TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 13.9.2024.
Pekmez od šljiva i povratak jednostavnim receptima može biti pravi lijek za dušu i osvježenje za nepce.
Pekmez od šljiva i to onaj tradicionalni recept, koji su nekada koristile naše nane/bake, nudi ne samo izvanredan ukus već i emocionalnu povezanost s prošlim vremenima. Šljive su se oduvijek koristile za pravljenje raznih vrsta pekmeza i džemova.
Prije, kada je bilo važno očuvati plodove iz ljetnjih mjeseci za zimu, pekmez od šljiva bio je pravi dragulj u svakoj kuhinji. Stariji recepti često su uključivali samo osnovne sastojke pa ćemi i mi danas pripremati po starom, dobrom i provjerenom receptu.
Pekmez od šljiva: Tradicionalne metode i sastojci
Prije nego što su moderni kuhinjski aparati postali uobičajeni, priprema pekmeza od šljiva bila je pravi ritual. Nane/bake bi uz šporet stajale satima, pažljivo miješajući smjesu i testirajući gustinu pekmeza od šljiva. Uklanjanje košpica bio bi zadatak najmlađih, a obojene ručice od šljiva bio bi znak da smo bili vrijedni i poslušni. Šljive bi se pažljivo kuhale dok ne postanu mekane, a kuća bi sva mirisala. Naš današnji zadatak bit će vratiti taj miris u naše kutke doma i ponovo osjetiti toplinu naninih/bakinih blagih pogleda zadovoljstva što dječica sva sretna uživaju u plodovima dobrog recepta.
Foto: pexels.com
Šljive, šećer i malo limunovog soka je sve što je potrebno za ovaj recept pa krenimo.
Sastojci
Priprema
Operite šljive, prerežite ih na pola i uklonite košpice. Ako su šljive vrlo zrele, možete ih samo očistiti od košpica i izrezati na manje komade. Pospite malo šećera preko njih i ostavite ih u posudi na nekoliko sati. Najbolje ih je pripremiti čak večer prije da odstoje i puste sokove. Stavite šljive u šerpu i kuhajte na srednje jakoj vatri. Povremeno miješajte dok ne počnu ispuštati sok i omekšati. Ovo može trajati oko 15 - 20 minuta.
Sada ćemo se malo osloniti na tehnologiju i olakšati posao tako što ćemo kada se šljive omekšaju upotrijebite štapni mikser da ih usitnimo u glatku masu. Ako nemate štapni mikser, možete koristiti običan mikser ili kroz sito da procijedite šljive kako se prije radilo. Dodajte ostatak šećera u usitnjene šljive i dobro promiješajte. Nastavite kuhati na srednje jakoj vatri uz povremeno miješanje. Iscijedite sok od limuna i dodajte ga u smjesu.
Kuhajte smjesu dok ne postane gusta i sirupasta. To može potrajati oko 1 - 2 sata, ovisno o količini tekućine i intenzitetu vrućine. Povremeno miješajte kako se pekmez od šljiva ne bi zalijepio za dno lonca.
Kako da znate da je pekmez od šljiva gotov?
Da biste provjerili je li pekmez od šljiva gotov, stavite malo pekmeza na tanjir i pustite da se ohladi nekoliko minuta. Povucite prstom kroz pekmez – ako se ne stapa i ostane u tragovima, pekmez od šljiva je gotov.
U čemu da držite pekmez od šljiva?
Dok je još vruć, ulijte pekmez od šljiva u prethodno sterilizirane teglice. Čvrsto zatvorite poklopce i okrenite teglice naopako nekoliko minuta kako biste osigurali vakuum.
Gdje se može čuvati pekmez od šljiva?
Ostavite teglice da se potpuno ohlade na sobnoj temperaturi prije nego što ih pohranite na tamno i hladno mjesto. Ovako pripremljen pekmez od šljiva može stajati više od godine dana, a ako je pravilno skladišten i dvije godine.
Pekmez od šljiva sa modernim twistom kojeg volimo danas
Za gourmet ljubitelje koji vole da eksperimentišu, možete dodati različite začine poput cimeta, karanfilića ili čak malo vanila začina u pekmez dok se kuha.
Kao što su to radile naše nane/bake, i danas možemo pronaći radost u jednostavnim stvarima kao što je pravljenje pekmeza od šljiva. Bez obzira na to da li ste iskusni u kuhanju ili potpuni amater, ovaj recept donosi toplinu i ljubav u svakoj teglici.
Poslužite pekmez od šljiva uz tople tostove, palačinke, svježe pečene kroasane ili kao preliv za deserte... mmm jesen stiže.
* * *
Naslovna fotografija: @dikuznetsovvva
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
