TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 2.8.2026.
Arhitekti svakodnevno projektuju prostore prema tuđim navikama, ukusima i idejama o domu. Kuća Bilba García-Condea u Madridu pokazuje koliko arhitektura postaje lična kada klijent, projektant i budući stanar postanu ista osoba.
Casa Bilbo, koju je osnivač studija CDP Arquitectos projektovao za sebe, partnericu Ichi i njihova dva jazavčara, počela je kao jednostavna građevina od opeke iz 1930. godine u madridskom naselju San Diego u Vallecasu.
Bilbov dugogodišnji san bio je da industrijsku halu pretvori u dom, ali umjesto čekanja na savršenu nekretninu kupio je cijelu uglovnu zgradu i novu „halu“ postavio na njen vrh. Tako je iznad sačuvanog gradskog pročelja nastala pet metara visoka konstrukcija s dvostrešnim krovom, drvenom stropnom oblogom i sivim metalnim plaštom.
Renoviranje završeno 2019. godine obuhvatilo je konstruktivno ojačavanje, novu organizaciju prostorija i dogradnju gornje etaže. Kuća danas ima 263 kvadratna metra raspoređena kroz tri nivoa i podrum, ali njen karakter ne proizlazi iz veličine. Opeka, vidljive čelične konstrukcije, terrazzo, intenzivne boje i predmeti skupljani godinama pretvaraju je u prostorni autoportret jednog arhitekta.
Prvobitna građevina nekada je bila pekara, a zatim štamparska radionica sa stambenim prostorima na gornjim etažama. Tokom rekonstrukcije zadržana je historijska ovojnica prema ulici, dok je unutrašnjost gotovo potpuno reorganizovana.
Na nivou ulice dva odvojena ulaza vode prema iznajmljenom duplexu povezanom s podrumskim prostorom i prema glavnoj kući vlasnika.
Privatne prostorije, uključujući tri spavaće sobe s vlastitim kupatilima i garderoberima, nalaze se na nižoj stambenoj etaži. Dnevni život premješten je na sami vrh, gdje kuhinja, trpezarija i dnevni boravak zauzimaju jedan otvoren prostor. Uglovna pozicija zgrade omogućila je više fasadnih otvora, prirodnog svjetla i direktniju vezu između kuće i ulice.
Najviši nivo sastoji se od približno 60 kvadratnih metara otvorenog interijera i terase od 40 kvadratnih metara s grijanim bazenom. Bijeli čelični nosači ostavljeni su potpuno vidljivi, a njihove dijagonale prelaze preko zidova, stropa i velikih staklenih površina. Uz drvenu oblogu kosog krova, zidove od neobrađene opeke i zeleni terrazzo pod, konstrukcija postaje jedan od glavnih dekorativnih elemenata.
Kuhinja, trpezarijski sto i dvije sjedeće zone nižu se bez klasičnih pregrada. Bazen obložen tirkiznim pločicama vidi se iz gotovo cijelog dnevnog prostora, pa voda i refleksije postaju dio interijera. Ovaj nivo ne imitira industrijski loft samo izborom materijala; njegova visina, otvorenost i naglašena konstrukcija zaista stvaraju osjećaj života unutar male hale.
Velika crveno-bijela raketa iz Tintinovog svijeta prva privlači pogled, ali retrofuturistička ideja nije uvedena samo kroz jedan predmet. Zgrada je sagrađena 1930., iste godine kada je rođen Neil Armstrong, dok se Bilbo u kuću uselio 2019, na pedesetu godišnjicu slijetanja na Mjesec. Ta slučajnost postala je osnova za interijer inspirisan svemirskom erom, optimizmom 1960-ih i arhitektovom „neproživljenom nostalgijom“ za 1970-im.
Žute zglobne lampe, tirkizni kamin, plava sofa, sjajni metali i obojeni otvori raspoređeni su kroz prostor kao dijelovi iste priče. Bijela multitubularna konstrukcija podsjeća na mehaničke sisteme, biciklističke okvire i industrijske hale koje su obilježile Bilbovo rano zanimanje za arhitekturu. Ponavljanjem istih oblika i boja retrofuturizam postaje dosljedan jezik kuće, a ne scenografija postavljena oko rakete.
Uz vrlo izraženu konstrukciju stoji namještaj koji izgleda kao da je u kuću stigao iz različitih perioda i sa različitih adresa. Bilbo je koristio komade pronađene na ulici, kupljene na aukcijama i u second hand prodavnicama, uz elemente projektovane po mjeri. Modularne drvene komode, vitrina sa zaobljenim rubovima, stari audio uređaji, ploče, umjetnička djela i raznolika rasvjeta ublažavaju industrijsku osnovu.
I u mirnijim prostorijama ostaje ista logika. Kupatilo spaja bijele pločice, perforirani metal i zelene terrazzo površine, dok spavaća soba uz opeku donosi drvo, tekstil i nekoliko pažljivo raspoređenih slika. Dom je vizuelno odvažan, ali svaki prostor i dalje prati svakodnevne funkcije, od odlaganja i kuhanja do druženja i odmora.
Foto: @danielshaeferstudio
TEKST: Ada Ćeremida
A onda vaše simpatije ukrade i blagovaonica koja ima i bicikl na zidu, kuhinja sa zelenim detaljima, hodnik s vjerojatno najslađim pločicama koje ste vidjeli, plava vrata, pink cijev i jasno je da iza cijele priče uređenja stoji jedna posebna priča.
Dnevni boravak koji donosi zabavan miks etno detalja, namještaja u potpisu domaćeg brenda GAZZDA i Zanat, stolica u boji te zanimljivih detalja poput gramofonskih ploča, pisaće mašine i neodoljivog kutka za odmor, prvi je razlog zašto će fotografije ovog stana u potpisu Eldina Hasanagića privući vašu pažnju.
Više detalja o interijeru ovog stana, saznali smo upravo u razgovoru s arhitektonskim studijom normal laboratorija, koja potpisuje uređenje prostora.
Na fotografijama danas djeluje gotovo prirodno da dnevni boravak, trpezarija i kuhinja funkcionišu kao jedna cjelina, ali početna situacija bila je sasvim drugačija. Stan je imao fragmentiran raspored tipičan za starije gradske stanove, pa je jedan od prvih poteza bio otvoriti prostor i glavnu ulogu dati dnevnoj zoni.
Arhitekti su nam objasnili kako je izgledala početna tačka projekta:
„Prvenstveno skučen i iscjepkan dvosoban stan iz perioda austrougarske imperije lociran u sarajevskom naselju Marijin Dvor, pretvoren je u loft sa primarnom funkcijom dnevnog boravka, dok je spavanje organizovano u sekundarnoj prostoriji i nije mu davan prioritet. Pored prostora koji objedinjuje dnevni boravak, kuhinju i trpezariju te prostorije za spavanje tu se nalaze i ulazni hodnik, kao i kupatilo." otkrivaju nam na početku razgovora.
Ali ono što nam je ovdje zanimljivije od samog otvaranja tlocrta jeste način na koji su tretirani tragovi starog stana. Umjesto da renoviranje znači potpuno novu, zaglađenu površinu, na pojedinim mjestima ostavljena je vidljiva opeka, sačuvan je parket, vrata su reparirana, a različiti slojevi prošlosti prostora ostali su čitljivi.
Posebno se to vidi već pri ulasku: intenzivno plava vrata i šarene podne pločice vode prema gotovo potpuno bijelom hodniku, dok se u dnevnoj zoni stari parket susreće s ogoljenim zidom od opeke.
„Ideja je bila da se što više postojećih elemenata koji karakterišu period u kojem je stan izgrađen zadrži te da se svi elementi koji se dodaju, odraze u vremenu u kojem se rade te da se određeni elementi recikliraju te da im se da nova funkcija. Npr. ram za ogledalo u hodniku je izrađen od starih lamela roletne koja je pokrivala prozore.
Sva vrata unutar stana su zadržana te reparirana i osvježena suvremenom bojom dok su određeni zidovi ogoljeni kako bi pokazali istoriju stana, gdje na određenim mjestima možete vidjeti vrata koja su zazidana ili prolaze koji su otvarani pa ponovo zatvarani."
Ovdje nema pokušaja da svaki komad pripada istoj kolekciji ili periodu. Upravo suprotno: etno tepisi, savremeni bh. namještaj, vintage predmeti, bijela opeka, plava sofa i stolice u različitim tonovima rade zajedno jer prostor ima dovoljno mirnu arhitektonsku bazu da ih primi.
U trpezariji je, recimo, bicikl postao dio kompozicije zida iznad stola, dok stara pisaća mašina, gramofon i kolekcija ploča dnevnom boravku daju osjećaj prostora koji se formirao vremenom, a ne interijera koji je kompletiran u jednom shoppingu.
To je zapravo i filozofija koju nam je studio opisao:
„Obzirom da je stan završen prije par godina, dekor je nastajao postepeno. Određeni elementi su tu od početka kao što su stara pisaća mašina, stari gramofon ili određeni elementi koji su ubačeni u kupatilo, a svaki stan u toku svoje eksploatacije se povinuje svojim vlasnicima i oni su ti koji dodaju ili oduzimaju detalje.
Naš svaki projekat postavlja bazu za ono što će korisnici da unesu. Najviše volimo koristiti lokalno bez obzira na kojem nivou i ako nešto možemo napraviti, onda to ne kupujemo. Namještaj koji je korišten u stanu je domaćeg brenda GAZZDA, kao i određeni elementi od brenda Zanat."
Najbolji detalj ovog stana možda je upravo onaj koji bi se u većini renoviranja pokušao sakriti.
U kupatilu je postojeća kanalizaciona cijev ostala potpuno vidljiva, ali je umjesto neutralne boje dobila intenzivnu pink nijansu. Uz maslinasto zelenu stolariju, bijele metro pločice i grubu drvenu konzolu za umivaonik, tehnički element odjednom izgleda kao namjerno postavljen komad u kompoziciji.
To je dobar primjer pristupa koji se provlači kroz cijeli stan: pitanje nije uvijek kako ukloniti ono što smeta, nego može li se upravo taj element pretvoriti u nešto zbog čega ćemo prostor zapamtiti.
Zato smo arhitekte pitali kako su pristupili nedostacima i nepredviđenim situacijama koje ovakve adaptacije gotovo uvijek donesu.
„Svaki ovakav stan krije određene izazove s kojima se iskreno dobro nosimo. Već u svom portofoliu imamo nekoliko ovakvih projekata tako da nam iskustvo olakšava rad, ali mi smo atelje koji voli izazove, tako da se pretjerano o tome i ne brinemo. Ono što ne riješimo na papiru, riješimo u hodu te pokušamo nedostatke iskoristiti kao prednosti.
Možda je najočigledniji primjer pink kanalizaciona cijev koja nije sakrivena, već je postala akcenat u prostoru, skoro kao skulptura koju ne tretirati kao nus produkt, već dio bez koga to isto kupatilo ne bi bilo "to" kupatilo."
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
