TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.7.2026.
Na jednoj od najživljih sarajevskih ulica, ovaj stan u austrougarskoj zgradi pokazuje kako maksimalizam ne mora značiti vizuelni zamor. Visoki plafoni, bijela stolarija, umjetnost i slojevi tekstura stvaraju interijer koji je pun karaktera, ali i iznenađujuće miran.
Maksimalizam najčešće zvuči kao poziv na hrabrost: više boje, više umjetnosti, više detalja, više svega. Ipak, ovaj stan na Titovoj ulici pokazuje da ključ nije u količini, nego u ritmu kojim se sve te stvari povezuju.
Smješten u austrougarskoj zgradi, s visokim plafonima, velikim prozorima, profilisanim zidovima i klasičnim vratima, prostor već ima onu arhitektonsku osnovu koja podsjeća na evropske stanove sa dozom njujorškog loft senzibiliteta. 
Na toj mirnoj, gotovo galerijskoj pozadini, umjetnost, tepisi, lusteri, namještaj i lični predmeti dobijaju prostor da budu glasni, ali ne i naporni. Kroz dnevni boravak, trpezariju, kuhinju, spavaću sobu i intimnije zone stana vidi se kako lični izraz može biti bogat, slojevit i vrlo prepoznatljiv, a da dom i dalje diše.
U dnevnom boravku i trpezariji vidi se glavna lekcija ovog stana: maksimalizam ne mora izgledati haotično ako ima jasnu pozadinu. Visoki plafoni, profilisani zidovi, bijela stolarija i velika vrata sa staklenim panelima stvaraju gotovo galerijski okvir za umjetnost, tepih, lustere i različite teksture.
Slike su snažne, tepisi imaju karakter, a namještaj nosi klasične forme, ali sve ostaje povezano kroz mirnu paletu zidova i ponavljanje svijetlih tonova.
Zato prostor djeluje bogato, ali ne prenatrpano. Titova ulica je vani bučna i urbana, dok interijer iznutra gradi vlastiti, mnogo smireniji ritam. 
Trpezarijski dio posebno dobro pokazuje kako se balansira prostor pun umjetnosti i boje. Bijeli sto i stolice ne pokušavaju se takmičiti sa slikama, već daju prostoriji osjećaj reda i lakoće.
Orijentalni tepih unosi toplinu i dubinu, dok luster naglašava visinu i salonski karakter austrougarskog stana. Isti princip nastavlja se i u dnevnoj zoni, gdje siva garnitura smiruje zidove ispunjene umjetninama i detaljima. To je dobar trik za svaki dom: kada želite više karaktera, ne mora svaki komad biti akcenat. 
Kuhinja nastavlja priču stana, ali na tiši i funkcionalniji način. Sivi frontovi, stakleni ormarići, crne ručkice i drvena radna ploha daju joj klasičan izgled bez osjećaja težine.
U prostoru koji ima visoke plafone, vertikalni elementi i gornji ormarići dodatno naglašavaju proporcije, dok drvo unosi toplinu u svakodnevnu zonu. Mali kutak uz prozor sa klupom, stolom i plavim jastucima pokazuje kako i najpraktičniji dio doma može imati atmosferu. Umjesto da bude samo produžetak kuhinje, taj nook djeluje kao mali gradski bistro skriven unutar stana. 
U spavaćim sobama isti maksimalistički jezik postaje mekši i intimniji. Umjetnost je i dalje prisutna, ali posteljina u svijetloplavim tonovima, sivi jastuci i neutralni komadi namještaja uvode mirniji tempo. Velike slike iznad kreveta ne djeluju agresivno jer ih profilisani zidovi već pretvaraju u dio arhitekture.
To je važna lekcija za sve koji vole upečatljive detalje, ali žele da spavaća soba ostane prostor odmora. Karakter ne nestaje, samo se spušta na tiši nivo. 
TEKST: Ada Ćeremida
Kada obnavljate kuću iza koje stoji arhitekta iz kruga Franka Lloyda Wrighta, najveći izazov vjerovatno nije odlučiti šta dodati, nego prepoznati šta se ni pod kojim uslovima ne smije izgubiti.
Hafif House u kalifornijskom Pomona Valleyju na prvi pogled ima sve ono što očekujemo od ozbiljne mid-century arhitekture: drvo, kamen, velike staklene površine i gotovo neprimjetnu granicu između kuće i pejzaža. Međutim, onda u kadar uđu ljubičasta sofa, prugasti tekstili, ružičasti naslonjači, vitraji i prozori koji izgledaju kao da su nacrtani rukom i cijela priča postaje mnogo zanimljivija.
Originalnu kuću projektovao je Foster Rhodes Jackson, arhitekta koji je sredinom 20. stoljeća boravio u Taliesin Westu i učio unutar arhitektonskog svijeta Franka Lloyda Wrighta. Nakon što je nekretnina godinama propadala, novi vlasnik ju je kupio 2019. godine, a Bestor Architecture dobio je zadatak da sačuva njen originalni karakter i istovremeno je prilagodi novom porodičnom životu. Za interijere su se projektu pridružili Jazmyne Crunk i Zeb Knudsen, prijatelji i dizajnerski partneri koji od 2020. vode studio Zeb & Crunk.
Hafif House danas izgleda kao da je nastavio evoluirati baš onako kako bi vjerovatno i ranije: kroz arhitekturu, zanat, umjetnost i nekoliko vrlo hrabrih odluka s bojom.
Jacksonova arhitektura bila je zasnovana na organskom modernizmu i ideji da kuća nije odvojena od svog terena. Masivni zidovi od kamena i betona prelaze iz eksterijera u unutrašnjost, drvene površine obavijaju zidove i stropove, dok veliki prozori, atriji, terase i krovni otvori prirodu gotovo uvlače u prostor. Ta veza između unutra i vani postala jedna od stvari koje je Bestor Architecture želio sačuvati.
Originalni volumen od približno 7.000 kvadratnih stopa proširen je za još oko 3.000, ali nove prostorije projektovane su kao nastavak postojećeg arhitektonskog jezika. Dodani su novi dijelovi kuće, kuhinja i pool deck, reorganizovana je komunikacija, a novi zaobljeni i kružni prozori uvedeni su kao savremena interpretacija organskih formi koje su već bile prisutne u Jacksonovom radu. Kada gledate fotografije, granica između starog i novog gotovo se gubi, što je vjerovatno najbolji kompliment jednoj ovakvoj intervenciji.
Uz toliko kamena i drveta bilo bi vrlo jednostavno urediti Hafif House u očekivanoj paleti bež, smeđih i krem tonova. Zeb & Crunk krenuli su u potpuno suprotnom smjeru.
Postojeća arhitektura nosila je snažne crvene i žute tonove karakteristične za Wrightovu paletu, dok je želja vlasnice bila unijeti nešto mekšu i razigraniju energiju. Tako se između drvenih obloga i grubog kamena pojavljuju lavanda, mauve, koraljna, ružičasta, narandžasta i plava. Crunk i Knudsen boju pritom ne koriste kao jedan statement moment, nego je ponavljaju kroz sofe, tepihe, zavjese, jastuke i male komade namještaja dok cijela kuća ne počne djelovati povezano.
To se posebno dobro vidi u prostorijama u kojima se intenzivan tekstil susreće s teškom arhitekturom. Duboka ljubičasta ugaona sofa stoji direktno uz grubi kameni zid, prugasti daybed ispod kosih prozora kombinuje ružičastu, narandžastu i plavu, dok spavaće sobe odlaze u mekše varijacije terakote, smeđe i dusty pink tonova. Arhitektura ostaje ozbiljna, ali život unutar nje više nije.
Jedan od važnijih zadataka interijera bio je napraviti kontrapunkt količini kamena, betona i drveta. Zato gotovo sve što dodirujete izgleda mekano: duboke sofe, tapacirane klupe, mohair, vuneni tepisi i jastuci složeni u nekoliko različitih tekstura.
Dizajneri su i sami naglasili da vlasnica nije željela prostor u kojem je bilo šta previše dragocjeno. Namještaj je morao izdržati svakodnevni život, pa su raskošni tekstili i kolekcionarski komadi kombinovani s izrazito udobnim sjedenjem. U dnevnom boravku jedan od vizuelnih centara postaje i tepih Christopher Farr, izrađen posebno za projekt, koji svojim uzorkom gotovo spaja arhitekturu i cijelu paletu interijera.
Uz savremene komade nalaze se vintage Mario Bellini stolice, Arne Norell lounge chair, namještaj Pieta Heina i Arnea Jacobsena, Akari rasvjeta Isamua Noguchija i komadi koji pripadaju potpuno različitim decenijama. 
Jedan od najljepših dijelova obnove jeste činjenica da Bestor Architecture nije gledao samo glavnu konstrukciju. Sačuvani su i elementi koji su kroz godine postali dio identiteta kuće.
Među njima je spiralno stepenište čiju je izvedbu tokom 1980-ih nadgledao legendarni kalifornijski woodworker Sam Maloof. Originalni vitraji i lampe umjetnika Mikea Hilla pažljivo su uklonjeni, restaurirani i ponovo raspoređeni kroz kuću, pa se danas pojavljuju u kupatilu, hodnicima i stropu nove trpezarije. Umjesto muzejske restauracije, ti detalji sada žive unutar potpuno novih kompozicija.
Posebno je zanimljivo kako vitraji mijenjaju prostor tokom dana. Plava, žuta i crvena svjetlost padaju preko kamenih zidova i poda, dok zaobljeni drveni okviri prozora dodatno naglašavaju ono što ovu kuću odvaja od mnogo strožijih verzija mid-century modernizma.
Hafif House je dobar podsjetnik da boja ne mora biti završni dekorativni sloj prostora. Kada je dovoljno dosljedno korištena, može određivati zone, voditi pogled i napraviti hijerarhiju gotovo jednako jasno kao zid ili promjena materijala.
Ružičasti i bordo tonovi okupljaju spavaće i intimnije zone, narandžasta se vraća na ugrađenim klupama, plava se pojavljuje uz kamene površine, a pruge prolaze od tapaciranog namještaja do tepiha. Sve je dovoljno povezano da djeluje namjerno, ali nikada toliko koordinirano da kuća izgubi spontanost.
Možda je upravo to najbolji dio cijelog projekta. Arhitektura stara nekoliko decenija nije dobila novu ličnost. Dobila je još jedan sloj vlastite.
Sačuvani zanat: spiralno stepenište povezano sa Samom Maloofom i vitraji Mikea Hilla ostaju aktivan dio kuće, a ne historijski eksponati.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
