Vodimo vas iza scene. Iza teatarskih daski, van poznatih stolica i kroz hodnike kojim vjerovatno nikada niste prošetali.

Bonjour.ba je kroz sve svoje rubrike i dosadašnje priče ušao u njihovu srž i donio vam suštinu strasti i svega što sa sobom nose lifestyle, moda, zdravlje i ljepota. Došao je trenutak da osjetite kako kuca srce kulture u Bosni i Hercegovini. Odlučili smo povesti vas sa sobom na jedno putovanje, kojem još nikad niko nije uspio odrediti krajnju tačku. 

Nevena Divčić, novinarka Bonjour ba i Nadine Mičić, glumica

Jeste li spremni zaviriti u garderobere, makeup room i skrivene prolaze pozorišta? Šta su izazovi kostimografima, režiserima i imaju li glumci tremu i nakon hiljaditog izlaska pred publiku? Ako volite kulturu i umjetnost, onda ste sigurno već opremljeni jedinom stvari koja vam je potrebna za polazak na ovaj put - radoznalost. 

Iza scene prvi put idemo sa Nadine Mičić. Predstava "Ljubavnice" će svoje premijerno prikazivanje imati večeras, 11.12. u Kamernom Teatru 55. O ovoj predstavi Sarajevo "šuška" već dugo, nakon prve promjene datuma premijere želja za zauzimanjem mjesta na nekoj od teatarskih stolica postala je još veća jer su svi razgovarali o njoj i dobijali nova saznanja koja su povećavala želju za gledanjem.




Sa Nadine smo, dok se spremala za generalnu probu, razgovarali o svemu što ćete nju i njene kolege poželjeti pitati kada izađete iz Kamernog. 


Predstava „Ljubavnice“ istražuje položaj žena u savremenom društvu. Kako si ti kao glumica doživjela poruku koju nosi? Postoji li neki dio teksta Elfriede Jelinek koji te je posebno dirnuo ili potaknuo na razmišljanje?  

Predstava “Ljubavnice” je nastala po istoimenom romanu nobelovke Elfriede Jelinek koji je napisan 1975. godine. Ističem ovu godinu jer će publika moći vidjeti koliko je roman i dalje strahovito aktualan. Volimo se koristiti terminom savremenog društva, savremene žene i savremenog muškarca, ali istina je da su mnoge naše vrijednosti i načini bivstvovanja i dalje duboko nazadni, uređeni postulatima patrijarhata i normama društva koje je izrazito tradicionalno.

Ovaj fantastični roman je pisan sarkastičnim i provokativnim jezikom, podrugljivo se odnosi prema svim ovim normama i demistifikuje ih. Veliki je izazov misliti i govoriti te replike, ali još veći razumijevanje likova koje igramo. Da vam ne bih isuviše otkrivala, ova predstava se bavi položajem žene iz jednog potpuno drugog rakursa, bavi se iz grča u želudcu, iz naivnosti i zavodljivosti života.




Jovana Tomić je nagrađivana rediteljka s prepoznatljivim stilom. Kakav je bio proces rada s njom? Da li te je u nekom trenutku iznenadila svojim pristupom?  

Moja je želja bila raditi sa Jovanom. Mnogo sam čula o njenom radu kako od kolega iz Srbije, tako i ovdje, s obzirom na to da je prošle godine režirala u SARTR-u. Na prvoj čitaćoj probi sam komentarisala sa kolegama kako me oduševila njena spremnost, vizija, kreativnost i način čitanja i učitavanja djela.

Jovana voli glumce, poštuje njihove kreacije i puše im u krila. Nije neko ko upire u vlastita rješenja, oslanja se i vjeruje glumcima, ali to traži i zauzvrat. Za mene je to zauvijek recept za dobru saradnju. Jovana nije ziceraš, uzbudljiva je i zaigrana rediteljica, zarazna je ta energija i mi smo se kolektivno inficirali.

Publika željno iščekuje premijeru predstave. Kako je njena odgoda uticala na tebe i ostatak ekipe? Da li je to možda stvorilo još prostora da se dublje povežete s pričom i likovima?  

Da ste me ovo pitali prije 15 dana, odgovor bi bio znatno drugačiji. Tada bih vam rekla da je sve upitno i da sam uplašena i skeptična. Ljudi koji se ne bave poslom, vjerujem da teško mogu razumjeti proces nastanka jedne predstave. Za mene je to kao slowmotion neke lokomotive koja kreće. Pa od onog postepenog okretanja svakog kotačića da bi došlo do pokretanja, do onog šištanja i ubrzanog rada. Tako i mi postepeno dolazimo do ultimativne temperature i savršenog sklopa svih kotačića pred premijeru.




Povreda kolegice je zaista bio hladan tuš i lagala bih kad bih rekla da nas nije obeshrabrilo u tom trenu. Ali Jovana je u konačnici donijela odličnu odluku, koja nam je omogućila da se radu vratimo odmorni, sa “odležanim” materijalom, još većim žarom, i najbitnije - zdravom kolegicom.
Jako smo uzbuđeni i jedva čekamo reakcije publike.




„Ljubavnice“ su priča o ženama koje pokušavaju pronaći sebe u svijetu kapitalizma i patrijarhata. Kako možemo pružiti dodatnu podršku umjetnosti u ovim borbama?  

Prije nekoliko dana je objavljena vijest kako u regionu Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje sredstava za kulturu, čitavih 1.3€ po glavi stanovnika. Ta vijest je toliko poražavajuća, za državu koja ima mnogobrojne najveće svjetske nagrade i priznanja, koja je kulturu sačuvala i rasplamsavala u toku opsade, čiji su umjetnici često najbolji ambasadori zemlje. Ali evo, to su sve pitanja za vladajuće strukture, ono što mi kao pojedinci možemo je da podržimo kulturne institucije svojim dolascima na predstave, filmove, izložbe, koncerte. Apsolutno sam sigurna da za svakog postoji nešto, ali treba dati priliku.




Koja je najvažnija poruka koju biste voljeli da publika ponese nakon što pogleda predstavu i utisci se slegnu?  

Mnogo je perspektiva koje će ova predstava nametnuti. Od toga kako mi kao žene njegujemo patrijarhat i održavamo ga živim, do pitanja šta je sreća i da li je uopće moguće dostići? Ko uopće određuje njene okvire? Je li sreća brak, je li sreća imanje djece? Ili je ipak posao? Da li sreća nužno podrazumijeva i krvavi rad? Ovo su samo neka od pitanja koje će publika ponijeti sa sobom, kao i misao - “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari”.




Imaš li neki specifičan ritual ili pripremu koja ti je pomogla da uđeš u ulogu?  

Suštinski ne. U toku procesa volim isprobati što više različitih rješenja i onda dovesti sve u pitanje. Jako volim kostimske odrednice i to je dio procesa kojem se uvijek radujem. Pred samu predstavu, imam klasične rituale zagrijavanja i kontrolu rekvizite.




Šta si naučila o sebi kroz rad na ovoj predstavi i liku koji igraš? Možeš li nam reći nešto više o svom liku?   

Na jednoj od proba sam se pobunila kako moj lik, Brigita, uopće nije voljiva i kako se s njom niko iz publike neće povezati i kako ja njena djela ne mogu opravdati. Tada mi je Jovana rekla da moram pronaći svoj vlastiti mrak, jer ljudi iz nemoći, tuge i bola rade mnoge ružne, ili samo društveni neprihvatljive stvari. Svi mi, imamo taj mrak, i dobro ga je osvijestiti kako bi znali gdje se ta soba u nama nalazi. Volim i želim da utkam sebe u svoj rad, nekad taj dio mene nije lijep.

Što se samog lika tiče, Brigita je žena koju svi znamo, ostrašćena žena vođena snažnom ambicijom koja je usmjerena na ostvarivanje idealnog života. A publika koja odluči pogledati predstavu će vidjeti gdje je ta slika dovede.




Da li postoji neka anegdota s proba koju ćeš dugo pamtiti, a koju možeš podijeliti s nama?   

Ovo su bila dva mjeseca ispunjena konstantnim smijehom pa bih najviše voljela da ste mogli doći na jednu od proba i svjedočiti, jer su neke anegdote neprepričljive. Moja divna ekipa sačinjena od Dine Mušanović, Anje Kraljević, Enesa Kozličića, Borisa Lera na čelu sa rediteljkom Jovanom, i autorskim timom Adisom Vatreš Selimović, Asjom Krsmanović, Tijanom Vignjević, Vladimirom Pejkovićem, našim dragim inspicijentom Senadom Bešićem i cijelom tehnikom i osobljem Kamernog teatra 55, je svaki dan učinila beskrajno zabavnim i ugodnim.




Naučila sam da ne podrazumijevam mirne, radosne i zdrave procese i budem zahvalna na njima.




Zamisli da možeš postaviti jedno pitanje svom liku iz predstave. Šta bi je pitala?  

Izgleda li sreća stvarno tako?




„Ljubavnice“ u jednoj rečenici...  

Ko sam ja mimo društvenih uloga?

* * *

Do skora, 
uživajte u životima koji pišu pozorišne predstave i mijenjajte svijet. 

* * *  
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba

Na petom izdanju Sarajevo Photography Festivala, koji se održava na više gradskih lokacija od 1. do 7. juna, stiže i eminentni zagrebački vizuelni autor Mislav Mironović.

Njegov profesionalni put obilježen je tranzicijom iz svijeta ekstremnog sporta u kreativnu industriju. Karijeru započinje kao profesionalni mountain bike freeride vozač, sarađujući s međunarodnim brendovima kao što su Red Bull, Norco Bikes, Nokia i GoPro. 

U tom periodu razvija snažan osjećaj za vizuelno pripovijedanje kroz rad s kamerom i dokumentovanje pokreta, što kasnije postaje temelj njegovog kreativnog izraza.




Nakon završetka sportske karijere 2014. godine, seli se u New York, a potom u Los Angeles, gdje radi na kreativnim projektima za Red Bull i dodatno usavršava znanje u video produkciji i narativnom oblikovanju slike. Povratkom u Zagreb 2018. godine osniva MM Studio, kreativni studio fokusiran na kreativnu direkciju, video produkciju, fotografiju i stop-motion animaciju.

U okviru Sarajevo Photography Festivala, u petak, 5. juna, s početkom u 11:30 u Olimpijskom muzeju Sarajevo, Mislav Mironović održat će artist talk pod nazivom „POV“, uz podršku Red Bulla. 

Predavanje donosi ličnu priču o nepredvidivim putevima koji vode do uspjeha, kao i o promjeni perspektive, riziku i odlukama koje oblikuju profesionalni i lični razvoj.

Kroz vlastito iskustvo prelaska iz svijeta ekstremnog sporta u kreativnu industriju, Mislav Mironović govorit će o vezi između discipline i igre, te o tome kako se naizgled udaljene discipline mogu spojiti u jedinstven autorski izraz. Njegov rad danas objedinjuje fotografiju, video i režiju, uz snažan utjecaj sportske pozadine vidljiv u dinamici, ritmu i osjećaju za pokret.

Foto: Mislav Mironović

U razgovoru za Bonjour.ba, Mislav ističe da mu je posebno važno iskustvo koje dijeli upravo u regionalnom kontekstu, naglašavajući ulogu festivala poput Sarajevo Photography Festivala u razvoju kreativnih industrija.

„Prvenstveno mi je čast da imam priliku podijeliti svoje iskustvo, pogotovo ako postoji i interes za njim. Ako ono uz to pozitivno utiče na nečiji život, onda to sve ima smisla, što je i djelimično uloga ovakvih festivala. 

Mislim da su ovakvi festivali prijeko potrebni jer daju ljudima novu perspektivu na fotografiju, ali i na život“, navodi Mironović.

Foto: Tomislav Može

Govoreći o regionalnoj kreativnoj i vizuelnoj sceni, smatra da se nalazi u dinamičnom i ubrzanom periodu obilježenom velikom dostupnošću alata i informacija, ali i rizikom uniformnosti.

„Danas stvarno nema puno ograničenja da bi se bavio onim što te iskreno zanima. Informacije su tu, a pitanje je šta ćeš s njima i kojim se motivom vodiš. Rezultat je da se jako puno stvara, ali sve nekako počinje izgledati isto, svi prate trendove. 

Volio bih vidjeti manje, ali kvalitetnije i iskrenije stvari. Mislim da bi to bio dobar razvoj, kako na nacionalnoj tako i na internacionalnoj sceni“, ističe on.

Foto: Mislav Mironović

Poseban segment njegovog predavanja „POV“ odnosi se na promjenu perspektive, koju vidi kao ključni element vlastitog profesionalnog razvoja.

„Promjene perspektive u mom životu bile su kao otključavanje novih mapa istog prostora. Odjednom se promijeni razumijevanje realnosti, okruženja i samog sebe. 

Sve što sam iskreno želio postići meni je u glavi bilo moguće, nemoguće nije postojalo. 

Moja perspektiva je bila: sigurno postoji način, na meni je da ga otkrijem“, kaže Mironović.

Foto: Damiano Levati

Prisjećajući se početaka u mountain bike freeride sportu, naglašava da su upravo granice i rizik ostali konstanta i u kreativnom radu.

„Definitivno sam postao promišljeniji. Na svu sreću! Ali strategija je ostala ista: šta želim, zašto to želim i koji je stvarni motiv. Ako su odgovori iskreni, onda mi je lako zamisliti put do toga. 

Svaki moj projekt koji sam sebi postavim predstavlja pomjeranje granica. Uvijek se bacim izvan komfor zone, pa se snalazim i usput učim ono što mi je potrebno da ga ostvarim. Tek nedavno sam shvatio da je to identično kao i MTB freeride kojim sam se bavio. 

Razmišljaš o vožnji po cijele dane, treniraš i onda se psihički i fizički pripremaš da se suočiš s takmičenjem, odnosno skokovima koje nikada ranije nisi vozio. 

A moraš, kako se kaže, ‘deliverati’. Onda ‘deliveraš’ ili ne. 

Sve je to škola, važno je da si dao sve od sebe“, objašnjava on.

Foto: Tomislav Može

Na pitanje kada je prvi put počeo da razvija interesovanje za vizuelni narativ, Mislav Mironović se vraća na početke i trenutak koji je, kako kaže, u velikoj mjeri odredio njegov profesionalni pravac.

„Jednom prilikom su me pitali kako to da imam najbolje sponzore, a nisam najbolji na svijetu. Tada sam i sam morao razmisliti zašto je to tako. Shvatio sam da sam se tom sportu prvo približio vizuelno. 

Sport je tada postojao u časopisima, na naslovnicama i u rijetkim video klipovima do kojih se teško dolazilo.

U trenutku kada sam prvi put vidio te fotografije i snimke, znao sam da to želim. Od tog trenutka sam morao postati sam sebi trener, fotograf, menadžer, snimatelj i montažer, jer tada gotovo da nije bilo ljudi koji su se bavili tim sportom. 

Zbog toga sam firmama postao zanimljiv i koristan, ulaganje u mene im se isplatilo jer su dobijali više nego što su uložili“, objašnjava Mironović, dodajući da je upravo tada počeo prelaz iz sportskog u autorski rad.

Foto: Mislav Mironović

Govoreći o periodu koji je proveo u New Yorku i Los Angelesu radeći na projektima za Red Bull, ističe da su ti gradovi u velikoj mjeri promijenili njegov pogled na karijeru i način rada.

„New York i Los Angeles su bili katarzični gradovi jer sami po sebi mijenjaju perspektivu, posebno kada dođeš nakon 15 godina karijere kojom se više ne baviš.

Posao zbog kojeg sam otišao tamo nisam dobio. Ali pošto sam u biciklizmu uspio tako što sam ga živio i oslanjao se na sebe, odlučio sam isti pristup primijeniti i tada. Pitao sam se čime želim da se bavim, odredio smjer i krenuo dalje. Vrata su se počela otvarati.

Dobri ljudi ti daju priliku, a ako ponovo ‘ispuniš očekivanja’, kako bi rekao Tom Sachs: ‘nagrada za dobar rad je još posla’. Dobro se dobrima vraća“, navodi on.

Foto: Stephan Bednaić

Na pitanje o odnosu autorskog izraza i rada za globalne brendove, Mironović ističe da je balans između ta dva segmenta naučio kroz američko iskustvo.

„Naučili su me u Americi: jedno za njih, jedno za mene. U radu za brendove uvijek pokušavam unijeti autorski pristup koliko god je to moguće, jer sam i zbog toga angažiran. A u ličnom radu uvijek se vodim time da ono što stvaram prije svega mora imati smisla meni. 

To je moj prostor kreativne slobode.“




Govoreći o osnivanju MM Studija, naglašava da je riječ o prirodnom nastavku njegovog dosadašnjeg profesionalnog puta.

„MM Studio je nastao po povratku u Zagreb i zaokružio je sve čime se bavim cijeli život, a čija je baza vizuelna kreativnost. To je studio koji koristi sve potrebne alate kako bi se realizirala ideja, bilo da je to video, fotografija ili stop-motion. 

Važno je da je sve promišljeno, kreativno i kvalitetno.“

U radu sa sportistima, globalnim brendovima poput Red Bulla, ali i regionalnim kampanjama, pristup ostaje isti, bez obzira na kontekst.

„Uvijek se vodim pitanjem šta bih uradio da sam na njihovom mjestu i koji problem treba riješiti. Te ideje predložim i ne ograničavam se. 

Ako ima smisla i meni i njima, to je idealan spoj.“




Na kraju, kada govori o dugoročnoj održivosti u kreativnoj industriji, Mironović ostaje kratak i jasan:

„Biti svoj.“

Foto: Mislav Mironović

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Mislav Mironović
Sagovornica: Vanja Ratković