TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 4.7.2026.
Nekada podijeljena između stolarske radionice i stambenog dijela, ova kuća danas izgleda kao mala lekcija iz toga kako se prostor može otvoriti, povezati i učiniti mnogo većim nego što jeste.
A-B kuća, projekt hrvatskog studija Salon33, jedna je od onih adaptacija koje ne pokušavaju sakriti tragove prošlosti, nego ih prevode u savremeniji jezik. Riječ je o prizemnici koja je ranije imala dvije odvojene logike: radioničku i stambenu.
Obnovom je prostor dobio novi ritam, s otvorenim zonama koje se prirodno nadovezuju jedna na drugu i stvaraju osjećaj mnogo veće slobode kretanja. 
Salon33 su 2022. godine osnovale tri partnerice i prijateljice, Jelena Babić, Marja Mia Kolendić i Anita Krmek, nakon više od desetljeća iskustva u različitim biroima i profesionalnim ulogama.
Njihov pristup ovdje se vidi u načinu na koji interijer ne djeluje kao scenografija, nego kao dom koji je pažljivo posložen oko života, svjetla, materijala i svakodnevnih navika.
Ono što prvo privlači pažnju jeste otvorenost koja se ne oslanja samo na veliki dnevni boravak ili uklanjanje pregrada. Prostor je povezan i horizontalno i vertikalno, pa kuća dobija fluidnost koja se osjeti iz gotovo svakog ugla. 
Dvostruka visina dodatno pojačava taj utisak, jer svjetlo ne ostaje zarobljeno u jednoj zoni, nego prelazi kroz dnevni boravak, trpezariju i kuhinju.
Umjesto klasične podjele na “sobe”, interijer se ponaša kao niz povezanih scena. Upravo zato ova kuća može poslužiti kao odličan primjer kako adaptacija ne mora uvijek značiti dodavanje, nego često pametnije oslobađanje onoga što prostor već ima.
U ovom domu nema rustikalnog citiranja stare radionice, ali se osjećaj materijalnosti i dalje vrlo jasno čita. Crno-bijeli furnir unosi grafičku teksturu i daje prostoru karakter bez potrebe za jakom dekoracijom. 
Polirani beton pojavljuje se kao smirena, gotovo arhitektonska linija koja povezuje zone i dodaje blagu industrijsku notu. Neutralna baza omogućava da drvo, beton, tekstil, knjige i umjetnine dođu do izražaja bez vizuelne gužve.
Zbog toga interijer djeluje mekanije nego što bismo očekivali od prostora u kojem su beton, visoki plafoni i otvoren plan toliko prisutni.
Jedan od najzanimljivijih elemenata je način na koji komadi namještaja preuzimaju ulogu prostorne arhitekture. Duga drvena biblioteka iza sofe istovremeno razdvaja i povezuje dnevni dio s trpezarijom, bez stvaranja zatvorenog osjećaja. 
Kuhinja ostaje čista i funkcionalna, s velikim prozorom, svijetlim drvenim frontama i radnom plohom koja se nastavlja u laganu svakodnevnu scenografiju.
U spavaćoj sobi i kupatilu boja se pojavljuje kontrolisano, kroz tople tonove, crveni ormarić i detalje koji razbijaju neutralnu bazu. To je važna lekcija ovog interijera: prostor ne mora biti minimalistički da bi bio miran, niti mora biti pun detalja da bi imao ličnost.
TEKST: Ada Ćeremida
Na samo 50 kvadratnih metara, dom arhitekata Ane i Diega u Mexico Cityju pokazuje koliko mali stan može postati slojevit, topao i funkcionalan kada ga projektuju ljudi koji prostor čitaju kao svakodnevni ritual, a ne samo tlocrt.
Kada arhitektonski par renovira vlastiti dom, svaki detalj odjednom ima više značenja.
Kod Ane i Diega, 50 kvadratnih metara nije ograničenje, nego poligon za precizne odluke: gdje sakriti aparate, kako dobiti više prostora za odlaganje, kako dnevnu zonu učiniti prozračnom i kako materijalima dati emociju.
Njihov stan u Mexico Cityju istovremeno je funkcionalan, intiman i vizualno jako karakteran, bez osjećaja da je prostor prenatrpan.
Kroz custom ormariće, police od zida do zida, kuhinju obloženu tezontle vulkanskim kamenom i veliki dnevni boravak pun biljaka, ovaj dom pokazuje kako mali kvadrati mogu imati ozbiljnu arhitektonsku priču.
U nastavku gledamo šta se sve može naučiti iz ovog prostora, od tlocrta do tekstura.
Prva stvar koja se vidi u ovom stanu jeste da je prostor organizovan bez suvišnih poteza. Dnevni boravak, trpezarija i kuhinja čine jednu povezanu zonu, dok su privatniji dijelovi doma smješteni dalje od glavnog prostora.
Takva dispozicija omogućava da stan diše, a veliki prozori i izlaz prema balkonu dodatno brišu granicu između unutra i vani. Umjesto da se 50 kvadrata dijeli na sitne, zatvorene cjeline, Ana i Diego su prostor tretirali kao niz scena koje se prirodno nastavljaju jedna na drugu.
Jedan od najvažnijih elemenata ovog doma su ormari i police rađeni po mjeri. Velike drvene površine skrivaju kućanske aparate, tehničke elemente i svakodnevne stvari koje bi u malom prostoru brzo stvorile vizualni nered.
Iznad njih se protežu police za knjige, keramiku, biljke i lične predmete, pa odlaganje ne izgleda samo praktično, nego i dekorativno. Ljestve uz policu daju prostoru gotovo bibliotečki karakter, dok cijeli zid postaje arhitektonski element, a ne samo mjesto za stvari.
Kuhinja je možda najjači materijalni trenutak stana. Tezontle vulkanski kamen, koji se koristi na zidu i u kupatilima, unosi teksturu koja odmah povezuje dom s pejzažom Mexico Cityja i vulkanima koji ga okružuju.
U kombinaciji sa svijetlim drvetom, toplim svjetlom i jednostavnim policama, kuhinja djeluje ručno, taktilno i vrlo živo. To nije sterilna mala kuhinja koja pokušava nestati, nego prostor koji preuzima karakter doma i pokazuje kako materijal može biti glavna dekoracija.
Dnevni boravak je građen oko svjetla, biljaka i mekih tekstura. Veliki kauč u neutralnoj nijansi smiruje prostor, dok monstere, fikusi i viseće biljke unose volumen i prirodnu dinamiku.
Stari drveni sto, naslonjači, ogledalo, knjige i keramika dodaju osjećaj doma koji se nije kupio odjednom, nego se gradio vremenom. Takav balans između arhitektonske discipline i ličnih predmeta čini stan posebno privlačnim jer sve ima svoje mjesto, ali ništa ne djeluje previše kontrolisano.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
