TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 13.9.2024.
Pekmez od šljiva i povratak jednostavnim receptima može biti pravi lijek za dušu i osvježenje za nepce.
Pekmez od šljiva i to onaj tradicionalni recept, koji su nekada koristile naše nane/bake, nudi ne samo izvanredan ukus već i emocionalnu povezanost s prošlim vremenima. Šljive su se oduvijek koristile za pravljenje raznih vrsta pekmeza i džemova.
Prije, kada je bilo važno očuvati plodove iz ljetnjih mjeseci za zimu, pekmez od šljiva bio je pravi dragulj u svakoj kuhinji. Stariji recepti često su uključivali samo osnovne sastojke pa ćemi i mi danas pripremati po starom, dobrom i provjerenom receptu.
Pekmez od šljiva: Tradicionalne metode i sastojci
Prije nego što su moderni kuhinjski aparati postali uobičajeni, priprema pekmeza od šljiva bila je pravi ritual. Nane/bake bi uz šporet stajale satima, pažljivo miješajući smjesu i testirajući gustinu pekmeza od šljiva. Uklanjanje košpica bio bi zadatak najmlađih, a obojene ručice od šljiva bio bi znak da smo bili vrijedni i poslušni. Šljive bi se pažljivo kuhale dok ne postanu mekane, a kuća bi sva mirisala. Naš današnji zadatak bit će vratiti taj miris u naše kutke doma i ponovo osjetiti toplinu naninih/bakinih blagih pogleda zadovoljstva što dječica sva sretna uživaju u plodovima dobrog recepta.
Foto: pexels.com
Šljive, šećer i malo limunovog soka je sve što je potrebno za ovaj recept pa krenimo.
Sastojci
Priprema
Operite šljive, prerežite ih na pola i uklonite košpice. Ako su šljive vrlo zrele, možete ih samo očistiti od košpica i izrezati na manje komade. Pospite malo šećera preko njih i ostavite ih u posudi na nekoliko sati. Najbolje ih je pripremiti čak večer prije da odstoje i puste sokove. Stavite šljive u šerpu i kuhajte na srednje jakoj vatri. Povremeno miješajte dok ne počnu ispuštati sok i omekšati. Ovo može trajati oko 15 - 20 minuta.
Sada ćemo se malo osloniti na tehnologiju i olakšati posao tako što ćemo kada se šljive omekšaju upotrijebite štapni mikser da ih usitnimo u glatku masu. Ako nemate štapni mikser, možete koristiti običan mikser ili kroz sito da procijedite šljive kako se prije radilo. Dodajte ostatak šećera u usitnjene šljive i dobro promiješajte. Nastavite kuhati na srednje jakoj vatri uz povremeno miješanje. Iscijedite sok od limuna i dodajte ga u smjesu.
Kuhajte smjesu dok ne postane gusta i sirupasta. To može potrajati oko 1 - 2 sata, ovisno o količini tekućine i intenzitetu vrućine. Povremeno miješajte kako se pekmez od šljiva ne bi zalijepio za dno lonca.
Kako da znate da je pekmez od šljiva gotov?
Da biste provjerili je li pekmez od šljiva gotov, stavite malo pekmeza na tanjir i pustite da se ohladi nekoliko minuta. Povucite prstom kroz pekmez – ako se ne stapa i ostane u tragovima, pekmez od šljiva je gotov.
U čemu da držite pekmez od šljiva?
Dok je još vruć, ulijte pekmez od šljiva u prethodno sterilizirane teglice. Čvrsto zatvorite poklopce i okrenite teglice naopako nekoliko minuta kako biste osigurali vakuum.
Gdje se može čuvati pekmez od šljiva?
Ostavite teglice da se potpuno ohlade na sobnoj temperaturi prije nego što ih pohranite na tamno i hladno mjesto. Ovako pripremljen pekmez od šljiva može stajati više od godine dana, a ako je pravilno skladišten i dvije godine.
Pekmez od šljiva sa modernim twistom kojeg volimo danas
Za gourmet ljubitelje koji vole da eksperimentišu, možete dodati različite začine poput cimeta, karanfilića ili čak malo vanila začina u pekmez dok se kuha.
Kao što su to radile naše nane/bake, i danas možemo pronaći radost u jednostavnim stvarima kao što je pravljenje pekmeza od šljiva. Bez obzira na to da li ste iskusni u kuhanju ili potpuni amater, ovaj recept donosi toplinu i ljubav u svakoj teglici.
Poslužite pekmez od šljiva uz tople tostove, palačinke, svježe pečene kroasane ili kao preliv za deserte... mmm jesen stiže.
* * *
Naslovna fotografija: @dikuznetsovvva
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Novi jesenji tasting meni, live plating pred gostima, nekoliko poznatih okusa u potpuno novom izdanju i dva favorita oko kojih se, naravno, nismo složile.
Sinoć u Amberu nismo puno pitale šta slijedi. To se vrlo brzo pokazalo kao najbolji način da se prođe kroz tasting meni.
U Amberu je novi jesenji tasting meni Marija Mandarića vodio od klepa, raštike i ajvara do tanjira na kojima su ti isti okusi izgledali kao da su proveli neko vrijeme daleko od kuće i vratili se s novim navikama.
Neke stvari smo prepoznale odmah. Druge tek nakon prvog zalogaja.
To je, otprilike, bio ritam cijele večeri.
Tasting meni traži jednu malu stvar koja nam inače baš i nije prirodna. Da prepustimo kontrolu.
Nema pregledavanja menija deset minuta da bismo na kraju opet naručile nešto poznato. Redoslijed je već složen, tempo određuje kuhinja i jedino što preostaje jeste vidjeti gdje će vas odvesti.
Večer je počela grisinijima s okusom gljive i finim prahom od gljiva, a onda su počeli stizati prvi ozbiljniji zalogaji.
Među njima i jedan zbog kojeg je Ada vrlo brzo morala preispitati vlastita pravila o hrani.
Mozak na maloj, hrskavoj francuskoj prženici.
“Cijeli život gledam nenu kako ga jede kao najnormalniju stvar na svijetu, dok je meni to uvijek bilo u kategoriji ‘ne, hvala’. Onda vam neko dovoljno ležerno objasni šta je pred vama i odjednom ga ipak probate. Kremasta, nježna tekstura mozga na hrskavoj prženici bila je definitivno najveći izlazak iz moje gastronomske zone komfora te večeri.”
I, da, na kraju je završio u kategoriji stvari koje nam je bilo drago probati.
Novi meni potpisuje Mario Mandarić, čiji je put kroz profesionalne kuhinje vodio od Tajlanda do Velike Britanije i rada u restoranima s Michelinovim zvjezdicama, uključujući The Fat Duck. Danas je jedan od projekata na kojima radi upravo Amber u Sarajevu.
Uz njega je u kuhinji bio i Bruno Mišljenčević, mladi chef koji trenutno vodi svakodnevni rad Amberove kuhinje.
Njihov meni vrlo brzo pokaže da poznato ovdje uglavnom znači samo početnu tačku.
Mandarić nam je kroz razgovor objasnio da mu nije naročito važno da jelo vizualno podsjeća na svoju tradicionalnu verziju. Puno mu je važnije da se u njemu zadrži ono zbog čega taj okus prepoznajemo, samo prevedeno u drugačiju tehniku, teksturu ili formu. Ideja, kaže, nije napraviti nešto neprepoznatljivo radi efekta, nego poznati okus dati gostu na način na koji ga možda još nije doživio.
Jedan od prvih primjera bile su klepe s mesom i sirom, karamelizovanim mlijekom i prahom od mlijeka.
To su još uvijek klepe. Meso, sir i tijesto ne ostavljaju puno prostora za zabunu. Ali reducirano mlijeko ide gotovo u smjeru karamele, dok hrskavi mliječni element potpuno mijenja teksturu koju od tog jela očekujemo.
Meni su upravo one bile favorit večeri.
Od svih tanjira, njima bih se vratila prvim. Dovoljno su pomjerene da se zapitate šta se upravo dogodilo, ali ne toliko da prestanu biti ono zbog čega ste ih uopće poželjeli jesti.
Potom je stigla i sarmica od raštike s junećom džigericom, jogurtom i blago pikantnom pjenom od ajvara.
Na papiru gotovo sve poznajemo.
Na tanjiru, baš i ne.
To je motiv koji se kroz večer ponavlja nekoliko puta: sastojak poznajemo, okus nam nije stran, ali forma je dovoljna da zastanemo prije prvog zalogaja.
Nije sve pokušavalo biti lokalna reinterpretacija. I dobro je da nije.
Jedan od tanjira koji se potpuno odmaknuo od te priče bio je Portobello steak uz ragù od gljiva i jus od gljiva.
Portobello je imao onu dubinu zbog koje vrlo brzo zaboravite da na tanjiru nema mesa. Ragù i jus dodatno su pojačali zemljani karakter gljive, a cijeli tanjir ostao je bogat i intenzivan bez osjećaja težine.
Ada nije imala dilemu.
“Nisam baš neki mesojed, tako da je ovo bilo right up my alley. Taj meatiness gljive, nevjerovatno dobra redukcija i onaj pop of flavor koji donosi cvekla? TOP. Toliko bogat, intenzivan okus, a opet savršeno izbalansiran.”
Uz Jesen stiže, dunjo moja, koktel s Viljamovkom, cijela kombinacija joj je imala još više smisla.
Naravno da nismo odabrale isto.
Amber ima još jedan detalj zbog kojeg tasting meni ovdje ne ostaje samo ono što se nalazi na tanjiru.
Gotovo svaki slijed završavan je na velikom stolu u centru restorana, pred gostima.
Tu smo gledale posljednji sos, završni element, pincetu, tanjire koji se slažu jedan za drugim i kuhinju koja nekoliko minuta funkcionira gotovo koreografski prije nego što sve krene prema stolovima.
Najbolji dio je što kuhinja ne ostaje skrivena iza vrata.
Tanjir gledate dok dobija posljednji potez, a nekoliko trenutaka kasnije taj isti tanjir nestane u nekoliko zalogaja. Upravo taj nesrazmjer između količine rada i brzine kojom ga pojedete cijelo iskustvo čini još zanimljivijim.
Negdje nakon nekoliko slijedova prestanete pratiti samo šta jedete. Počnete pratiti ritam servisa, pogled prema centralnom stolu i ono kratko iščekivanje prije nego što stigne sljedeće.
Na meniju je bio i ragù od piletine s hollandaiseom od stout piva, pa i brioche s puterom od kestena, a večer se zatvarala slađim tonovima, među njima i mousseom od batata.
Nisu svi tanjiri morali postati favoriti da bi večer funkcionisala.
Zapravo, bilo bi prilično dosadno da jesu.
Kada smo ga pitale postoji li nešto iz bosanske kuhinje što ne bi pokušao provući kroz fine dining format, odgovor nije išao u smjeru postavljanja strogih granica. Naprotiv, djelovao je prilično otvoreno prema ideji da se tradicionalni okusi mogu dalje razvijati, sve dok promjena ima razlog i ne postoji samo radi iznenađenja. Upravo taj pristup objašnjava zašto se na istom meniju bez problema mogu naći klepe, raštika, džigerica i nekoliko potpuno drugačijih kombinacija.
Uz tasting meni posluženi su i kokteli iz jesenje karte Sans Cessea.
Probale smo Leaf of Love, kremastiji spoj Baileysa i Kahlúe, te Jesen stiže, dunjo moja s Viljamovkom.
Neke reference zaista ne traže dodatno objašnjenje.
Kokteli su se lijepo uklopili u večer koja je već cijelo vrijeme radila isto: uzimala nešto poznato i pomjerala ga nekoliko koraka dalje.
Pred kraj večeri razgovor se sasvim prirodno vrtio oko onoga što smo upravo pojele. Koji tanjir je najviše iznenadio, šta bismo naručile ponovo i oko čega se, naravno, nismo složile.
Ada bi bez razmišljanja ponovila Portobello steak.
Ja bih se vratila klepama.
Možda je upravo to i najbolji način da se objasni kako nam je bilo u Amberu. Nismo svaki slijed doživjele isto, niti smo izašle s istim favoritom, ali nekoliko tanjira nastavilo se provlačiti kroz razgovor i dugo nakon posljednjeg zalogaja.
A kada se o večeri priča i nakon što je završila, to je već prilično dobar znak.
Koje biste jelo koje poznajete cijeli život voljeli vidjeti u ovakvoj reinterpretaciji?
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
