TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 11.12.2024.
Vodimo vas iza scene. Iza teatarskih daski, van poznatih stolica i kroz hodnike kojim vjerovatno nikada niste prošetali.
Bonjour.ba je kroz sve svoje rubrike i dosadašnje priče ušao u njihovu srž i donio vam suštinu strasti i svega što sa sobom nose lifestyle, moda, zdravlje i ljepota. Došao je trenutak da osjetite kako kuca srce kulture u Bosni i Hercegovini. Odlučili smo povesti vas sa sobom na jedno putovanje, kojem još nikad niko nije uspio odrediti krajnju tačku. 
Nevena Divčić, novinarka Bonjour ba i Nadine Mičić, glumica
Jeste li spremni zaviriti u garderobere, makeup room i skrivene prolaze pozorišta? Šta su izazovi kostimografima, režiserima i imaju li glumci tremu i nakon hiljaditog izlaska pred publiku? Ako volite kulturu i umjetnost, onda ste sigurno već opremljeni jedinom stvari koja vam je potrebna za polazak na ovaj put - radoznalost. 
Iza scene prvi put idemo sa Nadine Mičić. Predstava "Ljubavnice" će svoje premijerno prikazivanje imati večeras, 11.12. u Kamernom Teatru 55. O ovoj predstavi Sarajevo "šuška" već dugo, nakon prve promjene datuma premijere želja za zauzimanjem mjesta na nekoj od teatarskih stolica postala je još veća jer su svi razgovarali o njoj i dobijali nova saznanja koja su povećavala želju za gledanjem.
Sa Nadine smo, dok se spremala za generalnu probu, razgovarali o svemu što ćete nju i njene kolege poželjeti pitati kada izađete iz Kamernog.
Predstava „Ljubavnice“ istražuje položaj žena u savremenom društvu. Kako si ti kao glumica doživjela poruku koju nosi? Postoji li neki dio teksta Elfriede Jelinek koji te je posebno dirnuo ili potaknuo na razmišljanje?
Predstava “Ljubavnice” je nastala po istoimenom romanu nobelovke Elfriede Jelinek koji je napisan 1975. godine. Ističem ovu godinu jer će publika moći vidjeti koliko je roman i dalje strahovito aktualan. Volimo se koristiti terminom savremenog društva, savremene žene i savremenog muškarca, ali istina je da su mnoge naše vrijednosti i načini bivstvovanja i dalje duboko nazadni, uređeni postulatima patrijarhata i normama društva koje je izrazito tradicionalno.
Ovaj fantastični roman je pisan sarkastičnim i provokativnim jezikom, podrugljivo se odnosi prema svim ovim normama i demistifikuje ih. Veliki je izazov misliti i govoriti te replike, ali još veći razumijevanje likova koje igramo. Da vam ne bih isuviše otkrivala, ova predstava se bavi položajem žene iz jednog potpuno drugog rakursa, bavi se iz grča u želudcu, iz naivnosti i zavodljivosti života.
Jovana Tomić je nagrađivana rediteljka s prepoznatljivim stilom. Kakav je bio proces rada s njom? Da li te je u nekom trenutku iznenadila svojim pristupom?
Moja je želja bila raditi sa Jovanom. Mnogo sam čula o njenom radu kako od kolega iz Srbije, tako i ovdje, s obzirom na to da je prošle godine režirala u SARTR-u. Na prvoj čitaćoj probi sam komentarisala sa kolegama kako me oduševila njena spremnost, vizija, kreativnost i način čitanja i učitavanja djela.
Jovana voli glumce, poštuje njihove kreacije i puše im u krila. Nije neko ko upire u vlastita rješenja, oslanja se i vjeruje glumcima, ali to traži i zauzvrat. Za mene je to zauvijek recept za dobru saradnju. Jovana nije ziceraš, uzbudljiva je i zaigrana rediteljica, zarazna je ta energija i mi smo se kolektivno inficirali.
Publika željno iščekuje premijeru predstave. Kako je njena odgoda uticala na tebe i ostatak ekipe? Da li je to možda stvorilo još prostora da se dublje povežete s pričom i likovima?
Da ste me ovo pitali prije 15 dana, odgovor bi bio znatno drugačiji. Tada bih vam rekla da je sve upitno i da sam uplašena i skeptična. Ljudi koji se ne bave poslom, vjerujem da teško mogu razumjeti proces nastanka jedne predstave. Za mene je to kao slowmotion neke lokomotive koja kreće. Pa od onog postepenog okretanja svakog kotačića da bi došlo do pokretanja, do onog šištanja i ubrzanog rada. Tako i mi postepeno dolazimo do ultimativne temperature i savršenog sklopa svih kotačića pred premijeru.
Povreda kolegice je zaista bio hladan tuš i lagala bih kad bih rekla da nas nije obeshrabrilo u tom trenu. Ali Jovana je u konačnici donijela odličnu odluku, koja nam je omogućila da se radu vratimo odmorni, sa “odležanim” materijalom, još većim žarom, i najbitnije - zdravom kolegicom.
Jako smo uzbuđeni i jedva čekamo reakcije publike.
„Ljubavnice“ su priča o ženama koje pokušavaju pronaći sebe u svijetu kapitalizma i patrijarhata. Kako možemo pružiti dodatnu podršku umjetnosti u ovim borbama?
Prije nekoliko dana je objavljena vijest kako u regionu Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje sredstava za kulturu, čitavih 1.3€ po glavi stanovnika. Ta vijest je toliko poražavajuća, za državu koja ima mnogobrojne najveće svjetske nagrade i priznanja, koja je kulturu sačuvala i rasplamsavala u toku opsade, čiji su umjetnici često najbolji ambasadori zemlje. Ali evo, to su sve pitanja za vladajuće strukture, ono što mi kao pojedinci možemo je da podržimo kulturne institucije svojim dolascima na predstave, filmove, izložbe, koncerte. Apsolutno sam sigurna da za svakog postoji nešto, ali treba dati priliku.
Koja je najvažnija poruka koju biste voljeli da publika ponese nakon što pogleda predstavu i utisci se slegnu?
Mnogo je perspektiva koje će ova predstava nametnuti. Od toga kako mi kao žene njegujemo patrijarhat i održavamo ga živim, do pitanja šta je sreća i da li je uopće moguće dostići? Ko uopće određuje njene okvire? Je li sreća brak, je li sreća imanje djece? Ili je ipak posao? Da li sreća nužno podrazumijeva i krvavi rad? Ovo su samo neka od pitanja koje će publika ponijeti sa sobom, kao i misao - “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari”.
Imaš li neki specifičan ritual ili pripremu koja ti je pomogla da uđeš u ulogu?
Suštinski ne. U toku procesa volim isprobati što više različitih rješenja i onda dovesti sve u pitanje. Jako volim kostimske odrednice i to je dio procesa kojem se uvijek radujem. Pred samu predstavu, imam klasične rituale zagrijavanja i kontrolu rekvizite.
Šta si naučila o sebi kroz rad na ovoj predstavi i liku koji igraš? Možeš li nam reći nešto više o svom liku?
Na jednoj od proba sam se pobunila kako moj lik, Brigita, uopće nije voljiva i kako se s njom niko iz publike neće povezati i kako ja njena djela ne mogu opravdati. Tada mi je Jovana rekla da moram pronaći svoj vlastiti mrak, jer ljudi iz nemoći, tuge i bola rade mnoge ružne, ili samo društveni neprihvatljive stvari. Svi mi, imamo taj mrak, i dobro ga je osvijestiti kako bi znali gdje se ta soba u nama nalazi. Volim i želim da utkam sebe u svoj rad, nekad taj dio mene nije lijep.
Što se samog lika tiče, Brigita je žena koju svi znamo, ostrašćena žena vođena snažnom ambicijom koja je usmjerena na ostvarivanje idealnog života. A publika koja odluči pogledati predstavu će vidjeti gdje je ta slika dovede.
Da li postoji neka anegdota s proba koju ćeš dugo pamtiti, a koju možeš podijeliti s nama?
Ovo su bila dva mjeseca ispunjena konstantnim smijehom pa bih najviše voljela da ste mogli doći na jednu od proba i svjedočiti, jer su neke anegdote neprepričljive. Moja divna ekipa sačinjena od Dine Mušanović, Anje Kraljević, Enesa Kozličića, Borisa Lera na čelu sa rediteljkom Jovanom, i autorskim timom Adisom Vatreš Selimović, Asjom Krsmanović, Tijanom Vignjević, Vladimirom Pejkovićem, našim dragim inspicijentom Senadom Bešićem i cijelom tehnikom i osobljem Kamernog teatra 55, je svaki dan učinila beskrajno zabavnim i ugodnim.
Naučila sam da ne podrazumijevam mirne, radosne i zdrave procese i budem zahvalna na njima.
Zamisli da možeš postaviti jedno pitanje svom liku iz predstave. Šta bi je pitala?
Izgleda li sreća stvarno tako?
„Ljubavnice“ u jednoj rečenici...
Ko sam ja mimo društvenih uloga?
* * *
Do skora,
uživajte u životima koji pišu pozorišne predstave i mijenjajte svijet.
* * *
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Postoji nešto u sarajevskim novembarskim vikendima, neka vrsta tihe dramaturgije grada.
Jesen u Sarajevu nikada ne znači kraj sezone, nego početak one najživlje one u kojoj se ulice pune svjetlima, scene pozivima, a galerije novim pogledima.
Grad je opet u svom prepoznatljivom ritmu. Prostorima se krećemo kao kroz memorijske mape: film kao terapija, galerijski prostor kao tišina, koncert kao oslobađanje, pozorište kao razgovor koji nismo znali da nam treba.
6 događaja posljednjeg ovog vikenda:
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Suočavanje s prošlošću u Meeting Pointu
Tri dana u Meeting Pointu otvaraju se filmom Muškarci ne plaču u petak u 18:00, prikazanim u znak sjećanja na producenta Damira Ibrahimovića, kao snažna studija ratne traume i unutrašnjeg oprosta, uz razgovor Jasmile Žbanić i Alena Drljevića nakon projekcije.
Subotnja večer donosi Gospodina Nika protiv Putina, danskog kandidata za Oscara® koji prati tihu, opasnu pobunu jednog učitelja protiv propagande, nakon čega publika razgovara s producentom Radovanom Sibrtom.
Program se zatvara u nedjelju filmom To je bila samo nezgoda, novim Panahijevim ostvarenjem nagrađenim Zlatnom palmom, trilerom koji kroz potisnuta sjećanja, paranoju i osvetu iscrtava najtamnije zone sjećanja, tačno onako intenzivno kako ovakav vikend i treba završiti.
Hana Dujmović: “Nostalgija djetinjstva” u Historijskom muzeju BiH
Nakon uspjeha prethodne izložbe u Strasbourgu, Hana Dujmović se ovog petka vraća Sarajevu s radovima koji se čitaju kao dnevnik odrastanja u fragmentima: tišina, igra, strah, toplina, nestanci i povratci.
Dress code: crno. Jer publika ovdje nije samo posjetilac, nego dio ritualnog performansa.
I da, u ponedjeljak na Bonjour.ba izlazi naš intervju s Hanom, jedan od onih razgovora u kojima se umjetnost i biografija stapaju bez granice.
Manifesto: “Prodavnica praznine i skladište nježnosti”
Jusuf Hadžifejzović i Lamija Halilagić otvaraju izložbu koja sučeljava dva pojma prazninu i nježnost i postavlja pitanje šta se događa kada se ta dva svijeta nađu u istom prostoru.
Manifesto ostaje jedna od rijetkih galerija u gradu koja svako otvaranje pretvara u mali kulturni događaj, a ova postavka obećava upravo to: prostor gdje tišina ima svoju težinu, a nježnost svoju formu.
U posjeti kod gospodina Greena u SARTR-u
Komad o samoći, predrasudama i potrebi za pripadanjem, koji se čita kao intimna lekcija o tome kako nas odnosi liječe tamo gdje to ne očekujemo.
Igraju Miodrag Miki Trifunov i Alban Ukaj duo koji na sceni drži pažnju bez da podigne ton. Predstava koja se vraća na repertoar uvijek znači isto: publika je tražila još.
Završna noć festivala Dani Jurislava Korenića u Kamernom teatru 55
Večer posvećena teatru koji je živio svojim ritmom, ima svoj šarm: voditelj programa je Nedim Džinović, a završnica pripada Gudačkom kvartetu Kamernog teatra 55, ansamblu koji je ostavio generacijski trag od vremena kada su bili Sarajevski gudački kvartet do današnjeg kolektiva.
Nakon koncerta slijedi druženje u Klubu Kamernog uz DJ LEMANDIER-a i koktel, idealan kraj festivala koji je ove godine donio neočekivanu toplinu i hrabru liniju programa.
Partibrejkersi u Cinemas Slogi
Ako želite energiju stare škole, onu sirovu, bez filtera, bez nostalgije samo energiju koja se troši, znoji i nosi Partibrejkersi se vraćaju na binu Sloge.
Kultni bend čiji su koncerti uvijek više lični nego scenski, i čije pjesme Sarajevo zna napamet. Ovo je onaj koncert koji se ne planira: samo se pojaviš.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
