila @olenasbookshelf i u čiji profil, priznajemo, i mi sami zavirimo za odlične preporuke. Od trilera, tematike Drugog svjetskog rata, odnosa među ljudima, do sasvim, rekli bismo, klasičnih iznenadnih pronalazaka ljubavi, ovo su knjige koje je za Bonjour. čitatelje ovaj mjesec izabrala Sara.
Sara Vučković
***
Ponekad je ljudima potreban predah, pogotovo posle napornog dana. Ako tražite nešto da se opustite i makar na kratko izađete iz surovih okova stvarnosti, onda imam savršeno rešenje za vas- njeno veličanstvo knjiga! Stoga sam za čitaoce Bonjour.ba portala spremila preporuke pet naslova, koje su na mene lično ostavili jak utisak, a opet su žanrovski različiti pa smatram da svako može da pronađe nešto za sebe.
Medvedgrad, Fredrik Bakman
Svojim debitantskim romanom „Čovek po imenu Uve" , Fredrik Bakman je brzo stekao poverenje domaće regionalne javnosti. Neki ga nazivaju Gijomom Musoom novije generacije, dok ga drugi smatraju klišeom - ali je činjenica da Bakman svoje čitaoce ne ostavlja ravnodušnim, a tome najbolje svedoči njegova, slobodno mogu reći, najkontroverznija knjiga - Medvedgrad. Medvedgrad je priča o istoimenom gradu, o zajednici ljudi koji sebe nazivaju "Medvedima iz Medvedgrada" kojima ta parola predstavlja svojevrsni stil života, ali i o zajednici kojoj hokej predstavlja sve. Kada je taj sport u pitanju spremni su da ostave etičke i moralne kodekse po strani, on ih ujedinjuje i razdvaja, ali kada grad zatrese tragedija, na koju će stranu zajednica prevagnuti? Iako priča počinje tipično "bakmanovski" , ono što se ne sme zanemariti u govoru o njoj jeste ozbiljnost teme kojom se bavi - gde je autor savršeno opisao stvarnost u okvirima fikcije, otuda i moguća nelagoda oko ishoda romana. U svetu poput Medvedgrada, gde je tanka linija između predatora i plena, ograditi se protiv mišljenja mase znači samo jedno - potpuna destrukcija. Služeći se svojim ubojitim oružjem, metaforom, Bakman nam predstavlja odnose između ljudi koji su definicija arhetipova. Likovi će vam u potpunosti prirasti srcu i ostaće sa vama dugo nakon čitanja poslednje stranice. A dobra vest je ta što je ovo tek prvi deo iz istoimene trilogije.
Poslednja knjižara u Londonu, Madlin Martin
Teme vezane za Drugi svetski rat svrstavam u one koje su ispunjene najstrašnijom dozom užasa. Stava sam da knjige koje obrađuju ovu problematiku ne mogu da vam se svide ili ne (a da su bazirane na istinitom događaju) već je pitanje toga da li vas materija interesuje. Kroz pisanu reč i knjige i dan-danas ostajemo svedoci najvećeg etničkog čišćenja u istoriji čovečanstva i zato hvala svakom autoru koji je dao svoj doprinos bilo posredstvom istorijske fikcije ili stvarnog dešavanja.
„Poslednja knjižara u Londonu" prati protagonistkinju Grejs Benet koja se 1939. godine, uoči rata, doseljava u London sa najboljom prijateljicom zbog nalaženja posla. Umesto vedrog i prijateljski nastrojenog Londona, dočekuju je improvizovani bunkeri i crne zavese na prozorima; umesto priželjkivanog Herodsa dobija radno mesto u oronuloj i prašnjavoj knjižari na Primrouz Hilu. Razočaranje za razočaranjem. Ali Grejs ni ne shvata koliko će joj se život promeniti i koliko će važnu ulogu odigrati. Iako je Drugi svetski rat okosnica romana, ovo je zapravo priča o tome koliku moć imaju knjige i kako su spasile sve(t). Napisan divnim, poetičnim i pitkim stilom, sa neizbežnom knedlom u grlu, ovo je autorkin omaž ljudima koji su preživeli. "Heroina" poslednje knjižare u Londonu, kako su je nazvali, Gejs je jedan mentalno stabilan, jak i požrtvovan ženski protagonista koji je poneo težinu dela na svojim plećima. Roman obiluje referencama na klasičnu književnost poput: Grofa Monte Krista, Rebeke, Velikih očekivanja, Midlmarč, Eme i slično. Ako volite da čitate o Drugom svetskom ratu, ujedno volite i knjige, onda je ovo pravi izbor za vas.
Sto godina Leni i Margo, Merijen Kronin
Kažu da ljudi sa razlogom uđu u vaš život i postanu deo istog. Da li postanu blagoslov ili lekcija, zavisi od perioda ali i od situacije. Neki vas nauče pameti i ostave gorak ukus u ustima, dok drugi svojom toplinom ukažu na sve radosti života čak i kada se nalazite u situaciji da mislite da je to nemoguće. Zato Leni i Margo imaju jedna drugu, svoju oazu mira i sreće. Ovo je jedna od onih knjiga gde od prve stranice znate šta će se desiti, ali se svim silama nadate da to takvog ishoda pak neće doći. Reč je o sedamnaestogodišnjoj Leni Peterson, koja pati od neizlečive bolesti, a sama činjenica da je reč o tako mladoj osobi, koja bi, po svim pravilima, tek trebalo da krene da živi svoj život, čini ovu knjigu tako bolnom. U tim trenucima nemoći, okružena bolničkim svetlima i monotonom svakodnevnicom, Leni upoznaje osamdesettrogodišnju Margo, ni ne shvatajući koliko će to novo "neobično" prijateljstvo promeniti smisao i jednog i drugog života. Ova knjiga vam se može učiniti kontradiktornom. Da se bavi tako razarajućom temom, a da vam osmeh na licu i toplina oko srca budu prisutni tokom čitanja zvuči kao nemoguća kombinacija. Ali je i te kako moguća. Leni i Margo su sivilo obrgljeno zrakom sunca koje se trudi da se probije i tu i ostane. Ako vam je potrebno da se dobro isplačete, ali i da stavite prst na čelo i da se zapitate koliko toga uzimate zdravo za gotovo, ovo je prava knjiga za vas. Stil pisanja je jako pitak i čitljiv, da se prosto davite u rečenicama ispunjenim humorom i životnim mudrostima.
Žig smrti, Kris Karter
Kako da prođe bez trilera? Ako se još uvek niste upoznali sa Kristom Karterom, morate odmah to da ispravite. Ni ne znate šta propuštate. Robet Hanter, inspektor losanđeleske policije, pronalazi telo mlade žene u šumi. Način ubistva odgovara profilu određenog serijskog ubice pod nazivom "Krstaš". Ali, to nije moguće, jer je Krstaš uhvaćen i pogubljen pre dve godine. Ili nije?! Maestralno, jezivo, morbidno i krvavo. Ako volite trilere sa serijskim ubicama od kojih vam se ledi krv u žilama, čitajte serijal Krisa Kartera gde je svaki deo bolji od prethodnog. Karterov stil pisanja je više takav da naginje ka psihološkoj strani likova - što je i logično ako se uzme u obzir njegova prošlost u oblasti kriminalističke psihologije. Takođe, „Žig smrti" je pravi pokazatelj da triler ne mora biti ispunjen napetošću kako bi odisao kvalitetom. Ono što doprinosi utisku jeste to što je autor svoje likove prikazao kao obične ljude, od krvi i mesa, emocionalno nestabilne s obzirom na mentalitet posla. Nakon što pročitate "Žig smrti" verujem da će vam, kao i meni, prva pomisao biti da želite još. I za kraj napomena - zbog slikovitih scena mučenja preporuka je da se ovo delo ne daje publici mlađoj od 18 godina, koja bi tek uplovila u svet trilera.
Ljubavna hipoteza, Ali Hejzelvud
I najlepše za kraj - ljubavni roman. Za preporuku ljubavnog romana sam izdvojila delo koje je izvazvalo izuzetno podeljena mišljenja, ali ja pripadam onoj drugoj strani - kojima se knjiga dopala. „Ljubavna hipoteza" je po svom izlasku doživela vrtoglavi uspeh na svim društvenim mrežama, a domaća javnost je sa nestrpljenjem čekala svoj prevod, a čak je i 2021. godine dobila Amazonovu nagradu za najbolji roman. "Ljubavna hipoteza" prati priču mlade doktorantkinje Olive koja se bavi ranim izučavanjem raka pankreasa, ispričanu iz njene perspektive. U pokušajima da ubedi najbolju drugaricu kako je prebolela bivšeg dečka, Oliva je primorana da poljubi prvu osobu koja joj se nađe na putu, a na njenu nesreću to je baš najozloglašeniji profesor na fakultetu, od kog studenti zaziru - Dr Adam Karlsen. Ovo je jedna vrlo slatka priča, koja se brzo čita i pogodna je da vas izbavi iz čitalačke krize. Osim toga, "Ljubavna hipoteza" savršeno kombinuje dva najpoznatija zapleta(tropes) u savremenoj književnosti: "fake dating" i "grumpy/sunshine". Jedna od stvarih koje su mi se najviše dopale jeste upravo taj kontrast između Olivinog vedrog duha, i Adamove ozbiljnosti. Takođe, sem ljubavne priče, roman se u jednakoj meri bavi jednom ozbiljnom temom - položajem žena u akademskoj zajednici, i time koliko mizogini, seksitički muškarci sa trunkom moći mogu da utiču na njihovu karijeru. Ljubavna hipoteza" ima sve što se traži u jednom ljubavnom romanu: jedinstvenu priču, nesvakidašnje likove koje krasi humor i savršena hemija između njih kao i važnost prijateljstva.
***
Naslovna fotografija:@olenasbookshelf
TEKST: Ada Ćeremida
Na Bonjour.ba već godinama pratimo umjetnički razvoj Hanne Dujmović, od novih slikarskih ciklusa do projekata koji iz izložbe u izložbu pomjeraju granice načina na koji doživljavamo umjetnost. Zato nas nije iznenadilo što je njena nova samostalna izložba "Svijet ispod koraka" otišla korak dalje i galerijski prostor pretvorila u iskustvo koje uključuje dodir, miris, zvuk i kretanje.
Umjesto da budete samo posmatrač, ovdje postajete dio rada. Nakon otvaranja razgovarali smo s Hannom Dujmović o tome kako je nastala ova ideja, zašto je važno pogled spustiti prema zemlji i šta želi da posjetitelji ponesu sa sobom kada izađu iz galerije.
Samostalna izložba "Svijet ispod koraka" predstavlja spoj slikarstva, prostorne instalacije i performansa u kojem publika nije samo posmatrač nego ravnopravan učesnik umjetničkog procesa.
Izložba posjetiocima pruža priliku da dožive jedno od onih umjetničkih iskustava koja se ne pamte samo po onome što smo vidjeli, nego i po onome što smo osjetili.
Kroz simboliku prirode, taktilne elemente, mirise i pažljivo oblikovan ambijent, Hanna Dujmović poziva nas da usporimo i obratimo pažnju na svijet koji se svakodnevno nalazi ispod naših stopala.
Izložba ostaje otvorena do 14. jula, u Galeriji savremenih umjetnosti Aleksić u Kragujevcu. 
Na pitanje šta danas najlakše previdimo u odnosu prema prirodi, Hanna kaže da problem nije samo u tome što zanemarujemo okoliš, nego što zaboravljamo vlastito mjesto unutar njega. Zato i sam naslov izložbe usmjerava pogled prema onome što se nalazi ispod naših stopala, prema nevidljivim mikroekosistemima koje svakodnevno prelazimo ne razmišljajući o njima.
Kako nam Hanna kaže: ‘’Mislim da danas najlakše previdimo činjenicu da smo i sami dio prirode, te koliko smo zapravo mali u odnosu na njenu moć. Ponašamo se kao da stojimo iznad nje, kao da je ona samo kulisa kroz koju prolazimo, a ne sistem koji nas održava u životu.
Pogled nam je stalno usmjeren prema horizontu, ekranima i obavezama, dok gotovo nikada ne spuštamo pogled prema zemlji koja nas nosi. Upravo ispod naših koraka odvijaju se čitavi svjetovi, sitni organizmi, biljke i procesi bez kojih ne bismo mogli postojati. Kada izgubimo svijest o tome, gubimo i dio svijesti o sebi.
Inspiracija za ovu izložbu nastala je zapravo tokom jedne od mnogih vožnji na relaciji Sarajevo - Beograd, gdje je moj pogled umjesto asfalta i ustaljenih prizora, krenuo da fokusira predivne promjene i buđenje prirode u rano proljeće. Ti trenuci su me doveli do pitanja, a šta ako vrlo skoro sođe vrijeme u kojem više nema prirode kakvu danas poznajemo…
Tu su se otvorili dijalozi između mene i slikarskih platana koja su pored priča koje nose i zapisi prirode nama znane u ovom vremenu.''
Jedan od najzanimljivijih trenutaka otvaranja bio je poziv posjetiteljima da kroz postavku prođu bosonogi.
Hanna objašnjava da to nije bio performans radi efekta, nego način da se priroda doživi cijelim tijelom:
‘’Željela sam da tijelo zapamti ono što um često zaboravlja. Hodanje bosim stopalima kroz zemlju, mahovinu, kamenje i prirodne materijale nije bilo zamišljeno kao performans, nego kao podsjetnik. Kada osjetimo različite teksture pod stopalima, usporimo i postanemo prisutni. U tom trenutku prirodu više ne posmatramo samo očima, nego je doživljavamo cijelim bićem. Voljela bih da su posjetitelji iz galerije ponijeli upravo taj osjećaj povezanosti osjećaj da pripadamo zemlji jednako koliko ona pripada nama.
Pored osjećaja pod stoplima, cijela galerija je mirisala na svježu poljsku lavandu što je vjerujem upotpunilo dojam. Želim da moje izložbe budu iskustva koja će živjeti u nekome, barem neko vrijeme.''
Hanna smatra da savremena umjetnost može ostaviti snažniji trag kada angažuje više čula odjednom. Njene slike, kaže, oduvijek traže aktivnog posmatrača, a ovaj projekat bio je prilika da taj odnos dodatno produbi kroz zvuk, miris, dodir i prostor. 
Priznaje da realizacija nije bila jednostavna, posebno zato što je od publike zahtijevala izlazak iz zone komfora i potpuno prepuštanje konceptu.
‘’Moje slike su pune simbola i uvijek traže aktivnog posmatrača. Iz izložbe u izložbu, kako moj izražaj sazrijeva, želim otići korak dalje i omogućiti da se izložba ne doživljava samo pogledom.
Smatram da umjetnost ostavlja mnogo dublji trag kada aktivira više osjetila istovremeno. Mirisi, zvukovi, dodir i prostor mogu probuditi uspomene i emocije koje slika sama ponekad ne može, pogotovo kod novih generacija koje su navikle na intenzivne istovremene podražaje.
Sama ideja je bila jako teška za realizaciju, pogotovo zbog činjenice da su mnogi poajetitelji/ke morali izaći iz svoje zone komfora i prepustiti se konceptu da ih uvuče u doživljaj.
Svakako ništa od ovog ne bi bilo moguće bez stručnog i profesionalnog tima galerije Aleksić koji predvodi galerista i jedan od najvećih kolekcionara savremene umjetnosti Dejan Aleksić, koji uvijek ispune moje vizije i nadmaše očekivanja.''
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
