TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.9.2025.
Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom.
Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 
Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica.
Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu.
Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.
Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.
Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.
Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.
Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?
Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako.
Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.
Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa.
Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.
Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?
Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.
Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.
Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?
Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”.
Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove.
Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba.
Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 
Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli.
Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.
Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?
Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.
Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 
Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.
Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?
Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama.
Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.
Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.
Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?
Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima.
Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive.
Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.
Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?
Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna.
Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.
U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.
Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?
Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice.
Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.
Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.
Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?
Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.
Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?
Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu.
Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 
Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje.
Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 
Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje.
Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.
Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.
Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?
Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti.
Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 
Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?
Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.
Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.
Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.
Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?
Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja.
Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 
Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti.
Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.
Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?
Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.
FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.
Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?
Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta.
Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.
Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?
Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.
Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?
Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
Produkcija: Bonjour.ba
Lokacija: Galerija Manifesto
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
