TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 21.8.2025.
Uoči premijere filma ''Preživjela Zemlja'' na Sarajevo Film Festivalu, proveli smo nekoliko sati sa Slavkom Sobinom gdje je sa nama podijelio priče iza uloga, gradova i trenutaka koji su ga oblikovali.
U Sarajevo je stigao povodom premijere filma, u kojem tumači glavnu ulogu jugoslavenskog harmonikaša koji gradi novi život kao izbjeglica u Bristolu.
Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu gledali smo ga u filmu Preživjela Zemlja, režiserke Thee Gajić, koji se premijerno prikazao sinoć na Ljetnom kinu Stari Grad. To je priča o potrazi za ljubavlju, potvrdom i pripadanjem, a Slavko ju je obojao vlastitim iskustvima i senzibilitetom.
U danima kada Sarajevo živi film, Slavko Sobin donosi svoju kombinaciju energije i smirenosti, lako prelazeći iz glamura crvenog tepiha u opušteni razgovor. 
U grad je stigao ne samo zbog premijere već i da osjeti onaj posebni puls grada koji se svake godine rađa tokom Festivala.
S rasporedom prepunim projekcija i susreta, pronašao je nekoliko sati da se isključi iz festivalskog ritma i uključi u razgovor sa nama u showroomu Doma Zanata.
Njegov put do ove uloge vodi kroz brojne scene iz života: od studija glume u Los Angelesu, preko televizijskih setova, pa sve do pozornice teatra.
Pričali smo i o gradovima koji ostavljaju trag, o ljudima s kojima je dijelio kadar, ali i o onim neplaniranim situacijama koje glumački posao čine nepredvidivim. Rezultat? Intervju koji nosi festivalski duh i uzbuđenje, ali i iskrene osjećaje koji otkrivaju i glumca i čovjeka iza uloga.
Večeras je premijera vašeg najnovijeg filma Preživjela Zemlja. Kako se osjećate pred ovim važnim trenutkom? Kakve su vam misli i emocije?
Uzbuđen sam i ponosan. Kompletna ekipa filma dala je cijelo srce da ispriča Theinu priču o njenom odnosu s ocem ovisnikom i to je film koji traži publiku. Bez emocije publike, bez da ljudi upoznaju Vlada, bez da ga zavole, taj film ne može početi postojati.
Thea je napravila film o čovjeku u kojem se svi možemo prepoznati, o trenucima kada misliš da te život šiba, kada ne vidiš da nisi sam nego odlučuješ biti usamljen, kada se samosabotiraš jer misliš da ne zaslužuješ ljubav, kada ti se čini kao da moraš dati stostruko više od ostalih da bi te život malo potapšao po leđima.
Ne smijem pretjerano analizirati emocije pred film, jer me strah da će to završiti ogromnom tremom, tako da bih radije ovako davao intervjue i snimao Get Ready With Me reelove nego ulazio u svoju glavu. Oduvijek mi je bitno što publika Sarajevo Film Festivala misli i o filmovima i o mojoj izvedbi… i nadam se da ih neću razočarati.
Sjećate li se svog prvog dolaska u Sarajevo? Kako se vaše viđenje grada promijenilo kroz godine, posebno u vrijeme festivalske sezone?
Mislim da je moj prvi dolazak bio negdje 2011., ali onako bez filma, malo da osjetim grad i festival. Kasnije sam došao još jednom na ZONA party i još jednom sa Samo kad se smijem i Smrt djevojčice sa žigicama, preklani čini mi se.
S godinama sam stekao gomilu prijatelja i sad osjećam kao da dolazim svom drugom, trećem, ne znam kojem domu. Tu je naravno i Anila Gajević, koja mi je zbilja i agent i prijatelj i obitelj. Malo tko zna točno kakav sam i kad sam u najboljim i najgorim fazama u životu. Uvijek me trpi i čini mi se da me uvijek voli. Koliko god volim Sarajevo kao grad, Sarajevo će mi uvijek prvo biti ona i bliski ljudi.
U filmu Preživjela Zemlja tumačite muzičara. Koliko vam je vaše muzičko obrazovanje iz djetinjstva, posebno sviranje violine, pomoglo da izgradite taj lik?
Apsolutno mi je pomoglo, pogotovo s obzirom na to da sam predviđene probe za usnu harmoniku propustio jer sam prvi dan dolaska na set testiran pozitivno na COVID-19. Ali ne onaj zbog kojeg samo pro forma ostaješ doma, nego me satralo doslovno. Tako da sam prvih sedam, osam dana u Bristolu proveo zakovan za krevet.
Nekako se svemu tome prilagodio moj instruktor Liam (čitaj: riskirao je i on covid), pa sam zahvaljujući njemu i postojećem glazbenom obrazovanju uspio svladati dovoljno osnova da to na filmu izgleda dobro. A i kao glazbenik i kao glumac, znam kakav je to osjećaj kad želiš da ljudi uživaju i osjete nešto u onome što radiš i povežu se s tobom.
To mi je bila jedna od osnovnih niti vodilja za Vlada, ta potreba umjetnika za vanjskom potvrdom, suluda potreba da te potpuni stranci razumiju i vole. Ma što vole - obožavaju. Biti umjetnik, a k tome još biti ranjiv i bivši ovisnik poput Vlada, opasna je to kombinacija.
Vaša karijera obuhvata teatar, televiziju i međunarodne filmske projekte. Šta vas danas, nakon svih tih iskustava, još uvijek iznenadi u glumačkom poslu?
Sve. Svaki dan na setu mi je novo iznenađenje. Ali me uvijek najviše iznenadi ljubav koja se stvori među ekipom. Nekad se ne stvori, nekad snimanje ode u vjetar zbog loših energija, ali najčešće se stvori.
Dođeš na set kao potpuni stranac, nitko nikoga ne zna ili se znamo ovako, nešto pomalo i do kraja snimanja dogodi se takva jedna ljubav i povezanost koju je teško opisati. Ogromno je povjerenje među cijelom ekipom potrebno za vrstu ranjivosti i ogoljavanja koje ovaj posao zahtijeva, tako da se odnosi razvijaju ubrzano i intenzivno.
Svaki put na kraju snimanja pogledam nove kolege i suradnike i pomislim: “Jeeeeebote, prije tri mjeseca vam ni ime nisam znao, a sad ne znam kako ću sutra bez vas.”
Nakon što ste završili studij glume u Los Angelesu, kako danas gledate na razlike i dodirne tačke između tog iskustva i rada ovdje?
Rad je rad, bio on kući ili negdje drugdje. Budžeti su možda veći vani pa je tempo malo lakši, možeš si dati više slobode, više pokušaja na ovaj ili onaj ili neki skroz stoti način, ali na kraju dana sve se svodi na to koliko kompletan tim izgara za projekt.
Zbilja se na kraju dana sve svodi na ljude.
Radili ste s različitim ekipama i režiserima, od domaćih produkcija do velikih međunarodnih setova. Koja je najveća razlika u pristupu radu koju ste primijetili?
Stranci imaju bolji catering. I manje alfa muškog preseravanja.
U seriji Crno-bijeli svijet mnogi su vas zavoljeli kroz lik Đermana Kurtela. Kada se završi snimanje, koliko dugo lik “ostaje” s vama?
Žungul je u meni zauvijek jer sam Žungula gradio iz sebe. To je lik koji me obilježio i kojeg ću pamtiti zauvijek. Inače ne nosim uloge kući. Kad zatvorim ulogu, zatvorim i sve ono što sam pustio da mi uđe u misli i tijelo za vrijeme snimanja.
Zapravo, ovo tjelesno nekad zna ostati još neko kratko vrijeme. Često mi je problematično kad dođe ovaj dio promocije i intervjua kad je već prošlo godinu, godinu i po od snimanja, uopće prizvati na koji način i iz čega sam radio lik.
Kako biste opisali ono što glumce iz našeg regiona izdvaja na svjetskoj sceni?
Ne znam, vrlo je to individualno. Postoje fenomenalni glumci koji ne uspiju “prebaciti” vani i postoje osrednji koji prebace. Ne znam ni čime ja dobivam uloge, a kamoli drugi. Zapravo znam, nije mi bilo ispod časti uzimati “pazi da ne trepneš jer ću ti promaknut” uloge.
To nas možda izdvaja od ostalih naroda. Radnici smo i bitnije nam je raditi nego izigravati veličine. Ali onda opet, toliko ljudi izigrava veličine kod nas da evo… ne znam. Baš nezahvalno pitanje.
Iza vas su uloge u vrlo uspješnim međunarodnim filmovima poput Papillon s Rami Malekom, The Old Guard 2 snimanim i u Splitu s Charlize Theron i Umom Thurman, koji je upravo izašao. Postoji li žanr ili tip uloge koju još niste imali, a voljeli biste?
Sad već čeznem za jednom slojevitom, iskrenom, ranjivom queer ulogom. Ni pod razno neki klišej ili stereotip, nego brutalno napisano. Već dugo si je mantram, možda čak negdje u glavi i pišem. Mislim da je to uloga u koju bih u ovom trenu svog života imao najviše toga za ponuditi.
Generalno, želim igrati što više likova čije priče MORAJU biti ispričane i koje osjećam da moram i želim ispričati. Želim igrati marginalizirane likove i pričati priče koje će ljudima mijenjati percepcije i povezivati ih s vlastitim emocijama.
Kao čovječanstvo smo sve odvojeniji od sebe samih, od svoje emocije, od empatije. Ja bih najradije samo snimao filmove koji te rastave na tisuću komadića i slome, a onda opet sastave. U međuvremenu se krpam s dva, tri kadra prije nego me Charlize propuca u prsa.
Sarajevo Film Festival često se opisuje kao mjesto susreta publike, autora, glumaca, gradova i priča. Slavko Sobin u tom krugu zauzima posebno mjesto s jednakom strašću govori o ulozi i o prijateljstvima, o umjetnosti i o trenucima kada život izbaci neplanirane probe, baš kao što je bio slučaj sa Vladom u filmu Preživjela Zemlja.
Njegove riječi i energija nose onu istu ranjivost i snagu koje publika prepoznaje na ekranu. Možda je baš to ključ, ta otvorenost da budeš i glumac i čovjek, da se smiješ i strepiš, da gradiš likove, ali i veze koje ostaju dugo nakon svega.
Dok Slavko večeras izlazi pred publiku u Starom Gradu, jasno je da ova premijera nije samo filmski trenutak, nego i životni susret. Onaj u kojem se umjetnost pretače u emociju, a emocija u zajedničko iskustvo, baš onako kako to ovaj Festival najbolje zna pružiti.
Dok čekamo njegov sljedeći projekt, jasno je da je okružen ljudima koji dijele istu strast. Među njima je i tim iz ZONA talents agencije, koji tom prostoru zajedničke inspiracije unosi novu energiju.
Bonjour.ba art direkcija
Glavna urednica: Emina Smaka
Brend specialist: Marija Perić
Novinarka: Ada Ćeremida
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Lokacija: Zanat showroom
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Elma Tataragić već godinama piše žene koje nisu tu da budu jednostavne, dopadljive ili lako objašnjive. U „Majci“ taj izazov postaje još veći: kako napisati ženu o kojoj gotovo svako već misli da nešto zna?
Ako se pogleda filmografija Elme Tataragić, brzo postaje jasno da scenarij za nju nikada nije samo konstrukcija priče. U njenim filmovima likovi često ulaze u prostor moralnih, političkih i intimnih pitanja koja ne nude jednostavne odgovore.
Kao scenaristica, dramaturginja i jedna od najprepoznatljivijih autorica bh. filma, Tataragić iza sebe ima niz projekata koji su prošli kroz najveće regionalne i evropske festivale, a njena dugogodišnja saradnja s Teonom Strugar Mitevskom već je izgradila vrlo prepoznatljiv autorski rukopis. 
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Njihov najnoviji film, „Majka“, režirala je Teona Strugar Mitevska, a scenarij potpisuju Goce Smilevski, Teona Strugar Mitevska i Elma Tataragić. Film je 2025. otvorio program Orizzonti na 82. Venecijanskom filmskom festivalu, a u glavnoj ulozi Majke Tereze gledamo Noomi Rapace.
Umjesto klasične biografije, „Majka“ bira vrlo uzak vremenski okvir iz 1948. godine i nekoliko dana u kojima se Terezina vjera, ambicija i odnos prema drugoj ženi sudaraju u trenutku koji će odrediti njen dalji život. Upravo taj izbor omogućio je autorima da historijsku figuru sklone s pijedestala i pokušaju pronaći osobu ispod svega što je o njoj kasnije izgrađeno.
Za scenarij filma Elma Tataragić, Teona Strugar Mitevska i Goce Smilevski nominovani su za AFA nagradu za najbolji scenarij , pa smo pred ovogodišnju dodjelu s Elmom razgovarali o tome kako se piše žena koju je historija već pretvorila u simbol, zašto feminizam ostaje nit koja povezuje njen rad s Teonom i koliko je za scenaristu važno znati kada nešto što je napisao treba pustiti. 
Foto: IMDb
Za AFA nagradu nominovani ste zajedno s Teonom Strugar Mitevskom i Gocetom Smilevskim za najbolji scenarij za film „Majka“. Kada radite na liku poput Majke Tereze, koju publika već dočekuje sa vrlo jasnom slikom o tome ko je ona, šta je bilo prvo što ste morali zaboraviti o njoj da biste je mogli napisati kao filmski lik?
To je prije svega jedan kompkleksan proces u kojem sam prvo morala saznati sve o Majci Terezi, a onda to sve zaboraviti ili potisnuti. A prva stvar je to da je ona svetica. To je otprilike što i znamo o njoj, ili je barem nešto što je bila skoro pa jedina stvar koju sam ja znala o njoj. Tretirali smo je kao ženu u određenom treutku, sa određenim odgovornostima i sa određenim dilemama. 
Foto: IMDb
Umjesto cijelog života Majke Tereze, odlučili ste se za svega nekoliko dana u kojima se njena ambicija, vjera i odnos prema drugoj ženi odjednom sudaraju. Kada ste shvatili da upravo taj vrlo uzak vremenski okvir može reći više od klasične biografije?
Film kao medij bolje funkcioniše kada je vrijeme zbijeno. Ali kako to uraditi u biografskom filmu? Upravo smo zbog toga odlučili da ne pravimo klasični biografski film već da donesemo priču o njoj kao ženi u prelomnom trenutku njenog života. Zapravo da iz tih 7 dana pokažemo ko je Majka Tereza bez navođenja biografskih činjenica i detalja.
Vi i Teona sarađujete već godinama. Kada pogledate filmove koje ste zajedno radile, vidite li jednu nit koja ih sve povezuje?
Da. Kada pogledam šta smo do sada radile i šta još planiramo, to je sigurno feminizam. I naredni film koji pripremamo je tematski povezan sa feminizmom. Žene su naugnjetavanija skupina ljudskih bića u našoj historiji i još uvijek nismo ravnopravne.
Goce Smilevski se ovom projektu pridružuje kao treći scenaristički glas. Šta je njegov dolazak otvorio u priči što možda vas dvije same ne biste pronašle?
Goce je poznati i značajan makedonski savremeni romanopisac i bavi se biografijama poznatih ličnosti u svom radu. Nama je trebao taj biografski element, istraživački element kao baza za scenarij za ovaj film i to nam je Goce ponudio na odličan i inspirativan način. Pružio je bazu na koju smo se naslonile i radile na ovom scenariju. Filmski scenarista ima potrebu da odmah materijal krati i suzbija jer je film limitiran na mnoge načine pa i vremenom, a pisci nemaju tu potrebu, nemaju taj impuls. 
Foto: IMDb
Dugo ste i unutar Sarajevo Film Festivala gledali kako projekti nastaju, razvijaju se i pronalaze svoj put prema međunarodnoj publici. Kada ste vi na drugoj strani, kao autorica, jeste li strožiji prema vlastitom scenariju upravo zato što znate kako industrija čita i procjenjuje projekte?
Imam tu privilegiju da nosim više šešira i zahvalna sam na tome jer čitam dosta scenarija i gledam dosta filma što smatram da je jako važno za filmskog stvaraoca. Smatram da jesam puno kritičnija prema svom zbog toga ali i po prirodi sam samokritična. Nekada na svoju štetu.
Šta je opasnije kod pisanja historijske figure: previše je poštovati ili previše željeti da je demistificirate?
Mislim da niti jedan od tih ekstrema nije dobar jer vam ne dopušta da se upoznate sa osobom. Nama je najvažnije bilo odgovoriti na pitanje: ko je Majka Tereza kao osoba. Ne kao svetica, već kao osoba u tim vrlo teškim i specifičnim okolnostima. Ako scenarista nije u stanju da se udalji od poštovanja ili demistifikacije, onda se ne može približiti liku, a ako se ne može približiti liku, to neće ni publika moći. Kad se scenarista riješi prevelikog poštovanja ili demistifikacije, onda se liku može posvetiti otvoreno, bez predrasuda, bez unaprijed zacrtanih ideja kao u svakom drugom procesu razvijanja lika. 
AFA je od samog početka među svojim kategorijama imala i nagradu za najbolji scenarij. Koliko vam je važno da se u ovakvom regionalnom formatu govori upravo o scenaristima koji često ostanu iza filma koji publika kasnije veže prvenstveno za reditelja i glumce?
Prije svega, scenarij je važna katergorija na svim važnim dodjelama od Američke akademije (Oskara), do nagrada Evropske filmske akademije i AFA je od samoga početka to naravno prepoznala kao profesionalna institucija. Činjenica je da scenarista često ostaje nevidljiv nakon što se film snimi, ali mi svi znamo koliko je scenarista važan u procesu stvaranja filma. Meni lično ne smeta što je to tako. Meni je važno da se film snimi i da dođe do publike, a svi znamo da je "u početku bijaše riječ". 
Foto: IMDb
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
