TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.7.2026.
Koliko boje interijer može podnijeti prije nego što postane previše? Villa Flora u Omišu daje prilično dobar odgovor: mnogo, pod uslovom da svaka nijansa ima svoje mjesto, formu i razlog.
Villa Flora projekt je hrvatskog arhitekta Marija Furčića, koji je bio zadužen za arhitekturu i oblikovanje interijera ove kuće u Omišu. Njegov rad usmjeren je na stambene projekte za privatne klijente, s naglaskom na unikatna rješenja, namještaj po mjeri i saradnju s lokalnim majstorima.
U projekt često uključuje umjetnike i dizajnere, pa detalji ne djeluju kao naknadno unesena dekoracija, već kao sastavni dio prostorne ideje. Villa Flora možda je i najbolji primjer tog pristupa jer se arhitektura, boja, namještaj i umjetnost ovdje čitaju kao jedna priča.
Polazna tačka projekta bio je sam Omiš, grad obilježen susretom različitih pejzaža, historijskih slojeva i naizgled nespojivih utjecaja. Naziv vile povezan je s Florom, božicom proljeća i cvijeća koja se slavila i u antičkom Omišu, dok je intenzivna dalmatinska vegetacija postala osnova za kolorit interijera.
Ružičasta, ljubičasta, zelena, žuta i plava pojavljuju se na velikim arhitektonskim površinama, ali i na rasvjeti, namještaju i manjim detaljima. Umjesto klasične neutralne baze s nekoliko šarenih akcenata, ovdje je boja dobila jednaku važnost kao drvo, keramika ili oblik zida.
Lekcija koju možemo preuzeti iz ovog projekta jeste da snažna paleta djeluje skladnije kada proizlazi iz priče prostora, umjesto iz kratkotrajnog trenda.
Polukružni lukovi i kanelirani stupovi, karakteristični za antičku arhitekturu, u Villi Flora nisu doslovno rekonstruirani. Furčić ih je preveo u savremeni jezik kroz zaobljene ormare, zidne niše, ogledala, otvore i komade namještaja izrađene posebno za ovu kuću.
Ružičasti zid s dubokim lučnim nišama podsjeća na malu scenografiju, dok se isti motiv nastavlja u zelenom kuhinjskom elementu i skulpturalnom postolju umivaonika. Čak je i žuta ograda stepeništa tretirana poput grafičkog poteza koji prati njihov ritam i povezuje dvije etaže. Historijski motivi tako ostaju prepoznatljivi, ali nikada ne djeluju teško ili muzejski.
Dnevnim boravkom dominiraju modularne sofe u različitim nijansama ljubičaste, uz velike žute taburee i male drvene stolove s terrazzo pločama. Njihove jednostavne, gotovo geometrijske forme unose red u prostor koji je bojama već veoma izražajan.
U kuhinji se prirodna tekstura drveta susreće s tamnoplavom bazom otoka, žutim zaobljenim nosačem i zelenim ormarom, dok klasične drvene stolice cijelu kompoziciju vraćaju u topliji i mirniji registar.
Bijeli podovi, zidovi i zavjese služe kao vizuelna pauza između snažnih tonova, pa interijer ostaje prozračan uprkos velikom broju elemenata.
Na projektu je sarađivao i umjetnik Rino Banko, s kojim je Furčić istraživao odnos prirode, kulture i njihove uloge u oblikovanju budućnosti. Umjetnički radovi smješteni su u ključne vizure, među lukovima, iznad kreveta i uz pažljivo dizajnirane površine, zbog čega djeluju povezano s arhitekturom.
Posebno je zanimljiv kontrast između skulpturalnih instalacija i veoma mekanih materijala poput zavjesa, tapaciranih uzglavlja i zaobljenih sjedećih elemenata. Biljke u dnevnom boravku dodatno vraćaju priču ideji Flore, proljeća i bujne mediteranske vegetacije. Umjesto da samo popuni prazne zidove, umjetnost ovdje proširuje narativ cijelog prostora.
TEKST: Ada Ćeremida
A onda vaše simpatije ukrade i blagovaonica koja ima i bicikl na zidu, kuhinja sa zelenim detaljima, hodnik s vjerojatno najslađim pločicama koje ste vidjeli, plava vrata, pink cijev i jasno je da iza cijele priče uređenja stoji jedna posebna priča.
Dnevni boravak koji donosi zabavan miks etno detalja, namještaja u potpisu domaćeg brenda GAZZDA i Zanat, stolica u boji te zanimljivih detalja poput gramofonskih ploča, pisaće mašine i neodoljivog kutka za odmor, prvi je razlog zašto će fotografije ovog stana u potpisu Eldina Hasanagića privući vašu pažnju.
Više detalja o interijeru ovog stana, saznali smo upravo u razgovoru s arhitektonskim studijom normal laboratorija, koja potpisuje uređenje prostora.
Na fotografijama danas djeluje gotovo prirodno da dnevni boravak, trpezarija i kuhinja funkcionišu kao jedna cjelina, ali početna situacija bila je sasvim drugačija. Stan je imao fragmentiran raspored tipičan za starije gradske stanove, pa je jedan od prvih poteza bio otvoriti prostor i glavnu ulogu dati dnevnoj zoni.
Arhitekti su nam objasnili kako je izgledala početna tačka projekta:
„Prvenstveno skučen i iscjepkan dvosoban stan iz perioda austrougarske imperije lociran u sarajevskom naselju Marijin Dvor, pretvoren je u loft sa primarnom funkcijom dnevnog boravka, dok je spavanje organizovano u sekundarnoj prostoriji i nije mu davan prioritet. Pored prostora koji objedinjuje dnevni boravak, kuhinju i trpezariju te prostorije za spavanje tu se nalaze i ulazni hodnik, kao i kupatilo." otkrivaju nam na početku razgovora.
Ali ono što nam je ovdje zanimljivije od samog otvaranja tlocrta jeste način na koji su tretirani tragovi starog stana. Umjesto da renoviranje znači potpuno novu, zaglađenu površinu, na pojedinim mjestima ostavljena je vidljiva opeka, sačuvan je parket, vrata su reparirana, a različiti slojevi prošlosti prostora ostali su čitljivi.
Posebno se to vidi već pri ulasku: intenzivno plava vrata i šarene podne pločice vode prema gotovo potpuno bijelom hodniku, dok se u dnevnoj zoni stari parket susreće s ogoljenim zidom od opeke.
„Ideja je bila da se što više postojećih elemenata koji karakterišu period u kojem je stan izgrađen zadrži te da se svi elementi koji se dodaju, odraze u vremenu u kojem se rade te da se određeni elementi recikliraju te da im se da nova funkcija. Npr. ram za ogledalo u hodniku je izrađen od starih lamela roletne koja je pokrivala prozore.
Sva vrata unutar stana su zadržana te reparirana i osvježena suvremenom bojom dok su određeni zidovi ogoljeni kako bi pokazali istoriju stana, gdje na određenim mjestima možete vidjeti vrata koja su zazidana ili prolaze koji su otvarani pa ponovo zatvarani."
Ovdje nema pokušaja da svaki komad pripada istoj kolekciji ili periodu. Upravo suprotno: etno tepisi, savremeni bh. namještaj, vintage predmeti, bijela opeka, plava sofa i stolice u različitim tonovima rade zajedno jer prostor ima dovoljno mirnu arhitektonsku bazu da ih primi.
U trpezariji je, recimo, bicikl postao dio kompozicije zida iznad stola, dok stara pisaća mašina, gramofon i kolekcija ploča dnevnom boravku daju osjećaj prostora koji se formirao vremenom, a ne interijera koji je kompletiran u jednom shoppingu.
To je zapravo i filozofija koju nam je studio opisao:
„Obzirom da je stan završen prije par godina, dekor je nastajao postepeno. Određeni elementi su tu od početka kao što su stara pisaća mašina, stari gramofon ili određeni elementi koji su ubačeni u kupatilo, a svaki stan u toku svoje eksploatacije se povinuje svojim vlasnicima i oni su ti koji dodaju ili oduzimaju detalje.
Naš svaki projekat postavlja bazu za ono što će korisnici da unesu. Najviše volimo koristiti lokalno bez obzira na kojem nivou i ako nešto možemo napraviti, onda to ne kupujemo. Namještaj koji je korišten u stanu je domaćeg brenda GAZZDA, kao i određeni elementi od brenda Zanat."
Najbolji detalj ovog stana možda je upravo onaj koji bi se u većini renoviranja pokušao sakriti.
U kupatilu je postojeća kanalizaciona cijev ostala potpuno vidljiva, ali je umjesto neutralne boje dobila intenzivnu pink nijansu. Uz maslinasto zelenu stolariju, bijele metro pločice i grubu drvenu konzolu za umivaonik, tehnički element odjednom izgleda kao namjerno postavljen komad u kompoziciji.
To je dobar primjer pristupa koji se provlači kroz cijeli stan: pitanje nije uvijek kako ukloniti ono što smeta, nego može li se upravo taj element pretvoriti u nešto zbog čega ćemo prostor zapamtiti.
Zato smo arhitekte pitali kako su pristupili nedostacima i nepredviđenim situacijama koje ovakve adaptacije gotovo uvijek donesu.
„Svaki ovakav stan krije određene izazove s kojima se iskreno dobro nosimo. Već u svom portofoliu imamo nekoliko ovakvih projekata tako da nam iskustvo olakšava rad, ali mi smo atelje koji voli izazove, tako da se pretjerano o tome i ne brinemo. Ono što ne riješimo na papiru, riješimo u hodu te pokušamo nedostatke iskoristiti kao prednosti.
Možda je najočigledniji primjer pink kanalizaciona cijev koja nije sakrivena, već je postala akcenat u prostoru, skoro kao skulptura koju ne tretirati kao nus produkt, već dio bez koga to isto kupatilo ne bi bilo "to" kupatilo."
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
