TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 19.3.2026.
Ovaj mjesec u našoj rubrici Kultura bio je obilježen formatima koji su nas vodili iza kulisa predstava, u razgovore s umjetnicima i u procese nastanka priča koje tek trebaju stati pred publiku. Upravo zato mart zaokružujemo jednim od naslova koji se već sada izdvaja kao važan trenutak domaće pozorišne scene.
Predstava Preobrazba, koja će premijerno biti izvedena 24. marta u SARTR-u, otvara teme doma, naslijeđa, slobode i svega onoga što iz porodice nosimo i kada mislimo da smo od toga odmakli.
Kroz fragmente jedne ženske priče, ova predstava istražuje ono što nam je dato, ono protiv čega se bunimo i ono što ipak, svjesno ili ne, nastavljamo nositi dalje.
Uoči premijere razgovarali smo s dramaturginjom Teodorom Marković, kao i s glumicama Selmom Alispahić, Hanom Zrno, Mateom Mavrak, Anom Miom Karić i Džanom Džanić. Njihovi odgovori otvorili su prostor za razgovor o slobodi, identitetu, pripadanju i pitanju koje se provlači kroz cijelu predstavu:
Gdje završava ono što smo naslijedili, a gdje počinje ono što biramo sami?
Proces nastanka predstave još je u toku, ali već sada je jasno da Preobrazba ne govori samo o jednoj porodici ili jednoj junakinji. Ona govori o generacijama žena, o tihim obrascima koji se prenose, o pobuni, pripadanju i hrabrosti da se vlastiti život ispiše drugačije.
U nastavku donosimo razgovor s autorskim i glumačkim timom predstave, kroz koji se otvaraju i intimna i univerzalna pitanja od porodičnog naslijeđa i identiteta do slobode, doma i onoga što ostaje upisano u nama.
U predstavi se svaka scena gradi kao varijacija porodične fotografije, koja se stalno mijenja i razigrava.
Kako je nastala ta ideja i šta vam je bilo važno da se kroz taj vizuelni koncept kaže o sjećanju, naslijeđu i istini koju nosimo iz porodice?
Oduvijek me je fascinirao sukob između onoga što nosimo iz porodičnog nasljeđa i onoga što nas sredina oblikuje da postanemo. To pitanje šta u nama dominira, nasljedno ili stečeno, stalno mi se vraća. Porodica je nešto što je u potpunosti determinisano: ne biramo ni roditelje, ni okolnosti u koje ćemo se roditi, kao što ni oni ne znaju kakvo će dijete dobiti.
Ovaj tekst je specifičan jer, pored tog univerzalnog pitanja, otvara i temu usvajanja, rušenja tabua i prihvatanja drugog i drugačijeg. Bavi se i idejom spašavanja života i ljudskosti iznad patrijarhalnih normi koje jedna manja sredina može da nametne, posebno ženi.
U središtu je i stalna borba da ne pristajemo na ono što nam je nametnuto kroz rigidne i danas, rekla bih, prilično sumanute modele vaspitanja i formiranja ličnosti.
Što se tiče vizuelnog koncepta, to je prije svega polje rediteljskog promišljanja, ali smo u bliskoj saradnji došli do ideje da svi ljudi koji prolaze kroz naš život čine jedan složen portret našeg postojanja. Oni se mijenjaju, struje, dobijaju različite oblike i funkcije u zavisnosti od faze našeg sazrijevanja.
Koliko god da sam se u životu odmakla od svoje porodice, ne mogu reći da sam ikada u potpunosti napustila okvire u kojima sam vaspitana. Sa nekima se grčevito borim, neke pokušavam da preoblikujem i unaprijedim.
Uz to, i sama sjećanja su nestabilna, mijenjaju se, prilagođavaju, često kroz priče koje se prenose s koljena na koljeno. Fascinantno mi je kako iste porodične priče dobijaju potpuno nova značenja u zavisnosti od generacije koja ih pripovijeda.
Svi ti slojevi, nasljeđe, izbor, sjećanje, tumačenje, ušli su u ovaj tekst. Nadam se da će publika imati priliku da vizuelno učestvuje u formiranju jednog porodičnog portreta i da u njemu prepozna, ili barem nasluti, djelić sopstvene priče.
Da li se tokom rada na scenskoj verziji promijenilo vaše viđenje teksta u odnosu na njegovu izvornu, dramsku formu?
Prošlo je skoro dvije godine od trenutka kada sam napisala ovaj tekst i moram priznati da ga danas čitam s izvjesnim otklonom, kao da je u pitanju nečije tuđe djelo. Više ga ne proživljavam emotivno na isti način kroz samo čitanje, ali svaki put kada tekst oživi na sceni, kroz glumce i njihovu interpretaciju, on ponovo ulazi u fazu proživljavanja.
Kada se nešto živo dešava pred mojim očima, teme koje su me u trenutku pisanja duboko doticale ponovo mi se vraćaju, možda čak i snažnije.
To, naravno, ne znači da su mi te teme danas nebitne, već da sam u drugoj fazi života, u kojoj me neke nove stvari trenutno više inspirišu za stvaranje. Ipak, ne bih rekla da se scenska verzija suštinski razlikuje od onoga što sam napisala, niti od moje autorske pozicije u trenutku nastanka teksta.
Luka i ja smo bili kolege na master studijama kada sam počela da pišem ovaj komad. Tekst je nastao kao moj master rad i Luka je bio uz mene od samog početka, od prve scene do završne verzije teksta. Prošlo je oko godinu i po dana prije nego što su počele probe u SARTR-u. 
U međuvremenu smo imali scensko čitanje u Ateljeu 212, kao i pripreme za festival u Gracu. Upravo su ta scenska čitanja i pripreme uticale na to da zajedno intenzivno promišljamo tekst i da se postepeno usaglašavamo oko njegovog vizuelnog i scenskog otjelotvorenja.
Ono što me je posebno i veoma prijatno iznenadilo jeste glumačka izvedba. Već sam poznavala rad našeg glumačkog tima i znala koliki je njihov talenat, ali su me tokom proba dodatno očarali svojom posvećenošću, radom i, prije svega, vjerom u tekst. Vjerom da to što sam napisala može da bude nešto novo i važno na sceni.
Za mene, kao spisateljicu, ta vjera tima je preduslov za bilo kakav zajednički rad, da moje viđenje istine bude prepoznato i prihvaćeno kao ravnopravno.
Zato me njihov talenat i dalje iznenađuje na svakoj probi. Način na koji izgovaraju i proživljavaju moje rečenice daje tekstu novo, ljepše i, usudila bih se reći, uzvišenije značenje nego što je ikada imao samo na papiru.
Selma, kako vi kao glumica s velikim iskustvom čitate ovu priču u odnosu na savremeni trenutak u kojem živimo?
Predstava se bavi univerzalnim temama kao što su porijeklo, odrastanje, nesretne ljubavi, sazrijevanje, odnos sa roditeljima, pronalaženje vlastitog puta, povratak suštini i na suptilan način dodiruje još neke teme ispod tih tema. Niko od nas ne može pobjeći od transgeneracijskih trauma koje su upisane u naš DNK samim rođenjem, ali je uvijek pitanje šta učinimo s onim što nam je dato.
Da li to što je sudbina prihvatamo zdravo za gotovo ili ipak kreiramo vlastitu sudbinu i pokušavamo utjecati svojim izborima na ishode i rezultate svog života.
Danas, kao i prije tri stotine godina, mlada žena se susreće s velikim izazovima ukoliko želi sama, hrabro i neovisno ispisati priču svog života. Sredina i okolnosti rijetko su naklonjeni svima onima koji tragaju za slobodom. Slobodom od naslijeđa, tradicije, uskih pogleda na život, predrasuda.
Niko ne poriče da je tradicija dobra ukoliko koriguje sadašnjost i informira budućnost, ali ako postane uteg koji nosimo zato što to sredina od nas očekuje, a sve u nama se buni protiv toga, onda može postati samo izvor duboke nesreće. A svi valjda tragamo za nekom srećom, a sreća dolazi iz slobode.
Ovo je priča o traganju za slobodom.
Šta vam je u radu na Preobrazbi bilo najzahtjevnije emocionalno ili konceptualno i zašto?
Imam prilično bogato profesionalno iskustvo, tako da ništa ne ocjenjujem kao teško i zahtjevno. Mogu samo govoriti o onome što mi je uzbudljivo, provokativno, emotivno, drago i bitno.
Tekst Teodore Marković je jedan uzbudljiv i neobičan materijal koji govori o snažnim emotivnim iskustvima, ali vrlo fragmentarno. On secira sjećanje, neposredno iskustvo, ali i želje, kao projekcije budućnosti, na način da kombinuje zvuk narodne poezije, svakodnevnog govora i tišine kao neminovnosti.
Tako se i glumčevo tijelo mora prilagoditi tom zvuku, misao mora biti precizna, emocije čas vrlo zatomljene, čas vrlo jake i ranjive, otvorene do kraja, i sve se to mora na kraju spojiti u jednu harmoničnu muziku priče o nečijem životu.
To je izazov, a ja volim izazove, ne volim se uljuljkivati u sigurnost iskustva, volim raditi s mladim ljudima koji traže svoje mjesto u životu, u svijetu umjetnosti, volim ljude koji se bore da se njihov glas čuje. I takve ću svojim radom uvijek podržati.
Postoje li trenuci u procesu rada koji su vas natjerali da drugačije razmislite o temi naslijeđa i porodičnih obrazaca?
Tokom rada na predstavi često smo se vraćali pitanju koliko su obrasci koje naslijedimo od porodice zapravo duboko upisani u nas, čak i onda kada mislimo da smo od njih daleko. Proces proba je otvorio mnogo razgovora o tome koliko toga u našem ponašanju, reakcijama ili izborima dolazi iz mjesta koje nismo svjesno birali, nego smo ga jednostavno naslijedili.
Znala sam se zateći u scenama, u situacijama koje sam lično proživjela na gotovo isti način, mnogo puta. U tom smislu, rad na predstavi me podsjetio koliko su porodični obrasci često tihi i nevidljivi, ali istovremeno snažno oblikuju način na koji živimo. 
Tu su odnosi sa majkom, prijateljicama, momkom, profesorima, sredinom u kojoj si se, po sreći ili nesreći, rodio, i svim ljudima koji dolaze i odlaze iz našeg života, a ipak za sobom ostavljaju neki trag, neki pečat.
Možda je najzanimljiviji upravo taj trenutak prepoznavanja: kada shvatiš da nešto što si uvijek smatrao ličnim zapravo ima svoje korijene mnogo prije tebe.
Tada se otvara i drugo pitanje, koliko smo spremni da te obrasce preispitamo i da li imamo hrabrosti da ih promijenimo.
Da li postoji neka ideja ili rečenica iz teksta koja vam je tokom rada ostala posebno bliska?
Ono što mi je tokom rada na predstavi ostalo posebno blisko jeste ideja da žena ima pravo da ne pristane na naslijeđeni obrazac, čak i onda kada je on duboko ukorijenjen. U tom smislu, kroz cijeli proces me pratilo pitanje: gdje završava ono što smo naslijedili, a gdje počinje ono što smo mi sami.
Voljela bih da se svaka djevojčica, tinejdžerka, majka ili baka može prepoznati u fazama života kroz koje prolazi i moj lik, u onima u kojima je možda već bila, u kojima jeste ili u kojima će tek biti. I možda da upravo kroz to prepoznavanje sebi postavi pitanje da li nešto može promijeniti u fazama koje dolaze.
Likovi u predstavi funkcionišu kao dio porodičnog portreta koji se stalno mijenja.
Kako si pronalazila ravnotežu između individualne priče svog lika i kolektivnog narativa predstave?
Preobrazba je tekst koji se bavi upravo suštinom svog naslova, odrastanjem, promjenom i pitanjem identiteta i pripadnosti. Ja na odrastanje gledam kao na jedan cjeloživotni proces sazrijevanja, u kojem nas neprestano oblikuju ljudi oko nas i okolnosti u kojima se nalazimo. Baš kao kad gledamo zajedničke fotografije, pa shvatimo da smo i mi danas ogledalo onih koji su u našem životu ostavili trag. Bilo da su nam po rođenju dati ili smo ih sami kroz život birali.
Svako ostavi neki svoj lični pečat, zamrznuti trag u vremenu, koji se onda u nama fragmentarno oslikava. Tako je i sa likovima u ovom tekstu.
Prvi put imam priliku igrati lik u kojem je sadržano više uloga. Glumački je to posebno izazovno i zanimljivo, čemu dodatno doprinosi takozvani ženski princip na kojem tekst počiva. Svi ženski likovi snažno su povezani i isprepleteni svim onim tankim nitima korijenja naših pretkinja.
Ravnoteža među likovima u ovom tekstu leži upravo u tome što svi oni, zajedničkim snagama, postepeno grade kolektivni narativ cijele predstave i, u konačnici, kreiraju prostor za jedno odrastanje, mnogo novih identiteta, mnogo pripadnosti i stalnih novih početaka u malim krugovima, koji se, kao i u životu, nikada zaista do kraja ne zatvaraju.
Koliko vam je rad na ovom projektu otvorio nova pitanja o identitetu, domu i pripadanju?
Svakako da jeste, o svemu navedenom, ali ono zbog čega toliko volim pozorište i glumački posao je, između ostalog, to što uvijek nađemo odgovore na sva pitanja.
Kroz kompleksnu glumačku igru u Preobrazbi se istovremeno i fragmentarno prepliću odgovori na pitanja o pripadnosti, domu i identitetu, i to je ono što mislim da je pokretačka snaga ovog teksta. Odrastanje je često bolan i težak proces. Možda i jedan od najtežih kroz koji prolazimo. Treba imati snage presjeći sve figurativne i stvarne pupčane vrpce u procesu sazrijevanja.
Snaga leži i u onima kojima se okružimo, ali i u nama samima. Ovaj nas tekst podsjeća na to koliko je važno vjerovati u vlastitu snagu, ali i savladati vještinu preuzimanja odgovornosti u donošenju vlastitih odluka. Ova bi predstava, u konačnici, trebala biti podsjetnik na to da je sudbinski određeno samo ono u šta i sami odlučimo vjerovati.
Preobrazba se poigrava formom od bajke do tragedije.
Kako si doživjela taj žanrovski pomak tokom procesa rada i kako se on odrazio na tvoju glumačku interpretaciju?
Život sam po sebi svima nam je unaprijed žanrovski različito predodređen. Od bajke do tragedije, komedije, apsurda, opet bajke, naizmjenično. Specifično je da smo nas tri zajednički gradile jednu ulogu.
Mi igramo tri lika koji funkcionišu samo kao jedna cjelina. One su nekad glas osude, nekad podrške, nekad kao najava onog što će se desiti u budućnosti. To je jedan zajednički glas koji se rascijepi na tri dijela da bi postao moćniji i dominantniji.
Da li postoji scena ili trenutak u predstavi koji ti je posebno blizak, čak i izvan same uloge?
U mladosti svi žurimo za promjenama. Novi ljudi, nova mjesta, novu snovi. Uvjerenje da ćemo sve svoje želje ispuniti u punom kapacitetu. Sazrijevanje nas čini spremnijim na lične kompromise i prihvatanje činjenice da ce neke želje zauvijek ostati neostvarene.
Većina nas kroz život shvati da veliko htijenje, trud, upornost....jesu dobri preduslovi za ostvarenje cilja. Ali ga ne garantuju.
Preobrazba se snažno oslanja na kolektivnu igru i porodičnu dinamiku. Kako ste gradili svoj lik unutar tog zajedničkog porodičnog portreta, a da pritom zadržite njegovu individualnost?
Tekst je pisan fragmentarno i prati različite faze života jedne žene, od rođenja, zatim dječijih maštanja i snova, preko adolescentskih nesigurnosti, sve do sazrijevanja i dilema koje odrasli život nosi.
Okosnicu dramskog u Preobrazbi predstavlja društvo, odnosno oni kojima je glavna junakinja okružena i koji se trude da joj nametnu već poznate i ustaljene patrijarhalne norme ponašanja, dok ona, usprkos svemu tome, pokušava osvojiti vlastitu slobodu.
Ja igram više likova koji su u službi tih prepreka postavljenih pred glavnu junakinju. Inspiraciju pronalazim upravo u dinamičnoj partnerskoj igri sa svojim kolegicama, gdje tražim individualne karakteristike unutar dramaturški zadanog i scenski uspostavljenog jednoglasja.
Da li vas je rad na ovoj predstavi naveo da drugačije razmišljate o ulozi koju porodica ima u formiranju identiteta, posebno u kontekstu očekivanja koja se često ne izgovaraju naglas?
U mladosti svi žurimo za promjenama. Novi ljudi, nova mjesta, novi snovi. Uvjerenje da ćemo sve svoje želje ispuniti u punom kapacitetu. Sazrijevanje nas čini spremnijim na lične kompromise i prihvatanje činjenice da će neke želje zauvijek ostati neostvarene. Većina nas kroz život shvati da veliko htijenje, trud i upornost jesu dobri preduslovi za ostvarenje cilja, ali ga ne garantuju.
Porodica svakako ima ključnu ulogu u formiranju identiteta osobe. Individualne pobune i kreativna snaga volje pojedinca da se odupre onome što mu se ne sviđa važne su pozorišne teme.
Osvijestiti i problematizirati ono naslijeđeno u nama što nam ne donosi dobro, odbaciti te terete prenošene s koljena na koljeno, skrenuti sa već utabanih staza patrijarhata i ići svojim putem, vrijedno je poštovanja.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Septembar ulazi u posljednju sedmicu, a mi smo izdvojili ono što još stignemo pogledati, poslušati i doživjeti prije nego kalendar prebacimo na oktobar.
Septembar u Sarajevu ima pomalo čudan kulturni status. Tek smo izašli iz mjeseca u kojem grad sedmicama funkcioniše oko projekcija, crvenih tepiha, gostovanja i kasnih večeri, pa bi bilo sasvim logično očekivati mali predah. Ove godine ga, čini se, nećemo dobiti.
Umjesto postfestivalske tišine, ulazimo gotovo direktno u novu teatarsku sezonu. Sarajevo Fest otvorio je mjesec, nova pozorišna scena tek podiže svoju prvu zavjesu, a predstave će se tokom septembra smjenjivati gotovo iz večeri u večer. A onda, taman kada pomislimo da smo napravili plan mjeseca, dolaze večeri zbog kojih ćemo iz Sarajeva gledati prema Mostaru i ostatku BiH.
Zato ovaj tekst ne tretiramo kao završenu listu, nego kao KULTURA.radar za septembar. Sada nam je ostala posljednja sedmica mjeseca i ona je, srećom, daleko od prazne. Još stignemo na balet, uhvatiti posljednje izvedbe jednog od najtraženijih novih teatarskih naslova, glasati za neka nova imena elektronske scene i kraj septembra dočekati uz mjuzikl koji se nakon ljetne pauze vraća pred sarajevsku publiku.
A ispod toga ostavljamo i ostatak mjeseca kakav je bio, kao mali dnevnik svega što je u septembru prošlo kroz scene, trgove, muzeje, festivalske lokacije i gradove širom BiH.
17. Balet Fest Sarajevo ulazi u završnicu, a posljednja festivalska večer rezervisana je za jedan od najpoznatijih naslova klasičnog baleta. U subotu, 26. septembra u 19:30, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena „Giselle“ Adolphea Adama, u koreografiji i režiji Edine Papo, prema Petipi, Coralliju i Perrotu.
Naslovnu ulogu Giselle igra prvakinja Baleta NPS Tamara Ljubičić, dok u ulozi grofa Albrechta gostuje Lev Semenov, prvak Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu. Predstava će biti izvedena uz pratnju Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom Darija Vučića, a na sceni su i solisti i ansambl Baleta NPS.
Time Balet Fest zatvara izdanje koje je tokom septembra spojilo izložbu, gostujuće plesne produkcije, razgovore o baletnoj umjetnosti i različite savremene pristupe plesu, da bi finale ipak prepustio klasiku koji na sarajevskoj sceni ima dugu istoriju izvođenja.
Za posljednje dvije večeri septembra već imamo plan. „Sarajevo, moje drago“ vraća se u Narodno pozorište Sarajevo 29. i 30. septembra u 19:30, nakon ljetne pauze i više od 5.500 dosadašnjih gledalaca.
Mjuzikl Zlatana Fazlića Fazle, u režiji Dine Mustafića, ponovo se izvodi uz Sarajevsku filharmoniju, veliki glumački ansambl, Balet i Hor Opere NPS, bend i hip-hop plesače Fresh Generation. Po interesu publike već se svrstava među najuspješnije repertoarske projekte Narodnog pozorišta Sarajevo posljednjih decenija, a nakon septembarskih termina najavljena su i nova izvođenja u decembru.
17. Balet Fest Sarajevo počinje 18. septembra i traje do 26. septembra, pa upravo on sada otvara našu listu. Prvo je na programu izložba „Veliki format“ posvećena prvakinji baleta Suadi Kavazović-Mušović u Galeriji Novi Hram, a zatim se program seli između predstava i razgovora o samoj plesnoj umjetnosti.
Bitef Dance Company 21. septembra u Narodnom pozorištu Sarajevo donosi „Nečistu krv“, dan kasnije u Bošnjačkom institutu slijedi konferencija o literaturi o baletnoj umjetnosti u BiH, dok 24. septembra Virginia Delgado Company iz Španije izvodi „Flamenco Soul“. Finale 26. septembra pripada „Giselle“ Baleta NPS, tačno 185 godina nakon praizvedbe djela.
Ako je početak rada Novog teatra ICIKUM trebao pokazati postoji li publika za njihov drugačiji repertoarni model, „Galeb“ je odgovor dao prilično brzo. Nakon rasprodanog prvog bloka, rasprodano je i svih šest izvedbi drugog bloka od 21. do 26. septembra, što znači da je svaka dosadašnja septembarska izvedba predstave Selme Spahić igrala pred punim gledalištem.
Predstava je 5. septembra otvorila Novi teatar, a ovaj interes publike ujedno potvrđuje i njihov princip igranja predstava u koncentrisanim blokovima umjesto povremenih repriza. Sljedeći naslov već je najavljen: „Deinos“ u koreografskoj postavci Amile Terzimehić, koji nastaje u koprodukciji Novog teatra i Scene MESS.
Ako vam raspored iznad već izgleda malo previše optimistično, postoji i plan koji ne zavisi od tačnog datuma. U Svrzinoj kući je otvorena multimedijalna izložba „Od doma do baštine: Tri stoljeća Svrzine kuće“ autorice Amre Madžarović.
Postavka Svrzinu kuću ne čita samo kao spomenik osmanske stambene arhitekture, nego kao nekadašnji dom, prostor svakodnevice, porodičnih odnosa, tradicije i susreta. Možete je pogledati do 4. oktobra, pa je ovo jedna stavka u kalendaru koju ne moramo ugurati baš između dvije predstave.
Garden of Dreams u septembru nema novi veliki live event koji bih predstavljala kao party, ali ima nešto zanimljivo za pratiti. U toku je faza glasanja za Dreamers Talent Camp, njihov razvojni program za novu generaciju DJ-eva i producenata iz BiH i regije.
Publika može glasati do 27. septembra, nakon čega će kombinacijom glasova publike i ocjena stručnog žirija biti odabrano deset finalista. Njih u oktobru čeka petodnevni mentorski kamp u Sarajevu, a dvoje odabranih kasnije će dobiti priliku nastupiti na Garden of Dreams događaju.
23. septembra Narodno pozorište Sarajevo ugostilo je predstavu „Marlene Dietrich: pet tačaka optužnice“ autora i reditelja Harisa Pašovića, s Mirjanom Karanović u naslovnoj ulozi. Uz nju su igrali Mona Muratović, Elmir Krivalić i Enes Salković.
Predstava Marlene Dietrich zamišlja kroz formu imaginarnog suđenja u kojem se preispituju njeni nekonvencionalni izbori, nezavisnost, privatni život i javna persona. Produkcija je nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo i Mittelfesta Cividale, u saradnji s BNP-om Zenica.
Narodno pozorište Sarajevo novu umjetničku sezonu 2026/27. zvanično je otvorilo premijerom „Gogolja iz pepela“, autorskog projekta Petra Pejakovića i glumačkog ansambla, inspirisanog „Mrtvim dušama“ N. V. Gogolja.
Predstava Gogoljevu satiru i misteriju spaljenog drugog dijela romana prenosi u savremeni kontekst, a glumci se direktno obraćaju publici i ulaze u dijalog s njegovim idejama. Na sceni su, između ostalih, Ejla Bavčić Tarakčija, Vedran Đekić, Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović i Amina Begović.
Ono što smo početkom mjeseca najavljivali kao flamenko turneju kroz tri grada sada je zaokruženo. Ansambl Puerto Flamenco iz Seville nastupom u Tuzli završio je mini turneju kroz BiH, nakon nastupa u Mostaru i Sarajevu, a sva tri gostovanja održana su u okviru Festivala plesa i umjetnosti DANSAR.
Program „PURO“ spojio je ples, vokal, gitaru i udaraljke, uz prostor za improvizaciju i neposrednu komunikaciju izvođača. Ovogodišnje izdanje bilo je važno i zbog toga što je DANSAR prvi put svoj program proširio na Mostar i Tuzlu, dok organizatori već najavljuju nastavak festivala u oktobru kroz DDC Open u Sarajevu.
Ono što smo početkom mjeseca najavljivali sada je već dio septembarskog arhiva. ARGY je 12. septembra nastupio ispod Starog mosta, u prvom izdanju Matinée koncepta izvan Sarajeva.
Večer su otvorili Andrej Jelić i Pablo Panda, a nakon ARGY-ja program su nastavili Alain i Coem. Publika je stigla iz Mostara, Sarajeva, drugih gradova BiH, regije i svijeta, dok su produkcija, scenografija i vizuelni elementi dodatno gradili cijelu priču oko lokacije.
Peto izdanje programa „Kultura na ulice!“ završeno je koncertom solista i Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo u Svrzinoj kući. Pod dirigentskom palicom Darija Vučića i uz Bakira Samardžića za klavirom, program je donio arije, duete i horske numere Mozarta, Verdija, Bizeta, Wagnera, Čajkovskog i drugih autora.
Time je završen još jedan ciklus programa koji je tokom augusta i septembra operu, balet, dramu i muziku izvodio izvan klasične pozorišne zgrade, na trgove, u avlije i druge javne prostore Sarajeva.
Šesto izdanje FASADA Festivala ovog mjeseca ponovo je promijenilo nekoliko poznatih sarajevskih vizura. Pod temom „Topografije nestajanja“, međunarodni i domaći muralisti ostavili su iza sebe osam novih murala u Hrasnom, pa je još jedan dio grada dobio novu vizuelnu mapu koju ćemo nastaviti otkrivati i nakon završetka festivala.
Program se nije zadržao samo na zidovima. Završne dane obilježili su Toplo-Hladno na Trgu djece Sarajeva, promocija DUK monografije i BSAN magazina, projekcija filma Wholetrain uz razgovor s autorom, a finale se preselilo na parking Zetre uz veliki Graffiti Jam s više od 20 grafitera i grafiterki iz BiH i Evrope, nakon kojeg je festival zatvoren afterpartyjem.
FASADA je tako i ove godine ostavila nešto što ostaje vidljivo i nakon što se festivalski program ugasi — nove radove koji mijenjaju način na koji gledamo dijelove grada kroz koje možda svakodnevno prolazimo.
Osmo izdanje Sarajevo Festa završeno je na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo Sofoklovom „Elektrom“ u režiji grčkog reditelja Dimitrisa Tarlowa i produkciji atinskog Teatra Poreia. Predstava je prošle godine bila veliki hit u Grčkoj, gdje ju je samo u antičkom teatru u Epidauru gledalo više od 16.000 ljudi, a potom i desetine hiljada gledalaca na turneji.
Sarajevsko izvođenje nosilo je i jednu malu historijsku bilješku: bio je to prvi put da je u Sarajevu izvedena predstava nastala prema antičkoj tragediji i producirana u samoj Grčkoj. Time je Sarajevo Fest zatvorio ovogodišnje izdanje koje je kroz temu „Život“ tokom sedmice povezivalo savremeni teatar, kritičku misao i međunarodna gostovanja.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
