TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 21.8.2025.
Uoči premijere filma ''Preživjela Zemlja'' na Sarajevo Film Festivalu, proveli smo nekoliko sati sa Slavkom Sobinom gdje je sa nama podijelio priče iza uloga, gradova i trenutaka koji su ga oblikovali.
U Sarajevo je stigao povodom premijere filma, u kojem tumači glavnu ulogu jugoslavenskog harmonikaša koji gradi novi život kao izbjeglica u Bristolu.
Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu gledali smo ga u filmu Preživjela Zemlja, režiserke Thee Gajić, koji se premijerno prikazao sinoć na Ljetnom kinu Stari Grad. To je priča o potrazi za ljubavlju, potvrdom i pripadanjem, a Slavko ju je obojao vlastitim iskustvima i senzibilitetom.
U danima kada Sarajevo živi film, Slavko Sobin donosi svoju kombinaciju energije i smirenosti, lako prelazeći iz glamura crvenog tepiha u opušteni razgovor. 
U grad je stigao ne samo zbog premijere već i da osjeti onaj posebni puls grada koji se svake godine rađa tokom Festivala.
S rasporedom prepunim projekcija i susreta, pronašao je nekoliko sati da se isključi iz festivalskog ritma i uključi u razgovor sa nama u showroomu Doma Zanata.
Njegov put do ove uloge vodi kroz brojne scene iz života: od studija glume u Los Angelesu, preko televizijskih setova, pa sve do pozornice teatra.
Pričali smo i o gradovima koji ostavljaju trag, o ljudima s kojima je dijelio kadar, ali i o onim neplaniranim situacijama koje glumački posao čine nepredvidivim. Rezultat? Intervju koji nosi festivalski duh i uzbuđenje, ali i iskrene osjećaje koji otkrivaju i glumca i čovjeka iza uloga.
Večeras je premijera vašeg najnovijeg filma Preživjela Zemlja. Kako se osjećate pred ovim važnim trenutkom? Kakve su vam misli i emocije?
Uzbuđen sam i ponosan. Kompletna ekipa filma dala je cijelo srce da ispriča Theinu priču o njenom odnosu s ocem ovisnikom i to je film koji traži publiku. Bez emocije publike, bez da ljudi upoznaju Vlada, bez da ga zavole, taj film ne može početi postojati.
Thea je napravila film o čovjeku u kojem se svi možemo prepoznati, o trenucima kada misliš da te život šiba, kada ne vidiš da nisi sam nego odlučuješ biti usamljen, kada se samosabotiraš jer misliš da ne zaslužuješ ljubav, kada ti se čini kao da moraš dati stostruko više od ostalih da bi te život malo potapšao po leđima.
Ne smijem pretjerano analizirati emocije pred film, jer me strah da će to završiti ogromnom tremom, tako da bih radije ovako davao intervjue i snimao Get Ready With Me reelove nego ulazio u svoju glavu. Oduvijek mi je bitno što publika Sarajevo Film Festivala misli i o filmovima i o mojoj izvedbi… i nadam se da ih neću razočarati.
Sjećate li se svog prvog dolaska u Sarajevo? Kako se vaše viđenje grada promijenilo kroz godine, posebno u vrijeme festivalske sezone?
Mislim da je moj prvi dolazak bio negdje 2011., ali onako bez filma, malo da osjetim grad i festival. Kasnije sam došao još jednom na ZONA party i još jednom sa Samo kad se smijem i Smrt djevojčice sa žigicama, preklani čini mi se.
S godinama sam stekao gomilu prijatelja i sad osjećam kao da dolazim svom drugom, trećem, ne znam kojem domu. Tu je naravno i Anila Gajević, koja mi je zbilja i agent i prijatelj i obitelj. Malo tko zna točno kakav sam i kad sam u najboljim i najgorim fazama u životu. Uvijek me trpi i čini mi se da me uvijek voli. Koliko god volim Sarajevo kao grad, Sarajevo će mi uvijek prvo biti ona i bliski ljudi.
U filmu Preživjela Zemlja tumačite muzičara. Koliko vam je vaše muzičko obrazovanje iz djetinjstva, posebno sviranje violine, pomoglo da izgradite taj lik?
Apsolutno mi je pomoglo, pogotovo s obzirom na to da sam predviđene probe za usnu harmoniku propustio jer sam prvi dan dolaska na set testiran pozitivno na COVID-19. Ali ne onaj zbog kojeg samo pro forma ostaješ doma, nego me satralo doslovno. Tako da sam prvih sedam, osam dana u Bristolu proveo zakovan za krevet.
Nekako se svemu tome prilagodio moj instruktor Liam (čitaj: riskirao je i on covid), pa sam zahvaljujući njemu i postojećem glazbenom obrazovanju uspio svladati dovoljno osnova da to na filmu izgleda dobro. A i kao glazbenik i kao glumac, znam kakav je to osjećaj kad želiš da ljudi uživaju i osjete nešto u onome što radiš i povežu se s tobom.
To mi je bila jedna od osnovnih niti vodilja za Vlada, ta potreba umjetnika za vanjskom potvrdom, suluda potreba da te potpuni stranci razumiju i vole. Ma što vole - obožavaju. Biti umjetnik, a k tome još biti ranjiv i bivši ovisnik poput Vlada, opasna je to kombinacija.
Vaša karijera obuhvata teatar, televiziju i međunarodne filmske projekte. Šta vas danas, nakon svih tih iskustava, još uvijek iznenadi u glumačkom poslu?
Sve. Svaki dan na setu mi je novo iznenađenje. Ali me uvijek najviše iznenadi ljubav koja se stvori među ekipom. Nekad se ne stvori, nekad snimanje ode u vjetar zbog loših energija, ali najčešće se stvori.
Dođeš na set kao potpuni stranac, nitko nikoga ne zna ili se znamo ovako, nešto pomalo i do kraja snimanja dogodi se takva jedna ljubav i povezanost koju je teško opisati. Ogromno je povjerenje među cijelom ekipom potrebno za vrstu ranjivosti i ogoljavanja koje ovaj posao zahtijeva, tako da se odnosi razvijaju ubrzano i intenzivno.
Svaki put na kraju snimanja pogledam nove kolege i suradnike i pomislim: “Jeeeeebote, prije tri mjeseca vam ni ime nisam znao, a sad ne znam kako ću sutra bez vas.”
Nakon što ste završili studij glume u Los Angelesu, kako danas gledate na razlike i dodirne tačke između tog iskustva i rada ovdje?
Rad je rad, bio on kući ili negdje drugdje. Budžeti su možda veći vani pa je tempo malo lakši, možeš si dati više slobode, više pokušaja na ovaj ili onaj ili neki skroz stoti način, ali na kraju dana sve se svodi na to koliko kompletan tim izgara za projekt.
Zbilja se na kraju dana sve svodi na ljude.
Radili ste s različitim ekipama i režiserima, od domaćih produkcija do velikih međunarodnih setova. Koja je najveća razlika u pristupu radu koju ste primijetili?
Stranci imaju bolji catering. I manje alfa muškog preseravanja.
U seriji Crno-bijeli svijet mnogi su vas zavoljeli kroz lik Đermana Kurtela. Kada se završi snimanje, koliko dugo lik “ostaje” s vama?
Žungul je u meni zauvijek jer sam Žungula gradio iz sebe. To je lik koji me obilježio i kojeg ću pamtiti zauvijek. Inače ne nosim uloge kući. Kad zatvorim ulogu, zatvorim i sve ono što sam pustio da mi uđe u misli i tijelo za vrijeme snimanja.
Zapravo, ovo tjelesno nekad zna ostati još neko kratko vrijeme. Često mi je problematično kad dođe ovaj dio promocije i intervjua kad je već prošlo godinu, godinu i po od snimanja, uopće prizvati na koji način i iz čega sam radio lik.
Kako biste opisali ono što glumce iz našeg regiona izdvaja na svjetskoj sceni?
Ne znam, vrlo je to individualno. Postoje fenomenalni glumci koji ne uspiju “prebaciti” vani i postoje osrednji koji prebace. Ne znam ni čime ja dobivam uloge, a kamoli drugi. Zapravo znam, nije mi bilo ispod časti uzimati “pazi da ne trepneš jer ću ti promaknut” uloge.
To nas možda izdvaja od ostalih naroda. Radnici smo i bitnije nam je raditi nego izigravati veličine. Ali onda opet, toliko ljudi izigrava veličine kod nas da evo… ne znam. Baš nezahvalno pitanje.
Iza vas su uloge u vrlo uspješnim međunarodnim filmovima poput Papillon s Rami Malekom, The Old Guard 2 snimanim i u Splitu s Charlize Theron i Umom Thurman, koji je upravo izašao. Postoji li žanr ili tip uloge koju još niste imali, a voljeli biste?
Sad već čeznem za jednom slojevitom, iskrenom, ranjivom queer ulogom. Ni pod razno neki klišej ili stereotip, nego brutalno napisano. Već dugo si je mantram, možda čak negdje u glavi i pišem. Mislim da je to uloga u koju bih u ovom trenu svog života imao najviše toga za ponuditi.
Generalno, želim igrati što više likova čije priče MORAJU biti ispričane i koje osjećam da moram i želim ispričati. Želim igrati marginalizirane likove i pričati priče koje će ljudima mijenjati percepcije i povezivati ih s vlastitim emocijama.
Kao čovječanstvo smo sve odvojeniji od sebe samih, od svoje emocije, od empatije. Ja bih najradije samo snimao filmove koji te rastave na tisuću komadića i slome, a onda opet sastave. U međuvremenu se krpam s dva, tri kadra prije nego me Charlize propuca u prsa.
Sarajevo Film Festival često se opisuje kao mjesto susreta publike, autora, glumaca, gradova i priča. Slavko Sobin u tom krugu zauzima posebno mjesto s jednakom strašću govori o ulozi i o prijateljstvima, o umjetnosti i o trenucima kada život izbaci neplanirane probe, baš kao što je bio slučaj sa Vladom u filmu Preživjela Zemlja.
Njegove riječi i energija nose onu istu ranjivost i snagu koje publika prepoznaje na ekranu. Možda je baš to ključ, ta otvorenost da budeš i glumac i čovjek, da se smiješ i strepiš, da gradiš likove, ali i veze koje ostaju dugo nakon svega.
Dok Slavko večeras izlazi pred publiku u Starom Gradu, jasno je da ova premijera nije samo filmski trenutak, nego i životni susret. Onaj u kojem se umjetnost pretače u emociju, a emocija u zajedničko iskustvo, baš onako kako to ovaj Festival najbolje zna pružiti.
Dok čekamo njegov sljedeći projekt, jasno je da je okružen ljudima koji dijele istu strast. Među njima je i tim iz ZONA talents agencije, koji tom prostoru zajedničke inspiracije unosi novu energiju.
Bonjour.ba art direkcija
Glavna urednica: Emina Smaka
Brend specialist: Marija Perić
Novinarka: Ada Ćeremida
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Lokacija: Zanat showroom
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Gotovo tri decenije nakon snimanja Welcome to Sarajevo, Goran Višnjić nam je izdvojio jednu naizgled jednostavnu lekciju sa seta koju i danas smatra osnovom svega.
Na ZONA partyju odvojili smo Gorana Višnjića na deset minuta i, u našem Bonjour Culture BTS stilu, pretvorili ih u editorial portret glumca čija karijera već tri decenije spaja regionalnu scenu i velike međunarodne produkcije.
Neke intervjue planirate danima, a neki vam se otvore usred festivalske večeri. Na tradicionalnom ZONA partyju, među razgovorima, susretima i gostima 32. Sarajevo Film Festivala, Goran Višnjić stigao je u društvu Woodyja Harrelsona i na nekoliko minuta festivalski ritam zamijenio našim objektivom. Obojica su te sedmice u Sarajevu i zbog filma koji ih povezuje još od devedesetih, Welcome to Sarajevo , dok je Harrelson večer ranije bio i uz Višnjića nakon izvedbe Ekvinocija u Dubrovniku.
Ako njegovu karijeru pokušamo vratiti na jednu od prvih velikih tačaka, vraćamo se u Dubrovnik. Višnjić je s 21 godinom preuzeo naslovnu ulogu Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama i igrao ga od 1994. do 2000. godine, postavši najmlađi glumac koji je tamo nosio tu ulogu. 
Zanimljivo je zato gledati gdje se nalazi danas. Više od trideset godina nakon tog Hamleta, pozorište nije ostalo samo bilješka s početka biografije. U Ekvinociju Iva Vojnovića igra Nika Marinovića, za što je osvojio Nagradu hrvatskog glumišta za glavnu mušku ulogu, a predstava se vratila na program Dubrovačkih ljetnih igara i ovog augusta.
Možda je upravo taj luk između Lovrijenca tada i Posata danas najbolji podsjetnik da je, ispod svih velikih TV i filmskih naslova, njegova karijera počela i ostala vezana za glumački zanat na sceni.
Na 32. Sarajevo Film Festivalu Višnjić ima posebno dobar razlog za povratak filmu iz 1997. godine. Michael Winterbottomov Welcome to Sarajevo , u kojem igra Ristu Bavića uz Stephena Dillanea i Woodyja Harrelsona, dio je ovogodišnjeg Open Air programa. 
Gotovo tri desetljeća između ta dva trenutka danas daju filmu sasvim drugačiji okvir. Tada je Višnjić bio glumac čija se međunarodna filmografija tek otvarala; nekoliko godina kasnije već je postao jedno od najprepoznatljivijih novih lica američke televizije.
A ove festivalske sedmice taj se krug gotovo filmski zatvorio. Višnjić i Harrelson ponovo su zajedno u Sarajevu, Harrelson je primio Počasno Srce Sarajeva, a Reuters ih je zabilježio zajedno i na crvenom tepihu Festivala.
Za generaciju koja je pratila televiziju krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, jedna uloga vjerovatno ne zahtijeva ni naziv serije. Dr. Luka Kovač.
Višnjić se ER-u pridružio 1999. godine i ostao dio serije sve do 2008., u periodu kada je NBC-jeva medicinska drama bila jedan od centralnih naslova američke televizije. Uloga hrvatskog doktora nije mu bila kratka stanica nakon prvog proboja, nego gotovo desetljeće televizijskog rada i lik koji ga za veliki dio međunarodne publike prati i danas. 
Ono što je uslijedilo pokazalo je i nešto zanimljivije: Višnjić se nije zaključao u tip uloge zbog kojeg ga je publika upoznala. Od televizijskih serija Extant s Halle Berry i Timeless , u kojoj je igrao Garciju Flynna, do epizode Doctor Whoa u ulozi Nikole Tesle, njegova američka televizijska putanja stalno je mijenjala žanr.
Naravno, teško je imati Gorana Višnjića deset minuta pred objektivom, a ne napraviti mali mentalni rewatch njegove filmografije.
Za cult-film večer tu je Practical Magic iz 1998., u kojem ga gledamo kao Jimmyja Angelova uz Nicole Kidman i Sandru Bullock. Za potpuno drugačiju energiju biramo Beginners Mikea Millsa, a zatim The Girl with the Dragon Tattoo Davida Finchera, gdje igra Dragana Armanskog. 
Negdje između svega toga nalazi se i jedan savršeno devedesete pop-culture moment: Madonnin spot za The Power of Good-Bye iz 1998. godine.
Ako prelazimo na serije, nakon ER-a naš izbor bi bio Timeless , dok se za njegov recentniji screen chapter vraćamo Netflixovom Vikings: Valhalla . U finalnoj sezoni Višnjić je dobio potpuno novi izgled i energiju kao Erik Crveni, još jedan lik koji je teško povezati s doktorom Kovačem ako njegovu filmografiju gledate samo površno.
To je možda i najzanimljivija stvar kod njegovog opusa: ne postoji jedan jednostavan Goran Višnjić „type“. Medicinska drama, fantasy, triler, Fincher, romantični cult klasik, historijski lik, Shakespeare ili Vojnović, veza između njih ostaje glumac, ne žanr.
U trenutku kada smo ga fotografisali na ZONA partyju, Višnjić je zapravo stigao iz vrlo aktivnog pozorišnog ljeta. Ekvinocijo se 11. augusta ponovo vratio na Posat, s njim, Zrinkom Cvitešić i Goranom Grgićem u glumačkoj podjeli.
Taj detalj nam se posebno sviđa u njegovom trenutnom profilu. Nakon ER-a , velikih američkih produkcija, Davida Finchera, Netflixa i svih uloga između, njegov recentni glumački život ponovo uključuje isti medij iz kojeg je krenuo: pozorište. 
Ne kao nostalgičan povratak početku, nego kao još jednu paralelnu liniju karijere koja nikada nije morala birati između Hollywooda i scene.
Deset minuta brzo prođe, posebno usred ZONA partyja, ali za kraj smo Višnjića vratili upravo na početak ove sarajevske priče.
Pitali smo ga postoji li neki mali „set wisdom“ iz Welcome to Sarajevo koji mu je ostao do danas.
Njegov odgovor nije bio anegdota o slavnim kolegama, niti nostalgija za snimanjem prije gotovo tri desetljeća. Umjesto toga, dobili smo vrlo jednostavnu glumačku lekciju za koju kaže da je i danas osnova svega. 
Ostatak ćemo prepustiti njemu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
