TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.10.2025.
Uoči prve dodjele Adriatic Film Awards, razgovarali smo sa Selmom Alispahić, glumicom čija uloga Milice Babić u seriji “Nobelovac” podsjeća da umjetnost i u najtišim trenucima, zna biti najjači glas svog vremena.
Filmska i televizijska jesen regije ove godine ima poseban ritam. Sarajevo Film Festival, Festival autorskog filma Beograd i Zagreb Film Festival su povezani istim kadrom kroz Adriatic Film Awards.
Riječ je o priznanjima koja slave ono najbolje što je regionalna scena stvorila u protekloj godini u filmu i na televiziji.
Kao glavni partner i domaćin, Porto Montenegro postaje nova tačka susreta regionalne scene, mjesto gdje se simbolično spajaju gradovi, autori i priče koje dijelimo.
Selma Alispahić, bosanskoherecgovačka glumica
Među ovogodišnjim nominovanima ističe se Selma Alispahić, nominovana za Najbolju glavnu glumicu u TV seriji, dok je i sama serija “Nobelovac” nominovana u kategoriji Najbolja TV serija.
U osam epizoda, ovo ostvarenje oživljava život Ive Andrića između trenutka kada saznaje da je dobitnik Nobelove nagrade i povratka iz Stokholma, a kroz lik Milice Babić, Andrićeve supruge, serija otvara prostor tišini, dostojanstvu i unutrašnjoj snazi.
Sa Selmom smo razgovarali o značenju AFA nagrade, o etičkim pitanjima koja serija otvara, o ulozi umjetnika u svijetu moći i o ženama koje i kada su u sjeni, oblikuju svjetlo.
Adriatic Film Awards dolaze kao novi, regionalni okvir koji prepoznaje i televizijska i filmska ostvarenja sa prostora regije.
Šta za vas znači ova nominacija, posebno u kontekstu serije koja se bavi jednim od najvećih pisaca našeg prostora? I kako vidite značaj takve regionalne saradnje za glumce i autore?
Nominacija za Adriatic Film Awards za mene je već nagrada jer se radi o prestižnoj regionalnoj selekciji. Posebno je značajno što je nagrada prvenstveno ustanovljena kao dio Sarajevo Film Festivala i pozdravljam nastojanje ljudi iz drugih zemalja i drugih festivala da aktivno učestvuju u promociji najboljih filmskih i TV ostvarenja regije.
Ovaj drugi aspekt nominacija koji ste spomenuli je također značajan, a to je da se radi o seriji koja priča priču o životu našeg Nobelovca Ive Andrića, vodi nas u neko drugo vrijeme, neku drugu epohu iz koje možemo naučiti nešto o onome što živimo danas.
Pored toga, nadam se da će serija probuditi interesovanje i povratak velikoj literaturi, što nam je u današnje vrijeme instant vrijednosti vrlo potrebno. Počašćena sam i sretna što mogu s kolegama proslaviti svoj rad koji je prepoznat i izdvojen od tolikog broja filmskih profesionalaca kao nešto na što treba obratiti pažnju.
Također, raduje me što je nominiran Tihomir Stanić za glavnu mušku ulogu, koji je ujedno i kreator, reditelj i producent serije, kao i cijela serija “Nobelovac” u kategoriji najboljih serija. To su divna priznanja za jedan ozbiljan i predan rad.
Serija “Nobelovac” vraća nas u jedno od ključnih poglavlja kulturne historije naše regije, u život Ive Andrića u trenucima unutrašnjih dilema, ali i dilemu jednog vremena između starih vrijednosti i novog poretka.
Kako je bilo ući u svijet u kojem se historija, književnost i emocija neprekidno prepliću?
Serija, između ostalog, postavlja vrlo značajna etička i moralna pitanja o ulozi umjetnika u teškim i izazovnim historijskim vremenima. Šta umjetnik mora i može, šta je ono što se od njega očekuje, da li je umjetnost iznad života, života pojedinca, koliko treba žrtvovati za umjetnost i po koju cijenu?
Mislim da je serija “Nobelovac” prije svega pošteno napisana serija koja nije ni pretjerano slavila niti kudila čovjeka o kojem govori, nego je nastojala prikazati jednog vrhunskog umjetnika koji je, u trenutku u kojem je živio, samo nastojao da preživi.
U amanet nam je ostavio književna djela koja će generacije različito tumačiti, upotrebljavati, nekada i zloupotrebljavati, pa čak i u dnevno-političke svrhe. Ono što je nesreća Andrićevog djela jeste to što je vrlo često tumačeno kao izvor historijskih činjenica, isto se dešava i sa Šekspirom.
Često mislimo da su Šekspirova djela istinska historija Engleske, ali i u jednom i u drugom slučaju korištene su historijske činjenice kako bi se napisala vrlo uzbudljiva, intrigantna i često bolna fikcija.
Svakom istinskom umjetniku cilj je da kaže nešto o svijetu u kojem živi, kako bi oplemenio sredinu u kojoj stvara. Mislim da veliki umjetnici uvijek seciraju sredinu, društvo, ljudsku prirodu: ono što je trenutno i ono što je bezvremeno ili svevremeno u njoj.
Regionalna publika ima snažnu emotivnu vezu s Andrićem i njegovim naslijeđem, a Milica Babić u seriji nosi emotivnu, ali i simboličnu težinu njegovog svijeta.
Kako ste pristupili građenju atmosfere tog vremena i šta vam je bilo najvažnije da sačuvate u liku Milice Babić? Koliko ste se vi lično povezali s Milicom?
Milica Babić je žena iz sjene, u toj poziciji je bila donekle vlastitim izborom, a vrlo često zbog okolnosti u kojima se našla. Da nismo imali Milicu u sjeni, vjerovatno ne bismo imali Ivu Andrića u punom svjetlu. Ona je aktivno utjecala na neke njegove odluke i vjerujem da je bila inspiracija za sjajne ženske likove koje je ostavio u svojoj literaturi.
Drago mi je što će ova serija izvući na svjetlo dana jednu izuzetnu ženu koja je ostavila vrlo značajne tragove u historiji teatra ovih prostora kao vrstan kostimograf. Radila je na području cijele bivše Jugoslavije, bila je vrlo priznata u svojoj profesiji, svojim životom je rušila predrasude i pomjerala granice i na kraju se ipak izborila za ljubav koja je bila duboka, istinska, jedinstvena.
Otišla je s ovog svijeta vrlo mlada, u 58. godini života, a Ivo Andrić je nakon njene smrti zapisao: “Ustvari ne tugujem ja što je umrla, nego što je bila smrtna…” Umrla je u njihovoj kući u Herceg Novom i nakon njene smrti Andrić više nikada nije otišao tamo.
Bilo bi lijepo da se gledaoci kroz lik Milice Babić Andrić podsjete na sve one tihe, diskretne, ali snažne žene koje su ostavljale tragove u umjetnosti ovih prostora, ali koje su bile skoro zaboravljene ili svedene na neke usputne crtice historije.
Milicino vrijeme možda nije bilo ono u kojem je živjela, ali ljepota umjetnosti je u tome što umjetničino vrijeme može doći i mnogo kasnije ne za njenog života, ali evo za našeg, da nas podsjeti na sebe.
Serija se bavi vremenom u kojem su odluke, i one lične i profesionalne, nosile veliku težinu i posljedice.
Šta mislite da današnja publika može naučiti iz tog vremena, kroz lik Milice i Andrića?
Žan-Pol Sartr ima jednu rečenicu koja kaže: “Možda je bilo i boljih vremena, ali ovo je naše.”
Kao svako vrijeme, na svoj način i ovo naše je izazovno za umjetnike. Kako ostati dostojanstven u životu i profesiji kada je sve stavljeno pod pitanje, pogotovo čovjekov integritet i pravo na slobodu mišljenja?
Osnovna ljudska prava su pogažena, a tako i prava čovjeka umjetnika. Mi danas svakodnevno osvajamo slobodu i pravo da živimo koliko-toliko dostojanstvene živote.
Nadam se da će oni koji se odluče gledati seriju pokušati razumjeti čovjeka, a razumjeti mogu ako gledaju bez predrasuda ili unaprijed formiranih mišljenja, a da bi imali svoje mišljenje, moraju se obrazovati, čitati, dobro izučiti i informisati se o vremenu i političkim okolnostima u kojima su neki umjetnici stvarali.
Trebaju posmatrati život otvorenih očiju i srca, s dobronamjernim pogledom prema drugom ljudskom biću. Tek onda će istinski moći uživati u bogatstvu jednog umjetničkog čina, pa bila to knjiga, pozorišna predstava, koncert, izložba ili TV serija.
Jedan od najzanimljivijih aspekata serije jeste odnos između umjetnosti i moći. Kako ste doživjeli tu temu tokom rada na projektu?
Umjetnik mora biti slobodan čovjek, dobro bi bilo da se uvijek drži dalje od moćnika. Naravno, nekada to nije moguće jer ti moćnici određuju umjetnikovu sudbinu.
Mislim da mora na sve moguće načine pokušati ostati nezavisan. To često košta, ali sve su to izbori koji se moraju u neko doba života napraviti. Sve je, na kraju, stvar izbora. I dobro i zlo.
Umjetnik bi morao uvijek biti na strani dobra i humanosti, na strani čovjeka i života.
Ako biste morali opisati seriju “Nobelovac” u jednoj rečenici za nekoga ko je još nije pogledao, kako bi ona glasila?
Podsjetimo se ko smo, gdje smo bili i kuda idemo, ali uvijek s mišlju o umjetnosti kao braniku ljudskosti.
TEKST: Ada Ćeremida
Uoči prve dodjele Adriatic Film Awards, razgovarali smo s Dinom Mušanović glumicom čija uloga u filmu Gym postavlja ogledalo pred naše društvo.
Filmska jesen regije nikada nije izgledala ovako povezano.
Sarajevo Film Festival, Festival autorskog filma Beograd i Zagreb Film Festival udružili su snage i osnovali Adriatic Film Awards koji će ove jeseni u Porto Montenegru dodijeliti prva priznanja koja slave najistaknutija filmska i televizijska ostvarenja s prostora naše regije.
Dina Mušanović, bosanskohercegovačka glumica
Kao glavni partner i domaćin, Porto Montenegro u Tivtu je prva adresa filmskog susreta regije, mjesto gdje će se 25. oktobra simbolično spojiti svi gradovi koji stvaraju zajednički kulturni prostor.
Među nominovanima ove godine nalazi se i Dina Mušanović, glumica iz Bosne i Hercegovine, čija interpretacija Melise u filmu “Gym” redatelja Srđana Vuletića donosi rijedak spoj humora, stvarnosti i unutrašnje snage. Film, koji kroz ironiju i lucidnost progovara o apatiji svakodnevice, postao je jedno od najupečatljivijih ostvarenja sezone.
U razgovoru sa nama Dina govori o procesu nastanka filma, o tome kako se gradi lik žene koja se ne miri s nepravdom, te šta za nju znači nominacija za Najbolju glavnu glumicu na prvim AFA nagradama, događaju koji već mijenja regionalnu filmsku scenu.
Jako sam sretna, mislim da je svim nominovanim ovo veliki podstrek za dalje kao i priznanje da su, do ovog trenutka, nešto divno uradili. Čestitam svima na tome, čestitam na nominacijama i navijam zaista cijelim srcem za sve.
Filmska i TV akademija Jadranske regije, koju su osnovali mreža festivala Jadranske regije: Sarajevo Film Festival, Festival autorskog filma Beograd i Zagreb Film Festival, na ovaj način odaju priznanje umjetnicima koji su napravili neka izuzetna postignuća u domenu filma i TV serije.
Bitno je da kažem da se ova nagrada direktno nastavlja na dosadašnje nagrade Srca Sarajeva za TV serije, Sarajevo Film Festivala, te su samo proširili koncept i sada se to odnosi i na film.
Film “Gym” je prožet specifičnim humorom koji je režiser izgradio već u samom scenariju, a koji se, vjerujem, u nekim nijansama tokom snimanja s glumcima prirodno dodatno gradio. Kada je riječ o Melisi, njen dio priče više pripada onom gorko stvarnom.
Njen pokušaj da prijavi policiji Adu je, nažalost, scena koja odražava realnost. Ona ne nailazi na podršku, već na savjet da se problem „riješi unutar porodice“.
To je užasna, ali i vrlo istinita situacija i upravo taj trenutak otkriva koliko je tanko to mjesto između ironije i surove stvarnosti u filmu.
Humor filma ‘’Gym'' je najveća zasluga redetelja Srđana Vuletića, on je pisao scenarij, tako da je sav humor Srđanov i vjerujem da su tokom snimanja mnoge kolege s njim nadograđivali taj segment.
Taj humor je više proizašao iz situacija, iz likova i njihovih međusobnih odnosa, a Melisa koju ja igram je više reality check ovog filma.
Nezavisna, principijelna, hrabra.
Režiser Srđan Vuletić je svjesno okupio mlade ljude, jer je želio da film odiše energijom generacije koja se još uvijek traži i bori za svoje mjesto.
U filmu su igrale i neke kolege i kolegice kojima su to bile prve filmske uloge. Osjećala se velika podrška i entuzijazam, a to se, nadam se, prenijelo i na ekran.
Da nikada ne trebamo pognuti glavu i ćutati pred nepravdom i nasiljem. Svaka i najmanja reakcija, kao što smo vidjeli u filmu, znači mnogo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
