TEKST: Nevena Divčić
DATUM OBJAVE: 11.12.2024.
Vodimo vas iza scene. Iza teatarskih daski, van poznatih stolica i kroz hodnike kojim vjerovatno nikada niste prošetali.
Bonjour.ba je kroz sve svoje rubrike i dosadašnje priče ušao u njihovu srž i donio vam suštinu strasti i svega što sa sobom nose lifestyle, moda, zdravlje i ljepota. Došao je trenutak da osjetite kako kuca srce kulture u Bosni i Hercegovini. Odlučili smo povesti vas sa sobom na jedno putovanje, kojem još nikad niko nije uspio odrediti krajnju tačku. 
Nevena Divčić, novinarka Bonjour ba i Nadine Mičić, glumica
Jeste li spremni zaviriti u garderobere, makeup room i skrivene prolaze pozorišta? Šta su izazovi kostimografima, režiserima i imaju li glumci tremu i nakon hiljaditog izlaska pred publiku? Ako volite kulturu i umjetnost, onda ste sigurno već opremljeni jedinom stvari koja vam je potrebna za polazak na ovaj put - radoznalost. 
Iza scene prvi put idemo sa Nadine Mičić. Predstava "Ljubavnice" će svoje premijerno prikazivanje imati večeras, 11.12. u Kamernom Teatru 55. O ovoj predstavi Sarajevo "šuška" već dugo, nakon prve promjene datuma premijere želja za zauzimanjem mjesta na nekoj od teatarskih stolica postala je još veća jer su svi razgovarali o njoj i dobijali nova saznanja koja su povećavala želju za gledanjem.
Sa Nadine smo, dok se spremala za generalnu probu, razgovarali o svemu što ćete nju i njene kolege poželjeti pitati kada izađete iz Kamernog.
Predstava „Ljubavnice“ istražuje položaj žena u savremenom društvu. Kako si ti kao glumica doživjela poruku koju nosi? Postoji li neki dio teksta Elfriede Jelinek koji te je posebno dirnuo ili potaknuo na razmišljanje?
Predstava “Ljubavnice” je nastala po istoimenom romanu nobelovke Elfriede Jelinek koji je napisan 1975. godine. Ističem ovu godinu jer će publika moći vidjeti koliko je roman i dalje strahovito aktualan. Volimo se koristiti terminom savremenog društva, savremene žene i savremenog muškarca, ali istina je da su mnoge naše vrijednosti i načini bivstvovanja i dalje duboko nazadni, uređeni postulatima patrijarhata i normama društva koje je izrazito tradicionalno.
Ovaj fantastični roman je pisan sarkastičnim i provokativnim jezikom, podrugljivo se odnosi prema svim ovim normama i demistifikuje ih. Veliki je izazov misliti i govoriti te replike, ali još veći razumijevanje likova koje igramo. Da vam ne bih isuviše otkrivala, ova predstava se bavi položajem žene iz jednog potpuno drugog rakursa, bavi se iz grča u želudcu, iz naivnosti i zavodljivosti života.
Jovana Tomić je nagrađivana rediteljka s prepoznatljivim stilom. Kakav je bio proces rada s njom? Da li te je u nekom trenutku iznenadila svojim pristupom?
Moja je želja bila raditi sa Jovanom. Mnogo sam čula o njenom radu kako od kolega iz Srbije, tako i ovdje, s obzirom na to da je prošle godine režirala u SARTR-u. Na prvoj čitaćoj probi sam komentarisala sa kolegama kako me oduševila njena spremnost, vizija, kreativnost i način čitanja i učitavanja djela.
Jovana voli glumce, poštuje njihove kreacije i puše im u krila. Nije neko ko upire u vlastita rješenja, oslanja se i vjeruje glumcima, ali to traži i zauzvrat. Za mene je to zauvijek recept za dobru saradnju. Jovana nije ziceraš, uzbudljiva je i zaigrana rediteljica, zarazna je ta energija i mi smo se kolektivno inficirali.
Publika željno iščekuje premijeru predstave. Kako je njena odgoda uticala na tebe i ostatak ekipe? Da li je to možda stvorilo još prostora da se dublje povežete s pričom i likovima?
Da ste me ovo pitali prije 15 dana, odgovor bi bio znatno drugačiji. Tada bih vam rekla da je sve upitno i da sam uplašena i skeptična. Ljudi koji se ne bave poslom, vjerujem da teško mogu razumjeti proces nastanka jedne predstave. Za mene je to kao slowmotion neke lokomotive koja kreće. Pa od onog postepenog okretanja svakog kotačića da bi došlo do pokretanja, do onog šištanja i ubrzanog rada. Tako i mi postepeno dolazimo do ultimativne temperature i savršenog sklopa svih kotačića pred premijeru.
Povreda kolegice je zaista bio hladan tuš i lagala bih kad bih rekla da nas nije obeshrabrilo u tom trenu. Ali Jovana je u konačnici donijela odličnu odluku, koja nam je omogućila da se radu vratimo odmorni, sa “odležanim” materijalom, još većim žarom, i najbitnije - zdravom kolegicom.
Jako smo uzbuđeni i jedva čekamo reakcije publike.
„Ljubavnice“ su priča o ženama koje pokušavaju pronaći sebe u svijetu kapitalizma i patrijarhata. Kako možemo pružiti dodatnu podršku umjetnosti u ovim borbama?
Prije nekoliko dana je objavljena vijest kako u regionu Bosna i Hercegovina izdvaja najmanje sredstava za kulturu, čitavih 1.3€ po glavi stanovnika. Ta vijest je toliko poražavajuća, za državu koja ima mnogobrojne najveće svjetske nagrade i priznanja, koja je kulturu sačuvala i rasplamsavala u toku opsade, čiji su umjetnici često najbolji ambasadori zemlje. Ali evo, to su sve pitanja za vladajuće strukture, ono što mi kao pojedinci možemo je da podržimo kulturne institucije svojim dolascima na predstave, filmove, izložbe, koncerte. Apsolutno sam sigurna da za svakog postoji nešto, ali treba dati priliku.
Koja je najvažnija poruka koju biste voljeli da publika ponese nakon što pogleda predstavu i utisci se slegnu?
Mnogo je perspektiva koje će ova predstava nametnuti. Od toga kako mi kao žene njegujemo patrijarhat i održavamo ga živim, do pitanja šta je sreća i da li je uopće moguće dostići? Ko uopće određuje njene okvire? Je li sreća brak, je li sreća imanje djece? Ili je ipak posao? Da li sreća nužno podrazumijeva i krvavi rad? Ovo su samo neka od pitanja koje će publika ponijeti sa sobom, kao i misao - “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari”.
Imaš li neki specifičan ritual ili pripremu koja ti je pomogla da uđeš u ulogu?
Suštinski ne. U toku procesa volim isprobati što više različitih rješenja i onda dovesti sve u pitanje. Jako volim kostimske odrednice i to je dio procesa kojem se uvijek radujem. Pred samu predstavu, imam klasične rituale zagrijavanja i kontrolu rekvizite.
Šta si naučila o sebi kroz rad na ovoj predstavi i liku koji igraš? Možeš li nam reći nešto više o svom liku?
Na jednoj od proba sam se pobunila kako moj lik, Brigita, uopće nije voljiva i kako se s njom niko iz publike neće povezati i kako ja njena djela ne mogu opravdati. Tada mi je Jovana rekla da moram pronaći svoj vlastiti mrak, jer ljudi iz nemoći, tuge i bola rade mnoge ružne, ili samo društveni neprihvatljive stvari. Svi mi, imamo taj mrak, i dobro ga je osvijestiti kako bi znali gdje se ta soba u nama nalazi. Volim i želim da utkam sebe u svoj rad, nekad taj dio mene nije lijep.
Što se samog lika tiče, Brigita je žena koju svi znamo, ostrašćena žena vođena snažnom ambicijom koja je usmjerena na ostvarivanje idealnog života. A publika koja odluči pogledati predstavu će vidjeti gdje je ta slika dovede.
Da li postoji neka anegdota s proba koju ćeš dugo pamtiti, a koju možeš podijeliti s nama?
Ovo su bila dva mjeseca ispunjena konstantnim smijehom pa bih najviše voljela da ste mogli doći na jednu od proba i svjedočiti, jer su neke anegdote neprepričljive. Moja divna ekipa sačinjena od Dine Mušanović, Anje Kraljević, Enesa Kozličića, Borisa Lera na čelu sa rediteljkom Jovanom, i autorskim timom Adisom Vatreš Selimović, Asjom Krsmanović, Tijanom Vignjević, Vladimirom Pejkovićem, našim dragim inspicijentom Senadom Bešićem i cijelom tehnikom i osobljem Kamernog teatra 55, je svaki dan učinila beskrajno zabavnim i ugodnim.
Naučila sam da ne podrazumijevam mirne, radosne i zdrave procese i budem zahvalna na njima.
Zamisli da možeš postaviti jedno pitanje svom liku iz predstave. Šta bi je pitala?
Izgleda li sreća stvarno tako?
„Ljubavnice“ u jednoj rečenici...
Ko sam ja mimo društvenih uloga?
* * *
Do skora,
uživajte u životima koji pišu pozorišne predstave i mijenjajte svijet.
* * *
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
