TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 8.10.2025.
„Ti si moja kuća. Ja sam tvoja kuća. Jesam li ja tvoja kuća?“
Ovu, usuđujemo se reći možda i najljepšu izjavu ljubavi ikada, pronaći ćete na 86. stranici knjige „Bejturan i ruža“, Aleksandra Hemona.
U romanu po kojem je Selma Spahić režirala predstavu „Svijet i sve u njemu“, predstavu na kojoj se radi već više od godinu dana i koja je okupila neke od najgenijalnijih i najtalentovanijih ljudi iz BiH i regiona. 
glumci Ermin Bravo i Alban Ukaj sa redateljicom Selmom Spahić
U susret premijeri predstave i ovog puta idemo iza kulisa, uz razgovor s glumcima u glavnim ulogama – Erminom Bravo i Albanom Ukajem. Vodimo vas iza pozornice, ali vam ne otkrivamo previše.
Želimo da scenografiju, kostime, ovu posebnu priču i energiju cijelog tima koji je radio na ovom projektu po prvi put osjetite gledajući predstavu.
Za vrijeme druženja i razgovora sa Erminom i Albanom i ostatkom ekipe koja je dio ove priče bilo nam je jasno koliko ljubavi uskoro stiže na scenu SARTR - a.
Brzo su nas osvojili svojim šarmom. Unatoč intenzivnom rasporedu, probama i posljednjim momentima pred predstavu koji iziskuju maksimalnu posvećenost cijelog tima, ovaj duo je pronašao način da s posebnom posvećenošću izdvoji vrijeme za druženje sa Bonjour.ba timom.
Priuštili su nam užitak zavirivanja u garderober, interne šale i pustili da se se prošetamo kroz skrivene prolaze SARTR - a, a onda pružili i ruku kada je bilo potrebno preskočiti teatarske daske da bismo ulovili željeni kadar.
Pripremite se na predstavu kreiranu uz kompozicije Damira Imamovića i djelo uz koje ćete proputovati sve dijelove svijeta, a na kraju, uz naklon glumaca i aplauz shvatiti da ste stigli u najljepši dio sebe. 
Ermin Bravo, glumac, Nevena Divčić, novinarka Bonjour.ba i Alban Ukaj, glumac
Ermin Bravo će se na pozornici naći u ulozi Rafaela Pinte.
Jedan od bosanskohercegovačkih najnagrađivanijih glumaca preuzima ovu emotivnu ulogu romantičnog i nježnog Rafaela nakon brojnih pozorišnih i filmskih uspjeha, poput saradnji na nagrađivanim filmovima Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića i Angeline Jolie. 
Ermin Bravo, glumac
Osman Karišik je Rafaelov saborac u danima preživljavanja i njegov bijeg od strašne stvarnosti. Njegov karakter i šarm će u predstavi "Svijet i sve u njemu" donijeti Alban Ukaj, glumac s čijim djelom smo se posebno imali priliku povezati i zavoljeti ga kroz filmove "Quo Vadis, Aida?" i "Jama". Pored toga tu je i film “Pun mjesec” u režiji Nermina Hamzagića.
Alban Ukaj, glumac
Albane i Ermine, predstava „Svijet i sve u njemu“ rađena je prema romanu „Bejturan i ruža“ koji je spoj religije, rata, ljubavi.
Kakvi su vaši prvi dojmovi na priču predstave „Svijet i sve u njemu“ i kako ste doživjeli Rafaela i Osmana?
Ermin: Svijet koji pravimo je kompleksan, roman je ambiciozan, tako da je morala biti i predstava. Svima koji čitaju roman zvuči gotovo nemoguće to prebaciti u pozorište tako da se nadam da ćemo dokazati suprotno, a to je čini mi se trenutno ovdje, na ovim prostorima, a možda i šire, jedino moguće uz režiju Selme Spahić.
To je jedan divan ljubavni par, jedna od ljepših ljubavnih priča koje sam čitao u našoj književnosti i možda jedini s kim mogu zamisliti da bih to igrao je Alban Ukaj. 
Nadam se da ćemo hemiju koja između nas postoji prebaciti u publiku i da ćemo na to pitanje „Da li u svim ekstremnim okolnostima, najekstremnijim u kojim se čovjek može naći, rata, izbjeglištva, gladi, potpunog beznađa, da li ljubav može biti dovoljna da se to preživi?“ Naš odgovor je DA i mislim da je u vremenu u kojem živimo važno da svi to pomislimo.
Alban: Kada sam pročitao knjigu morao sam se orijentisati uz Google Maps da znam gdje se šta dešava. Vrlo gust roman sa nevjerovatnom maštom. Bilo mi je jako uzbudljivo i nikako nisam mogao da zamislim kako se takvo djelo može prenijeti u teatar. Skoro pa nezamislivo. To je epski roman sa mnogo žanrova i vrlo gustom naracijom.
Dug i posvećen rad na adaptaciji romana Selme, Emine i Nejre, me je fascinirao. Bio sam sretan i zabrinut u isto vrijeme jer je zahtijevalo mnogo preciznog posla. "Bejturan i ruža" je možda najbolja ljubavna priča koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Iskonska patetika koja godi čitaocu. Rafael i Osman su persone koje danas postoje samo u romanima, zbog toga je to izazov i veliki gušt za igrati.
Ermine, kako ste vi kroz pripremu za ovu predstavu i čitanje djela doživjeli Rafaela Pintu?
Ovo djelo je veoma emotivno za sve čitatelje, hoćemo li tu količinu emocija dobiti i prilikom gledanja predstave?
Dobit će publika mnogo. Ljubav koja postoji između nas u kolektivu, autorskom timu i ovom fenomenalnom ansamblu, teško je da ne pređe i na publiku. Pinto je možda jedan od najljepših likova koje sam igrao i koje ću igrati. Zahtjevan po svojoj tananosti, nježnosti i emotivnosti, snazi, izdržljivosti. Nije ga teško igrati, a s druge strane je jedno od emotivno zahtjevnijih glumačkih iskustava koja sam imao.
Albane, koje Osmanove karakterne crte su vam najzanimljivije, predstavlja li vam nešto poseban izazov prilikom glume, a kojem se ujedno radujete?
Prostodušnost, jednostavnost u promatranju života. Njegov optimizam u bolnim i ekstremnim situacijama. Snalažljivost sa životinjskim instinktom i njegov dar da u ljudima uvijek nalazi ono najbolje.
Možemo reći da su u jednom trenutku svi ili čitali ili govorili o svojim utiscima o pročitanom romanu „Bejturan i ruža“.
Smatrate li da će predstava „Svijet i sve u njemu“ odgovoriti očekivanjima publike izazivajući jednaku euforiju?
Ermin: Predstava je bogata vizuelno, akustički, emotivno. Ona kao i svijet u kojem živimo i istorija melje, gura naprijed, bombarduje raznim intenzitetima, ne da vam da predahnete. Ne dozvoljava katarzu sve do kraja, nadamo se da će se desiti.
Alban: Kada čitate roman vi sami sebi stvarate sliku i krojite neki osobni idealni svijet gdje se radnja odvija. Ovo je naš svijet i u tome mislim da je najveća magija naše predstave, što vam da neku drugu vizuru romana. Meni je to jako uzbudljivo. ”Da bi vodili orkestar, morate okrenuti leđa masi.”
Tako je i Selma s nama. Stvorili smo naš svijet koji, siguran sam, neće vas ostaviti ravnodušnima.
Na koji način smatrate da pozorište uz ovakve predstave može pomoći publici, društvu uopšteno, da se poveže sa temama koje se tiču ljudskih prava?
Koliko je publika u Bosni i Hercegovini spremna prihvatiti spoj kulture i ovakvog diskursa o ljudskim pravima, uključujući prava LGBTQ+ osoba?
Ermin: Mi u kulturi i umjetnosti smo dužni i prirodno nam je i organski da se bavimo ljudskim pravima, pojedinačnim sudbinama, ljudima, dušama. U vremenu kad su u medijima svi samo broj i statistika, naše je da dodamo i donesemo ljudskost, humanizam. Mnogo je ovakvih ljubavnih priča, gay ljubavnih priča, bilo u istoriji, bilo u mnogim ratovima. Puno je bilo veza u svim vojskama koje su postojale, uvijek su bile zabranjene i nikada nisu smjele biti ispričane, zapisane i podijeljene, tako da se većini čini da one u istoriji nisu ni postojale.
Oni koji su malo konzervativniji, kažu da je to moda novog vremena. Ljubav je uvijek postojala, uvijek će postojati, nažalost zabranjena, ali živimo u vremenu kada ništa nije zabranjeno, a što bi bila ljubav?
Alban: Ne razmišljam više na način da to bude aktivizam koji bi ubijedio onog drugog da ne bude agresivan zbog toga što je neko drugačiji. To lako sklizne u pamflet. Mislim da smo prošli tu fazu ili ja želim da vjerujem da jesmo. Ne želim više da se pravdam nacosima. Ovo je ljubavna priča između dvojice muškaraca i kraj.
Pripreme za rad na ovom projektu trajale su više od godinu dana. Šta je za vas najveći izazov i koliko vas je rad na ovoj predstavi promijenio i inspirisao? Šta ste naučili o sebi?
Ermin: Još uvijek sklapam i još uvijek stvaram i još uvijek se pitam i ja mislim da će tek doći vrijeme kad ću sve posložiti, kad se sve slegne i kad ću shvatiti šta sam naučio. Ono što osjetim je, još uvijek ne znam šta, ali znam da je puno.
Hemon je pisao, čini mi se skoro petnaest godina knjigu, Selma je pripremala godinu dana, svi smo se mnogo pripremali jer zahtjeva ozbiljnu pripremu. Od jezika kojim se u predstavi govori tadžičkog, ruskog, francuskog, kineskog, njemačkog, španjol... da istražite istoriju tog vremena, Sarajeva, geografski da istražite šta je to početkom vijeka bio današnji Turkistan ili pustinja u Kini ili Šangaj 30 – ih. Da bi utjelovili te likove mi moramo biti detaljni i imati odgovore na sva pitanja i na sve okolnosti u kojima oni žive. Od toga da znamo vegetaciju u kineskoj pustinji do toga da znamo kolika je vlaga u Šangaju 1932. 
Alban: Trajale su više od godinu dana na adaptaciji i produkcijskoj pripreme, za vrijeme rada na tekstu Selma nam je stalno slala razne materijale o Prvom svjetskom ratu i ostalim temama vezane za knjigu. Kroz rad na ovoj predstavi sam naučio i saznao još mnogo stvari o sarajevskim Sefardima i njihovom uticaju u kulturi grada.
O sebi ništa novo (smijeh). Samo sam možda ušao u novu fazu ljubavne afere s teatrom.
Rad Selme Spahić mnogima je posebno drag, a nerijetko glumci i glumice ističu uspješnost lijepe saradnje s njom.
Postoji li nešto što vas je posebno inspirisalo u njenom pristupu ovom djelu?
Ermin: Posvećenost. Ona je jedna od najposvećenijih umjetnica koje sam ja upoznao do sada. Imao sam sreću i imam sreću da radim s njom od početka njene karijere i imam sreću da me zvala i u ovaj projekat. Ta vrsta poznavanja glumačkog zanata i glumačke umjetnosti se rijetko sreće, ta vrsta detaljnog rada s glumcima, pored ogromne ljubavi koju ona daje je rijetkost. Imamo jedan dragulj, imamo ih puno u umjetnosti, ali nismo ih svjesni i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Selma već gradi ozbiljnu karijeru u Evropi i nadam se da nam neće otići. Najviše zbog produkcijskih uslova koji više ne zadovoljavaju ovdje njenu maštu i njen talenat, ali evo mi smo i ovom predstavom pokušali da joj dokažemo da vrijedi ovdje biti, stvarati i potruditi se da ne ode.
Alban: Ovo je četvrti put da radimo zajedno. Nekad u dužim vremenskim razmacima, a nekada kraćim. Meni je nevjerovatan taj njen svijet koji ubrzano raste i uvijek svjež u kreativnosti, a nikada se ne ponavlja. Nekada samo želim da promatram sa strane i oduševljavam se brzinom i razvojem njene mašte. Ponekad je ne mogu ni pratiti.
Selma je umjetnica koja ima šta da kaže svijetu. Možda je ona imala najveći uticaj na mene kada je pozorište u pitanju, čisti dar. Rijetko kada imate priliku da radite s takvom inspirativnom umjetnicom. U radu s glumcima slobodno bih je mogao porediti s braćom Dardenne. Poželim je.
Brza pitanja
Predstava koju biste voljeli ponovo pogledati prvi put?
Ermin: Predstava Closer (Bliže), Dine Mustafića
Alban: Othelo - Eimuntas Nekrosius
Film s najboljim soundtrackom je...?
Ermin: Uh! Hajde reći ću Pulp Fiction
Alban: Pulp Fiction
Šta vam pomaže da se izborite sa tremom pred nastup, ako je imate?
Ermin: Imam uvijek malu tremu, ponavljanje teksta
Alban: Puno pričam i nerviram druge
Kako provodite 15 minuta prije početka predstave?
Ermin: Fokusirajući se na detalje, da budem prisutan ovdje i sada i fokusirajući se na partnere, na detalj na partneru. Trepavicu, oko, nokat, venu...
Alban: Pričajući i pjevajući
Predstava koju bi svi trebali odgledati?
Ermin: „Ljubičasto“ Selme Spahić
Alban: "Svijet i sve u njemu"
Koju knjigu svi trebamo pročitati u 2025. godini?
Ermin: „Bejturan i ruža“ (smijeh)
Alban: „Bejturan i ruža“
Premijera predstave "Svijet i sve u njemu" je bila 16.1., a večeras, 08.10. je imate priliku opet pogledati u Sarajevskom Ratnom Teatru u sklopu MESS Festivala. Uz Ermina i Albana u predstavi glume i Tatjana Šojić, Jelena Kordić Kuret, Kemal Rizvanović, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Pored redateljice Selme Spahić autorski tim predstave “Svijet i sve u njemu” čine dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija, scenografkinja Lili Anschütz, kostimografkinja Selena Orb, kompozitori Draško Adžić i Damir Imamović i koreografkinja Ena Kurtalić. 
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo je početkom godine dobilo novi teatarski prostor koji ne pokušava imitirati velike scene, već svjesno bira intimnost, bliskost i direktan susret s publikom.
Teatar 071, smješten u stanu u centru grada, nastaje kao nezavisna inicijativa vođena idejom umjetničke slobode i potrebe za otvorenim dijalogom.
Iza projekta stoji glumac i producent Senad Alihodžić, koji u ovom teatru spaja dugogodišnje iskustvo sa željom da se vrati osnovnim vrijednostima teatra: hrabrosti, iskrenosti i odgovornosti prema društvu.
Foto: Velija Hasanbagović
Razgovarali smo s Senadom o motivima za osnivanje Teatra 071, fokusirali smo se na razloge zbog kojih je Teatar 071 nastao upravo sada, zašto je smješten u stanu, kakvu vrstu teatarskih priča želi razvijati te šta publiku očekuje već u narednim mjesecima.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Teatar 071 dolazi kao odgovor na jednu novu energiju i potrebu za bližim susretom publike i teatra.
Šta je bio onaj lični okidač koji je rekao: „Sada je pravo vrijeme?“
Lični okidač je jednostavno: potreba, ljudska i profesionalna. Želimo gradu podariti jedan novi teatar, jednu novu viziju, lišenu bilo kakvog uticaja sa strane koji njeguje prije svega umjetničku slobodu. Ovaj teatar je pokrenula neprofitna organizacija, dakle Udruženje, prema tome imamo tu slobodu da možemo kreirati prostor i repertoar kako mi smatramo da treba. 
Naziv 071 nije slučajan. To je stari pozivni broj Sarajeva. Mene to vrijeme asocira na neke osnove koje lagano s godinama iščezavaju. Govorim o manirima, bontonu, poštovanju, iskrenom dijalogu, hrabrosti, kritičkom promišljanju, a da ne govorim o riječima poput saosjećanje i empatija.
Nekako mi se čini kao da te riječi u našem rječniku više i ne postoje. Kao da su izbrisane. U društvu generalno vlada lični interes ispred svega ovoga gore što sam nabrojao. Ljudi su prestali biti hrabri i to mi je fascinatno. Danas se bojimo reći svoje mišljenje, dakle strah nas i je i reć' nešto, a kamoli da se borimo za ideale. 
Probat ćemo biti hrabri i to nekako dokazujemo već sa predstavom Snajper, autora Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića. Nismo slučajno otvorili teatar sa tematikom kojom se bavi predstava. Ali smo uvijek, kao Udruženje u prošlosti pokušali ukazivati na aktuelna dešavanja.
Pa smo radili ambijentalnu predstavu Tramvaj koja govori o ubistvu u tramvaju. Tako da je Snajper nastavak nečega u šta vjerujemo da ima itekako smisla kroz predstave progovarati. Nastavit ćemo se baviti ključnim i releavntnim temama. 
Ono što mi je divno, jeste da evo u prvoj predstavi dvije glavne uloge igraju dva mlada glumca Anastasija Dunjić i Vedad Čano. Dakle imamo dva mlada glumca, a sa druge strane renomirane autore: Dino Mustafić, Adisa Vatreš Selimović, Adnan Lugonić, Velija Hasanbegović, Almir Kurt. Težit ćemo i u budućnosti ka nekom balansu generacija, mladi i etablirani umjetnici, zatim oni koji nisu toliko poznati široj javnosti sa onima koji su već da kažem i regionalno etablirani umjetnici.
S obzirom da je pozivni broj 071 prepoznatljiv i u regiji sigurno ćemo se okrenuti sa određenim projektima i koprodukcijama iz regije.
Foto: @teatar071
Prostor Teatra 071 nije klasična teatarska sala.
Kako intimnost prostora mijenja odnos između glumca i publike i šta publika ovdje dobija, a što ne može doživjeti u velikim teatrima?
Publika i akteri na sceni su jedno, nema barijera. Oni su i dio predstave, ne samo posmatrači već i sudionici. Na sceni glumci trebaju biti iskreni, ne bi trebalo biti laži. Jer publika baš zato što je blizu, primijeti sve. Govorim sad kao glumac, koji je član ansambla u Kametrnom teatru 55, koji je da kažem „navikao „ na tu blizinu sa publikom. Ali ovo je još intimnije. Izazovno je jako i osnovati ovakav jedan teatar u stanu, a i glumiti u njemu.
Imamo jako puno upita kolega koji žele da rade predstave u ovom prostoru. I ono što mi je lijepo, ali to nam je i bila namjera: da publika ostaje u prostorijama nakon odigrane predstave u jednom opušteno razgovoru sa glumcima. Želimo da budemo dobri domaćini. Jako nam je bitna vidljivost, da publika ima dobar pregled, temperatura prostora, udobnost stolica itd. To je nešto na šta i ja kao gledalac obraćam pažnju.
Jednostavno želimo postići da je dolazak u naš teatar jedan lijep večernji događaj i da je to više od samog gledanja predstave.
Foto: @adisavatres
Koju vrstu teatarskih priča i autorskih glasova želite dugoročno razvijati?
Nisam neko ko preferira jednu vrstu teatra, ili pojedine žanrove filmske ili teatarske. Najviše ovom prostoru, jer je u stanu, pripada realizam, naturalizam. Al nećemo bježati od različitih žanrova, stilova, formi. Predstava Snjaper je drama, politicki triler. Veliki sam ljubitelj komedije , gledaćemo da i to radimo. Ono na šta ćemo insistirati je tema. Eksperimentisati ćemo.
Sloboda umjetnička nam je jako bitna. Želimo da se autori i ostatak ekipe osjećaju lijepo, poštovano, uostalom kao i publika.
Koja je vaša dugoročna vizija ovog prostora i šta nas već od naredne godine očekuje na sceni?
Imamo u planu dvije do četiri premejere. Nešto smo već fiksirali, sa određenim autorima smo u pregovorima, vidjet ćemo, to je proces. Sve zavisi sve od finansija naravno. Teatar je osnovalo Udruženje, i podigli smo ga na noge svojim vlastitim sredstvima, donacijama, te entuzijazmom i predanim radom svih uključenih u proces, ovih zadnjih 6 mjeseci.
Iskreno se nadam da će organi vlasti prepoznati bitnost rađanja jednog novog, alternativnog teatra koji pored etabliranih autora, daje priliku i mladima. Ovo je model koji postoji u svim većim gradovima u svijetu. Prema tome zašto Sarajevo ne bi moglo imati jedan ovakav teatar. 
Foto: Velija Hasanbagović
Meni lično je ovo izazov, ušao sam u neke zrele godine, u kojima želim da nešto dam ovom Gradu, da prenesom svoje iskustvo budućim generacijama, Vidim ovo kao ličnu misiju. Imao sam sreću kao glumac da radim preko 20 godina u najljepšem teatru za mene,a to je Kamerni teatar 55, pa sam sa filmovima išao u Cannes, Berlin, Venezia.. Sad je došao trenutak da se okrenem Sarajevu i pokušam nešto lijepo da uradim ovdje. Tako da taj naziv teatar071 nije slučajan.
Ovo je „teatarska beba“ i želim joj da odrsate u jedno pristojno odgojeno zrelo pozorište
Teatar 071 se već u svojim prvim koracima pozicionira kao prostor koji ne traži distancu, već prisustvo i od publike i od umjetnika. Smješten u stanu, lišen barijera, ovaj teatar svjesno bira bliskost, dijalog i teme koje ne ostavljaju gledaoce ravnodušnima. Snajper, kao njegova prva predstava, jasno postavlja ton: teatar koji ne bježi od društvene odgovornosti, ali ni od lične iskrenosti.
Upravo zato januarska igranja nisu samo reprize, već nastavak razgovora koji je tek započeo. Predstava Snajper, u režiji Dine Mustafića, bit će izvedena 25. i 26. januara u 20:00 sati, u prostoru teatra 071 na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2 na drugom spratu.
Ako je suditi po idejama s kojima je ovaj prostor otvoren, ovo je teatar kojem se ne dolazi slučajno nego s razlogom i s namjerom da se ostane.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
