TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 6.2.2025.
Bilo da ste ljubitelj klasike, modernih predstava ili eksperimentalnog teatra, sarajevska pozorišta nude nešto za svakoga.
Svi uživamo u različitim predstavama i početkom mjeseca pravimo planove - šta prvo gledati, s kim otići i u koje pozorište. Izbora je mnogo pa ponekad ne stignemo obratiti pažnju na sve, a nekad i zaboravimo na predstave za koje se ulaznice brzo rasprodaju. Stoga smo analizirali protekli period i predstave o kojima se mnogo govorilo te vam donosimo 4 prijedloga koja možete dodati u svoj plan za narednih mjesec dana.
Othello
“Othello” je jedna od najstrašnijih, a istovremeno i najnježnijih Shakespeareovih tragedija. U fokusu priče su zavist, ljubomora, povjerenje, izdaja i ljubav. U ovoj predstavi koju možete gledati u SARTR - u, glume Ermin Bravo, Ana Marija Brđanović, Alban Ukaj, Davor Sabo, Maja Salkić, Snežana Bogićević, Jasenko Pašić, Adnan Kreso, Mak Čengić, Alen Konjicija.
Foto: karter.ba
Termin: 8. februar u 20h
Trajanje: 120 min
Lokacija: SARTR, Gabelina 16
Ljubavnice
Ok, znamo da ste već čitali o njoj i da ste sigurno dobili nekoliko preporuka da je pogledate. Poslušajte te prijedloge. S predstavom se bolje upoznajte kroz naš intervju s glumicom Nadine Mičić. 
Foto: @kamerni_teatar_55
Termin: 3. februar u 20h
Lokacija: Kamerni teatar 55, Maršala Tita 56/II
Pinocchio
Mario Drmać se u Pozorištu mladih Sarajevo kroz mjuzikl "Pinocchio" našao u ulozi glavnog lika. Iako se čini da je ovo program samo za vaše najmlađe, teatarske stolice pune ljudi svih generacija kako bi kasnije prepričavali svoj emotivni doživljaj ovog mjuzikla. Pridružite im se! 
Foto: Pozorište mladih Sarajevo
Termin: 15. i 16. februar u 18h
Lokacija: Pozorište mladih Sarajevo, Kulovića 8
Marlene Dietrich – Pet tačaka optužnice
"U Narodnom pozorištu Sarajevo u internacionalnoj koprodukciji imamo predstavu o velikoj umjetnici, hrabroj i plemenitoj ženi Marlen Ditrih koja je ostala vjerna umjetnosti, svijetu duha, kao i vlastitoj neovisnosti. Ona je zaigrano kroz svoje filmove i uloge posvećeno radila svojoj dužnosti održavanja svijesti o dobru. Zahvaljujući Marlen i njoj sličnim umjetnicima ostalo je očuvano znanje, spoznaja o dobru i zlu te svijest o vrijednostima i dostojanstvu." - Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo. 
Foto: Narodno pozorište Sarajevo
Pored popularnosti ove predstave, kao još jedan način buđenja želje da gledate baš nju, ostavljamo vam i ove riječi Dine Mustafića.
Termin: 4. mart u 19:30
Trajanje:105 minuta
Lokacija: Narodno pozorište Sarajevo, Obala Kulina bana 9
* * *
Naslovna fotografija: @laraaceliaa
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Neke priče počinju riječima. Druge jednim pokretom, pogledom preko ramena ili osjećajem koji tijelo prepozna mnogo prije nego što ga uspijemo objasniti.
Svi u sebi imamo iskustva koja je teško pretočiti u riječi, ali ih tijelo itekako pamti. Način na koji se povučemo kada osjetimo nelagodu, kako nesvjesno tražimo sigurnost ili koliko prostora sebi dopuštamo zauzeti. Sve su to pokreti koje svakodnevno pravimo, često ne razmišljajući o tome šta se iza njih krije.
Tu počinje priča o predstavi Deinos , novom autorskom i koreografskom projektu Amile Terzimehić, čija će premijera 10. oktobra zatvoriti ovogodišnje, 66. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. 
Kroz savremeni ples, Deinos istražuje strah, nasilje, kontrolu i slobodu, a inspiraciju pronalazi u mitu o Perzefoni i Hadu. Ipak, ovo nije priča o antičkim bogovima koliko o nama danas, o odnosima u kojima ljubav može postati posjedovanje, briga prerasti u kontrolu, a sigurnost se pretvoriti u izolaciju.
I dok nas predstava poziva da razmislimo o svemu što nosimo u vlastitom tijelu, otvara i jedno šire pitanje: Koliko prostora danas dajemo umjetnosti koja nas ne želi samo zabaviti, nego i suočiti s nama samima?
Povodom premijere razgovarali smo s Amilom Terzimehić, autoricom i koreografkinjom predstave, ali nismo se zaustavili samo na Deinosu. Zanimalo nas je kako nastaje plesni jezik za ono što je teško izgovoriti, gdje se danas nalazi savremeni ples u Bosni i Hercegovini, kakvu ulogu MESS ima u razvoju naše kulturne scene i koliko slobode umjetnici zaista imaju da stvaraju. 
Amila, za početak želim krenuti od samog naslova. Deinos u sebi nosi osjećaj nečega istovremeno zastrašujućeg i snažnog.
Šta je bio prvi impuls za ovu predstavu i u kojem trenutku ste znali da priču želite ispričati kroz tijelo, a ne kroz riječi?
S obzirom na to da nam je mit o Perzefoni bio polazišna tačka i inspiracija, tokom istraživanja sam naišla na riječ deinos i njeno značenje me je odmah privuklo. U toj ambivalentnosti značenja riječi, prepoznala sam nešto vrlo ljudsko: čovjek je biće koje ima sposobnost da razara i uništava, ali istovremeno i da stvara, kreira i transformiše.
Predstava se bavi zenskim iskustvom u patrijarhalnom sistemu, sistemu koji naša tijela uči strahu, manipulaciji i nasilju. Žena se kroz historiju često nalazila u poziciji objekta nad kojim se vrši moć, ali istovremeno je upravo iz tih iskustava razvijala načine da preživi, pruži otpor, stvara i ponovo uspostavi vlastitu autonomiju. U tom smislu, deinos za mene nije samo ono čega se bojimo, nego i ono čemu se divimo, a to su različita zenska iskustva koja, uprkos svemu što im je nametnuto, pronalaze način da opstanu, pruže otpor, stvaraju i nastave živjeti.
A zašto tijelo, a ne riječ? Upravo zato što smo kroz različite društvene i patrijarhalne obrasce učene da šutimo, da se ne suprotstavljamo i da ne zauzimamo previše prostora. Ali tijelo ne prestaje govoriti samo zato što smo naučene šutjeti. Ono nas odaje u svakodnevnim gestama, u načinu hoda, u načinu kako drzimo svoje tijelo, kako ulazimo u prostoriju, kako se osvrcemo na ulici…
Kao polazište uzimate mit o Perzefoni i Hadu, jednu od priča koju smo stoljećima slušali kroz različite interpretacije.
Kada je danas pogledamo iz perspektive žene, koliko se njeno značenje mijenja? I šta vam je bilo najvažnije preispitati u toj priči, umjesto samo prenijeti je na scenu?
Mit je univerzalan upravo zato što u sebi nosi iskustva i obrasce koji nadilaze vrijeme u kojem je nastao, pa mu se umjetnici iznova vraćaju i čitaju ga kroz vlastiti trenutak. Otmicu Perzefone u podzemni svijet danas možemo prepoznati i kao priču o moći, autonomiji, nasilju i iskustvu žene čije se tijelo i život nalaze pod tuđom kontrolom, i u podzemlju patrijarhalnog sistema kojeg zivimo.
Ne prepričavamo mit, nego ga preispitujemo iz pozicije žene danas, ali i prošlih generacija. Šta su sve naša tijela prihvatila bez propitivanja, zašto se obrasci ponavljaju, pretvaraju u mehanizme i postaju sistem? Zašto imamo toliko strahova, od koga i zbog koga? Kako tijelo pokušava progovoriti i pobuniti se kada radimo protiv sebe? Zasto ubjedjujemo sebe da ne znamo, kada smo sigurni da znamo?
Kroz proces smo otvorili mnogo pitanja i mislim da je već samo njihovo postavljanje na neki način oslobađajuće. Jer kada počnemo propitivati ono što smo dugo potiskivali, ponovo se približavamo tijelu i njegovoj potrebi da se kreće, pleše i bude slobodno.
Deinos zatvara ovogodišnji MESS, festival koji već decenijama u Sarajevo donosi drugačije teatarske jezike i perspektive.
Šta za vas znači biti dio tog kontinuiteta, ali i zatvoriti festival predstavom koja se toliko direktno bavi društvom u kojem živimo? Mislite li da MESS danas ima i odgovornost da pomjera granice naše lokalne scene?
Apsolutno. MESS je oduvijek bio festival koji je hrabar, angažovan i otvoren prema različitim umjetničkim formama i stilovima. Festival koji ne šuti i ne boji se postaviti pitanja koja možda nisu uvijek ugodna, ali su važna. Zato mi je posebno značajno što DEINOS zatvara ovogodišnji MESS upravo u godini u kojoj je tema festivala odgovornost.
Odgovornost za mene nije davati odgovore, nego imati hrabrosti postaviti pitanja i ne šutjeti o onome što nas se tiče.
Ples je otjelovljenje slobode – tijelo koje se kreće, zauzima prostor, slijedi impuls i sanja. A mi se u Deinos-u bavimo upravo onim što tu slobodu potiskuje: strahom, kontrolom, nasiljem, prilagođavanjem i šutnjom. I zato mi je sasvim prirodno da je ova priča ispričana kroz ples. 
Za kraj, voljela bih se vratiti na vas kao autoricu. Nakon rada na predstavi koja se toliko bavi strahom i oslobađanjem, zanima me šta je danas vaš najveći umjetnički rizik? Postoji li nešto što biste željeli istražiti, a što do sada nismo vidjeli na sceni?
Trenutno me najviše zanima upravo istraživanje plesne umjetnosti kod nas. Imamo mnogo potencijala, ali još uvijek nemamo dovoljno prostora, produkcije i kontinuiteta da se ples razvija onako kako bi mogao. Mislim da na našoj sceni još nismo ni približno istražili sve što tijelo može reći. Sigurna sam da će se to sada početi mjenjati i radujem se svemu što dolazi.
Vrijeme je da krenemo plesati, da se više radujemo i da vjerujemo onome što nam naše tijelo govori. 
Imamo generaciju koja svakodnevno konzumira ples na TikToku, Instagramu i kroz muzičke spotove, ali to ne znači da kupuje ulaznice za plesne predstave. Šta mislite, gdje gubimo tu publiku i možemo li nešto naučiti iz načina na koji mladi danas doživljavaju pokret?“
Upravo tu najbolje vidimo koliko je potreba za plesom i izražavanjem kroz tijelo prisutna. Ples već postoji u svakodnevnom životu mladih, samo u drugačijem mediju. Zato je pitanje kako tu potrebu prevesti iz digitalnog prostora u prostor živog susreta i ponuditi im ples i kao umjetničko iskustvo. Ne treba očekivati od publike da već poznaje plesni jezik, nego pronaći načine da joj ga priblizimo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
