TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.7.2026.
Koliko boje interijer može podnijeti prije nego što postane previše? Villa Flora u Omišu daje prilično dobar odgovor: mnogo, pod uslovom da svaka nijansa ima svoje mjesto, formu i razlog.
Villa Flora projekt je hrvatskog arhitekta Marija Furčića, koji je bio zadužen za arhitekturu i oblikovanje interijera ove kuće u Omišu. Njegov rad usmjeren je na stambene projekte za privatne klijente, s naglaskom na unikatna rješenja, namještaj po mjeri i saradnju s lokalnim majstorima.
U projekt često uključuje umjetnike i dizajnere, pa detalji ne djeluju kao naknadno unesena dekoracija, već kao sastavni dio prostorne ideje. Villa Flora možda je i najbolji primjer tog pristupa jer se arhitektura, boja, namještaj i umjetnost ovdje čitaju kao jedna priča.
Polazna tačka projekta bio je sam Omiš, grad obilježen susretom različitih pejzaža, historijskih slojeva i naizgled nespojivih utjecaja. Naziv vile povezan je s Florom, božicom proljeća i cvijeća koja se slavila i u antičkom Omišu, dok je intenzivna dalmatinska vegetacija postala osnova za kolorit interijera.
Ružičasta, ljubičasta, zelena, žuta i plava pojavljuju se na velikim arhitektonskim površinama, ali i na rasvjeti, namještaju i manjim detaljima. Umjesto klasične neutralne baze s nekoliko šarenih akcenata, ovdje je boja dobila jednaku važnost kao drvo, keramika ili oblik zida.
Lekcija koju možemo preuzeti iz ovog projekta jeste da snažna paleta djeluje skladnije kada proizlazi iz priče prostora, umjesto iz kratkotrajnog trenda.
Polukružni lukovi i kanelirani stupovi, karakteristični za antičku arhitekturu, u Villi Flora nisu doslovno rekonstruirani. Furčić ih je preveo u savremeni jezik kroz zaobljene ormare, zidne niše, ogledala, otvore i komade namještaja izrađene posebno za ovu kuću.
Ružičasti zid s dubokim lučnim nišama podsjeća na malu scenografiju, dok se isti motiv nastavlja u zelenom kuhinjskom elementu i skulpturalnom postolju umivaonika. Čak je i žuta ograda stepeništa tretirana poput grafičkog poteza koji prati njihov ritam i povezuje dvije etaže. Historijski motivi tako ostaju prepoznatljivi, ali nikada ne djeluju teško ili muzejski.
Dnevnim boravkom dominiraju modularne sofe u različitim nijansama ljubičaste, uz velike žute taburee i male drvene stolove s terrazzo pločama. Njihove jednostavne, gotovo geometrijske forme unose red u prostor koji je bojama već veoma izražajan.
U kuhinji se prirodna tekstura drveta susreće s tamnoplavom bazom otoka, žutim zaobljenim nosačem i zelenim ormarom, dok klasične drvene stolice cijelu kompoziciju vraćaju u topliji i mirniji registar.
Bijeli podovi, zidovi i zavjese služe kao vizuelna pauza između snažnih tonova, pa interijer ostaje prozračan uprkos velikom broju elemenata.
Na projektu je sarađivao i umjetnik Rino Banko, s kojim je Furčić istraživao odnos prirode, kulture i njihove uloge u oblikovanju budućnosti. Umjetnički radovi smješteni su u ključne vizure, među lukovima, iznad kreveta i uz pažljivo dizajnirane površine, zbog čega djeluju povezano s arhitekturom.
Posebno je zanimljiv kontrast između skulpturalnih instalacija i veoma mekanih materijala poput zavjesa, tapaciranih uzglavlja i zaobljenih sjedećih elemenata. Biljke u dnevnom boravku dodatno vraćaju priču ideji Flore, proljeća i bujne mediteranske vegetacije. Umjesto da samo popuni prazne zidove, umjetnost ovdje proširuje narativ cijelog prostora.
TEKST: Ada Ćeremida
Početkom mjeseca pozvali smo vas da nam pokažete kuhinje koje imaju karakter, funkciju i priču iza detalja. Među pristiglim prijavama izdvojili smo prostor Bojane Mitrović iz Istočnog Sarajeva, u kojem neutralna paleta izgleda toplo, elegantno i dovoljno opušteno za svakodnevni život.
Kuhinja je jedan od prostora u domu u kojem se estetika vrlo brzo susretne sa svakodnevicom. Lijepe fronte i materijali moraju funkcionisati uz kuhanje, odlaganje, jutarnju kafu i sve one trenutke koji se ne vide na savršeno stilizovanoj fotografiji. Zato su nam najzanimljivije kuhinje koje ne djeluju samo dobro osmišljeno nego i kao prostor koji vlasnici zaista koriste.
Bojana Mitrović je svoju kuhinju gradila oko ideje toplog i bezvremenskog interijera u kojem svaki detalj ima svrhu. Svijetle bež nijanse postavljene su kao mirna osnova, dok drvo, konjak tonovi i metalni akcenti unose potrebnu dubinu.
Kuhinja je otvorena prema dnevnom boravku, pa njen dizajn nije tretiran kao izdvojena cjelina, već kao dio šire kompozicije doma.
Kuhinjski elementi oblikovani su u toploj, prigušenoj bež nijansi koja prostoru daje svjetlinu bez hladnoće potpuno bijele kuhinje.
Klasično profilisane fronte donose suptilan tradicionalni karakter, ali su uparene s ravnim linijama, jednostavnim ručkama i čistim rasporedom elemenata, dok zidna obloga s izgledom bijelog mramora i izraženim sivim venama uvodi grafički sloj koji prekida jednoličnost neutralne palete.
Radne površine i otvorena niša u dekoru drveta vizualno povezuju kuhinju s parketom i namještajem u dnevnoj zoni. Niša iznad radne ploče nije samo dekorativna, već stvara lakše i otvorenije mjesto za začine, knjige i nekoliko biranih predmeta. Umjesto da cijeli zid bude zatvoren gornjim elementima, ovaj potez daje kompoziciji ritam i čini da kuhinja djeluje manje masivno.
Centralni element prostora je dugi kuhinjski poluotok koji razdvaja radnu zonu od dnevnog boravka, ali ih istovremeno povezuje. Njegova drvena površina nastavlja materijalnu priču ostatka kuhinje i pruža dovoljno mjesta za svakodnevne obroke, kafu ili druženje dok se hrana priprema. Na taj način jedan element preuzima nekoliko funkcija bez dodatnog opterećivanja prostora.
Četiri visoke stolice u konjak nijansi unose snažniji koloristički akcent i daju neutralnoj kuhinji prepoznatljiv karakter. Njihovi tanki metalni okviri u zlatnom tonu djeluju gotovo grafički, dok drveni nasloni za ruke ublažavaju strogoću konstrukcije. Postavljene prema dnevnom boravku, stolice pretvaraju kuhinju u prostor razgovora, a ne samo pripreme hrane.
Zlatne ručkice, česma i metalni dijelovi stolica ponavljaju se kroz prostor u kontrolisanoj mjeri. Umjesto da budu dominantni, ovi detalji funkcionišu kao diskretna linija koja povezuje različite zone kuhinje. Crni sudoper i kućanski aparati uvode kontrast i sprečavaju da cijela paleta postane previše nježna ili jednolična.
Modernija visilica s opalnim staklenim globusom iznad radne površine unosi savremeniji element među klasične fronte. U dnevnom dijelu zidne lajsne nastavljaju elegantan karakter kuhinje, dok zelena sofa i biljke dodaju hladniji ton toploj paleti drveta i terakote. Cijeli prostor zato djeluje slojevito, ali ne prenatrpano: svaki materijal pojavljuje se dovoljno puta da izgleda namjerno odabran.
Među prijavama su se izdvojile još dvije kuhinje koje su nam pokazale koliko različiti pristupi mogu jednako dobro odgovoriti na isti izazov: kako na ograničenoj površini dobiti više funkcije, prostora za odlaganje i karaktera. Zato smo ih morali uključiti kao dodatnu inspiraciju.
Almija Kapidžić svoju je kuhinju planirala nakon gotovo 18 godina korištenja starog modela tipičnog za rane 2000-e. Produženjem elemenata do vrata dječije sobe i pomjeranjem šanka prema vanjskom rubu dnevnog boravka dobila je veću radnu površinu i znatno više zatvorenog prostora za odlaganje, pa sada četveročlana porodica može zajedno pripremati obroke bez gužve.
Plavo-sivi tonovi, svijetli gornji elementi i ručkice njenog brenda Sklopit pretvorili su kuhinju i u svojevrsni kućni showroom domaćeg dizajna.
Nina Jeina sama je osmislila kuhinju od približno deset kvadratnih metara, u saradnji s lokalnom stolarijom.
Umjesto da svaki centimetar zatvori gornjim elementima, odabrala je otvorene police koje istovremeno služe za odlaganje i izlaganje posuđa, čime je prostor zadržao lakoću. Šank, otvorene police i pažljivo organizovane radne zone pokazuju da mala open space kuhinja može imati sve što je potrebno jednom domaćinstvu, a da pritom ne djeluje zagušeno.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
