TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.9.2025.
Film koji je upravo u procesu snimanja već privlači pažnju javnosti, ne samo zbog priče koju donosi, već i zbog jedinstvene glumačke postave u kojoj se susreću nova generacija glumaca i kultni glumci naše regije.
Ekipa filma Pisma Snova nas je dočekala u Domu kulture u Hrasnici, gdje je te noći snimana scena koja nosi specifičnu intimniju atmosferu.
Nećemo otkrivati previše jer priča zaslužuje da je doživite sami. Fotografije sa seta mogu vam dati tek naznake atmosfere, a ako ste već čitali roman Písma Snova Harisa Dubice, znate da se radnja neprestano razvija i otvara u novim smjerovima.
Ovoga puta donosimo potpuni zaokret, pogled iza scene, kroz razgovor s rediteljem Harisom Dubicom te glumačkim dvojcem Džejlom Ramović i Harunom Ćehovićem, koji su nam otkrili ponešto o procesu pripreme i energiji koja se krije iza kamere.
Harise, vaš roman Pisma Snova već je imao bogat život na papiru, ali film nosi drugačiju težinu pripovijedanja. Kada ste osjetili da je pravi trenutak da ga prenesete na platno?
Haris: Iskreno krenuo sam 2020. godine u lockdownu da pišem scenariji za film, pa sam to pretvorio u roman. Bilo je suđeno da se ipak sve vrati u scenarij.
Pisma Snova rođeno je iz vrlo ličnih promišljanja, a svaka adaptacija traži ravnotežu između vjernosti originalu i slobode filmskog jezika.
Kako je izgledao taj proces za vas od donošenja odluka gdje povući granicu do trenutka kada ste svoje riječi prvi put ugledali pretočene u slike na filmskom setu?
Haris: Najvažniji mi je nit lika. Ne toliko godine ni izgled i naravno osjećaj koji me nije često varao u karijeri.
Bh. film često prepoznajemo kroz intimne drame ili društveno angažovane priče. Pisma Snova prelazi granice žanra. Gdje vidite da se ovaj film uklapa u taj kontinuitet?
Haris: Pa ne uklapa se. Jeste bosanska priča ali nije bosanski film. Više vuče u smjeru filmova kao Amelie, Forrest Gump, Big Fish.
Romantičan i čaroban.
Za mnoge režisere prvi dan snimanja je mješavina haosa i magije. Možete li se prisjetiti trenutka kada ste pomislili: “Da, ovo je film koji sam zamišljao.”?
Haris: Kada je pala prva klapa bio sam jako ponosan jer sam 2006. godine krenuo da radim spotove da bi jednog dana radio filmove.
Lijepo je kada vidiš oživljenog lika iz tvoje mašte.
Sam naslov, Pisma snova, nosi intimu i obećanje. Koji je bio najveći “san” koji ste željeli očuvati u filmskoj verziji?
Haris: Rolerkoster emocija i humora. Radim film za sebe i svi ste dobro došli da ga pogledate.
Adaptacija romana često znači i odricanje od pojedinih elemenata. Postoji li scena ili lik iz knjige kojeg ste teško ostavili po strani?
Haris: Volim priču o pet nišana, ali u filmu nije bilo mjesta.
Džejla Ramović ovim filmom zakoračila je u glumački svijet, dok Harun Čehović donosi iskustvo obrazovanja iz Londona, a uz njih film okuplja i mladu generaciju glumaca poput Gorana Vinčića, Bojana Cvjetićanina, Aldina Tucića i Elme Jugović. Šta vam je bilo najuzbudljivije u radu s ovom novom generacijom talenata?
Haris: Drago mi je da radimo film gdje su mladi glumci u fokusu, a ovi popularni su sporedni likovi. Nevjerovatno koliko ima talenta u ovoj državi.
U ekipi su i lica koja publika prepoznaje i voli, poput Tarika Filipovića, Dragana Marinkovića, Mirvada Kurića i Vanese Glođo. Koliko vam je bilo važno da film nosi tu mješavinu svježine i prepoznatljivosti, i da publika u
jednom projektu vidi i nova lica i one koji već dugo obilježavaju regionalnu scenu?
Haris: Ta mješevina bila mi je jako važna da se napravi miks generacija. Imamo još mnogo velikih imena koje ne želim otkriti.
Mnogi režiseri svoje projekte nazivaju ljubavnim pismima gradovima, uspomenama, ljudima. Kome ili čemu je po vama Pisma Snova u konačnici upućeno? Koji je to osjećaj ili možda pitanje koje biste željeli da ostane s publikom?
Haris: Ljubavno pismo Bosni i Hercegovini i iskrenoj emociji koja sve više fali društvu.
Džejla, kada staneš pred kameru, ulaziš li u ulogu kao da pjevaš ili te film tjera da pronađeš potpuno drugačiji glas u sebi?
Džejla: Olakšavajuća okolnost je to što već imam iskustva pred kamerama, ali filmski set budi u meni sasvim drugačiju emociju. Pjevanje je prostor u kojem se osjećam potpuno sigurno, dok je gluma za mene novo i izazovnije iskustvo.
Ovo je prvi put da se nalazim u takvoj ulozi i zato se najviše oslanjam na savjete i smjernice ljudi koji su me pripremali za tu ulogu. Trudim se biti što prirodnija pred kamerom i do sada nismo nailazili na veće poteškoće kada je u pitanju opuštenost tokom snimanja. 
Ako zamisliš sebe za pet godina, vidiš li više filmova u tom horizontu ili muziku i dalje stavljaš na prvo mjesto?
Džejla: Gluma je oduvijek bila negdje u planu kao nešto u čemu bih voljela da se ostvarim kad za to dođe pravi trenutak. Ipak, muzika i dalje ostaje na prvom mjestu, to je moj put i ono što me najviše ispunjava.
Voljela bih se okušati u novim ulogama, tako da su glumački pozivi u budućnosti svakako više nego dobrodošli. 
Šta ti je na filmu bio najveći luksuz: vrijeme, koncentracija ili sloboda da budeš neko drugi?
Džejla: Uloga koju sam dobila ne zahtjeva velike promjene u ponašanju u odnosu na mene kakva sam privatno, što mi je na neki način olakšalo proces. Najizazovniji su bili prvi dani snimanja, dok sam se tek upoznavala sa ritmom i dinamikom filmskog seta. 
Velika prednost je to što ima prostora za greške. Ekipa je puna razumijevanja, znaju da mi treba vremena da iz mene izađu replike onako kako ih film zahtjeva. Fokusirana sam na scenario i trudim se dati najbolje od sebe, iz scene u scenu. 
Harune, film Pisma Snova istražuje intimne, lične emocije, kako si pronašao vlastiti ulaz u lik i njegov lik?
Harun: Scenarij i priča filma su ono što me najviše privuklo ovom projektu, zajedno s veoma zanimljivom glumačkom ekipom. Dino, lik kojeg tumačim, prolazi kroz iskustva koja su mnogima poznata, samo na jedan ekstremniji i specifičniji način. 
Situacije u kojima se zatiče prošli smo, vjerujem, svi i upravo ta mogućnost prepoznavanja bila mi je posebno interesantna.
Kada je u pitanju priprema lika, kao i uvijek oslanjam se prije svega na scenarij, iz njega se trudim uzeti što je moguće više informacija kako bih što bolje razumio njegov unutrašnji svijet i oblikovao svoju rad.
Na setu dijeliš energiju s mladim timom i kolegama. Šta misliš da su Pisma Snova dala tebi kao glumcu, a šta ti filmu?
Harun: Svaki proces donosi nešto novo i vrijedno i svaki mi daje iskustvo koje je značajno i važno. Vjerujem, da je za glumca od velike važnosti raditi, snimati i baviti se ovim poslom jer se na taj način održavamo i razvijamo glumačku “kondiciju”. 
Na ovom setu, kroz rad s mlađim, ali i iskusnijim kolegama, imam priliku stalno razmjenjivati iskustva i znanje, svaka proba i svaki snimajući dan nose nešto novo, glumački vrijedno za mene. Ta vrsta razmjene je uvijek dragocjena i unikatna. Pored toga drago mi je i što sam upoznao sve ove nove divne i talentovane ljude.
A što se tiče mog doprinosa filmu uvijek mi je to teško procijeniti te vjerujem da je na drugima da to ocijene i daju svoju riječ.
Kako se nosiš s kritikama ili očekivanjima publike?
Harun: Trudim se što je više moguće izolovati se od spoljašnjih pritisaka i fokusirati na ono što je zaista važno, sam proces i snimanje. Još uvijek smo u ranim fazama projekta i pred nama je dug put kojem se trebamo posvetiti. 
Vjerujem da je konstruktivna kritika izuzetno važna i trudim se iz nje izvući ono što će mi koristiti i pomoći da napredujem. Kada su u pitanju ostale, te manje produktivne kritike, trudim se da ih filtriram i ne pridajem im previše pažnje.
Produkcija: Bonjour.ba
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Film „Do kraja dana“ Jelene Maksimović dio je zvaničnog takmičarskog programa Orizzonti 83. Venecijanskog filmskog festivala, a iza njega stoji koprodukcija koja povezuje šest evropskih zemalja.
Venecijanski filmski festival tek je počeo, a među naslovima koje ćemo posebno pratiti ove godine nalazi se i jedan iz regije. „Do kraja dana“, igrani prvijenac rediteljice Jelene Maksimović, uvršten je u zvanični takmičarski program Orizzonti, selekciju posvećenu novim estetskim i izražajnim pravcima savremenog filma.
Iza same selekcije krije se i podatak zbog kojeg ova premijera ima dodatnu težinu. Maksimović je prva rediteljica iz Srbije nakon Soje Jovanović i filma „Orlovi rano lete“ iz 1966. godine koja s dugometražnim igranim filmom stiže na festival u Veneciji. Šezdeset godina kasnije, tu pauzu prekida film koji govori o mladima, ljubavi i potrebi za slobodom u društvu koje se nalazi usred previranja.
Foto: La Biennale
U središtu filma su Lena i Stefan, dvoje mladih koji dolaze iz potpuno različitih svjetova, ali dijele istu želju – da budu slobodni. Njihov odnos razvija se tokom vrelih ljetnih dana, između porodičnog haosa, okupiranih fakulteta i ulica na kojima traju studentski i građanski protesti.
Njihovo bježanje iz grada postepeno ih vodi prema prirodi, prostoru u kojem pokušavaju pronaći mir i zamisliti drugačiju budućnost. Maksimović priču pritom gradi na granici melodrame, komedije i kriminalističkog filma, koristeći odnos dvoje protagonista i kao način da govori o generaciji koja odrasta u vrlo konkretnom društvenom trenutku.
Glavne uloge igraju Lena Trifunović i Andrija Krivokapić, a u filmu su i Irina Hotomski, Stefan Tarabić i Miodrag Miša Dragičević. Scenarij potpisuju Jelena Maksimović, Ivan Salatić i Olga Dimitrijević.
„Do kraja dana“ traje 91 minutu, a Venecija ga navodi kao produkciju koja povezuje Srbiju, Bugarsku, Sloveniju, Crnu Goru, Hrvatsku i Njemačku. Glavni producent je Taurunum Film iz Srbije, s producenticom Jelenom Angelovski, dok su među koprodukcijskim partnerima Staragara iz Slovenije, Meander Film iz Crne Gore i Kelek Film iz Njemačke.
Za Maksimović, koja iza sebe već ima rad na dokumentarnim filmovima i brojne projekte kao montažerka, ovo je prvi dugometražni igrani film i odmah dolazi u jednu od zvaničnih takmičarskih selekcija jednog od najvažnijih filmskih festivala.
Foto: IMDb
Prema trenutnom službenom rasporedu festivala, prve projekcije za press i industry publiku zakazane su za 9. septembar, dok će velika javna projekcija biti održana 10. septembra u 17:00 u Sali Darsena. Film će biti prikazan i 11. septembra u kinima Astra 1 i Astra 2.
Tako će se između velikih međunarodnih premijera ovogodišnje Venecije na programu naći i priča koja počinje mnogo bliže nama – i koja, prije nego što je publika uopće vidi, već nosi jedan podatak vrijedan pamćenja: šest decenija prošlo je od posljednjeg dugometražnog igranog filma rediteljice iz Srbije na ovom festivalu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
