TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 8.10.2025.
„Ti si moja kuća. Ja sam tvoja kuća. Jesam li ja tvoja kuća?“
Ovu, usuđujemo se reći možda i najljepšu izjavu ljubavi ikada, pronaći ćete na 86. stranici knjige „Bejturan i ruža“, Aleksandra Hemona.
U romanu po kojem je Selma Spahić režirala predstavu „Svijet i sve u njemu“, predstavu na kojoj se radi već više od godinu dana i koja je okupila neke od najgenijalnijih i najtalentovanijih ljudi iz BiH i regiona. 
glumci Ermin Bravo i Alban Ukaj sa redateljicom Selmom Spahić
U susret premijeri predstave i ovog puta idemo iza kulisa, uz razgovor s glumcima u glavnim ulogama – Erminom Bravo i Albanom Ukajem. Vodimo vas iza pozornice, ali vam ne otkrivamo previše.
Želimo da scenografiju, kostime, ovu posebnu priču i energiju cijelog tima koji je radio na ovom projektu po prvi put osjetite gledajući predstavu.
Za vrijeme druženja i razgovora sa Erminom i Albanom i ostatkom ekipe koja je dio ove priče bilo nam je jasno koliko ljubavi uskoro stiže na scenu SARTR - a.
Brzo su nas osvojili svojim šarmom. Unatoč intenzivnom rasporedu, probama i posljednjim momentima pred predstavu koji iziskuju maksimalnu posvećenost cijelog tima, ovaj duo je pronašao način da s posebnom posvećenošću izdvoji vrijeme za druženje sa Bonjour.ba timom.
Priuštili su nam užitak zavirivanja u garderober, interne šale i pustili da se se prošetamo kroz skrivene prolaze SARTR - a, a onda pružili i ruku kada je bilo potrebno preskočiti teatarske daske da bismo ulovili željeni kadar.
Pripremite se na predstavu kreiranu uz kompozicije Damira Imamovića i djelo uz koje ćete proputovati sve dijelove svijeta, a na kraju, uz naklon glumaca i aplauz shvatiti da ste stigli u najljepši dio sebe. 
Ermin Bravo, glumac, Nevena Divčić, novinarka Bonjour.ba i Alban Ukaj, glumac
Ermin Bravo će se na pozornici naći u ulozi Rafaela Pinte.
Jedan od bosanskohercegovačkih najnagrađivanijih glumaca preuzima ovu emotivnu ulogu romantičnog i nježnog Rafaela nakon brojnih pozorišnih i filmskih uspjeha, poput saradnji na nagrađivanim filmovima Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića i Angeline Jolie. 
Ermin Bravo, glumac
Osman Karišik je Rafaelov saborac u danima preživljavanja i njegov bijeg od strašne stvarnosti. Njegov karakter i šarm će u predstavi "Svijet i sve u njemu" donijeti Alban Ukaj, glumac s čijim djelom smo se posebno imali priliku povezati i zavoljeti ga kroz filmove "Quo Vadis, Aida?" i "Jama". Pored toga tu je i film “Pun mjesec” u režiji Nermina Hamzagića.
Alban Ukaj, glumac
Albane i Ermine, predstava „Svijet i sve u njemu“ rađena je prema romanu „Bejturan i ruža“ koji je spoj religije, rata, ljubavi.
Kakvi su vaši prvi dojmovi na priču predstave „Svijet i sve u njemu“ i kako ste doživjeli Rafaela i Osmana?
Ermin: Svijet koji pravimo je kompleksan, roman je ambiciozan, tako da je morala biti i predstava. Svima koji čitaju roman zvuči gotovo nemoguće to prebaciti u pozorište tako da se nadam da ćemo dokazati suprotno, a to je čini mi se trenutno ovdje, na ovim prostorima, a možda i šire, jedino moguće uz režiju Selme Spahić.
To je jedan divan ljubavni par, jedna od ljepših ljubavnih priča koje sam čitao u našoj književnosti i možda jedini s kim mogu zamisliti da bih to igrao je Alban Ukaj. 
Nadam se da ćemo hemiju koja između nas postoji prebaciti u publiku i da ćemo na to pitanje „Da li u svim ekstremnim okolnostima, najekstremnijim u kojim se čovjek može naći, rata, izbjeglištva, gladi, potpunog beznađa, da li ljubav može biti dovoljna da se to preživi?“ Naš odgovor je DA i mislim da je u vremenu u kojem živimo važno da svi to pomislimo.
Alban: Kada sam pročitao knjigu morao sam se orijentisati uz Google Maps da znam gdje se šta dešava. Vrlo gust roman sa nevjerovatnom maštom. Bilo mi je jako uzbudljivo i nikako nisam mogao da zamislim kako se takvo djelo može prenijeti u teatar. Skoro pa nezamislivo. To je epski roman sa mnogo žanrova i vrlo gustom naracijom.
Dug i posvećen rad na adaptaciji romana Selme, Emine i Nejre, me je fascinirao. Bio sam sretan i zabrinut u isto vrijeme jer je zahtijevalo mnogo preciznog posla. "Bejturan i ruža" je možda najbolja ljubavna priča koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Iskonska patetika koja godi čitaocu. Rafael i Osman su persone koje danas postoje samo u romanima, zbog toga je to izazov i veliki gušt za igrati.
Ermine, kako ste vi kroz pripremu za ovu predstavu i čitanje djela doživjeli Rafaela Pintu?
Ovo djelo je veoma emotivno za sve čitatelje, hoćemo li tu količinu emocija dobiti i prilikom gledanja predstave?
Dobit će publika mnogo. Ljubav koja postoji između nas u kolektivu, autorskom timu i ovom fenomenalnom ansamblu, teško je da ne pređe i na publiku. Pinto je možda jedan od najljepših likova koje sam igrao i koje ću igrati. Zahtjevan po svojoj tananosti, nježnosti i emotivnosti, snazi, izdržljivosti. Nije ga teško igrati, a s druge strane je jedno od emotivno zahtjevnijih glumačkih iskustava koja sam imao.
Albane, koje Osmanove karakterne crte su vam najzanimljivije, predstavlja li vam nešto poseban izazov prilikom glume, a kojem se ujedno radujete?
Prostodušnost, jednostavnost u promatranju života. Njegov optimizam u bolnim i ekstremnim situacijama. Snalažljivost sa životinjskim instinktom i njegov dar da u ljudima uvijek nalazi ono najbolje.
Možemo reći da su u jednom trenutku svi ili čitali ili govorili o svojim utiscima o pročitanom romanu „Bejturan i ruža“.
Smatrate li da će predstava „Svijet i sve u njemu“ odgovoriti očekivanjima publike izazivajući jednaku euforiju?
Ermin: Predstava je bogata vizuelno, akustički, emotivno. Ona kao i svijet u kojem živimo i istorija melje, gura naprijed, bombarduje raznim intenzitetima, ne da vam da predahnete. Ne dozvoljava katarzu sve do kraja, nadamo se da će se desiti.
Alban: Kada čitate roman vi sami sebi stvarate sliku i krojite neki osobni idealni svijet gdje se radnja odvija. Ovo je naš svijet i u tome mislim da je najveća magija naše predstave, što vam da neku drugu vizuru romana. Meni je to jako uzbudljivo. ”Da bi vodili orkestar, morate okrenuti leđa masi.”
Tako je i Selma s nama. Stvorili smo naš svijet koji, siguran sam, neće vas ostaviti ravnodušnima.
Na koji način smatrate da pozorište uz ovakve predstave može pomoći publici, društvu uopšteno, da se poveže sa temama koje se tiču ljudskih prava?
Koliko je publika u Bosni i Hercegovini spremna prihvatiti spoj kulture i ovakvog diskursa o ljudskim pravima, uključujući prava LGBTQ+ osoba?
Ermin: Mi u kulturi i umjetnosti smo dužni i prirodno nam je i organski da se bavimo ljudskim pravima, pojedinačnim sudbinama, ljudima, dušama. U vremenu kad su u medijima svi samo broj i statistika, naše je da dodamo i donesemo ljudskost, humanizam. Mnogo je ovakvih ljubavnih priča, gay ljubavnih priča, bilo u istoriji, bilo u mnogim ratovima. Puno je bilo veza u svim vojskama koje su postojale, uvijek su bile zabranjene i nikada nisu smjele biti ispričane, zapisane i podijeljene, tako da se većini čini da one u istoriji nisu ni postojale.
Oni koji su malo konzervativniji, kažu da je to moda novog vremena. Ljubav je uvijek postojala, uvijek će postojati, nažalost zabranjena, ali živimo u vremenu kada ništa nije zabranjeno, a što bi bila ljubav?
Alban: Ne razmišljam više na način da to bude aktivizam koji bi ubijedio onog drugog da ne bude agresivan zbog toga što je neko drugačiji. To lako sklizne u pamflet. Mislim da smo prošli tu fazu ili ja želim da vjerujem da jesmo. Ne želim više da se pravdam nacosima. Ovo je ljubavna priča između dvojice muškaraca i kraj.
Pripreme za rad na ovom projektu trajale su više od godinu dana. Šta je za vas najveći izazov i koliko vas je rad na ovoj predstavi promijenio i inspirisao? Šta ste naučili o sebi?
Ermin: Još uvijek sklapam i još uvijek stvaram i još uvijek se pitam i ja mislim da će tek doći vrijeme kad ću sve posložiti, kad se sve slegne i kad ću shvatiti šta sam naučio. Ono što osjetim je, još uvijek ne znam šta, ali znam da je puno.
Hemon je pisao, čini mi se skoro petnaest godina knjigu, Selma je pripremala godinu dana, svi smo se mnogo pripremali jer zahtjeva ozbiljnu pripremu. Od jezika kojim se u predstavi govori tadžičkog, ruskog, francuskog, kineskog, njemačkog, španjol... da istražite istoriju tog vremena, Sarajeva, geografski da istražite šta je to početkom vijeka bio današnji Turkistan ili pustinja u Kini ili Šangaj 30 – ih. Da bi utjelovili te likove mi moramo biti detaljni i imati odgovore na sva pitanja i na sve okolnosti u kojima oni žive. Od toga da znamo vegetaciju u kineskoj pustinji do toga da znamo kolika je vlaga u Šangaju 1932. 
Alban: Trajale su više od godinu dana na adaptaciji i produkcijskoj pripreme, za vrijeme rada na tekstu Selma nam je stalno slala razne materijale o Prvom svjetskom ratu i ostalim temama vezane za knjigu. Kroz rad na ovoj predstavi sam naučio i saznao još mnogo stvari o sarajevskim Sefardima i njihovom uticaju u kulturi grada.
O sebi ništa novo (smijeh). Samo sam možda ušao u novu fazu ljubavne afere s teatrom.
Rad Selme Spahić mnogima je posebno drag, a nerijetko glumci i glumice ističu uspješnost lijepe saradnje s njom.
Postoji li nešto što vas je posebno inspirisalo u njenom pristupu ovom djelu?
Ermin: Posvećenost. Ona je jedna od najposvećenijih umjetnica koje sam ja upoznao do sada. Imao sam sreću i imam sreću da radim s njom od početka njene karijere i imam sreću da me zvala i u ovaj projekat. Ta vrsta poznavanja glumačkog zanata i glumačke umjetnosti se rijetko sreće, ta vrsta detaljnog rada s glumcima, pored ogromne ljubavi koju ona daje je rijetkost. Imamo jedan dragulj, imamo ih puno u umjetnosti, ali nismo ih svjesni i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Selma već gradi ozbiljnu karijeru u Evropi i nadam se da nam neće otići. Najviše zbog produkcijskih uslova koji više ne zadovoljavaju ovdje njenu maštu i njen talenat, ali evo mi smo i ovom predstavom pokušali da joj dokažemo da vrijedi ovdje biti, stvarati i potruditi se da ne ode.
Alban: Ovo je četvrti put da radimo zajedno. Nekad u dužim vremenskim razmacima, a nekada kraćim. Meni je nevjerovatan taj njen svijet koji ubrzano raste i uvijek svjež u kreativnosti, a nikada se ne ponavlja. Nekada samo želim da promatram sa strane i oduševljavam se brzinom i razvojem njene mašte. Ponekad je ne mogu ni pratiti.
Selma je umjetnica koja ima šta da kaže svijetu. Možda je ona imala najveći uticaj na mene kada je pozorište u pitanju, čisti dar. Rijetko kada imate priliku da radite s takvom inspirativnom umjetnicom. U radu s glumcima slobodno bih je mogao porediti s braćom Dardenne. Poželim je.
Brza pitanja
Predstava koju biste voljeli ponovo pogledati prvi put?
Ermin: Predstava Closer (Bliže), Dine Mustafića
Alban: Othelo - Eimuntas Nekrosius
Film s najboljim soundtrackom je...?
Ermin: Uh! Hajde reći ću Pulp Fiction
Alban: Pulp Fiction
Šta vam pomaže da se izborite sa tremom pred nastup, ako je imate?
Ermin: Imam uvijek malu tremu, ponavljanje teksta
Alban: Puno pričam i nerviram druge
Kako provodite 15 minuta prije početka predstave?
Ermin: Fokusirajući se na detalje, da budem prisutan ovdje i sada i fokusirajući se na partnere, na detalj na partneru. Trepavicu, oko, nokat, venu...
Alban: Pričajući i pjevajući
Predstava koju bi svi trebali odgledati?
Ermin: „Ljubičasto“ Selme Spahić
Alban: "Svijet i sve u njemu"
Koju knjigu svi trebamo pročitati u 2025. godini?
Ermin: „Bejturan i ruža“ (smijeh)
Alban: „Bejturan i ruža“
Premijera predstave "Svijet i sve u njemu" je bila 16.1., a večeras, 08.10. je imate priliku opet pogledati u Sarajevskom Ratnom Teatru u sklopu MESS Festivala. Uz Ermina i Albana u predstavi glume i Tatjana Šojić, Jelena Kordić Kuret, Kemal Rizvanović, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Pored redateljice Selme Spahić autorski tim predstave “Svijet i sve u njemu” čine dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija, scenografkinja Lili Anschütz, kostimografkinja Selena Orb, kompozitori Draško Adžić i Damir Imamović i koreografkinja Ena Kurtalić. 
TEKST: Ada Ćeremida
Dok se dani skraćuju i sve više vremena provodimo u zatvorenom, Sarajevo se pretvara u grad koji svjetli iznutra.
Teatar, ples i savremena umjetnost preuzimaju gradske prostore, podsjećajući nas da jesen ne znači kraj, već početak sezone introspekcije, pokreta i kreativne energije.
Ovaj vikend donosi više od običnog bijega od hladnoće, to je prilika da osjetimo puls grada kroz predstave koje diraju, debate koje propituju i performanse koji brišu granice između umjetnika i publike. Ako ste tražili trenutak da se ponovo povežete sa scenom, emocijom i sobom ovaj vikend je onaj pravi.
Još samo dva dana Festivala MESS, ali dovoljno da se podsjetimo zašto teatar u Sarajevu ostaje njegovo najvažnije kulturno uporište.
Dok se jesen lagano spušta nad grad, reflektori i dalje sijaju punim sjajem, a scene Narodnog pozorišta, SARTR-a i Pozorišta mladih pretvaraju se u mjesta introspekcije, emocije i katarze.
Ovaj vikend donosi retrospektivu stvaralaca koji su obilježili pozorišnu historiju, ali i predstave koje hrabro propituju savremeni svijet. Sarajevo je, makar na još nekoliko dana, pozornica bez kraja, a MESS njen najsnažniji glas.
U petak, Akademija scenskih umjetnosti postaje mjesto susreta umjetnosti i sjećanja. Zijah A. Sokolović, dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra, obilježit će svoj višedecenijski put promocijom trećeg izdanja knjige „Glumac... je glumac... je glumac“.
Više od pet decenija rada, stotinu nagrada i hiljade izvedbi pretočeni su u priču o istrajnosti, integritetu i vjeri u pozorište kao prostor nade i otpora. Sokolovićev trenutak priznanja je povratak korijenima teatra, tamo gdje sve počinje: između glumca i publike.
Kasnije te večeri, u 21:30, SARTR će ugostiti predstavu „Knjiga mojih života“ u produkciji Anton Podbevšek Teatra i Plesnog teatra Ljubljana. Inspirisana autobiografskim esejima Aleksandra Hemona, režija Ivane Đilas spaja piščeve i vlastite priče o emigraciji, gubitku i ponovnom pronalasku identiteta.
U prostoru SARTR-a, poznatom po emotivnoj blizini s publikom, predstava postaje ispovijest o pripadanju, jeziku i tišini koja ponekad govori više od riječi.
U 19:30 u Narodnom pozorištu Sarajevo, predstava „Ogledalo“ rumunskog reditelja Bülenta Özdila otvara vrata Tarkovskovog svijeta kroz teatar, performans i vizuelnu umjetnost.
Priča o Alekseju, čovjeku koji se u ogledalu svojih uspomena suočava s djetinjstvom, ljubavima i prošlošću, pretvara se u poetsku studiju identiteta. Kroz snove, sjećanja i fragmente stvarnosti, publika ulazi u prostor gdje se prošlost i sadašnjost razlijevaju, a granica između života i umjetnosti nestaje u svjetlu reflektora.
U subotu u 18:00 u Pozorištu mladih, Omladinsko pozorište Bileća donosi predstavu „Ožiljci“ potresan prikaz nasilja među mladima kroz pokret, muziku i metaforu.
Bez oslanjanja na tekst, predstava stvara atmosferu u kojoj tijelo, ritam i tišina postaju glavni jezici komunikacije. Svaka scena, nastala iz istraživanja i iskustava mladih glumaca, djeluje kao ogledalo društva koje još uvijek uči kako da čuje svoje najtiše glasove.
Samo sat kasnije, u 19:00, ista pozornica Pozorišta mladih postaje prostor dijaloga. Debatni klub „Follow Me Altera Lingua“ okuplja tinejdžere u raspravi na temu: „We don’t care what art does for society because the only thing that matters is that people like it.“
U vremenu kada publika često traži brzu emociju, ova javna debata otvara pitanje da li je svrha umjetnosti u poruci ili u doživljaju? Mladi govore, a mi slušamo i to jedan od važnijih činova teatra danas.
U 19:30 Narodno pozorište Sarajevo postaje središte novog svijeta koji gradi belgijski koreograf Wim Vandekeybus sa trupom Ultima Vez.
Predstava „Void“ istražuje prazninu kao prostor mogućnosti, gdje “nenormalni” likovi postaju centar pozornice. Kroz kombinaciju savremene koreografije, jazza i improvizacije, Void briše granice između buke i tišine, stvarajući osjećaj zajedništva u različitosti.
Galerija Manifesto otvara vrata samostalnoj izložbi do 31. oktobra, Mirze Čizmića i Adnana Šopovića pod intrigantnim nazivom “Bogu čežnju, on je neće”. Dok Šopovićeva reduciranost palete boja priziva melanholiju, Čizmićeve dinamične i oštre kompozicije seciraju svakodnevicu uz notu cinizma.
Dva različita rukopisa u istom prostoru postavljaju pitanje: za čim uopće čeznemo i gdje nas ta čežnja vodi?
„PULS“ u SARTR-u
U subotu, 11. oktobra, na sceni SARTR-a se izvodi dokumentarna predstava „PULS“, nastala kroz projekt „Tijelo zvuka: Inkluzivne izvedbene prakse za gluhe i nagluhe osobe“.
Kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođača i izvođačica, predstava istražuje komunikaciju u svim njenim oblicima – od govora i zvuka do znakovnog jezika i unutrašnjih svjetova. „PULS“ otvara prostor gdje se publika, gluha i čujuća, susreće u zajedničkom ritmu.
U Staklenoj sali Historijskog muzeja BiH, 10. i 11. oktobra izvodi se predstava „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, koja prostor muzeja pretvara u scenu introspekcije i ispovijesti.
U istom prostoru, do 23. oktobra možete pogledati i video-instalaciju „Afazija“ vizualne umjetnice Jelene Jureše. Film-esej koji kroz arhive, fotografije i performans istražuje tišinu kolektivnog sjećanja. To je umjetnost koja ne nudi odgovore, već postavlja pitanja: šta ostaje kada riječi više nisu dovoljne?
Ove subote i nedjelje, 11. i 12. oktobra, Skenderija postaje centar pokreta uz međunarodno takmičenje DDC Open 2025, koje okuplja više od 600 plesača iz BiH i regiona. Od hip hopa do savremenog baleta, jazza i latino ritmova, festival spaja energiju mladih i iskustvo profesionalaca.
Među članovima žirija bit će i Željko Božič, slovenački koreograf i jedan od najuspješnijih hip hop plesača u regiji, kojeg će sarajevska publika istog vikenda upoznati i u drugom svjetlu, kao izvođača u predstavi „Knjiga mojih života“ u okviru Festivala MESS.
Dansar zatvara svoju sezonu u ritmu zajedništva, između pokreta, muzike i osmijeha, podsjećajući da je ples, baš kao i teatar, univerzalni izraz koji svi razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
