Film koji je upravo u procesu snimanja već privlači pažnju javnosti, ne samo zbog priče koju donosi, već i zbog jedinstvene glumačke postave u kojoj se susreću nova generacija glumaca i kultni glumci naše regije. 

Ekipa filma Pisma Snova nas je dočekala u Domu kulture u Hrasnici, gdje je te noći snimana scena koja nosi specifičnu intimniju atmosferu.






Nećemo otkrivati previše jer priča zaslužuje da je doživite sami. Fotografije sa seta mogu vam dati tek naznake atmosfere, a ako ste već čitali roman Písma Snova Harisa Dubice, znate da se radnja neprestano razvija i otvara u novim smjerovima. 

Ovoga puta donosimo potpuni zaokret, pogled iza scene, kroz razgovor s rediteljem Harisom Dubicom te glumačkim dvojcem Džejlom Ramović i Harunom Ćehovićem, koji su nam otkrili ponešto o procesu pripreme i energiji koja se krije iza kamere.




Harise, vaš roman Pisma Snova već je imao bogat život na papiru, ali film nosi drugačiju težinu pripovijedanja. Kada ste osjetili da je pravi trenutak da ga prenesete na platno?  

Haris: Iskreno krenuo sam 2020. godine u lockdownu da pišem scenariji za film, pa sam to pretvorio u roman. Bilo je suđeno da se ipak sve vrati u scenarij.

Pisma Snova rođeno je iz vrlo ličnih promišljanja, a svaka adaptacija traži ravnotežu između vjernosti originalu i slobode filmskog jezika.  

Kako je izgledao taj proces za vas od donošenja odluka gdje povući granicu do trenutka kada ste svoje riječi prvi put ugledali pretočene u slike na filmskom setu?  

Haris: Najvažniji mi je nit lika. Ne toliko godine ni izgled i naravno osjećaj koji me nije često varao u karijeri.



Bh. film često prepoznajemo kroz intimne drame ili društveno angažovane priče. Pisma Snova prelazi granice žanra. Gdje vidite da se ovaj film uklapa u taj kontinuitet?  

Haris: Pa ne uklapa se. Jeste bosanska priča ali nije bosanski film. Više vuče u smjeru filmova kao Amelie, Forrest Gump, Big Fish. 

Romantičan i čaroban.

Za mnoge režisere prvi dan snimanja je mješavina haosa i magije. Možete li se prisjetiti trenutka kada ste pomislili: “Da, ovo je film koji sam zamišljao.”?  

Haris: Kada je pala prva klapa bio sam jako ponosan jer sam 2006. godine krenuo da radim spotove da bi jednog dana radio filmove.

Lijepo je kada vidiš oživljenog lika iz tvoje mašte.



Sam naslov, Pisma snova, nosi intimu i obećanje. Koji je bio najveći “san” koji ste željeli očuvati u filmskoj verziji?  

Haris: Rolerkoster emocija i humora. Radim film za sebe i svi ste dobro došli da ga pogledate.

Adaptacija romana često znači i odricanje od pojedinih elemenata. Postoji li scena ili lik iz knjige kojeg ste teško ostavili po strani?  

Haris: Volim priču o pet nišana, ali u filmu nije bilo mjesta.



Džejla Ramović ovim filmom zakoračila je u glumački svijet, dok Harun Čehović donosi iskustvo obrazovanja iz Londona, a uz njih film okuplja i mladu generaciju glumaca poput Gorana Vinčića, Bojana Cvjetićanina, Aldina Tucića i Elme Jugović. Šta vam je bilo najuzbudljivije u radu s ovom novom generacijom talenata?  

Haris: Drago mi je da radimo film gdje su mladi glumci u fokusu, a ovi popularni su sporedni likovi. Nevjerovatno koliko ima talenta u ovoj državi.
 

U ekipi su i lica koja publika prepoznaje i voli, poput Tarika Filipovića, Dragana Marinkovića, Mirvada Kurića i Vanese Glođo. Koliko vam je bilo važno da film nosi tu mješavinu svježine i prepoznatljivosti, i da publika u  
jednom projektu vidi i nova lica i one koji već dugo obilježavaju regionalnu scenu?  

Haris: Ta mješevina bila mi je jako važna da se napravi miks generacija. Imamo još mnogo velikih imena koje ne želim otkriti.




Mnogi režiseri svoje projekte nazivaju ljubavnim pismima gradovima, uspomenama, ljudima. Kome ili čemu je po vama Pisma Snova u konačnici upućeno? Koji je to osjećaj ili možda pitanje koje biste željeli da ostane s publikom?  

Haris: Ljubavno pismo Bosni i Hercegovini i iskrenoj emociji koja sve više fali društvu.




Džejla, kada staneš pred kameru, ulaziš li u ulogu kao da pjevaš ili te film tjera da pronađeš potpuno drugačiji glas u sebi?    

Džejla: Olakšavajuća okolnost je to što već imam iskustva pred kamerama, ali filmski set budi u meni sasvim drugačiju emociju. Pjevanje je prostor u kojem se osjećam potpuno sigurno, dok je gluma za mene novo i izazovnije iskustvo.   

Ovo je prvi put da se nalazim u takvoj ulozi i zato se najviše oslanjam na savjete i smjernice ljudi koji su me pripremali za tu ulogu. Trudim se biti što prirodnija pred kamerom i do sada nismo nailazili na veće poteškoće kada je u pitanju opuštenost tokom snimanja.  




Ako zamisliš sebe za pet godina, vidiš li više filmova u tom horizontu ili muziku i dalje stavljaš na prvo mjesto?    

Džejla: Gluma je oduvijek bila negdje u planu kao nešto u čemu bih voljela da se ostvarim kad za to dođe pravi trenutak. Ipak, muzika i dalje ostaje na prvom mjestu, to je moj put i ono što me najviše ispunjava.   

Voljela bih se okušati u novim ulogama, tako da su glumački pozivi u budućnosti svakako više nego dobrodošli.   





Šta ti je na filmu bio najveći luksuz: vrijeme, koncentracija ili sloboda da budeš neko drugi?    

Džejla: Uloga koju sam dobila ne zahtjeva velike promjene u ponašanju u odnosu na mene kakva sam privatno, što mi je na neki način olakšalo proces. Najizazovniji su bili prvi dani snimanja, dok sam se tek upoznavala sa ritmom i dinamikom filmskog seta.   






Velika prednost je to što ima prostora za greške. Ekipa je puna razumijevanja, znaju da mi treba vremena da iz mene izađu replike onako kako ih film zahtjeva. Fokusirana sam na scenario i trudim se dati najbolje od sebe, iz scene u scenu.  





Harune, film Pisma Snova istražuje intimne, lične emocije, kako si pronašao vlastiti ulaz u lik i njegov lik?  

Harun: Scenarij i priča filma su ono što me najviše privuklo ovom projektu, zajedno s veoma zanimljivom glumačkom ekipom. Dino, lik kojeg tumačim, prolazi kroz iskustva koja su mnogima poznata, samo na jedan ekstremniji i specifičniji način. 




Situacije u kojima se zatiče prošli smo, vjerujem, svi i upravo ta mogućnost prepoznavanja bila mi je posebno interesantna. 

Kada je u pitanju priprema lika, kao i uvijek oslanjam se prije svega na scenarij, iz njega se trudim uzeti što je moguće više informacija kako bih što bolje razumio njegov unutrašnji svijet i oblikovao svoju rad.




Na setu dijeliš energiju s mladim timom i kolegama. Šta misliš da su Pisma Snova dala tebi kao glumcu, a šta ti filmu?  

Harun: Svaki proces donosi nešto novo i vrijedno i svaki mi daje iskustvo koje je značajno i važno. Vjerujem, da je za glumca od velike važnosti raditi, snimati i baviti se ovim poslom jer se na taj način održavamo i razvijamo glumačku “kondiciju”. 



Na ovom setu, kroz rad s mlađim, ali i iskusnijim kolegama, imam priliku stalno razmjenjivati iskustva i znanje, svaka proba i svaki snimajući dan nose nešto novo, glumački vrijedno za mene. Ta vrsta razmjene je uvijek dragocjena i unikatna. Pored toga drago mi je i što sam upoznao sve ove nove divne i talentovane ljude. 

A što se tiče mog doprinosa filmu uvijek mi je to teško procijeniti te vjerujem da je na drugima da to ocijene i daju svoju riječ.



Kako se nosiš s kritikama ili očekivanjima publike?  

Harun: Trudim se što je više moguće izolovati se od spoljašnjih pritisaka i fokusirati na ono što je zaista važno, sam proces i snimanje. Još uvijek smo u ranim fazama projekta i pred nama je dug put kojem se trebamo posvetiti. 



Vjerujem da je konstruktivna kritika izuzetno važna i trudim se iz nje izvući ono što će mi koristiti i pomoći da napredujem. Kada su u pitanju ostale, te manje produktivne kritike, trudim se da ih filtriram i ne pridajem im previše pažnje.


 

Produkcija: Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba

Netflix je ponovo pogodio kada je riječ o true - crime žanru. 

Najnoviji dokumentarac Unknown Number: The High School Catfish gledatelje ostavlja, bez pretjerivanja, bez daha i s pitanjem: koliko zapravo poznajemo ljude oko sebe?

Priča nas vodi u Beal City u američkoj saveznoj državi Michigan i prati Lauryn Licari, tada 13-godišnju učenicu, i njenog momka Owena McKennyja. Njih dvoje, tek nekoliko mjeseci u vezi, počinju dobijati serije uznemiravajućih poruka od nepoznatog broja. U jednom trenutku, poruke su stizale i po 40, 50 puta dnevno, sadržajem pune prijetnji, provokacija i zastrašivanja.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Netflix Film (@netflixfilm)

Roditelji, škola, policija, pa čak i FBI uključuju se u slučaj. Istražitelji pokušavaju doći do odgovora koristeći najsavremenije metode, od praćenja IP adresa do analize aplikacija koje skrivaju brojeve. Misterija je trajala više od godinu dana, sve dok istraga nije otkrila šokantnu istinu.

Pažnja: Slijedi spoiler!  

Poruke je slala Laurynina majka, Kendra Licari!

Taj obrat, koji dolazi u posljednjem dijelu dokumentarca, šokirao je ne samo mali gradić nego i gledatelje širom svijeta. Kendra je uhapšena, optužena i osuđena do pet godina zatvora. 

 

Ono što ovaj dokumentarac čini toliko upečatljivim jeste njegova jednostavna forma i nevjerovatna emotivna snaga. U samo 94 minute uspijeva prenijeti atmosferu paranoje, straha i nevjerice, a zatim gledatelja ostavlja s pitanjem: kako je moguće da roditelj postane glavni neprijatelj vlastitog djeteta?

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Netflix US (@netflix)

 


Reakcije publike su burne. Društvene mreže prepune su komentara tipa poput: “Ne mogu vjerovati da se ovako nešto dogodilo”. Kritičari ga nazivaju uznemirujućim, ali briljantno konstruisanim dokumentarcem, koji pokazuje koliko su digitalni alati, kada padnu u pogrešne ruke, moćno i destruktivno oružje.





Ako ste ljubitelj true - crime žanra, Unknown Number: The High School Catfish jednostavno ne smijete propustiti. To nije samo priča o cyberbullyingu, već i o povjerenju, izdaji i granicama koje nikada ne bismo očekivali da će biti pređene unutar porodice. Ukratko, ovo je jedan od onih naslova o kojem ćete razmišljati danima nakon gledanja.