TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 19.3.2026.
Ovaj mjesec u našoj rubrici Kultura bio je obilježen formatima koji su nas vodili iza kulisa predstava, u razgovore s umjetnicima i u procese nastanka priča koje tek trebaju stati pred publiku. Upravo zato mart zaokružujemo jednim od naslova koji se već sada izdvaja kao važan trenutak domaće pozorišne scene.
Predstava Preobrazba, koja će premijerno biti izvedena 24. marta u SARTR-u, otvara teme doma, naslijeđa, slobode i svega onoga što iz porodice nosimo i kada mislimo da smo od toga odmakli.
Kroz fragmente jedne ženske priče, ova predstava istražuje ono što nam je dato, ono protiv čega se bunimo i ono što ipak, svjesno ili ne, nastavljamo nositi dalje.
Uoči premijere razgovarali smo s dramaturginjom Teodorom Marković, kao i s glumicama Selmom Alispahić, Hanom Zrno, Mateom Mavrak, Anom Miom Karić i Džanom Džanić. Njihovi odgovori otvorili su prostor za razgovor o slobodi, identitetu, pripadanju i pitanju koje se provlači kroz cijelu predstavu:
Gdje završava ono što smo naslijedili, a gdje počinje ono što biramo sami?
Proces nastanka predstave još je u toku, ali već sada je jasno da Preobrazba ne govori samo o jednoj porodici ili jednoj junakinji. Ona govori o generacijama žena, o tihim obrascima koji se prenose, o pobuni, pripadanju i hrabrosti da se vlastiti život ispiše drugačije.
U nastavku donosimo razgovor s autorskim i glumačkim timom predstave, kroz koji se otvaraju i intimna i univerzalna pitanja od porodičnog naslijeđa i identiteta do slobode, doma i onoga što ostaje upisano u nama.
U predstavi se svaka scena gradi kao varijacija porodične fotografije, koja se stalno mijenja i razigrava.
Kako je nastala ta ideja i šta vam je bilo važno da se kroz taj vizuelni koncept kaže o sjećanju, naslijeđu i istini koju nosimo iz porodice?
Oduvijek me je fascinirao sukob između onoga što nosimo iz porodičnog nasljeđa i onoga što nas sredina oblikuje da postanemo. To pitanje šta u nama dominira, nasljedno ili stečeno, stalno mi se vraća. Porodica je nešto što je u potpunosti determinisano: ne biramo ni roditelje, ni okolnosti u koje ćemo se roditi, kao što ni oni ne znaju kakvo će dijete dobiti.
Ovaj tekst je specifičan jer, pored tog univerzalnog pitanja, otvara i temu usvajanja, rušenja tabua i prihvatanja drugog i drugačijeg. Bavi se i idejom spašavanja života i ljudskosti iznad patrijarhalnih normi koje jedna manja sredina može da nametne, posebno ženi.
U središtu je i stalna borba da ne pristajemo na ono što nam je nametnuto kroz rigidne i danas, rekla bih, prilično sumanute modele vaspitanja i formiranja ličnosti.
Što se tiče vizuelnog koncepta, to je prije svega polje rediteljskog promišljanja, ali smo u bliskoj saradnji došli do ideje da svi ljudi koji prolaze kroz naš život čine jedan složen portret našeg postojanja. Oni se mijenjaju, struje, dobijaju različite oblike i funkcije u zavisnosti od faze našeg sazrijevanja.
Koliko god da sam se u životu odmakla od svoje porodice, ne mogu reći da sam ikada u potpunosti napustila okvire u kojima sam vaspitana. Sa nekima se grčevito borim, neke pokušavam da preoblikujem i unaprijedim.
Uz to, i sama sjećanja su nestabilna, mijenjaju se, prilagođavaju, često kroz priče koje se prenose s koljena na koljeno. Fascinantno mi je kako iste porodične priče dobijaju potpuno nova značenja u zavisnosti od generacije koja ih pripovijeda.
Svi ti slojevi, nasljeđe, izbor, sjećanje, tumačenje, ušli su u ovaj tekst. Nadam se da će publika imati priliku da vizuelno učestvuje u formiranju jednog porodičnog portreta i da u njemu prepozna, ili barem nasluti, djelić sopstvene priče.
Da li se tokom rada na scenskoj verziji promijenilo vaše viđenje teksta u odnosu na njegovu izvornu, dramsku formu?
Prošlo je skoro dvije godine od trenutka kada sam napisala ovaj tekst i moram priznati da ga danas čitam s izvjesnim otklonom, kao da je u pitanju nečije tuđe djelo. Više ga ne proživljavam emotivno na isti način kroz samo čitanje, ali svaki put kada tekst oživi na sceni, kroz glumce i njihovu interpretaciju, on ponovo ulazi u fazu proživljavanja.
Kada se nešto živo dešava pred mojim očima, teme koje su me u trenutku pisanja duboko doticale ponovo mi se vraćaju, možda čak i snažnije.
To, naravno, ne znači da su mi te teme danas nebitne, već da sam u drugoj fazi života, u kojoj me neke nove stvari trenutno više inspirišu za stvaranje. Ipak, ne bih rekla da se scenska verzija suštinski razlikuje od onoga što sam napisala, niti od moje autorske pozicije u trenutku nastanka teksta.
Luka i ja smo bili kolege na master studijama kada sam počela da pišem ovaj komad. Tekst je nastao kao moj master rad i Luka je bio uz mene od samog početka, od prve scene do završne verzije teksta. Prošlo je oko godinu i po dana prije nego što su počele probe u SARTR-u. 
U međuvremenu smo imali scensko čitanje u Ateljeu 212, kao i pripreme za festival u Gracu. Upravo su ta scenska čitanja i pripreme uticale na to da zajedno intenzivno promišljamo tekst i da se postepeno usaglašavamo oko njegovog vizuelnog i scenskog otjelotvorenja.
Ono što me je posebno i veoma prijatno iznenadilo jeste glumačka izvedba. Već sam poznavala rad našeg glumačkog tima i znala koliki je njihov talenat, ali su me tokom proba dodatno očarali svojom posvećenošću, radom i, prije svega, vjerom u tekst. Vjerom da to što sam napisala može da bude nešto novo i važno na sceni.
Za mene, kao spisateljicu, ta vjera tima je preduslov za bilo kakav zajednički rad, da moje viđenje istine bude prepoznato i prihvaćeno kao ravnopravno.
Zato me njihov talenat i dalje iznenađuje na svakoj probi. Način na koji izgovaraju i proživljavaju moje rečenice daje tekstu novo, ljepše i, usudila bih se reći, uzvišenije značenje nego što je ikada imao samo na papiru.
Selma, kako vi kao glumica s velikim iskustvom čitate ovu priču u odnosu na savremeni trenutak u kojem živimo?
Predstava se bavi univerzalnim temama kao što su porijeklo, odrastanje, nesretne ljubavi, sazrijevanje, odnos sa roditeljima, pronalaženje vlastitog puta, povratak suštini i na suptilan način dodiruje još neke teme ispod tih tema. Niko od nas ne može pobjeći od transgeneracijskih trauma koje su upisane u naš DNK samim rođenjem, ali je uvijek pitanje šta učinimo s onim što nam je dato.
Da li to što je sudbina prihvatamo zdravo za gotovo ili ipak kreiramo vlastitu sudbinu i pokušavamo utjecati svojim izborima na ishode i rezultate svog života.
Danas, kao i prije tri stotine godina, mlada žena se susreće s velikim izazovima ukoliko želi sama, hrabro i neovisno ispisati priču svog života. Sredina i okolnosti rijetko su naklonjeni svima onima koji tragaju za slobodom. Slobodom od naslijeđa, tradicije, uskih pogleda na život, predrasuda.
Niko ne poriče da je tradicija dobra ukoliko koriguje sadašnjost i informira budućnost, ali ako postane uteg koji nosimo zato što to sredina od nas očekuje, a sve u nama se buni protiv toga, onda može postati samo izvor duboke nesreće. A svi valjda tragamo za nekom srećom, a sreća dolazi iz slobode.
Ovo je priča o traganju za slobodom.
Šta vam je u radu na Preobrazbi bilo najzahtjevnije emocionalno ili konceptualno i zašto?
Imam prilično bogato profesionalno iskustvo, tako da ništa ne ocjenjujem kao teško i zahtjevno. Mogu samo govoriti o onome što mi je uzbudljivo, provokativno, emotivno, drago i bitno.
Tekst Teodore Marković je jedan uzbudljiv i neobičan materijal koji govori o snažnim emotivnim iskustvima, ali vrlo fragmentarno. On secira sjećanje, neposredno iskustvo, ali i želje, kao projekcije budućnosti, na način da kombinuje zvuk narodne poezije, svakodnevnog govora i tišine kao neminovnosti.
Tako se i glumčevo tijelo mora prilagoditi tom zvuku, misao mora biti precizna, emocije čas vrlo zatomljene, čas vrlo jake i ranjive, otvorene do kraja, i sve se to mora na kraju spojiti u jednu harmoničnu muziku priče o nečijem životu.
To je izazov, a ja volim izazove, ne volim se uljuljkivati u sigurnost iskustva, volim raditi s mladim ljudima koji traže svoje mjesto u životu, u svijetu umjetnosti, volim ljude koji se bore da se njihov glas čuje. I takve ću svojim radom uvijek podržati.
Postoje li trenuci u procesu rada koji su vas natjerali da drugačije razmislite o temi naslijeđa i porodičnih obrazaca?
Tokom rada na predstavi često smo se vraćali pitanju koliko su obrasci koje naslijedimo od porodice zapravo duboko upisani u nas, čak i onda kada mislimo da smo od njih daleko. Proces proba je otvorio mnogo razgovora o tome koliko toga u našem ponašanju, reakcijama ili izborima dolazi iz mjesta koje nismo svjesno birali, nego smo ga jednostavno naslijedili.
Znala sam se zateći u scenama, u situacijama koje sam lično proživjela na gotovo isti način, mnogo puta. U tom smislu, rad na predstavi me podsjetio koliko su porodični obrasci često tihi i nevidljivi, ali istovremeno snažno oblikuju način na koji živimo. 
Tu su odnosi sa majkom, prijateljicama, momkom, profesorima, sredinom u kojoj si se, po sreći ili nesreći, rodio, i svim ljudima koji dolaze i odlaze iz našeg života, a ipak za sobom ostavljaju neki trag, neki pečat.
Možda je najzanimljiviji upravo taj trenutak prepoznavanja: kada shvatiš da nešto što si uvijek smatrao ličnim zapravo ima svoje korijene mnogo prije tebe.
Tada se otvara i drugo pitanje, koliko smo spremni da te obrasce preispitamo i da li imamo hrabrosti da ih promijenimo.
Da li postoji neka ideja ili rečenica iz teksta koja vam je tokom rada ostala posebno bliska?
Ono što mi je tokom rada na predstavi ostalo posebno blisko jeste ideja da žena ima pravo da ne pristane na naslijeđeni obrazac, čak i onda kada je on duboko ukorijenjen. U tom smislu, kroz cijeli proces me pratilo pitanje: gdje završava ono što smo naslijedili, a gdje počinje ono što smo mi sami.
Voljela bih da se svaka djevojčica, tinejdžerka, majka ili baka može prepoznati u fazama života kroz koje prolazi i moj lik, u onima u kojima je možda već bila, u kojima jeste ili u kojima će tek biti. I možda da upravo kroz to prepoznavanje sebi postavi pitanje da li nešto može promijeniti u fazama koje dolaze.
Likovi u predstavi funkcionišu kao dio porodičnog portreta koji se stalno mijenja.
Kako si pronalazila ravnotežu između individualne priče svog lika i kolektivnog narativa predstave?
Preobrazba je tekst koji se bavi upravo suštinom svog naslova, odrastanjem, promjenom i pitanjem identiteta i pripadnosti. Ja na odrastanje gledam kao na jedan cjeloživotni proces sazrijevanja, u kojem nas neprestano oblikuju ljudi oko nas i okolnosti u kojima se nalazimo. Baš kao kad gledamo zajedničke fotografije, pa shvatimo da smo i mi danas ogledalo onih koji su u našem životu ostavili trag. Bilo da su nam po rođenju dati ili smo ih sami kroz život birali.
Svako ostavi neki svoj lični pečat, zamrznuti trag u vremenu, koji se onda u nama fragmentarno oslikava. Tako je i sa likovima u ovom tekstu.
Prvi put imam priliku igrati lik u kojem je sadržano više uloga. Glumački je to posebno izazovno i zanimljivo, čemu dodatno doprinosi takozvani ženski princip na kojem tekst počiva. Svi ženski likovi snažno su povezani i isprepleteni svim onim tankim nitima korijenja naših pretkinja.
Ravnoteža među likovima u ovom tekstu leži upravo u tome što svi oni, zajedničkim snagama, postepeno grade kolektivni narativ cijele predstave i, u konačnici, kreiraju prostor za jedno odrastanje, mnogo novih identiteta, mnogo pripadnosti i stalnih novih početaka u malim krugovima, koji se, kao i u životu, nikada zaista do kraja ne zatvaraju.
Koliko vam je rad na ovom projektu otvorio nova pitanja o identitetu, domu i pripadanju?
Svakako da jeste, o svemu navedenom, ali ono zbog čega toliko volim pozorište i glumački posao je, između ostalog, to što uvijek nađemo odgovore na sva pitanja.
Kroz kompleksnu glumačku igru u Preobrazbi se istovremeno i fragmentarno prepliću odgovori na pitanja o pripadnosti, domu i identitetu, i to je ono što mislim da je pokretačka snaga ovog teksta. Odrastanje je često bolan i težak proces. Možda i jedan od najtežih kroz koji prolazimo. Treba imati snage presjeći sve figurativne i stvarne pupčane vrpce u procesu sazrijevanja.
Snaga leži i u onima kojima se okružimo, ali i u nama samima. Ovaj nas tekst podsjeća na to koliko je važno vjerovati u vlastitu snagu, ali i savladati vještinu preuzimanja odgovornosti u donošenju vlastitih odluka. Ova bi predstava, u konačnici, trebala biti podsjetnik na to da je sudbinski određeno samo ono u šta i sami odlučimo vjerovati.
Preobrazba se poigrava formom od bajke do tragedije.
Kako si doživjela taj žanrovski pomak tokom procesa rada i kako se on odrazio na tvoju glumačku interpretaciju?
Život sam po sebi svima nam je unaprijed žanrovski različito predodređen. Od bajke do tragedije, komedije, apsurda, opet bajke, naizmjenično. Specifično je da smo nas tri zajednički gradile jednu ulogu.
Mi igramo tri lika koji funkcionišu samo kao jedna cjelina. One su nekad glas osude, nekad podrške, nekad kao najava onog što će se desiti u budućnosti. To je jedan zajednički glas koji se rascijepi na tri dijela da bi postao moćniji i dominantniji.
Da li postoji scena ili trenutak u predstavi koji ti je posebno blizak, čak i izvan same uloge?
U mladosti svi žurimo za promjenama. Novi ljudi, nova mjesta, novu snovi. Uvjerenje da ćemo sve svoje želje ispuniti u punom kapacitetu. Sazrijevanje nas čini spremnijim na lične kompromise i prihvatanje činjenice da ce neke želje zauvijek ostati neostvarene.
Većina nas kroz život shvati da veliko htijenje, trud, upornost....jesu dobri preduslovi za ostvarenje cilja. Ali ga ne garantuju.
Preobrazba se snažno oslanja na kolektivnu igru i porodičnu dinamiku. Kako ste gradili svoj lik unutar tog zajedničkog porodičnog portreta, a da pritom zadržite njegovu individualnost?
Tekst je pisan fragmentarno i prati različite faze života jedne žene, od rođenja, zatim dječijih maštanja i snova, preko adolescentskih nesigurnosti, sve do sazrijevanja i dilema koje odrasli život nosi.
Okosnicu dramskog u Preobrazbi predstavlja društvo, odnosno oni kojima je glavna junakinja okružena i koji se trude da joj nametnu već poznate i ustaljene patrijarhalne norme ponašanja, dok ona, usprkos svemu tome, pokušava osvojiti vlastitu slobodu.
Ja igram više likova koji su u službi tih prepreka postavljenih pred glavnu junakinju. Inspiraciju pronalazim upravo u dinamičnoj partnerskoj igri sa svojim kolegicama, gdje tražim individualne karakteristike unutar dramaturški zadanog i scenski uspostavljenog jednoglasja.
Da li vas je rad na ovoj predstavi naveo da drugačije razmišljate o ulozi koju porodica ima u formiranju identiteta, posebno u kontekstu očekivanja koja se često ne izgovaraju naglas?
U mladosti svi žurimo za promjenama. Novi ljudi, nova mjesta, novi snovi. Uvjerenje da ćemo sve svoje želje ispuniti u punom kapacitetu. Sazrijevanje nas čini spremnijim na lične kompromise i prihvatanje činjenice da će neke želje zauvijek ostati neostvarene. Većina nas kroz život shvati da veliko htijenje, trud i upornost jesu dobri preduslovi za ostvarenje cilja, ali ga ne garantuju.
Porodica svakako ima ključnu ulogu u formiranju identiteta osobe. Individualne pobune i kreativna snaga volje pojedinca da se odupre onome što mu se ne sviđa važne su pozorišne teme.
Osvijestiti i problematizirati ono naslijeđeno u nama što nam ne donosi dobro, odbaciti te terete prenošene s koljena na koljeno, skrenuti sa već utabanih staza patrijarhata i ići svojim putem, vrijedno je poštovanja.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
