Vodimo vas iza scene. Iza teatarskih daski, van poznatih stolica i kroz hodnike kojim vjerovatno nikada niste prošetali.

Bonjour.ba je kroz sve svoje rubrike i dosadašnje priče ušao u njihovu srž i donio vam suštinu strasti i svega što sa sobom nose lifestyle, moda, zdravlje i ljepota. Došao je trenutak da osjetite kako kuca srce kulture u Bosni i Hercegovini. Odlučili smo povesti vas sa sobom na jedno putovanje, kojem još nikad niko nije uspio odrediti krajnju tačku. 

Nevena Divčić, novinarka Bonjour ba i Nadine Mičić, glumica

Jeste li spremni zaviriti u garderobere, makeup room i skrivene prolaze pozorišta? Šta su izazovi kostimografima, režiserima i imaju li glumci tremu i nakon hiljaditog izlaska pred publiku? Ako volite kulturu i umjetnost, onda ste sigurno već opremljeni jedinom stvari koja vam je potrebna za polazak na ovaj put - radoznalost. 

Iza scene prvi put idemo sa Nadine Mičić. Predstava "Ljubavnice" će svoje premijerno prikazivanje imati večeras, 11.12. u Kamernom Teatru 55. O ovoj predstavi Sarajevo "šuška" već dugo, nakon prve promjene datuma premijere želja za zauzimanjem mjesta na nekoj od teatarskih stolica postala je još veća jer su svi razgovarali o njoj i dobijali nova saznanja koja su povećavala želju za gledanjem.




Sa Nadine smo, dok se spremala za generalnu probu, razgovarali o svemu što ćete nju i njene kolege poželjeti pitati kada izađete iz Kamernog. 


Predstava „Ljubavnice“ istražuje položaj žena u savremenom društvu. Kako si ti kao glumica doživjela poruku koju nosi? Postoji li neki dio teksta Elfriede Jelinek koji te je posebno dirnuo ili potaknuo na razmišljanje?  

Predstava “Ljubavnice” je nastala po istoimenom romanu nobelovke Elfriede Jelinek koji je napisan 1975. godine. Ističem ovu godinu jer će publika moći vidjeti koliko je roman i dalje strahovito aktualan. Volimo se koristiti terminom savremenog društva, savremene žene i savremenog muškarca, ali istina je da su mnoge naše vrijednosti i načini bivstvovanja i dalje duboko nazadni, uređeni postulatima patrijarhata i normama društva koje je izrazito tradicionalno.

Ovaj fantastični roman je pisan sarkastičnim i provokativnim jezikom, podrugljivo se odnosi prema svim ovim normama i demistifikuje ih. Veliki je izazov misliti i govoriti te replike, ali još veći razumijevanje likova koje igramo. Da vam ne bih isuviše otkrivala, ova predstava se bavi položajem žene iz jednog potpuno drugog rakursa, bavi se iz grča u želudcu, iz naivnosti i zavodljivosti života.




Jovana Tomić je nagrađivana rediteljka s prepoznatljivim stilom. Kakav je bio proces rada s njom? Da li te je u nekom trenutku iznenadila svojim pristupom?  

Moja je želja bila raditi sa Jovanom. Mnogo sam čula o njenom radu kako od kolega iz Srbije, tako i ovdje, s obzirom na to da je prošle godine režirala u SARTR-u. Na prvoj čitaćoj probi sam komentarisala sa kolegama kako me oduševila njena spremnost, vizija, kreativnost i način čitanja i učitavanja djela.

Jovana voli glumce, poštuje njihove kreacije i puše im u krila. Nije neko ko upire u vlastita rješenja, oslanja se i vjeruje glumcima, ali to traži i zauzvrat. Za mene je to zauvijek recept za dobru saradnju. Jovana nije ziceraš, uzbudljiva je i zaigrana rediteljica, zarazna je ta energija i mi smo se kolektivno inficirali.

Publika željno iščekuje premijeru predstave. Kako je njena odgoda uticala na tebe i ostatak ekipe? Da li je to možda stvorilo još prostora da se dublje povežete s pričom i likovima?  

Da ste me ovo pitali prije 15 dana, odgovor bi bio znatno drugačiji. Tada bih vam rekla da je sve upitno i da sam uplašena i skeptična. Ljudi koji se ne bave poslom, vjerujem da teško mogu razumjeti proces nastanka jedne predstave. Za mene je to kao slowmotion neke lokomotive koja kreće. Pa od onog postepenog okretanja svakog kotačića da bi došlo do pokretanja, do onog šištanja i ubrzanog rada. Tako i mi postepeno dolazimo do ultimativne temperature i savršenog sklopa svih kotačića pred premijeru.




Povreda kolegice je zaista bio hladan tuš i lagala bih kad bih rekla da nas nije obeshrabrilo u tom trenu. Ali Jovana je u konačnici donijela odličnu odluku, koja nam je omogućila da se radu vratimo odmorni, sa “odležanim” materijalom, još većim žarom, i najbitnije - zdravom kolegicom.
Jako smo uzbuđeni i jedva čekamo reakcije publike.




„Ljubavnice“ su priča o ženama koje pokušavaju pronaći sebe u svijetu kapitalizma i patrijarhata. Kako možemo pružiti dodatnu podršku umjetnosti u ovim borbama?  

Prije nekoliko dana je objavljena vijest kako u regionu Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje sredstava za kulturu, čitavih 1.3€ po glavi stanovnika. Ta vijest je toliko poražavajuća, za državu koja ima mnogobrojne najveće svjetske nagrade i priznanja, koja je kulturu sačuvala i rasplamsavala u toku opsade, čiji su umjetnici često najbolji ambasadori zemlje. Ali evo, to su sve pitanja za vladajuće strukture, ono što mi kao pojedinci možemo je da podržimo kulturne institucije svojim dolascima na predstave, filmove, izložbe, koncerte. Apsolutno sam sigurna da za svakog postoji nešto, ali treba dati priliku.




Koja je najvažnija poruka koju biste voljeli da publika ponese nakon što pogleda predstavu i utisci se slegnu?  

Mnogo je perspektiva koje će ova predstava nametnuti. Od toga kako mi kao žene njegujemo patrijarhat i održavamo ga živim, do pitanja šta je sreća i da li je uopće moguće dostići? Ko uopće određuje njene okvire? Je li sreća brak, je li sreća imanje djece? Ili je ipak posao? Da li sreća nužno podrazumijeva i krvavi rad? Ovo su samo neka od pitanja koje će publika ponijeti sa sobom, kao i misao - “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari”.




Imaš li neki specifičan ritual ili pripremu koja ti je pomogla da uđeš u ulogu?  

Suštinski ne. U toku procesa volim isprobati što više različitih rješenja i onda dovesti sve u pitanje. Jako volim kostimske odrednice i to je dio procesa kojem se uvijek radujem. Pred samu predstavu, imam klasične rituale zagrijavanja i kontrolu rekvizite.




Šta si naučila o sebi kroz rad na ovoj predstavi i liku koji igraš? Možeš li nam reći nešto više o svom liku?   

Na jednoj od proba sam se pobunila kako moj lik, Brigita, uopće nije voljiva i kako se s njom niko iz publike neće povezati i kako ja njena djela ne mogu opravdati. Tada mi je Jovana rekla da moram pronaći svoj vlastiti mrak, jer ljudi iz nemoći, tuge i bola rade mnoge ružne, ili samo društveni neprihvatljive stvari. Svi mi, imamo taj mrak, i dobro ga je osvijestiti kako bi znali gdje se ta soba u nama nalazi. Volim i želim da utkam sebe u svoj rad, nekad taj dio mene nije lijep.

Što se samog lika tiče, Brigita je žena koju svi znamo, ostrašćena žena vođena snažnom ambicijom koja je usmjerena na ostvarivanje idealnog života. A publika koja odluči pogledati predstavu će vidjeti gdje je ta slika dovede.




Da li postoji neka anegdota s proba koju ćeš dugo pamtiti, a koju možeš podijeliti s nama?   

Ovo su bila dva mjeseca ispunjena konstantnim smijehom pa bih najviše voljela da ste mogli doći na jednu od proba i svjedočiti, jer su neke anegdote neprepričljive. Moja divna ekipa sačinjena od Dine Mušanović, Anje Kraljević, Enesa Kozličića, Borisa Lera na čelu sa rediteljkom Jovanom, i autorskim timom Adisom Vatreš Selimović, Asjom Krsmanović, Tijanom Vignjević, Vladimirom Pejkovićem, našim dragim inspicijentom Senadom Bešićem i cijelom tehnikom i osobljem Kamernog teatra 55, je svaki dan učinila beskrajno zabavnim i ugodnim.




Naučila sam da ne podrazumijevam mirne, radosne i zdrave procese i budem zahvalna na njima.




Zamisli da možeš postaviti jedno pitanje svom liku iz predstave. Šta bi je pitala?  

Izgleda li sreća stvarno tako?




„Ljubavnice“ u jednoj rečenici...  

Ko sam ja mimo društvenih uloga?

* * *

Do skora, 
uživajte u životima koji pišu pozorišne predstave i mijenjajte svijet. 

* * *  
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo