TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 2.8.2026.
Arhitekti svakodnevno projektuju prostore prema tuđim navikama, ukusima i idejama o domu. Kuća Bilba García-Condea u Madridu pokazuje koliko arhitektura postaje lična kada klijent, projektant i budući stanar postanu ista osoba.
Casa Bilbo, koju je osnivač studija CDP Arquitectos projektovao za sebe, partnericu Ichi i njihova dva jazavčara, počela je kao jednostavna građevina od opeke iz 1930. godine u madridskom naselju San Diego u Vallecasu.
Bilbov dugogodišnji san bio je da industrijsku halu pretvori u dom, ali umjesto čekanja na savršenu nekretninu kupio je cijelu uglovnu zgradu i novu „halu“ postavio na njen vrh. Tako je iznad sačuvanog gradskog pročelja nastala pet metara visoka konstrukcija s dvostrešnim krovom, drvenom stropnom oblogom i sivim metalnim plaštom.
Renoviranje završeno 2019. godine obuhvatilo je konstruktivno ojačavanje, novu organizaciju prostorija i dogradnju gornje etaže. Kuća danas ima 263 kvadratna metra raspoređena kroz tri nivoa i podrum, ali njen karakter ne proizlazi iz veličine. Opeka, vidljive čelične konstrukcije, terrazzo, intenzivne boje i predmeti skupljani godinama pretvaraju je u prostorni autoportret jednog arhitekta.
Prvobitna građevina nekada je bila pekara, a zatim štamparska radionica sa stambenim prostorima na gornjim etažama. Tokom rekonstrukcije zadržana je historijska ovojnica prema ulici, dok je unutrašnjost gotovo potpuno reorganizovana.
Na nivou ulice dva odvojena ulaza vode prema iznajmljenom duplexu povezanom s podrumskim prostorom i prema glavnoj kući vlasnika.
Privatne prostorije, uključujući tri spavaće sobe s vlastitim kupatilima i garderoberima, nalaze se na nižoj stambenoj etaži. Dnevni život premješten je na sami vrh, gdje kuhinja, trpezarija i dnevni boravak zauzimaju jedan otvoren prostor. Uglovna pozicija zgrade omogućila je više fasadnih otvora, prirodnog svjetla i direktniju vezu između kuće i ulice.
Najviši nivo sastoji se od približno 60 kvadratnih metara otvorenog interijera i terase od 40 kvadratnih metara s grijanim bazenom. Bijeli čelični nosači ostavljeni su potpuno vidljivi, a njihove dijagonale prelaze preko zidova, stropa i velikih staklenih površina. Uz drvenu oblogu kosog krova, zidove od neobrađene opeke i zeleni terrazzo pod, konstrukcija postaje jedan od glavnih dekorativnih elemenata.
Kuhinja, trpezarijski sto i dvije sjedeće zone nižu se bez klasičnih pregrada. Bazen obložen tirkiznim pločicama vidi se iz gotovo cijelog dnevnog prostora, pa voda i refleksije postaju dio interijera. Ovaj nivo ne imitira industrijski loft samo izborom materijala; njegova visina, otvorenost i naglašena konstrukcija zaista stvaraju osjećaj života unutar male hale.
Velika crveno-bijela raketa iz Tintinovog svijeta prva privlači pogled, ali retrofuturistička ideja nije uvedena samo kroz jedan predmet. Zgrada je sagrađena 1930., iste godine kada je rođen Neil Armstrong, dok se Bilbo u kuću uselio 2019, na pedesetu godišnjicu slijetanja na Mjesec. Ta slučajnost postala je osnova za interijer inspirisan svemirskom erom, optimizmom 1960-ih i arhitektovom „neproživljenom nostalgijom“ za 1970-im.
Žute zglobne lampe, tirkizni kamin, plava sofa, sjajni metali i obojeni otvori raspoređeni su kroz prostor kao dijelovi iste priče. Bijela multitubularna konstrukcija podsjeća na mehaničke sisteme, biciklističke okvire i industrijske hale koje su obilježile Bilbovo rano zanimanje za arhitekturu. Ponavljanjem istih oblika i boja retrofuturizam postaje dosljedan jezik kuće, a ne scenografija postavljena oko rakete.
Uz vrlo izraženu konstrukciju stoji namještaj koji izgleda kao da je u kuću stigao iz različitih perioda i sa različitih adresa. Bilbo je koristio komade pronađene na ulici, kupljene na aukcijama i u second hand prodavnicama, uz elemente projektovane po mjeri. Modularne drvene komode, vitrina sa zaobljenim rubovima, stari audio uređaji, ploče, umjetnička djela i raznolika rasvjeta ublažavaju industrijsku osnovu.
I u mirnijim prostorijama ostaje ista logika. Kupatilo spaja bijele pločice, perforirani metal i zelene terrazzo površine, dok spavaća soba uz opeku donosi drvo, tekstil i nekoliko pažljivo raspoređenih slika. Dom je vizuelno odvažan, ali svaki prostor i dalje prati svakodnevne funkcije, od odlaganja i kuhanja do druženja i odmora.
Foto: @danielshaeferstudio
TEKST: Ada Ćeremida
Šta se desi kada arhitektica postane sama svoj klijent? U 15 m² spavaće sobe Nadže Avdić odgovor uključuje štukature, savremenu rasvjetu i komade bosanskog drvorezbarstva.
Nakon dnevnih boravaka, balkona, kuhinja i trpezarija, kroz DESIGN.biramo ovog mjeseca zavirujemo u možda najličniju prostoriju doma: spavaću sobu.
Među prijavama nam je pažnju privukla spavaća soba od 15 m² u Sarajevu, i to iz jednog dodatno zanimljivog razloga. Njena vlasnica, Nadža Avdić, MA dipl. ing. arh., ujedno je i arhitektica koja ju je uređivala za sebe.
Na prvi pogled prostor djeluje izrazito mirno: bijela, krem, drvo i nekoliko tamnih akcenata. Međutim, kada krenemo gledati detalje, priča postaje puno zanimljivija. Klasične zidne profilacije nastavljaju se na fronte velikog ugradbenog ormara, tapacirani krevet dobija gotovo hotelsku dimenziju, a među savremenim komadima nalazimo tradicionalno bosansko drvorezbarstvo.
I baš tu ova soba postaje dobar DESIGN.biramo primjer: nije stvar u izboru jednog stila, nego u tome kako različite reference mogu funkcionisati u istom prostoru.
Umjesto klasičnih noćnih ormarića, Nadža je uz krevet postavila crne peškune – tradicionalne ručno rezbarene drvene stolove povezane s bosanskom kulturnom baštinom i konjičkim drvorezbarstvom.
Njihova tamna boja pravi precizan kontrast velikom tapaciranom krevetu i gotovo potpuno neutralnoj paleti sobe. Još važnije, tradicionalni komad ovdje nije tretiran kao dekorativni artefakt koji treba posebno isticati. Dobio je sasvim svakodnevnu funkciju noćnog stolića.
To je možda i ideja koju bismo prvu zapisali iz ovog prostora: naslijeđeni ili tradicionalni komad ne mora diktirati stil cijele sobe da bi u njoj imao svoje mjesto.
Jedan cijeli zid zauzima ugradbeni ormar, ali umjesto da vizuelno optereti sobu, njegove fronte prate isti jezik kao zidovi.
Profilacije na bijelim vratima nastavljaju ritam zidnih štukatura, zbog čega se velika površina ormara gotovo čita kao dio arhitekture prostorije. To je posebno korisno rješenje za spavaću sobu od 15 m², gdje mnogo prostora za odlaganje treba smjestiti bez osjećaja da je prostor preuzeo jedan masivan komad namještaja.
Crveni orijentalni tepih ispod kreveta zatim prekida svu tu neutralnost. Umjesto još jednog bež sloja, uvodi duboku boju i uzorak koji sobi daju karakter.
Isti odnos starog i novog nastavlja se u malom toaletnom kutku. Crni konzolni sto je također primjer konjičkog drvorezbarstva, ali je kombinovan s jednostavnim okruglim ogledalom, vertikalnim zidnim panelima i skulpturalnom tapaciranom stolicom.
To je mali dio sobe, ali možda najbolje objašnjava cijeli koncept.
Umjesto doslovnog stiliziranja tradicionalnog enterijera, pojedinačni zanatski komadi ubačeni su među savremene forme. Sličnu ulogu ima i rasvjeta: crne linije i bijela kuglasta sjenila iznad kreveta i na plafonu uvode grafički, moderniji element među klasične profilacije.
Uz crveni tepih, crne rezbarene komade, zidne profilacije i nekoliko različitih tekstura, krevet ne pokušava biti još jedna glavna tačka.
Zaobljeno tapacirano uzglavlje, bijela posteljina i slojevi krem i sivog tekstila stvaraju mirniju bazu. Upravo zbog toga detalji oko njega imaju dovoljno prostora da se primijete.
Nadža svoj pristup opisuje kao spoj modernog minimalizma, klasične elegancije i bosanske tradicije, a nama je posebno zanimljivo što nijedan od ta tri elementa ne pokušava potpuno preuzeti prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
