TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 2.8.2026.
Arhitekti svakodnevno projektuju prostore prema tuđim navikama, ukusima i idejama o domu. Kuća Bilba García-Condea u Madridu pokazuje koliko arhitektura postaje lična kada klijent, projektant i budući stanar postanu ista osoba.
Casa Bilbo, koju je osnivač studija CDP Arquitectos projektovao za sebe, partnericu Ichi i njihova dva jazavčara, počela je kao jednostavna građevina od opeke iz 1930. godine u madridskom naselju San Diego u Vallecasu.
Bilbov dugogodišnji san bio je da industrijsku halu pretvori u dom, ali umjesto čekanja na savršenu nekretninu kupio je cijelu uglovnu zgradu i novu „halu“ postavio na njen vrh. Tako je iznad sačuvanog gradskog pročelja nastala pet metara visoka konstrukcija s dvostrešnim krovom, drvenom stropnom oblogom i sivim metalnim plaštom.
Renoviranje završeno 2019. godine obuhvatilo je konstruktivno ojačavanje, novu organizaciju prostorija i dogradnju gornje etaže. Kuća danas ima 263 kvadratna metra raspoređena kroz tri nivoa i podrum, ali njen karakter ne proizlazi iz veličine. Opeka, vidljive čelične konstrukcije, terrazzo, intenzivne boje i predmeti skupljani godinama pretvaraju je u prostorni autoportret jednog arhitekta.
Prvobitna građevina nekada je bila pekara, a zatim štamparska radionica sa stambenim prostorima na gornjim etažama. Tokom rekonstrukcije zadržana je historijska ovojnica prema ulici, dok je unutrašnjost gotovo potpuno reorganizovana.
Na nivou ulice dva odvojena ulaza vode prema iznajmljenom duplexu povezanom s podrumskim prostorom i prema glavnoj kući vlasnika.
Privatne prostorije, uključujući tri spavaće sobe s vlastitim kupatilima i garderoberima, nalaze se na nižoj stambenoj etaži. Dnevni život premješten je na sami vrh, gdje kuhinja, trpezarija i dnevni boravak zauzimaju jedan otvoren prostor. Uglovna pozicija zgrade omogućila je više fasadnih otvora, prirodnog svjetla i direktniju vezu između kuće i ulice.
Najviši nivo sastoji se od približno 60 kvadratnih metara otvorenog interijera i terase od 40 kvadratnih metara s grijanim bazenom. Bijeli čelični nosači ostavljeni su potpuno vidljivi, a njihove dijagonale prelaze preko zidova, stropa i velikih staklenih površina. Uz drvenu oblogu kosog krova, zidove od neobrađene opeke i zeleni terrazzo pod, konstrukcija postaje jedan od glavnih dekorativnih elemenata.
Kuhinja, trpezarijski sto i dvije sjedeće zone nižu se bez klasičnih pregrada. Bazen obložen tirkiznim pločicama vidi se iz gotovo cijelog dnevnog prostora, pa voda i refleksije postaju dio interijera. Ovaj nivo ne imitira industrijski loft samo izborom materijala; njegova visina, otvorenost i naglašena konstrukcija zaista stvaraju osjećaj života unutar male hale.
Velika crveno-bijela raketa iz Tintinovog svijeta prva privlači pogled, ali retrofuturistička ideja nije uvedena samo kroz jedan predmet. Zgrada je sagrađena 1930., iste godine kada je rođen Neil Armstrong, dok se Bilbo u kuću uselio 2019, na pedesetu godišnjicu slijetanja na Mjesec. Ta slučajnost postala je osnova za interijer inspirisan svemirskom erom, optimizmom 1960-ih i arhitektovom „neproživljenom nostalgijom“ za 1970-im.
Žute zglobne lampe, tirkizni kamin, plava sofa, sjajni metali i obojeni otvori raspoređeni su kroz prostor kao dijelovi iste priče. Bijela multitubularna konstrukcija podsjeća na mehaničke sisteme, biciklističke okvire i industrijske hale koje su obilježile Bilbovo rano zanimanje za arhitekturu. Ponavljanjem istih oblika i boja retrofuturizam postaje dosljedan jezik kuće, a ne scenografija postavljena oko rakete.
Uz vrlo izraženu konstrukciju stoji namještaj koji izgleda kao da je u kuću stigao iz različitih perioda i sa različitih adresa. Bilbo je koristio komade pronađene na ulici, kupljene na aukcijama i u second hand prodavnicama, uz elemente projektovane po mjeri. Modularne drvene komode, vitrina sa zaobljenim rubovima, stari audio uređaji, ploče, umjetnička djela i raznolika rasvjeta ublažavaju industrijsku osnovu.
I u mirnijim prostorijama ostaje ista logika. Kupatilo spaja bijele pločice, perforirani metal i zelene terrazzo površine, dok spavaća soba uz opeku donosi drvo, tekstil i nekoliko pažljivo raspoređenih slika. Dom je vizuelno odvažan, ali svaki prostor i dalje prati svakodnevne funkcije, od odlaganja i kuhanja do druženja i odmora.
Foto: @danielshaeferstudio
TEKST: Ada Ćeremida
Nova pekara Uno nije osmišljena samo kao mjesto na kojem se kupuju hljeb i peciva. Lejla nam kroz ovaj projekat pokazuje kako se toplina interijera može prenijeti u komercijalni prostor koji svakodnevno koristi veliki broj ljudi.
Na Bonjour.DESIGN-u Lejlin rad do sada smo najčešće upoznavali kroz interijere domova, prostore oblikovane prema navikama i karakteru njihovih vlasnika. Pekara Uno donosi drugačiji zadatak: kreirati prepoznatljivo mjesto koje mora istovremeno odgovoriti na brzinu usluge, prezentaciju proizvoda, svakodnevno održavanje i želju gostiju da ostanu nešto duže.
Inspiracija pariškim pekarama ovdje se prepoznaje u lukovima, profiliranim frontama i toploj, gotovo salonskoj atmosferi, ali prostor ne djeluje kao doslovna kopija nekog drugog grada.
S Lejlom smo razgovarali o njenom prelasku prema komercijalnim projektima, ideji od koje je započeo interijer pekare Uno i izazovu projektovanja prostora koji ne pripada jednoj osobi, nego postaje dio svakodnevnih rituala brojnih gostiju.
Na Bonjour.DESIGN-u do sada smo tvoj rad najčešće upoznavali kroz interijere domova. Šta te je privuklo projektovanju komercijalnih prostora i koliko se tvoj kreativni proces promijenio ulaskom u tu sferu?
Komercijalni prostori su mi posebno zanimljivi jer svaki od njih nosi potpuno drugačiju priču, namjenu i ciljnu grupu. Kod stambenih interijera prostor prvenstveno prilagođavamo životnim navikama jedne osobe ili porodice, dok kod komercijalnih prostora istovremeno razmišljamo o identitetu brenda, funkcionalnosti zaposlenih, kretanju kupaca i emociji koju želimo izazvati kod velikog broja ljudi.
Upravo me privukla ta kompleksnost, odnosno izazov da se estetika i funkcionalnost spoje u prostor koji nije samo lijep, nego i prepoznatljiv i poslovno uspješan. Komercijalni enterijer direktno utiče na način na koji posjetioci doživljavaju određeni brend, koliko se ugodno osjećaju u prostoru i da li će poželjeti ponovo doći.
Moj kreativni proces nije se suštinski promijenio, naučila sam kako razmišljati o više segmenata u jednom prostoru. Danas mnogo više razmišljam o cjelokupnom iskustvu korisnika: šta prvo primjećuje, kojim putem se kreće, gdje zastaje, koliko se dugo zadržava i kakav utisak nosi sa sobom nakon izlaska.
Šta ti je kod ovog prostora prvo privuklo pažnju i iz kojeg je detalja počela nastajati njegova konačna priča?
Od samog početka privukla me mogućnost da se klasična pekara transformiše u prostor koji nije samo mjesto kupovine, nego i mjesto susreta, predaha i svakodnevnog rituala. Prostor je bio dovoljno prostran da možemo jasno razdvojiti različite funkcije, a da one i dalje djeluju kao dio jedne cjeline.
Konačna priča počela je nastajati iz ideje savremene pariške pekare, ali i iz veoma jasne funkcionalne organizacije. Osmislili smo dva odvojena šanka. Prvi je pozicioniran uz ulaz i namijenjen brzoj kupovini hljeba i peciva, dok je drugi povezan sa zonom sjedenja i služi za posluživanje kafe i kolača.
Važan element koncepta postali su lukovi. U prostoru ih je ukupno šest i svi su izvedeni u jednakim dimenzijama. Njihovim pravilnim ritmom uspjeli smo uspostaviti simetriju i vizuelni red, što je jedan od glavnih razloga zbog kojih enterijer djeluje tako skladno, smireno i zaokruženo.
Iz tog arhitektonskog ritma dalje su se razvijale zaobljene forme namještaja, rasvjeta, odabir materijala i podna keramika, kojom smo dodatno naglasili različite funkcionalne zone.
Kakav je bio početni brief vlasnika i koliko se ideja mijenjala od prvog razgovora do realizacije?
Početni zahtjev bio je kreirati funkcionalnu pekaru koja će biti vizuelno drugačija od klasičnih prostora ove namjene i koja će se jasno izdvojiti na tržištu. Bilo je važno osigurati kvalitetnu prezentaciju proizvoda, jednostavno posluživanje, efikasno kretanje zaposlenih i ugodan prostor za goste.
Od početka smo znali da ne želimo kreirati prostor koji će funkcionisati isključivo kao mjesto brze kupovine. Željeli smo spojiti dvije različite navike korisnika: onu kada se ulazi samo po hljeb ili pecivo i onu kada se dolazi na kafu, kolač ili kratko druženje.
Osnovna ideja zadržala se od prvog razgovora do realizacije, ali se tokom procesa dodatno razvijala i usavršavala. Od početka smo razvili povjerenje koje je zaista bitno od strane investitora kako bi finalni izgled bio ono što je zamišljeno.
Određene odluke prilagođavale su se tehničkim mogućnostima prostora, načinu rada pekare i budžetu, ali su najvažnije karakteristike koncepta ostale nepromijenjene: dva funkcionalno odvojena šanka, šest simetrično raspoređenih lukova, namještaj izrađen po mjeri, topla atmosfera i pariški šarm interpretiran na savremen način.
Pekara je tradicionalno prostor brzog ulaska i izlaska, dok si ti ovdje kreirala atmosferu koja poziva na zadržavanje. Je li upravo ta promjena navike bila polazište projekta?
Jeste, ali nam nije bio cilj potpuno promijeniti osnovnu prirodu pekare. Željeli smo omogućiti oba načina korištenja prostora. Nekome je potrebna brza kupovina, dok neko drugi želi sjesti, popiti kafu, pojesti kolač ili napraviti kratku pauzu tokom dana. Brza kupovina i duže zadržavanje mogu se odvijati istovremeno, a da se tokovi kupaca međusobno ne ometaju.
Posebnu pažnju posvetili smo udobnosti, rasporedu sjedenja, rasvjeti i atmosferi, kako bi prostor zadržao efikasnost pekare, ali istovremeno ponudio osjećaj ugodnosti kakav češće povezujemo sa kafeima i bistroom.
Inspiraciju ste pronašli u pariškim pekarama. Koje njihove karakteristike si željela prenijeti, a šta si svjesno interpretirala na savremeniji i lokalnom kontekstu bliži način?
Kod pariških pekara posebno me privlači činjenica da one nisu samo prodajna mjesta, nego dio svakodnevne kulture i rituala. Često imaju toplinu, karakter i osjećaj autentičnosti, čak i kada su površinom veoma male. Željela sam prenijeti upravo taj osjećaj: da prostor ima dušu, da poziva na zadržavanje i da svaki detalj doprinosi cjelokupnom doživljaju.
Privukli su me i ritam, simetrija i pažljivo oblikovani arhitektonski elementi karakteristični za klasične evropske enterijere. U ovom projektu taj senzibilitet interpretirali smo kroz šest lukova jednakih dimenzija, izradu na frontama šankova, svijetlu paletu i podnu keramiku sa tamnim geometrijskim akcentima. 
Lukovi uspostavljaju vizuelni red i povezuju različite dijelove prostora u jednu skladnu cjelinu. Ipak, nismo željeli doslovno kopirati tradicionalnu francusku estetiku.
Klasične elemente spojili smo sa savremenim, zaobljenim namještajem, pročišćenim linijama i materijalima prilagođenim intenzivnoj svakodnevnoj upotrebi. Tako je nastao prostor koji nosi pariški senzibilitet, ali istovremeno djeluje svježe, savremeno i blisko lokalnom načinu života.
Namještaj ima zaobljene, gotovo skulpturalne forme. Je li dizajniran posebno za ovaj projekat i koliko ti je bilo važno da vizuelno bude prepoznatljiv, ali i dovoljno udoban za svakodnevnu upotrebu?
Svaki komad namještaja u ovom enterijeru, kako ugradbeni tako i komadni, dizajniran je i izrađen po mjeri upravo za ovaj prostor. Nismo željeli unositi gotove elemente koji bi se samo uklopili u enterijer, nego kreirati namještaj koji će biti njegov sastavni dio i nastaviti istu dizajnersku priču. Po mjeri su rađeni šankovi, stolovi, stolice, klupe, police i svi ugradbeni elementi.
Posebno bih izdvojila klupu dugu četiri metra, koja je također projektovana i izrađena posebno za ovaj enterijer. Zahvaljujući skrivenoj konstrukciji djeluje kao da lebdi iznad poda. Uprkos svojoj dužini, vizuelno ne opterećuje prostor, nego dodatno naglašava njegovu lakoću i prozračnost. Istovremeno omogućava veliki broj mjesta za sjedenje, što je bilo veoma važno za funkcionalnost.
Kod komercijalnih prostora uvijek je važno pronaći ravnotežu između izražajnog dizajna i stvarne upotrebljivosti. Zato smo mnogo pažnje posvetili proporcijama, visinama sjedenja, trajnosti materijala i jednostavnom održavanju. Željela sam da svaki komad izgleda posebno, ali da se korisnik prije svega osjeća ugodno dok ga koristi.
Rasvjetna tijela podsjećaju na lagano savijenu tkaninu i prostoru daju vrlo mekanu atmosferu. Kako si birala rasvjetu i na koji način ona mijenja doživljaj interijera tokom dana?
Rasvjeta je jedan od ključnih elemenata ovog projekta jer direktno utiče na atmosferu, ali i na prezentaciju proizvoda. Birala sam rasvjetna tijela koja svojim mekanim, organskim formama nastavljaju priču zaobljenog namještaja i lukova.
Veća visilica podsjećaju na lagano savijenu tkaninu i unose osjećaj nježnosti i lakoće. U kombinaciji sa diskretnim zlatnim detaljima i integrisanom rasvjetom unutar lukova stvaraju slojevito osvjetljenje, umjesto jednog dominantnog i izrazito funkcionalnog izvora svjetlosti.
Bilo je važno izbjeći hladno, isključivo prodajno osvjetljenje koje se često susreće u pekarama, a istovremeno osigurati dovoljno kvalitetne svjetlosti za rad zaposlenih i prezentaciju hrane.
Koji su materijali bili ključni za stvaranje osjećaja topline i bezvremenosti, naročito u prostoru koji mora podnijeti intenzivnu svakodnevnu upotrebu?
Materijale smo birali tako da prostor djeluje nježno, toplo i elegantno, ali da istovremeno može podnijeti intenzivnu svakodnevnu upotrebu. Dominiraju svijetle površine, tonovi drveta, teksture koje podsjećaju na prirodni kamen te detalji u zelenim, puderastim i zlatnim tonovima.
Posebno bih izdvojila podnu keramiku, koja ovdje nema samo praktičnu nego i veoma važnu vizuelnu funkciju. Kombinovanjem različitih vrsta keramike kreirali smo jasno odvojene zone unutar otvorenog prostora.
Svjetlija keramika sa tamnim geometrijskim akcentima naglašava centralnu zonu sjedenja i prostor uz šankove, dok keramika u tonu drveta unosi toplinu u rubne dijelove i dodatno usmjerava kretanje kroz enterijer. Na taj način zoniranje nije postignuto pregradnim zidovima, nego promjenom materijala poda.
Prostor je ostao otvoren i prozračan, ali su njegove funkcije jasno čitljive. Sklad dodatno naglašava ritam šest lukova jednakih dimenzija, koji povezuje različite materijale i zone u jednu cjelinu.
Kod komercijalnog prostora materijal se ne bira samo prema izgledu. Važno je kako reaguje na udarce, često čišćenje i veliki broj korisnika. Zato su sve površine odabrane tako da zadrže željeni estetski karakter, ali i dugoročno odgovore zahtjevima svakodnevne upotrebe.
Kod pekare estetika mora funkcionirati zajedno s izlaganjem proizvoda, redovima kupaca, posluživanjem i održavanjem prostora. Koji je funkcionalni izazov zahtijevao najviše promišljanja?
Najviše promišljanja zahtijevala je organizacija različitih tokova kupaca. Pekara mora funkcionisati brzo i efikasno za ljude koji ulaze samo po hljeb ili pecivo, ali smo istovremeno željeli kreirati ugodan prostor za goste koji dolaze na kafu, kolač ili doručak.
Rješenje smo pronašli u organizaciji dva odvojena šanka. Šank uz ulaz namijenjen je brzoj kupovini hljeba i peciva, čime smo skratili put kupca i spriječili stvaranje nepotrebnih gužvi u ostatku prostora. Drugi šank služi za pripremu i posluživanje kafe, kolača i gostiju u zoni sjedenja.
Jednako je bilo važno omogućiti zaposlenima nesmetan rad, dovoljno prostora za odlaganje, jednostavan pristup opremi i logičnu povezanost svih radnih zona.
Kod ovakvog projekta funkcionalnost je uspješna upravo onda kada je posjetilac ne mora svjesno analizirati. Jednostavno osjeti gdje treba stati, kojim putem se kretati i kojem šanku se obratiti.
Nakon iskustva s ovim i drugim komercijalnim prostorima, šta si naučila o dizajnu mjesta koja ne pripadaju jednoj osobi, nego svakodnevno postaju dio rituala velikog broja ljudi?
Naučila sam da komercijalni prostor mora biti dovoljno karakteran da ostane u sjećanju, ali i dovoljno intuitivan da se u njemu svako osjeća ugodno. Takvi enterijeri ne pripadaju jednoj osobi i zato moraju odgovoriti na različite potrebe, navike i očekivanja.
Dobar komercijalni dizajn ne završava se atraktivnom fotografijom. Njegova prava vrijednost vidi se u svakodnevnom životu prostora: u tome kako ljudi ulaze, gdje zastaju, kako se kreću, koliko se rado zadržavaju i da li se ponovo vraćaju.
Ovaj projekat dodatno mi je pokazao koliko namještaj kreiran po mjeri može uticati na identitet prostora. Kada su svaki šank, sto, stolica, klupa i ugradbeni element osmišljeni kao dio iste priče, prostor postaje autentičan i teško zamjenjiv nekim drugim.
Upravo je to ono što mi je najzanimljivije kod komercijalnih enterijera: mogućnost da kroz dizajn kreiramo mjesto koje vremenom postaje dio nečijeg dana, navike i uspomene.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
