TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 8.10.2025.
„Ti si moja kuća. Ja sam tvoja kuća. Jesam li ja tvoja kuća?“
Ovu, usuđujemo se reći možda i najljepšu izjavu ljubavi ikada, pronaći ćete na 86. stranici knjige „Bejturan i ruža“, Aleksandra Hemona.
U romanu po kojem je Selma Spahić režirala predstavu „Svijet i sve u njemu“, predstavu na kojoj se radi već više od godinu dana i koja je okupila neke od najgenijalnijih i najtalentovanijih ljudi iz BiH i regiona. 
glumci Ermin Bravo i Alban Ukaj sa redateljicom Selmom Spahić
U susret premijeri predstave i ovog puta idemo iza kulisa, uz razgovor s glumcima u glavnim ulogama – Erminom Bravo i Albanom Ukajem. Vodimo vas iza pozornice, ali vam ne otkrivamo previše.
Želimo da scenografiju, kostime, ovu posebnu priču i energiju cijelog tima koji je radio na ovom projektu po prvi put osjetite gledajući predstavu.
Za vrijeme druženja i razgovora sa Erminom i Albanom i ostatkom ekipe koja je dio ove priče bilo nam je jasno koliko ljubavi uskoro stiže na scenu SARTR - a.
Brzo su nas osvojili svojim šarmom. Unatoč intenzivnom rasporedu, probama i posljednjim momentima pred predstavu koji iziskuju maksimalnu posvećenost cijelog tima, ovaj duo je pronašao način da s posebnom posvećenošću izdvoji vrijeme za druženje sa Bonjour.ba timom.
Priuštili su nam užitak zavirivanja u garderober, interne šale i pustili da se se prošetamo kroz skrivene prolaze SARTR - a, a onda pružili i ruku kada je bilo potrebno preskočiti teatarske daske da bismo ulovili željeni kadar.
Pripremite se na predstavu kreiranu uz kompozicije Damira Imamovića i djelo uz koje ćete proputovati sve dijelove svijeta, a na kraju, uz naklon glumaca i aplauz shvatiti da ste stigli u najljepši dio sebe. 
Ermin Bravo, glumac, Nevena Divčić, novinarka Bonjour.ba i Alban Ukaj, glumac
Ermin Bravo će se na pozornici naći u ulozi Rafaela Pinte.
Jedan od bosanskohercegovačkih najnagrađivanijih glumaca preuzima ovu emotivnu ulogu romantičnog i nježnog Rafaela nakon brojnih pozorišnih i filmskih uspjeha, poput saradnji na nagrađivanim filmovima Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića i Angeline Jolie. 
Ermin Bravo, glumac
Osman Karišik je Rafaelov saborac u danima preživljavanja i njegov bijeg od strašne stvarnosti. Njegov karakter i šarm će u predstavi "Svijet i sve u njemu" donijeti Alban Ukaj, glumac s čijim djelom smo se posebno imali priliku povezati i zavoljeti ga kroz filmove "Quo Vadis, Aida?" i "Jama". Pored toga tu je i film “Pun mjesec” u režiji Nermina Hamzagića.
Alban Ukaj, glumac
Albane i Ermine, predstava „Svijet i sve u njemu“ rađena je prema romanu „Bejturan i ruža“ koji je spoj religije, rata, ljubavi.
Kakvi su vaši prvi dojmovi na priču predstave „Svijet i sve u njemu“ i kako ste doživjeli Rafaela i Osmana?
Ermin: Svijet koji pravimo je kompleksan, roman je ambiciozan, tako da je morala biti i predstava. Svima koji čitaju roman zvuči gotovo nemoguće to prebaciti u pozorište tako da se nadam da ćemo dokazati suprotno, a to je čini mi se trenutno ovdje, na ovim prostorima, a možda i šire, jedino moguće uz režiju Selme Spahić.
To je jedan divan ljubavni par, jedna od ljepših ljubavnih priča koje sam čitao u našoj književnosti i možda jedini s kim mogu zamisliti da bih to igrao je Alban Ukaj. 
Nadam se da ćemo hemiju koja između nas postoji prebaciti u publiku i da ćemo na to pitanje „Da li u svim ekstremnim okolnostima, najekstremnijim u kojim se čovjek može naći, rata, izbjeglištva, gladi, potpunog beznađa, da li ljubav može biti dovoljna da se to preživi?“ Naš odgovor je DA i mislim da je u vremenu u kojem živimo važno da svi to pomislimo.
Alban: Kada sam pročitao knjigu morao sam se orijentisati uz Google Maps da znam gdje se šta dešava. Vrlo gust roman sa nevjerovatnom maštom. Bilo mi je jako uzbudljivo i nikako nisam mogao da zamislim kako se takvo djelo može prenijeti u teatar. Skoro pa nezamislivo. To je epski roman sa mnogo žanrova i vrlo gustom naracijom.
Dug i posvećen rad na adaptaciji romana Selme, Emine i Nejre, me je fascinirao. Bio sam sretan i zabrinut u isto vrijeme jer je zahtijevalo mnogo preciznog posla. "Bejturan i ruža" je možda najbolja ljubavna priča koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Iskonska patetika koja godi čitaocu. Rafael i Osman su persone koje danas postoje samo u romanima, zbog toga je to izazov i veliki gušt za igrati.
Ermine, kako ste vi kroz pripremu za ovu predstavu i čitanje djela doživjeli Rafaela Pintu?
Ovo djelo je veoma emotivno za sve čitatelje, hoćemo li tu količinu emocija dobiti i prilikom gledanja predstave?
Dobit će publika mnogo. Ljubav koja postoji između nas u kolektivu, autorskom timu i ovom fenomenalnom ansamblu, teško je da ne pređe i na publiku. Pinto je možda jedan od najljepših likova koje sam igrao i koje ću igrati. Zahtjevan po svojoj tananosti, nježnosti i emotivnosti, snazi, izdržljivosti. Nije ga teško igrati, a s druge strane je jedno od emotivno zahtjevnijih glumačkih iskustava koja sam imao.
Albane, koje Osmanove karakterne crte su vam najzanimljivije, predstavlja li vam nešto poseban izazov prilikom glume, a kojem se ujedno radujete?
Prostodušnost, jednostavnost u promatranju života. Njegov optimizam u bolnim i ekstremnim situacijama. Snalažljivost sa životinjskim instinktom i njegov dar da u ljudima uvijek nalazi ono najbolje.
Možemo reći da su u jednom trenutku svi ili čitali ili govorili o svojim utiscima o pročitanom romanu „Bejturan i ruža“.
Smatrate li da će predstava „Svijet i sve u njemu“ odgovoriti očekivanjima publike izazivajući jednaku euforiju?
Ermin: Predstava je bogata vizuelno, akustički, emotivno. Ona kao i svijet u kojem živimo i istorija melje, gura naprijed, bombarduje raznim intenzitetima, ne da vam da predahnete. Ne dozvoljava katarzu sve do kraja, nadamo se da će se desiti.
Alban: Kada čitate roman vi sami sebi stvarate sliku i krojite neki osobni idealni svijet gdje se radnja odvija. Ovo je naš svijet i u tome mislim da je najveća magija naše predstave, što vam da neku drugu vizuru romana. Meni je to jako uzbudljivo. ”Da bi vodili orkestar, morate okrenuti leđa masi.”
Tako je i Selma s nama. Stvorili smo naš svijet koji, siguran sam, neće vas ostaviti ravnodušnima.
Na koji način smatrate da pozorište uz ovakve predstave može pomoći publici, društvu uopšteno, da se poveže sa temama koje se tiču ljudskih prava?
Koliko je publika u Bosni i Hercegovini spremna prihvatiti spoj kulture i ovakvog diskursa o ljudskim pravima, uključujući prava LGBTQ+ osoba?
Ermin: Mi u kulturi i umjetnosti smo dužni i prirodno nam je i organski da se bavimo ljudskim pravima, pojedinačnim sudbinama, ljudima, dušama. U vremenu kad su u medijima svi samo broj i statistika, naše je da dodamo i donesemo ljudskost, humanizam. Mnogo je ovakvih ljubavnih priča, gay ljubavnih priča, bilo u istoriji, bilo u mnogim ratovima. Puno je bilo veza u svim vojskama koje su postojale, uvijek su bile zabranjene i nikada nisu smjele biti ispričane, zapisane i podijeljene, tako da se većini čini da one u istoriji nisu ni postojale.
Oni koji su malo konzervativniji, kažu da je to moda novog vremena. Ljubav je uvijek postojala, uvijek će postojati, nažalost zabranjena, ali živimo u vremenu kada ništa nije zabranjeno, a što bi bila ljubav?
Alban: Ne razmišljam više na način da to bude aktivizam koji bi ubijedio onog drugog da ne bude agresivan zbog toga što je neko drugačiji. To lako sklizne u pamflet. Mislim da smo prošli tu fazu ili ja želim da vjerujem da jesmo. Ne želim više da se pravdam nacosima. Ovo je ljubavna priča između dvojice muškaraca i kraj.
Pripreme za rad na ovom projektu trajale su više od godinu dana. Šta je za vas najveći izazov i koliko vas je rad na ovoj predstavi promijenio i inspirisao? Šta ste naučili o sebi?
Ermin: Još uvijek sklapam i još uvijek stvaram i još uvijek se pitam i ja mislim da će tek doći vrijeme kad ću sve posložiti, kad se sve slegne i kad ću shvatiti šta sam naučio. Ono što osjetim je, još uvijek ne znam šta, ali znam da je puno.
Hemon je pisao, čini mi se skoro petnaest godina knjigu, Selma je pripremala godinu dana, svi smo se mnogo pripremali jer zahtjeva ozbiljnu pripremu. Od jezika kojim se u predstavi govori tadžičkog, ruskog, francuskog, kineskog, njemačkog, španjol... da istražite istoriju tog vremena, Sarajeva, geografski da istražite šta je to početkom vijeka bio današnji Turkistan ili pustinja u Kini ili Šangaj 30 – ih. Da bi utjelovili te likove mi moramo biti detaljni i imati odgovore na sva pitanja i na sve okolnosti u kojima oni žive. Od toga da znamo vegetaciju u kineskoj pustinji do toga da znamo kolika je vlaga u Šangaju 1932. 
Alban: Trajale su više od godinu dana na adaptaciji i produkcijskoj pripreme, za vrijeme rada na tekstu Selma nam je stalno slala razne materijale o Prvom svjetskom ratu i ostalim temama vezane za knjigu. Kroz rad na ovoj predstavi sam naučio i saznao još mnogo stvari o sarajevskim Sefardima i njihovom uticaju u kulturi grada.
O sebi ništa novo (smijeh). Samo sam možda ušao u novu fazu ljubavne afere s teatrom.
Rad Selme Spahić mnogima je posebno drag, a nerijetko glumci i glumice ističu uspješnost lijepe saradnje s njom.
Postoji li nešto što vas je posebno inspirisalo u njenom pristupu ovom djelu?
Ermin: Posvećenost. Ona je jedna od najposvećenijih umjetnica koje sam ja upoznao do sada. Imao sam sreću i imam sreću da radim s njom od početka njene karijere i imam sreću da me zvala i u ovaj projekat. Ta vrsta poznavanja glumačkog zanata i glumačke umjetnosti se rijetko sreće, ta vrsta detaljnog rada s glumcima, pored ogromne ljubavi koju ona daje je rijetkost. Imamo jedan dragulj, imamo ih puno u umjetnosti, ali nismo ih svjesni i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Selma već gradi ozbiljnu karijeru u Evropi i nadam se da nam neće otići. Najviše zbog produkcijskih uslova koji više ne zadovoljavaju ovdje njenu maštu i njen talenat, ali evo mi smo i ovom predstavom pokušali da joj dokažemo da vrijedi ovdje biti, stvarati i potruditi se da ne ode.
Alban: Ovo je četvrti put da radimo zajedno. Nekad u dužim vremenskim razmacima, a nekada kraćim. Meni je nevjerovatan taj njen svijet koji ubrzano raste i uvijek svjež u kreativnosti, a nikada se ne ponavlja. Nekada samo želim da promatram sa strane i oduševljavam se brzinom i razvojem njene mašte. Ponekad je ne mogu ni pratiti.
Selma je umjetnica koja ima šta da kaže svijetu. Možda je ona imala najveći uticaj na mene kada je pozorište u pitanju, čisti dar. Rijetko kada imate priliku da radite s takvom inspirativnom umjetnicom. U radu s glumcima slobodno bih je mogao porediti s braćom Dardenne. Poželim je.
Brza pitanja
Predstava koju biste voljeli ponovo pogledati prvi put?
Ermin: Predstava Closer (Bliže), Dine Mustafića
Alban: Othelo - Eimuntas Nekrosius
Film s najboljim soundtrackom je...?
Ermin: Uh! Hajde reći ću Pulp Fiction
Alban: Pulp Fiction
Šta vam pomaže da se izborite sa tremom pred nastup, ako je imate?
Ermin: Imam uvijek malu tremu, ponavljanje teksta
Alban: Puno pričam i nerviram druge
Kako provodite 15 minuta prije početka predstave?
Ermin: Fokusirajući se na detalje, da budem prisutan ovdje i sada i fokusirajući se na partnere, na detalj na partneru. Trepavicu, oko, nokat, venu...
Alban: Pričajući i pjevajući
Predstava koju bi svi trebali odgledati?
Ermin: „Ljubičasto“ Selme Spahić
Alban: "Svijet i sve u njemu"
Koju knjigu svi trebamo pročitati u 2025. godini?
Ermin: „Bejturan i ruža“ (smijeh)
Alban: „Bejturan i ruža“
Premijera predstave "Svijet i sve u njemu" je bila 16.1., a večeras, 08.10. je imate priliku opet pogledati u Sarajevskom Ratnom Teatru u sklopu MESS Festivala. Uz Ermina i Albana u predstavi glume i Tatjana Šojić, Jelena Kordić Kuret, Kemal Rizvanović, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Pored redateljice Selme Spahić autorski tim predstave “Svijet i sve u njemu” čine dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija, scenografkinja Lili Anschütz, kostimografkinja Selena Orb, kompozitori Draško Adžić i Damir Imamović i koreografkinja Ena Kurtalić. 
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Neke priče počinju riječima. Druge jednim pokretom, pogledom preko ramena ili osjećajem koji tijelo prepozna mnogo prije nego što ga uspijemo objasniti.
Svi u sebi imamo iskustva koja je teško pretočiti u riječi, ali ih tijelo itekako pamti. Način na koji se povučemo kada osjetimo nelagodu, kako nesvjesno tražimo sigurnost ili koliko prostora sebi dopuštamo zauzeti. Sve su to pokreti koje svakodnevno pravimo, često ne razmišljajući o tome šta se iza njih krije.
Tu počinje priča o predstavi Deinos , novom autorskom i koreografskom projektu Amile Terzimehić, čija će premijera 10. oktobra zatvoriti ovogodišnje, 66. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. 
Kroz savremeni ples, Deinos istražuje strah, nasilje, kontrolu i slobodu, a inspiraciju pronalazi u mitu o Perzefoni i Hadu. Ipak, ovo nije priča o antičkim bogovima koliko o nama danas, o odnosima u kojima ljubav može postati posjedovanje, briga prerasti u kontrolu, a sigurnost se pretvoriti u izolaciju.
I dok nas predstava poziva da razmislimo o svemu što nosimo u vlastitom tijelu, otvara i jedno šire pitanje: Koliko prostora danas dajemo umjetnosti koja nas ne želi samo zabaviti, nego i suočiti s nama samima?
Povodom premijere razgovarali smo s Amilom Terzimehić, autoricom i koreografkinjom predstave, ali nismo se zaustavili samo na Deinosu. Zanimalo nas je kako nastaje plesni jezik za ono što je teško izgovoriti, gdje se danas nalazi savremeni ples u Bosni i Hercegovini, kakvu ulogu MESS ima u razvoju naše kulturne scene i koliko slobode umjetnici zaista imaju da stvaraju. 
Amila, za početak želim krenuti od samog naslova. Deinos u sebi nosi osjećaj nečega istovremeno zastrašujućeg i snažnog.
Šta je bio prvi impuls za ovu predstavu i u kojem trenutku ste znali da priču želite ispričati kroz tijelo, a ne kroz riječi?
S obzirom na to da nam je mit o Perzefoni bio polazišna tačka i inspiracija, tokom istraživanja sam naišla na riječ deinos i njeno značenje me je odmah privuklo. U toj ambivalentnosti značenja riječi, prepoznala sam nešto vrlo ljudsko: čovjek je biće koje ima sposobnost da razara i uništava, ali istovremeno i da stvara, kreira i transformiše.
Predstava se bavi zenskim iskustvom u patrijarhalnom sistemu, sistemu koji naša tijela uči strahu, manipulaciji i nasilju. Žena se kroz historiju često nalazila u poziciji objekta nad kojim se vrši moć, ali istovremeno je upravo iz tih iskustava razvijala načine da preživi, pruži otpor, stvara i ponovo uspostavi vlastitu autonomiju. U tom smislu, deinos za mene nije samo ono čega se bojimo, nego i ono čemu se divimo, a to su različita zenska iskustva koja, uprkos svemu što im je nametnuto, pronalaze način da opstanu, pruže otpor, stvaraju i nastave živjeti.
A zašto tijelo, a ne riječ? Upravo zato što smo kroz različite društvene i patrijarhalne obrasce učene da šutimo, da se ne suprotstavljamo i da ne zauzimamo previše prostora. Ali tijelo ne prestaje govoriti samo zato što smo naučene šutjeti. Ono nas odaje u svakodnevnim gestama, u načinu hoda, u načinu kako drzimo svoje tijelo, kako ulazimo u prostoriju, kako se osvrcemo na ulici…
Kao polazište uzimate mit o Perzefoni i Hadu, jednu od priča koju smo stoljećima slušali kroz različite interpretacije.
Kada je danas pogledamo iz perspektive žene, koliko se njeno značenje mijenja? I šta vam je bilo najvažnije preispitati u toj priči, umjesto samo prenijeti je na scenu?
Mit je univerzalan upravo zato što u sebi nosi iskustva i obrasce koji nadilaze vrijeme u kojem je nastao, pa mu se umjetnici iznova vraćaju i čitaju ga kroz vlastiti trenutak. Otmicu Perzefone u podzemni svijet danas možemo prepoznati i kao priču o moći, autonomiji, nasilju i iskustvu žene čije se tijelo i život nalaze pod tuđom kontrolom, i u podzemlju patrijarhalnog sistema kojeg zivimo.
Ne prepričavamo mit, nego ga preispitujemo iz pozicije žene danas, ali i prošlih generacija. Šta su sve naša tijela prihvatila bez propitivanja, zašto se obrasci ponavljaju, pretvaraju u mehanizme i postaju sistem? Zašto imamo toliko strahova, od koga i zbog koga? Kako tijelo pokušava progovoriti i pobuniti se kada radimo protiv sebe? Zasto ubjedjujemo sebe da ne znamo, kada smo sigurni da znamo?
Kroz proces smo otvorili mnogo pitanja i mislim da je već samo njihovo postavljanje na neki način oslobađajuće. Jer kada počnemo propitivati ono što smo dugo potiskivali, ponovo se približavamo tijelu i njegovoj potrebi da se kreće, pleše i bude slobodno.
Deinos zatvara ovogodišnji MESS, festival koji već decenijama u Sarajevo donosi drugačije teatarske jezike i perspektive.
Šta za vas znači biti dio tog kontinuiteta, ali i zatvoriti festival predstavom koja se toliko direktno bavi društvom u kojem živimo? Mislite li da MESS danas ima i odgovornost da pomjera granice naše lokalne scene?
Apsolutno. MESS je oduvijek bio festival koji je hrabar, angažovan i otvoren prema različitim umjetničkim formama i stilovima. Festival koji ne šuti i ne boji se postaviti pitanja koja možda nisu uvijek ugodna, ali su važna. Zato mi je posebno značajno što DEINOS zatvara ovogodišnji MESS upravo u godini u kojoj je tema festivala odgovornost.
Odgovornost za mene nije davati odgovore, nego imati hrabrosti postaviti pitanja i ne šutjeti o onome što nas se tiče.
Ples je otjelovljenje slobode – tijelo koje se kreće, zauzima prostor, slijedi impuls i sanja. A mi se u Deinos-u bavimo upravo onim što tu slobodu potiskuje: strahom, kontrolom, nasiljem, prilagođavanjem i šutnjom. I zato mi je sasvim prirodno da je ova priča ispričana kroz ples. 
Za kraj, voljela bih se vratiti na vas kao autoricu. Nakon rada na predstavi koja se toliko bavi strahom i oslobađanjem, zanima me šta je danas vaš najveći umjetnički rizik? Postoji li nešto što biste željeli istražiti, a što do sada nismo vidjeli na sceni?
Trenutno me najviše zanima upravo istraživanje plesne umjetnosti kod nas. Imamo mnogo potencijala, ali još uvijek nemamo dovoljno prostora, produkcije i kontinuiteta da se ples razvija onako kako bi mogao. Mislim da na našoj sceni još nismo ni približno istražili sve što tijelo može reći. Sigurna sam da će se to sada početi mjenjati i radujem se svemu što dolazi.
Vrijeme je da krenemo plesati, da se više radujemo i da vjerujemo onome što nam naše tijelo govori. 
Imamo generaciju koja svakodnevno konzumira ples na TikToku, Instagramu i kroz muzičke spotove, ali to ne znači da kupuje ulaznice za plesne predstave. Šta mislite, gdje gubimo tu publiku i možemo li nešto naučiti iz načina na koji mladi danas doživljavaju pokret?“
Upravo tu najbolje vidimo koliko je potreba za plesom i izražavanjem kroz tijelo prisutna. Ples već postoji u svakodnevnom životu mladih, samo u drugačijem mediju. Zato je pitanje kako tu potrebu prevesti iz digitalnog prostora u prostor živog susreta i ponuditi im ples i kao umjetničko iskustvo. Ne treba očekivati od publike da već poznaje plesni jezik, nego pronaći načine da joj ga priblizimo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
