TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.10.2025.
Na koji način se nosite sa emotivnim i izazovnim situacijama u životu? Bježite li u sebe, razgovarate s voljenima, stavljate li fokus na kreativno ispoljavanje emocija?
O ovom djelu se govorilo i sigurno ste čuli mnogo detalja. Super. Sada zaboravite sve što znate i što ste do sada čuli, danas se prisjećamo našeg prvog razgovora s ekipom i trenutka kada smo u aprilu prisustvovali njihovoj prvoj probi.
4. i 5. aprila na pozornicu Sarajevskog Ratnog Teatra prvi put je stigla opera „Tri boje cvekle“.
Oktobar je mjesec međunarodne borbe protiv karcinoma dojke i podizanja svijesti o zdravlju žena, a nakon duže pauze, na scenu Sarajevskog ratnog teatra 27. i 28. oktobra u 20 sati, imate priliku je opet (ili po prvi put) pogledati.
Ovo emotivno djelo je napisala dramaturginja Nejra Babić Halvadžija, prenoseći na papir neke od emotivno najizazovnijih trenutaka, istražujući duboku ličnu bol i borbu s karcinomom.
Ovo suočavanje sa različitim nivoima boli, smrti i osjećajem nemoći, na teatarske daske donijela je režiserka i kompozitorka Irena Popović Dragović. 
Uzimajući u obzir i naše emocije koje su bile prisutne dok smo posmatrali dijelove probe ekipe koja će se naći na pozornici, osjećamo se dužnim pripremiti vas za more emocija kojima ćete biti preplavljeni.
Nikako na patetiku, ne govorimo o tome. Fokus ove opere je na slavljenju života i onda kada isti završava.
Nejra Babić Halvadžija kaže: „Tekst je nastao iz potrebe da najupečatljivije slike koje sam proživjela tokom mamine bolesti prestanjem sanjati…“
S ovim riječima vas uvodimo u razgovore s Nejrom i Irenom. 
Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija
Vaš tekst je nastao iz lične borbe i iskustva s gubitkom. Kako je proces njegovog nastanka uticao na vaše viđenje bolesti, snage i prolaznosti života?
Pisala sam ga na moru, u Lovištu 2022. godine, kada sam odlučila da mi je potrebna potpuna samoća. Intenzitet proživljenog je vjerovatno uticao na to da tekst nastane u nekoliko dana, a uranjanje glave u hladno more mi je pomoglo da osjetim svu snagu koju život ipak ima.
Tako blizak susret sa svim što smrt donosi me s jedne strane osvijestio koliko smo zapravo bespomoćni, a s druge strane istakao koliku vrijednost ima svaki proživljeni trenutak. 
Pisati o tako teškoj temi zahtijeva hrabrost i introspekciju. Šta vam je bilo najizazovnije, a šta ste možda neočekivano osjetili u tom procesu?
Mislim da je bilo najizazovnije postati svjestan da je sve to sada iza mene, da ne živim više u toj realnosti i da je prošlo četiri godine od mamine smrti do trenutka pisanja teksta. Hrabrost se ogledala jedino u tome da smognem snage ponovo sjesti s tim mislima i pristanem na to da iako suze kapaju po tastaturi nastavim pisati sve dok ne osjetim olakšanje.
Nakon proživljavanja bilo kojeg teškog životnog perioda često mislimo da im se ne trebamo i ne smijemo opet vraćati jer ćemo se raspasti, u našoj fantaziji to raspadanje izgleda strašno, ali je zapravo najčešće oslobađajuće.
Ljepota mora i intenzitet njegovog mirisa je nešto što ja pamtim iz Lovišta. Pisala sam rano ujutro, ali sam preostale sate u danu bila svjesnija nego ikada koliko je život zapravo lijep. 
Vaša priča sada dobija novu dimenziju kroz opernu interpretaciju. Kako ste doživjeli taj proces i na koji način su muzički i scenski elementi dali novi glas vašem tekstu?
Sve što je Irena Popović Dragović muzikom dala mojim riječima je nešto što ja nikada nisam mogla ni zamisliti da je moguće da se desi. Njena nevjerovatna povezanost sa tekstom od kada ga je prvi put pročitala je dovela do toga da sve te riječi dobiju nevjerovatnu snagu i da sada svi ti glasovi pjevaju o životu, a ne o smrti.
Bila sam donekle sigurna da ovaj proces neće biti toliko emotivan za mene, ali moram priznati da je bilo dana kada sam nakon probe i nakon svih emocija koje ansambl predstave također ima tokom rada, morala brzo bježati kući na reparaciju zagrljajima. 
Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija i kompozitorka Irena Popović Dragović
Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove opere? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?
Mislim da će publika nakon ove opere ponijeti sa sobom različite emocije u odnosu na vlastito proživljeno iskustvo. Ono što bih ja voljela da ponesu sa sobom je misao da postoje mnoge stvari u životu za koje smo naučeni da „moramo“.
I da sebi ponekad kažemo – „a bar danas, eto više ne moraš“.
Irena, tekst Nejre Babić istražuje duboku ličnu bol i borbu s karcinomom. Kako ste pristupili adaptaciji ličnog i bolnog teksta u opernu formu?
Pošto sam već na kraju procesa rada na ovoj operi, jedino u šta sam sigurna da je ovaj tekst mogao jedino da se predstavi kroz opernu ili neku formu koja je daleko od dramske strukture. Nejrini stihovi su kao vodopadi suza koji vas sabijaju u kut sobe i jedino što poželite je da vas neko jako grli ili s druge strane,da samo dugo ćutite.
Kada se samo malo odvojite od teksta i pomislite kako bi taj isti tekst neko izgovorio na sceni shavtite da to nije to i da jedino muzika ima moć da tim stihovima parira. Kada tu istu poeziju pevate ona postaje nadpoezija i u sadejstvu sa muzikom postaje svojevrsni ritual.
Opera je važnija od života, kako se govori a operski glas stvara tu distancu preko potrebnu ovom tekstu. Distancu da možete da ove teške teme čujete i doživite, a da se emotivno ne razbijete u komade.
Kompozitorka Irena Popović Dragović
Vjerujemo da ova predstava, kao i njena priprema, donose brojne uzburkane emocije. Koja je scena u "Tri boje cvekle" najizazovnija za prenijeti, a zahtijeva posebnu pažnju?
Šta taj trenutak znači za vas lično, ali i za cjelokupni ansambl?
Cvekla je višeslojna i na svakoj probi otkrivamo po neki novi nivo na kom komunicira.Odnos mame i ćerke, spoznaja da je neko bolestan i prihvatanje te nove situacije. Figura majke i njena transformacija, kao i odnos sredine prema nekom ko je bolestan.
Ono sto je isto jako važno je što se vaspitni kodovi prenose i oni kao takvi postaju često rana iz koje se razvije bolest. Živimo još uvek u patrijarhalnom društvu u kom se žene boje da izgovore baš to nešto što ih muči i tišti, to nešto što kad se ne izgovori postaje rak. 
Kako doživljavate povratak na sarajevsku scenu i kakva su vaša očekivanja od publike?
Sarajevo je moj drugi dom. Ja se ovde osećam među svojima i radujem se beskrajno što će Cvekla baš ovde imati svoju premijeru. Ja sam u Sarajevu uradila neke od najlepših i jako važnih predstava od ‘’What si Europe'', ‘’Orestija'', ‘’Sećas li se Doli Bel'', ‘’Šindlerov Lift'', ‘’Otac'', ‘’Majka'', ‘’Sin'', ‘’Prosjačka opera'', ‘’Protekcija''…
Ja jedva čekam publiku i verujem da će osetiti emociju koja buja sa scene.
Kako ste kroz režiju i muzičku interpretaciju dočarali ideju da bolest, pa čak i smrt, mogu postati početak novog pogleda na život?
Bolest bliskih ljudi učini da ste pažljiviji, nežniji... Kroz bolest dragih osoba se susretnete i sa sobom i sagledate da svakim novim gubitkom nekih ljudi postaje te i vi ti koji su bliži kraju koju Smrt zovemo.
Opera je svečana tuga, u njoj se plače, ali i smeje, isto kao i u životu.
Te dve krajnosti čine život veličanstvenim i posebnim. Ja sam pišući operu jednostavno odlučila da budem bolja ćerka ili da se makar potrudim da budem za mrvicu pažljivija prema mojoj mami koja neminovno stari i koja će jednog dana isto kao i Nejrina mama, kao i mnoge druge mame lagano postati moje dete i da ću joj tepati i da ću je hraniti i samo se plašim spoznaje da nikada nećemo uspeti da kažemo jedna drugoj sve što smo prosto morale reći.
Na sceni imamo glumce i opersku pevačicu i oni su svi potencijalne majke i ćerke. Moja ideja je da kroz glas predstavim gotovo sve situacije i stanja i da kroz taj čin kolektivnog pevanja govorim u ime svih žena.
Ti glasovi su različiti, nekad solo, nekad u grupi, umreženi su glumački i operski glas i dobijena je boja koja je boja bliska ljudskom govoru.
U okviru koncepta izlažem svojevrsnom sukobu operu i dramu, ali samo kroz sukob sredstava koristeći zapravo sve ono što mi je igrivo za operu koju želim da stvorim. 
Pored kamernog orkestra koji je vidljiv, koristim i kuhinjske aparate koji postaju pratnja glasovima koji pevaju. Mašine poput blendera su u našim kuhinjama postale naš spas, a zapravo su jedna lažna fikcija spašenja sveta…
Misao u koju verujemo je da će nas ceđeni sok spasti bolesti, ali i sigurne smrti. Istina je da nas mašine melju, a trendovi koje slepo pratimo odvajaju od našeg bića i suštine.
Ovo djelo je nastalo iz lične potrebe autorice i u svojoj finalnoj formi nosi posebnu težinu za veliki broj ljudi.
Koji su se unutrašnji izazovi javili pri interpretaciji ovako iskrene ispovijesti i kako su uticali na vaš umjetnički izraz?
Ja sam već jako dugo želela da posvetim nešto mojoj majci, mojoj sestri i mojoj ćerki i pokušam da kroz neki od mojih projekata izadjemo iz klišea da se u životu bilo šta radi zato što se mora.
Nejrin tekst je došao u trenutku kad se i moja mama bori sa kancerom, tako da je ovo bila i moja lična potreba da zapišem tu sopstvenu teskobu i težinu koju osećam zbog bolesti moje mame.
Moja najveća bojazan je bila ta da ispevam ovu tešku temu, a ne budem patetična. Promišljala sam koja su prava sredstva da mogu da se dovoljno razmaštam, a da budem dostojna ove Nejrine poezije.
Iza svakog pozorišnog projekta stoji dugi period priprema i unutrašnje transformacije.
Možete li podijeliti trenutke s proba koji su vas inspirisali i potvrdili da ste krenuli pravim putem?
Ja sam dugo bila sama u ovom procesu. Komponovala, svirala, zapisivala, cepala note, skice... plakala i smejala se... nekad u isto vreme. Ovaj tekst me vratio u detinjstvo, oslobodio sve moje zaključane traume i podsetio na radost i lepotu života.
Susret sa glumcima je bio ispit koji sam već na prvoj probi položila i jako sam im zahvalna na tome. 
Prepoznavanje. Razumevanje. Iskrenost. Otvorenost u ovom svetu su retki procesi gde ste tako bliski sa sopstvenim ranjivostima i gubitcima, a i ta spoznaja da svako od nas ima makar po jednu priču koja mu je promenila životni tok mi je otvorila još jedan nivo bliskosti u procesu. 
Kada se desi to prepoznavanje onda postaje manje bitno kakav rezultat želite, nego vam postaje jako važan proces.
Ono što pamtim je to kada smo posle par proba vežbanja uz klavir otpevali prvu numeru punim intezitetom i kada smo se pogledali sa očima punim suza i shvatili da pred sobom imamo nešto sto ce nas ostavljati bez daha. Još pamtim taj trenutak.
Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove predstave? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?
Opera je imenica ženskog roda i čini mi se da ima i snagu da prenese poruku svakoj od nas da je jedna od najvažnijih stvari izboriti se za ličnu slobodu i to jasno postavljenje granica šta želim i šta ne želim.
Prva stepenica ka toj slobodi jeste kada u potpunom miru izgovorite ‘’Ja ovo ne mogu'', ‘’Ja ovo ne želim'' i ‘’Ja ovo neću''. To je moje sveto trojstvo.
Arija ‘’Oni više nisu'', koju sam prvo napisala i zato je izdvajam, je o roditeljima koji postaju deca. U toj numeri je sublimirana sva tuga i sva lepota života. Jednostavno je to reći i napisati, ali je teško to prihvatiti...oni koji su nas rodili postaju deca i odlaze.
Libreto za operu je napisala Jelena Novak, a dirigent opere je Fuad Šetić, kostimografiju i scenografiju potpisuje Armin Ćosić, koreografiju i scenski pokret Emir Fejzić, fotografije iz procesa i predstave Aida Redžepagić.
Glumačku podjelu čine Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Nikolina Vujić, Sara Seksan i Alen Konjicija.
Detalji sa probe predstave “Tri boje cvekle” u SARTR-u 
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Septembar ulazi u posljednju sedmicu, a mi smo izdvojili ono što još stignemo pogledati, poslušati i doživjeti prije nego kalendar prebacimo na oktobar.
Septembar u Sarajevu ima pomalo čudan kulturni status. Tek smo izašli iz mjeseca u kojem grad sedmicama funkcioniše oko projekcija, crvenih tepiha, gostovanja i kasnih večeri, pa bi bilo sasvim logično očekivati mali predah. Ove godine ga, čini se, nećemo dobiti.
Umjesto postfestivalske tišine, ulazimo gotovo direktno u novu teatarsku sezonu. Sarajevo Fest otvorio je mjesec, nova pozorišna scena tek podiže svoju prvu zavjesu, a predstave će se tokom septembra smjenjivati gotovo iz večeri u večer. A onda, taman kada pomislimo da smo napravili plan mjeseca, dolaze večeri zbog kojih ćemo iz Sarajeva gledati prema Mostaru i ostatku BiH.
Zato ovaj tekst ne tretiramo kao završenu listu, nego kao KULTURA.radar za septembar. Sada nam je ostala posljednja sedmica mjeseca i ona je, srećom, daleko od prazne. Još stignemo na balet, uhvatiti posljednje izvedbe jednog od najtraženijih novih teatarskih naslova, glasati za neka nova imena elektronske scene i kraj septembra dočekati uz mjuzikl koji se nakon ljetne pauze vraća pred sarajevsku publiku.
A ispod toga ostavljamo i ostatak mjeseca kakav je bio, kao mali dnevnik svega što je u septembru prošlo kroz scene, trgove, muzeje, festivalske lokacije i gradove širom BiH.
17. Balet Fest Sarajevo ulazi u završnicu, a posljednja festivalska večer rezervisana je za jedan od najpoznatijih naslova klasičnog baleta. U subotu, 26. septembra u 19:30, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena „Giselle“ Adolphea Adama, u koreografiji i režiji Edine Papo, prema Petipi, Coralliju i Perrotu.
Naslovnu ulogu Giselle igra prvakinja Baleta NPS Tamara Ljubičić, dok u ulozi grofa Albrechta gostuje Lev Semenov, prvak Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu. Predstava će biti izvedena uz pratnju Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom Darija Vučića, a na sceni su i solisti i ansambl Baleta NPS.
Time Balet Fest zatvara izdanje koje je tokom septembra spojilo izložbu, gostujuće plesne produkcije, razgovore o baletnoj umjetnosti i različite savremene pristupe plesu, da bi finale ipak prepustio klasiku koji na sarajevskoj sceni ima dugu istoriju izvođenja.
Za posljednje dvije večeri septembra već imamo plan. „Sarajevo, moje drago“ vraća se u Narodno pozorište Sarajevo 29. i 30. septembra u 19:30, nakon ljetne pauze i više od 5.500 dosadašnjih gledalaca.
Mjuzikl Zlatana Fazlića Fazle, u režiji Dine Mustafića, ponovo se izvodi uz Sarajevsku filharmoniju, veliki glumački ansambl, Balet i Hor Opere NPS, bend i hip-hop plesače Fresh Generation. Po interesu publike već se svrstava među najuspješnije repertoarske projekte Narodnog pozorišta Sarajevo posljednjih decenija, a nakon septembarskih termina najavljena su i nova izvođenja u decembru.
17. Balet Fest Sarajevo počinje 18. septembra i traje do 26. septembra, pa upravo on sada otvara našu listu. Prvo je na programu izložba „Veliki format“ posvećena prvakinji baleta Suadi Kavazović-Mušović u Galeriji Novi Hram, a zatim se program seli između predstava i razgovora o samoj plesnoj umjetnosti.
Bitef Dance Company 21. septembra u Narodnom pozorištu Sarajevo donosi „Nečistu krv“, dan kasnije u Bošnjačkom institutu slijedi konferencija o literaturi o baletnoj umjetnosti u BiH, dok 24. septembra Virginia Delgado Company iz Španije izvodi „Flamenco Soul“. Finale 26. septembra pripada „Giselle“ Baleta NPS, tačno 185 godina nakon praizvedbe djela.
Ako je početak rada Novog teatra ICIKUM trebao pokazati postoji li publika za njihov drugačiji repertoarni model, „Galeb“ je odgovor dao prilično brzo. Nakon rasprodanog prvog bloka, rasprodano je i svih šest izvedbi drugog bloka od 21. do 26. septembra, što znači da je svaka dosadašnja septembarska izvedba predstave Selme Spahić igrala pred punim gledalištem.
Predstava je 5. septembra otvorila Novi teatar, a ovaj interes publike ujedno potvrđuje i njihov princip igranja predstava u koncentrisanim blokovima umjesto povremenih repriza. Sljedeći naslov već je najavljen: „Deinos“ u koreografskoj postavci Amile Terzimehić, koji nastaje u koprodukciji Novog teatra i Scene MESS.
Ako vam raspored iznad već izgleda malo previše optimistično, postoji i plan koji ne zavisi od tačnog datuma. U Svrzinoj kući je otvorena multimedijalna izložba „Od doma do baštine: Tri stoljeća Svrzine kuće“ autorice Amre Madžarović.
Postavka Svrzinu kuću ne čita samo kao spomenik osmanske stambene arhitekture, nego kao nekadašnji dom, prostor svakodnevice, porodičnih odnosa, tradicije i susreta. Možete je pogledati do 4. oktobra, pa je ovo jedna stavka u kalendaru koju ne moramo ugurati baš između dvije predstave.
Garden of Dreams u septembru nema novi veliki live event koji bih predstavljala kao party, ali ima nešto zanimljivo za pratiti. U toku je faza glasanja za Dreamers Talent Camp, njihov razvojni program za novu generaciju DJ-eva i producenata iz BiH i regije.
Publika može glasati do 27. septembra, nakon čega će kombinacijom glasova publike i ocjena stručnog žirija biti odabrano deset finalista. Njih u oktobru čeka petodnevni mentorski kamp u Sarajevu, a dvoje odabranih kasnije će dobiti priliku nastupiti na Garden of Dreams događaju.
23. septembra Narodno pozorište Sarajevo ugostilo je predstavu „Marlene Dietrich: pet tačaka optužnice“ autora i reditelja Harisa Pašovića, s Mirjanom Karanović u naslovnoj ulozi. Uz nju su igrali Mona Muratović, Elmir Krivalić i Enes Salković.
Predstava Marlene Dietrich zamišlja kroz formu imaginarnog suđenja u kojem se preispituju njeni nekonvencionalni izbori, nezavisnost, privatni život i javna persona. Produkcija je nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo i Mittelfesta Cividale, u saradnji s BNP-om Zenica.
Narodno pozorište Sarajevo novu umjetničku sezonu 2026/27. zvanično je otvorilo premijerom „Gogolja iz pepela“, autorskog projekta Petra Pejakovića i glumačkog ansambla, inspirisanog „Mrtvim dušama“ N. V. Gogolja.
Predstava Gogoljevu satiru i misteriju spaljenog drugog dijela romana prenosi u savremeni kontekst, a glumci se direktno obraćaju publici i ulaze u dijalog s njegovim idejama. Na sceni su, između ostalih, Ejla Bavčić Tarakčija, Vedran Đekić, Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović i Amina Begović.
Ono što smo početkom mjeseca najavljivali kao flamenko turneju kroz tri grada sada je zaokruženo. Ansambl Puerto Flamenco iz Seville nastupom u Tuzli završio je mini turneju kroz BiH, nakon nastupa u Mostaru i Sarajevu, a sva tri gostovanja održana su u okviru Festivala plesa i umjetnosti DANSAR.
Program „PURO“ spojio je ples, vokal, gitaru i udaraljke, uz prostor za improvizaciju i neposrednu komunikaciju izvođača. Ovogodišnje izdanje bilo je važno i zbog toga što je DANSAR prvi put svoj program proširio na Mostar i Tuzlu, dok organizatori već najavljuju nastavak festivala u oktobru kroz DDC Open u Sarajevu.
Ono što smo početkom mjeseca najavljivali sada je već dio septembarskog arhiva. ARGY je 12. septembra nastupio ispod Starog mosta, u prvom izdanju Matinée koncepta izvan Sarajeva.
Večer su otvorili Andrej Jelić i Pablo Panda, a nakon ARGY-ja program su nastavili Alain i Coem. Publika je stigla iz Mostara, Sarajeva, drugih gradova BiH, regije i svijeta, dok su produkcija, scenografija i vizuelni elementi dodatno gradili cijelu priču oko lokacije.
Peto izdanje programa „Kultura na ulice!“ završeno je koncertom solista i Hora Opere Narodnog pozorišta Sarajevo u Svrzinoj kući. Pod dirigentskom palicom Darija Vučića i uz Bakira Samardžića za klavirom, program je donio arije, duete i horske numere Mozarta, Verdija, Bizeta, Wagnera, Čajkovskog i drugih autora.
Time je završen još jedan ciklus programa koji je tokom augusta i septembra operu, balet, dramu i muziku izvodio izvan klasične pozorišne zgrade, na trgove, u avlije i druge javne prostore Sarajeva.
Šesto izdanje FASADA Festivala ovog mjeseca ponovo je promijenilo nekoliko poznatih sarajevskih vizura. Pod temom „Topografije nestajanja“, međunarodni i domaći muralisti ostavili su iza sebe osam novih murala u Hrasnom, pa je još jedan dio grada dobio novu vizuelnu mapu koju ćemo nastaviti otkrivati i nakon završetka festivala.
Program se nije zadržao samo na zidovima. Završne dane obilježili su Toplo-Hladno na Trgu djece Sarajeva, promocija DUK monografije i BSAN magazina, projekcija filma Wholetrain uz razgovor s autorom, a finale se preselilo na parking Zetre uz veliki Graffiti Jam s više od 20 grafitera i grafiterki iz BiH i Evrope, nakon kojeg je festival zatvoren afterpartyjem.
FASADA je tako i ove godine ostavila nešto što ostaje vidljivo i nakon što se festivalski program ugasi — nove radove koji mijenjaju način na koji gledamo dijelove grada kroz koje možda svakodnevno prolazimo.
Osmo izdanje Sarajevo Festa završeno je na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo Sofoklovom „Elektrom“ u režiji grčkog reditelja Dimitrisa Tarlowa i produkciji atinskog Teatra Poreia. Predstava je prošle godine bila veliki hit u Grčkoj, gdje ju je samo u antičkom teatru u Epidauru gledalo više od 16.000 ljudi, a potom i desetine hiljada gledalaca na turneji.
Sarajevsko izvođenje nosilo je i jednu malu historijsku bilješku: bio je to prvi put da je u Sarajevu izvedena predstava nastala prema antičkoj tragediji i producirana u samoj Grčkoj. Time je Sarajevo Fest zatvorio ovogodišnje izdanje koje je kroz temu „Život“ tokom sedmice povezivalo savremeni teatar, kritičku misao i međunarodna gostovanja.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
