Ne, ne želimo za drugi mjesec navoditi preporuke samo romantičnih knjiga i ljubića koji će vas voditi vrtlogom emocija. Iako nemamo ništa protiv uranjanja u taj svijet, ovaj mjesec ipak želimo nešto drugačije preporuke koje vas potpuno izbace iz cipela i drže pažnju do zadnje stranice.

Upravo zato smo se javili još jednoj zaljubljenici u čitanje – Sari Vučković, Instagram blogerici koja se krije iza profila @olenasbookshelf i u čiji profil, priznajemo, i mi sami zavirimo za odlične preporuke. Od trilera, tematike Drugog svjetskog rata, odnosa među ljudima, do sasvim, rekli bismo, klasičnih iznenadnih pronalazaka ljubavi, ovo su knjige koje je za Bonjour. čitatelje ovaj mjesec izabrala Sara.

Sara Vučković

***

Ponekad je ljudima potreban predah, pogotovo posle napornog dana. Ako tražite nešto da se opustite i makar na kratko izađete iz surovih okova stvarnosti, onda imam savršeno rešenje za vas- njeno veličanstvo knjiga! Stoga sam za čitaoce Bonjour.ba portala spremila preporuke pet naslova, koje su na mene lično ostavili jak utisak, a opet su žanrovski različiti pa smatram da svako može da pronađe nešto za sebe.

 

Medvedgrad, Fredrik Bakman

Svojim debitantskim romanom „Čovek po imenu Uve" , Fredrik Bakman je brzo stekao poverenje domaće regionalne javnosti. Neki ga nazivaju Gijomom Musoom novije generacije, dok ga drugi smatraju klišeom - ali je činjenica da Bakman svoje čitaoce ne ostavlja ravnodušnim, a tome najbolje svedoči njegova, slobodno mogu reći, najkontroverznija knjiga - Medvedgrad. Medvedgrad je priča o istoimenom gradu, o zajednici ljudi koji sebe nazivaju "Medvedima iz Medvedgrada" kojima ta parola predstavlja svojevrsni stil života, ali i o zajednici kojoj hokej predstavlja sve. Kada je taj sport u pitanju spremni su da ostave etičke i moralne kodekse po strani, on ih ujedinjuje  i razdvaja, ali kada grad zatrese tragedija, na koju će stranu zajednica prevagnuti? Iako priča počinje tipično "bakmanovski" , ono što se ne sme zanemariti u govoru o njoj jeste ozbiljnost teme kojom se bavi - gde je autor savršeno opisao stvarnost u okvirima fikcije, otuda i moguća nelagoda oko ishoda romana. U svetu poput Medvedgrada, gde je tanka linija između predatora i plena, ograditi se protiv mišljenja mase znači samo jedno - potpuna destrukcija. Služeći se svojim ubojitim oružjem, metaforom, Bakman nam predstavlja odnose između ljudi koji su definicija arhetipova. Likovi će vam u potpunosti prirasti srcu i ostaće sa vama dugo nakon čitanja poslednje stranice. A dobra vest je ta što je ovo tek prvi deo iz istoimene trilogije.

 

Poslednja knjižara u Londonu, Madlin Martin 

Teme vezane za Drugi svetski rat svrstavam u one koje su ispunjene najstrašnijom dozom užasa. Stava sam da knjige koje obrađuju ovu problematiku ne mogu da vam se svide ili ne (a da su bazirane na istinitom događaju) već je pitanje toga da li vas materija interesuje. Kroz pisanu reč i knjige i dan-danas ostajemo svedoci najvećeg etničkog čišćenja u istoriji čovečanstva i zato hvala svakom autoru koji je dao svoj doprinos bilo posredstvom istorijske fikcije ili stvarnog dešavanja.

„Poslednja knjižara u Londonu" prati protagonistkinju Grejs Benet koja se 1939. godine, uoči rata, doseljava u London sa najboljom prijateljicom zbog nalaženja posla. Umesto vedrog i prijateljski nastrojenog Londona, dočekuju je improvizovani bunkeri i crne zavese na prozorima; umesto priželjkivanog Herodsa dobija radno mesto u oronuloj i prašnjavoj knjižari na Primrouz Hilu. Razočaranje za razočaranjem. Ali Grejs ni ne shvata koliko će joj se život promeniti i koliko će važnu ulogu odigrati. Iako je Drugi svetski rat okosnica romana, ovo je zapravo priča o tome koliku moć imaju knjige i kako su spasile sve(t). Napisan divnim, poetičnim i pitkim stilom, sa neizbežnom knedlom u grlu, ovo je autorkin omaž ljudima koji su preživeli. "Heroina" poslednje knjižare u Londonu, kako su je nazvali, Gejs je jedan mentalno stabilan, jak i požrtvovan ženski protagonista koji je poneo težinu dela na svojim plećima. Roman obiluje referencama na klasičnu književnost poput: Grofa Monte Krista, Rebeke, Velikih očekivanja, Midlmarč, Eme i slično. Ako volite da čitate o Drugom svetskom ratu, ujedno volite i knjige, onda je ovo pravi izbor za vas.

Sto godina Leni i Margo, Merijen Kronin

Kažu da ljudi sa razlogom uđu u vaš život i postanu deo istog. Da li postanu blagoslov ili lekcija, zavisi od perioda ali i od situacije. Neki vas nauče pameti i ostave gorak ukus u ustima, dok drugi svojom toplinom  ukažu na sve radosti života čak i kada se nalazite u situaciji da mislite da je to nemoguće. Zato Leni i Margo imaju jedna drugu, svoju oazu mira i sreće. Ovo je jedna od onih knjiga gde od prve stranice znate šta će se desiti, ali se svim silama nadate da to takvog ishoda pak neće doći. Reč je o sedamnaestogodišnjoj Leni Peterson, koja pati od neizlečive bolesti, a sama činjenica da je reč o tako mladoj osobi, koja bi, po svim pravilima, tek trebalo da krene da živi svoj život, čini ovu knjigu tako bolnom. U tim trenucima nemoći, okružena bolničkim svetlima i monotonom svakodnevnicom, Leni upoznaje osamdesettrogodišnju Margo, ni ne shvatajući  koliko će to novo "neobično" prijateljstvo promeniti smisao i jednog i drugog života. Ova knjiga vam se može učiniti kontradiktornom. Da se bavi tako razarajućom temom, a da vam osmeh na licu i toplina oko srca budu prisutni tokom čitanja zvuči kao nemoguća kombinacija. Ali je i te kako moguća. Leni i Margo su sivilo obrgljeno zrakom sunca koje se trudi da se probije i tu i ostane. Ako vam je potrebno da se dobro isplačete, ali i da stavite prst na čelo i da se zapitate koliko toga uzimate zdravo za gotovo, ovo je prava knjiga za vas. Stil pisanja je jako pitak i čitljiv, da se prosto davite u rečenicama ispunjenim humorom i životnim mudrostima.

Žig smrti, Kris Karter

Kako da prođe bez trilera? Ako se još uvek niste upoznali sa Kristom Karterom, morate odmah to da ispravite. Ni ne znate šta propuštate. Robet Hanter, inspektor losanđeleske policije, pronalazi telo mlade žene u šumi. Način ubistva odgovara profilu određenog serijskog ubice pod nazivom "Krstaš". Ali, to nije moguće, jer je Krstaš uhvaćen i pogubljen pre dve godine. Ili nije?! Maestralno, jezivo, morbidno i krvavo. Ako volite trilere sa serijskim ubicama od kojih vam se ledi krv u žilama, čitajte serijal Krisa Kartera gde je svaki deo bolji od prethodnog. Karterov stil pisanja je više takav da naginje ka psihološkoj strani likova - što je i logično ako se uzme u obzir njegova prošlost u oblasti kriminalističke psihologije. Takođe, „Žig smrti" je pravi pokazatelj da triler ne mora biti ispunjen napetošću kako bi odisao kvalitetom. Ono što doprinosi utisku jeste to što je autor svoje likove prikazao kao obične ljude, od krvi i mesa, emocionalno nestabilne s obzirom na mentalitet posla. Nakon što pročitate "Žig smrti" verujem da će vam, kao i meni, prva pomisao biti da želite još. I za kraj napomena - zbog slikovitih scena mučenja preporuka je da se ovo delo ne daje publici mlađoj od 18 godina, koja bi tek uplovila u svet trilera.
 

Ljubavna hipoteza, Ali Hejzelvud


I najlepše za kraj - ljubavni roman. Za preporuku ljubavnog romana sam izdvojila delo koje je izvazvalo izuzetno podeljena mišljenja, ali ja pripadam onoj drugoj strani - kojima se knjiga dopala. „Ljubavna hipoteza" je po svom izlasku doživela vrtoglavi uspeh na svim društvenim mrežama, a domaća javnost je sa nestrpljenjem čekala svoj prevod, a čak je i 2021. godine dobila Amazonovu nagradu za najbolji roman. "Ljubavna hipoteza" prati priču mlade doktorantkinje Olive koja se bavi ranim izučavanjem raka pankreasa, ispričanu iz njene perspektive. U pokušajima da ubedi najbolju drugaricu kako je prebolela bivšeg dečka, Oliva je primorana da poljubi prvu osobu koja joj se nađe na putu, a na njenu nesreću to je baš najozloglašeniji profesor na fakultetu, od kog studenti zaziru - Dr Adam Karlsen. Ovo je jedna vrlo slatka priča, koja se brzo čita i pogodna je da vas izbavi iz čitalačke krize. Osim toga, "Ljubavna hipoteza" savršeno kombinuje dva najpoznatija zapleta(tropes)  u savremenoj književnosti: "fake dating" i "grumpy/sunshine". Jedna od stvarih koje su mi se najviše dopale jeste upravo taj kontrast između Olivinog vedrog duha, i Adamove ozbiljnosti. Takođe, sem ljubavne priče, roman se u jednakoj meri bavi jednom ozbiljnom temom - položajem žena u akademskoj zajednici, i time koliko mizogini, seksitički muškarci sa trunkom moći mogu da utiču na njihovu karijeru. Ljubavna hipoteza" ima sve što se traži u jednom ljubavnom romanu: jedinstvenu priču, nesvakidašnje  likove koje krasi humor i savršena hemija između njih kao i važnost prijateljstva.

***
Naslovna fotografija:@olenasbookshelf

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba