TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 8.10.2025.
„Ti si moja kuća. Ja sam tvoja kuća. Jesam li ja tvoja kuća?“
Ovu, usuđujemo se reći možda i najljepšu izjavu ljubavi ikada, pronaći ćete na 86. stranici knjige „Bejturan i ruža“, Aleksandra Hemona.
U romanu po kojem je Selma Spahić režirala predstavu „Svijet i sve u njemu“, predstavu na kojoj se radi već više od godinu dana i koja je okupila neke od najgenijalnijih i najtalentovanijih ljudi iz BiH i regiona. 
glumci Ermin Bravo i Alban Ukaj sa redateljicom Selmom Spahić
U susret premijeri predstave i ovog puta idemo iza kulisa, uz razgovor s glumcima u glavnim ulogama – Erminom Bravo i Albanom Ukajem. Vodimo vas iza pozornice, ali vam ne otkrivamo previše.
Želimo da scenografiju, kostime, ovu posebnu priču i energiju cijelog tima koji je radio na ovom projektu po prvi put osjetite gledajući predstavu.
Za vrijeme druženja i razgovora sa Erminom i Albanom i ostatkom ekipe koja je dio ove priče bilo nam je jasno koliko ljubavi uskoro stiže na scenu SARTR - a.
Brzo su nas osvojili svojim šarmom. Unatoč intenzivnom rasporedu, probama i posljednjim momentima pred predstavu koji iziskuju maksimalnu posvećenost cijelog tima, ovaj duo je pronašao način da s posebnom posvećenošću izdvoji vrijeme za druženje sa Bonjour.ba timom.
Priuštili su nam užitak zavirivanja u garderober, interne šale i pustili da se se prošetamo kroz skrivene prolaze SARTR - a, a onda pružili i ruku kada je bilo potrebno preskočiti teatarske daske da bismo ulovili željeni kadar.
Pripremite se na predstavu kreiranu uz kompozicije Damira Imamovića i djelo uz koje ćete proputovati sve dijelove svijeta, a na kraju, uz naklon glumaca i aplauz shvatiti da ste stigli u najljepši dio sebe. 
Ermin Bravo, glumac, Nevena Divčić, novinarka Bonjour.ba i Alban Ukaj, glumac
Ermin Bravo će se na pozornici naći u ulozi Rafaela Pinte.
Jedan od bosanskohercegovačkih najnagrađivanijih glumaca preuzima ovu emotivnu ulogu romantičnog i nježnog Rafaela nakon brojnih pozorišnih i filmskih uspjeha, poput saradnji na nagrađivanim filmovima Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića i Angeline Jolie. 
Ermin Bravo, glumac
Osman Karišik je Rafaelov saborac u danima preživljavanja i njegov bijeg od strašne stvarnosti. Njegov karakter i šarm će u predstavi "Svijet i sve u njemu" donijeti Alban Ukaj, glumac s čijim djelom smo se posebno imali priliku povezati i zavoljeti ga kroz filmove "Quo Vadis, Aida?" i "Jama". Pored toga tu je i film “Pun mjesec” u režiji Nermina Hamzagića.
Alban Ukaj, glumac
Albane i Ermine, predstava „Svijet i sve u njemu“ rađena je prema romanu „Bejturan i ruža“ koji je spoj religije, rata, ljubavi.
Kakvi su vaši prvi dojmovi na priču predstave „Svijet i sve u njemu“ i kako ste doživjeli Rafaela i Osmana?
Ermin: Svijet koji pravimo je kompleksan, roman je ambiciozan, tako da je morala biti i predstava. Svima koji čitaju roman zvuči gotovo nemoguće to prebaciti u pozorište tako da se nadam da ćemo dokazati suprotno, a to je čini mi se trenutno ovdje, na ovim prostorima, a možda i šire, jedino moguće uz režiju Selme Spahić.
To je jedan divan ljubavni par, jedna od ljepših ljubavnih priča koje sam čitao u našoj književnosti i možda jedini s kim mogu zamisliti da bih to igrao je Alban Ukaj. 
Nadam se da ćemo hemiju koja između nas postoji prebaciti u publiku i da ćemo na to pitanje „Da li u svim ekstremnim okolnostima, najekstremnijim u kojim se čovjek može naći, rata, izbjeglištva, gladi, potpunog beznađa, da li ljubav može biti dovoljna da se to preživi?“ Naš odgovor je DA i mislim da je u vremenu u kojem živimo važno da svi to pomislimo.
Alban: Kada sam pročitao knjigu morao sam se orijentisati uz Google Maps da znam gdje se šta dešava. Vrlo gust roman sa nevjerovatnom maštom. Bilo mi je jako uzbudljivo i nikako nisam mogao da zamislim kako se takvo djelo može prenijeti u teatar. Skoro pa nezamislivo. To je epski roman sa mnogo žanrova i vrlo gustom naracijom.
Dug i posvećen rad na adaptaciji romana Selme, Emine i Nejre, me je fascinirao. Bio sam sretan i zabrinut u isto vrijeme jer je zahtijevalo mnogo preciznog posla. "Bejturan i ruža" je možda najbolja ljubavna priča koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Iskonska patetika koja godi čitaocu. Rafael i Osman su persone koje danas postoje samo u romanima, zbog toga je to izazov i veliki gušt za igrati.
Ermine, kako ste vi kroz pripremu za ovu predstavu i čitanje djela doživjeli Rafaela Pintu?
Ovo djelo je veoma emotivno za sve čitatelje, hoćemo li tu količinu emocija dobiti i prilikom gledanja predstave?
Dobit će publika mnogo. Ljubav koja postoji između nas u kolektivu, autorskom timu i ovom fenomenalnom ansamblu, teško je da ne pređe i na publiku. Pinto je možda jedan od najljepših likova koje sam igrao i koje ću igrati. Zahtjevan po svojoj tananosti, nježnosti i emotivnosti, snazi, izdržljivosti. Nije ga teško igrati, a s druge strane je jedno od emotivno zahtjevnijih glumačkih iskustava koja sam imao.
Albane, koje Osmanove karakterne crte su vam najzanimljivije, predstavlja li vam nešto poseban izazov prilikom glume, a kojem se ujedno radujete?
Prostodušnost, jednostavnost u promatranju života. Njegov optimizam u bolnim i ekstremnim situacijama. Snalažljivost sa životinjskim instinktom i njegov dar da u ljudima uvijek nalazi ono najbolje.
Možemo reći da su u jednom trenutku svi ili čitali ili govorili o svojim utiscima o pročitanom romanu „Bejturan i ruža“.
Smatrate li da će predstava „Svijet i sve u njemu“ odgovoriti očekivanjima publike izazivajući jednaku euforiju?
Ermin: Predstava je bogata vizuelno, akustički, emotivno. Ona kao i svijet u kojem živimo i istorija melje, gura naprijed, bombarduje raznim intenzitetima, ne da vam da predahnete. Ne dozvoljava katarzu sve do kraja, nadamo se da će se desiti.
Alban: Kada čitate roman vi sami sebi stvarate sliku i krojite neki osobni idealni svijet gdje se radnja odvija. Ovo je naš svijet i u tome mislim da je najveća magija naše predstave, što vam da neku drugu vizuru romana. Meni je to jako uzbudljivo. ”Da bi vodili orkestar, morate okrenuti leđa masi.”
Tako je i Selma s nama. Stvorili smo naš svijet koji, siguran sam, neće vas ostaviti ravnodušnima.
Na koji način smatrate da pozorište uz ovakve predstave može pomoći publici, društvu uopšteno, da se poveže sa temama koje se tiču ljudskih prava?
Koliko je publika u Bosni i Hercegovini spremna prihvatiti spoj kulture i ovakvog diskursa o ljudskim pravima, uključujući prava LGBTQ+ osoba?
Ermin: Mi u kulturi i umjetnosti smo dužni i prirodno nam je i organski da se bavimo ljudskim pravima, pojedinačnim sudbinama, ljudima, dušama. U vremenu kad su u medijima svi samo broj i statistika, naše je da dodamo i donesemo ljudskost, humanizam. Mnogo je ovakvih ljubavnih priča, gay ljubavnih priča, bilo u istoriji, bilo u mnogim ratovima. Puno je bilo veza u svim vojskama koje su postojale, uvijek su bile zabranjene i nikada nisu smjele biti ispričane, zapisane i podijeljene, tako da se većini čini da one u istoriji nisu ni postojale.
Oni koji su malo konzervativniji, kažu da je to moda novog vremena. Ljubav je uvijek postojala, uvijek će postojati, nažalost zabranjena, ali živimo u vremenu kada ništa nije zabranjeno, a što bi bila ljubav?
Alban: Ne razmišljam više na način da to bude aktivizam koji bi ubijedio onog drugog da ne bude agresivan zbog toga što je neko drugačiji. To lako sklizne u pamflet. Mislim da smo prošli tu fazu ili ja želim da vjerujem da jesmo. Ne želim više da se pravdam nacosima. Ovo je ljubavna priča između dvojice muškaraca i kraj.
Pripreme za rad na ovom projektu trajale su više od godinu dana. Šta je za vas najveći izazov i koliko vas je rad na ovoj predstavi promijenio i inspirisao? Šta ste naučili o sebi?
Ermin: Još uvijek sklapam i još uvijek stvaram i još uvijek se pitam i ja mislim da će tek doći vrijeme kad ću sve posložiti, kad se sve slegne i kad ću shvatiti šta sam naučio. Ono što osjetim je, još uvijek ne znam šta, ali znam da je puno.
Hemon je pisao, čini mi se skoro petnaest godina knjigu, Selma je pripremala godinu dana, svi smo se mnogo pripremali jer zahtjeva ozbiljnu pripremu. Od jezika kojim se u predstavi govori tadžičkog, ruskog, francuskog, kineskog, njemačkog, španjol... da istražite istoriju tog vremena, Sarajeva, geografski da istražite šta je to početkom vijeka bio današnji Turkistan ili pustinja u Kini ili Šangaj 30 – ih. Da bi utjelovili te likove mi moramo biti detaljni i imati odgovore na sva pitanja i na sve okolnosti u kojima oni žive. Od toga da znamo vegetaciju u kineskoj pustinji do toga da znamo kolika je vlaga u Šangaju 1932. 
Alban: Trajale su više od godinu dana na adaptaciji i produkcijskoj pripreme, za vrijeme rada na tekstu Selma nam je stalno slala razne materijale o Prvom svjetskom ratu i ostalim temama vezane za knjigu. Kroz rad na ovoj predstavi sam naučio i saznao još mnogo stvari o sarajevskim Sefardima i njihovom uticaju u kulturi grada.
O sebi ništa novo (smijeh). Samo sam možda ušao u novu fazu ljubavne afere s teatrom.
Rad Selme Spahić mnogima je posebno drag, a nerijetko glumci i glumice ističu uspješnost lijepe saradnje s njom.
Postoji li nešto što vas je posebno inspirisalo u njenom pristupu ovom djelu?
Ermin: Posvećenost. Ona je jedna od najposvećenijih umjetnica koje sam ja upoznao do sada. Imao sam sreću i imam sreću da radim s njom od početka njene karijere i imam sreću da me zvala i u ovaj projekat. Ta vrsta poznavanja glumačkog zanata i glumačke umjetnosti se rijetko sreće, ta vrsta detaljnog rada s glumcima, pored ogromne ljubavi koju ona daje je rijetkost. Imamo jedan dragulj, imamo ih puno u umjetnosti, ali nismo ih svjesni i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Selma već gradi ozbiljnu karijeru u Evropi i nadam se da nam neće otići. Najviše zbog produkcijskih uslova koji više ne zadovoljavaju ovdje njenu maštu i njen talenat, ali evo mi smo i ovom predstavom pokušali da joj dokažemo da vrijedi ovdje biti, stvarati i potruditi se da ne ode.
Alban: Ovo je četvrti put da radimo zajedno. Nekad u dužim vremenskim razmacima, a nekada kraćim. Meni je nevjerovatan taj njen svijet koji ubrzano raste i uvijek svjež u kreativnosti, a nikada se ne ponavlja. Nekada samo želim da promatram sa strane i oduševljavam se brzinom i razvojem njene mašte. Ponekad je ne mogu ni pratiti.
Selma je umjetnica koja ima šta da kaže svijetu. Možda je ona imala najveći uticaj na mene kada je pozorište u pitanju, čisti dar. Rijetko kada imate priliku da radite s takvom inspirativnom umjetnicom. U radu s glumcima slobodno bih je mogao porediti s braćom Dardenne. Poželim je.
Brza pitanja
Predstava koju biste voljeli ponovo pogledati prvi put?
Ermin: Predstava Closer (Bliže), Dine Mustafića
Alban: Othelo - Eimuntas Nekrosius
Film s najboljim soundtrackom je...?
Ermin: Uh! Hajde reći ću Pulp Fiction
Alban: Pulp Fiction
Šta vam pomaže da se izborite sa tremom pred nastup, ako je imate?
Ermin: Imam uvijek malu tremu, ponavljanje teksta
Alban: Puno pričam i nerviram druge
Kako provodite 15 minuta prije početka predstave?
Ermin: Fokusirajući se na detalje, da budem prisutan ovdje i sada i fokusirajući se na partnere, na detalj na partneru. Trepavicu, oko, nokat, venu...
Alban: Pričajući i pjevajući
Predstava koju bi svi trebali odgledati?
Ermin: „Ljubičasto“ Selme Spahić
Alban: "Svijet i sve u njemu"
Koju knjigu svi trebamo pročitati u 2025. godini?
Ermin: „Bejturan i ruža“ (smijeh)
Alban: „Bejturan i ruža“
Premijera predstave "Svijet i sve u njemu" je bila 16.1., a večeras, 08.10. je imate priliku opet pogledati u Sarajevskom Ratnom Teatru u sklopu MESS Festivala. Uz Ermina i Albana u predstavi glume i Tatjana Šojić, Jelena Kordić Kuret, Kemal Rizvanović, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Pored redateljice Selme Spahić autorski tim predstave “Svijet i sve u njemu” čine dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija, scenografkinja Lili Anschütz, kostimografkinja Selena Orb, kompozitori Draško Adžić i Damir Imamović i koreografkinja Ena Kurtalić. 
TEKST: Ada Ćeremida
U Kamernom teatru 55 postoji prostor koji je intimniji čak i od njihove glavne scene. Galerija Gabriel, skrivena nekoliko koraka dalje od velikog auditorija, sa velikim prozorima koji gledaju na Titovu ulicu i ispunjena prirodnim svjetlom, koje otkriva svaku sitnicu u prostoru.
Upravo tu smo razgovarali s glumcima Džanom Pinjo i Alenom Muratovićem o predstavi Smrtni ishod atletskih povreda, nastaloj prema romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić. Premijera predstave već je rasprodana, a interes publike potvrđuje da tema koju otvara, odnos koji polako prelazi granicu između ljubavi i manipulacije itekako rezonuje s publikom.
Scena je ustvari samo središtu prostorije, a publika sjedi oko nje u malom auditorijskom rasporedu, taj format briše klasičnu distancu između gledatelja i izvođača. Umjesto da posmatrate predstavu izdaleka, nalazite se u istoj prostoriji s likovima i njihovim odnosima, dovoljno blizu da osjetite svaku promjenu u energiji.
Možda upravo zbog toga ova predstava ostavlja tako snažan utisak na publiku. Smrtni ishod atletskih povreda prati Evu, koji glumi Džana Pinjo, majku dječaka Marija u izvedbama mladih glumaca Dariana Mehmedbašića i Maka Misire, koja vjeruje u ljubav kakvu poznajemo iz bajki.
Međutim, njen odnos s Viktorom, kojeg glumi Alen Muratović, postupno prelazi granicu između šarma i manipulacije, otvarajući teme izolacije i emocionalnog nasilja.
Priča postavlja pitanje koje je u srži mnogih savremenih odnosa: gdje su granice ljudske izdržljivosti?
Džana Pinjo i Alen Muratović kroz ovu priču grade odnos koji publiku uvodi u proces raspada jedne veze, onaj koji se često dešava tiho i gotovo neprimjetno.
Kako kažu, posebno ih raduje činjenica da je premijera već rasprodana i da interes publike pokazuje koliko je važno govoriti o ovim temama. Predstava će igrati i u narednim mjesecima u Kamernom Teatru 55, a kako nam otkrivaju, svako novo izvođenje za njih nosi isti osjećaj uzbuđenja.
Alene, predstava govori o temama poput gaslighting-a, izolacije i emocionalnog nasilja, temama koje su danas vrlo prepoznatljive publici.
Koliko vam je bilo važno da taj aspekt priče bude autentičan i savremen?
U prvom redu jako bitno je bilo odlučiti staviti upravo te teme u fokus. Njihova važnost ogleda se u sve većem broju žrtava porodičnog nasilja. Autentičnost je cilj u svakoj predstavi koju radim.
Svjestan sam da putem iste publika stvara identifikaciju koja je presudna u stvaranju općeg doživljaja scenskog izraza.
Kako gradite povjerenje između glumaca kada radite na scenama koje su emocionalno zahtjevne ili psihološki teške?
Kada radite na način da birate autore i partnere na sceni, vodite se vlastitim osjećanjima i pokušavate pronaći tim koji će razumjeti vašu ideju i ući s dovoljno velikom strašću u samo stvaralaštvo. Povjerenje je jedan od ključnih elemenata.
Džana Pinjo je moj savršen izbor partnera. To se zrcalilo u svakom dijelu našeg procesa i u konačnici rezultata. Ne radi se samo o emocionalno zahtjevnim scenama. One su samo vrh piramide odnosa koji se gradi od prve čitaće probe.
Kada radite na ovako emocionalno zahtjevnoj priči, kako se nakon probe vratite sebi i izađete iz lika?
Pogrešna je pretpostavka o tzv. ulaženju i izlaženju iz lika. Nema tu nikakve kompleksnosti ili mistifikacije. Karaktere i likove koje radimo pronalazimo u sebi. U svakom od nas postoji i najljepše i najgore sjeme.
To je svojevrsno kopanje po sebi, po vlastitoj nutrini. Najviše iscrpljujete sebe, a ne nekog lika. U slučaju Viktora, uloge koju tumačim, morao sam zaroniti u tamne dubine i pronaći sve ono što ga karakteriše. To je proces koji jako emotivno, psihološki i fizički troši vlastito biće.
Moram ga razumjeti, shvatiti i opravdati kako bih stvorio autentičnost o kojoj sam već govorio.
Rad s mladim glumcima često zahtijeva posebnu vrstu partnerstva na sceni. Da li se desilo da su vas Darian ili Mak tokom proba nekom reakcijom potpuno iznenadili?
To je zaista posebno iskustvo. Čistoća i nevinost koju nose sa sobom ne mogu da vas ne pokrenu. Sretni smo što ih imamo u predstavi.
Njih dvojica su ogledalo prirode i njihova neposrednost je ono što i mi moramo dostići u našoj igri, jer u protivnom bivamo lažni. To je također jako zahtjevno, ali i izazovno u isto vrijeme.
Postoji li neki mali trenutak na probama koji vam je ostao posebno u sjećanju, iako je predstava vrlo ozbiljna?
Iskreno, čitav proces je jedan veliki trenutak za pamćenje, ali kada vam dječaci počnu donositi čokoladicu na probu koju najviše volite, onda je to definitivno taj trenutak.
Džana, predstava govori o odnosima koji postepeno prelaze granicu između ljubavi i manipulacije.
Koliko je bilo izazovno pronaći tu nijansu na sceni?
Mnogo smo kroz proces istraživali i razgovarali o toksičnim odnosima: manipulaciji, gaslightingu, omalovažavanju, ponižavanju, agresiji i nasilju. Statistike su poražavajuće kada je u pitanju ženska populacija i iskustva psihičkog i fizičkog nasilja od strane muškaraca. Nažalost, tu sam imala mnogo materijala za istražiti i tako propitati matrice ponašanja i emocionalne vrtloge u koje zapadaju žrtve nasilja.
Način na koji sam dolazila do razumijevanja lika Eve, koju igram, jeste empatija. Ta velika alatka za glumačku igru. Sposobnost da osjetite tuđu bol, da razumijete sva stanja, misli i emocije druge osobe bez osude, ključna je u prepoznavanju ljudskog bića u njegovoj suštini.
Empatija je krucijalna za zdrave međuljudske odnose. Ona nas čini mekšima, nježnijima i ljubaznijima jedni prema drugima. Kada bismo svi više ulagali u ovu sposobnost i trudili se da je razvijamo, kao što u prvom razredu učimo slova da bismo mogli čitati, možda bismo bolje razumijevali i ljudske odnose.
Nadam se da ćemo ovom predstavom probuditi empatiju kod ljudi, jer tema je važna. Treba je osjetiti i razumjeti da bismo na kraju mogli imati vlastito mišljenje.
Eva na početku priče čvrsto vjeruje u ljubav iz bajke. Kako ste pristupili tom liku i njenoj transformaciji kroz predstavu?
Eva je čisto i ludo zaljubljena. Vjeruje u idealnu ljubav iz bajke. Tu počinje njena tragedija.
Ona nesvjesno prati sve matrice patrijarhata i dobro utabane postulate o ženama koje treba da trpe i šute. Ljubav je u svojoj esenciji lijepa i moćna sila koja pokreće svijet, ali kada se pogrešno razumije i primjenjuje može postati razarajuća i pogubna.
Nebrojeno puta smo čuli da ljubav boli. Tako i Eva pokušava da uguši osjećaj u stomaku koji joj para utrobu jer pogrešno misli da je to ljubav.
Po meni je Eva tragičan lik. Njena velika promjena, od iskreno zaljubljene žene do žene na ivici samoubistva – životna je transformacija i put koji, nažalost, mnoge žene dožive.
Trudila sam se da taj put gradim kroz stalna previranja i preispitivanja, ali bez toga da od Eve napravim samo žrtvu. Za mene je ona zdrava, “obična” žena koja je izgubila sebe. A izgubiti sebe je najopasnija i najteža stvar koja se može desiti jednoj mladoj ženi.
Zato mislim da je izgradnja samopouzdanja kod djevojčica i mladih djevojaka najveći ulog za zdrav život. Obrazovanje o prepoznavanju matrica emocionalnog, ekonomskog i fizičkog nasilja ne nalazimo u školama. Zato vjerujem da gledanje ove predstave ima i svoju odgojnu ulogu, da publika sa sigurne distance može prepoznati te obrasce i pobjeći što dalje od njih.
Ova predstava u velikoj mjeri počiva na odnosu između Eve i Viktora. Kako se vaša dinamika s Alenom razvijala tokom rada?
Mi, zaljubljenici u glumu, tu divnu profesiju, često kažemo da je partner sve. Bez “tebe” nema “mene”.
To je lijepa uputnica za zajedništvo, partnerstvo, dijeljenje i razmjenu. Sve to sam prošla sa Alenom. On je partner kakvog možete samo poželjeti.
Njegova potreba da radi ovaj tekst meni je bila znak da se radi o feministi, umjetniku, saborcu – hrabrom i toplom muškarcu kojeg ponosno zovem svojim drugom.
U scenama u kojima se pojavljuje Mario, prisustvo djeteta odmah mijenja emocionalnu dinamiku.
Kako je rad s njima uticao na način na koji gradite Evu kao majku?
Prisustvo djeteta, kako u životu tako i u pozorištu, donosi sa sobom povećan osjećaj odgovornosti i ranjivosti.
Ispričati ovu priču o nasilju dok vas gledaju par bistrih i nevinih očiju je srceparajuće. Djeca su motiv, razlog više da pričamo i širimo ovakve priče, da ih zaštitimo i budemo odgovorni prema tim malim bićima.
Nijedno dijete ne zaslužuje da bude dio ili svjedok nasilja. Gdje god i u kakvom god obliku nasilje postoji, djecu treba zaštititi i skloniti.
Eva misli da će spasiti porodicu ako ostane i zadrži privid zajedništva, iako duboko osjeća da je jedini spas da uzme dijete za ruku i ode. To je zamjena teza. Ne ruši dom onaj koji odlazi da bi se spasio, nego onaj koji proizvodi nasilje, strah i agresiju.
Naši mali glumci, koji su zaigrano dolazili na probe i predstave, nadam se da će pričati neke ljepše priče kada porastu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
