TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.10.2025.
Uoči prve dodjele Adriatic Film Awards, razgovarali smo sa Selmom Alispahić, glumicom čija uloga Milice Babić u seriji “Nobelovac” podsjeća da umjetnost i u najtišim trenucima, zna biti najjači glas svog vremena.
Filmska i televizijska jesen regije ove godine ima poseban ritam. Sarajevo Film Festival, Festival autorskog filma Beograd i Zagreb Film Festival su povezani istim kadrom kroz Adriatic Film Awards.
Riječ je o priznanjima koja slave ono najbolje što je regionalna scena stvorila u protekloj godini u filmu i na televiziji.
Kao glavni partner i domaćin, Porto Montenegro postaje nova tačka susreta regionalne scene, mjesto gdje se simbolično spajaju gradovi, autori i priče koje dijelimo.
Selma Alispahić, bosanskoherecgovačka glumica
Među ovogodišnjim nominovanima ističe se Selma Alispahić, nominovana za Najbolju glavnu glumicu u TV seriji, dok je i sama serija “Nobelovac” nominovana u kategoriji Najbolja TV serija.
U osam epizoda, ovo ostvarenje oživljava život Ive Andrića između trenutka kada saznaje da je dobitnik Nobelove nagrade i povratka iz Stokholma, a kroz lik Milice Babić, Andrićeve supruge, serija otvara prostor tišini, dostojanstvu i unutrašnjoj snazi.
Sa Selmom smo razgovarali o značenju AFA nagrade, o etičkim pitanjima koja serija otvara, o ulozi umjetnika u svijetu moći i o ženama koje i kada su u sjeni, oblikuju svjetlo.
Adriatic Film Awards dolaze kao novi, regionalni okvir koji prepoznaje i televizijska i filmska ostvarenja sa prostora regije.
Šta za vas znači ova nominacija, posebno u kontekstu serije koja se bavi jednim od najvećih pisaca našeg prostora? I kako vidite značaj takve regionalne saradnje za glumce i autore?
Nominacija za Adriatic Film Awards za mene je već nagrada jer se radi o prestižnoj regionalnoj selekciji. Posebno je značajno što je nagrada prvenstveno ustanovljena kao dio Sarajevo Film Festivala i pozdravljam nastojanje ljudi iz drugih zemalja i drugih festivala da aktivno učestvuju u promociji najboljih filmskih i TV ostvarenja regije.
Ovaj drugi aspekt nominacija koji ste spomenuli je također značajan, a to je da se radi o seriji koja priča priču o životu našeg Nobelovca Ive Andrića, vodi nas u neko drugo vrijeme, neku drugu epohu iz koje možemo naučiti nešto o onome što živimo danas.
Pored toga, nadam se da će serija probuditi interesovanje i povratak velikoj literaturi, što nam je u današnje vrijeme instant vrijednosti vrlo potrebno. Počašćena sam i sretna što mogu s kolegama proslaviti svoj rad koji je prepoznat i izdvojen od tolikog broja filmskih profesionalaca kao nešto na što treba obratiti pažnju.
Također, raduje me što je nominiran Tihomir Stanić za glavnu mušku ulogu, koji je ujedno i kreator, reditelj i producent serije, kao i cijela serija “Nobelovac” u kategoriji najboljih serija. To su divna priznanja za jedan ozbiljan i predan rad.
Serija “Nobelovac” vraća nas u jedno od ključnih poglavlja kulturne historije naše regije, u život Ive Andrića u trenucima unutrašnjih dilema, ali i dilemu jednog vremena između starih vrijednosti i novog poretka.
Kako je bilo ući u svijet u kojem se historija, književnost i emocija neprekidno prepliću?
Serija, između ostalog, postavlja vrlo značajna etička i moralna pitanja o ulozi umjetnika u teškim i izazovnim historijskim vremenima. Šta umjetnik mora i može, šta je ono što se od njega očekuje, da li je umjetnost iznad života, života pojedinca, koliko treba žrtvovati za umjetnost i po koju cijenu?
Mislim da je serija “Nobelovac” prije svega pošteno napisana serija koja nije ni pretjerano slavila niti kudila čovjeka o kojem govori, nego je nastojala prikazati jednog vrhunskog umjetnika koji je, u trenutku u kojem je živio, samo nastojao da preživi.
U amanet nam je ostavio književna djela koja će generacije različito tumačiti, upotrebljavati, nekada i zloupotrebljavati, pa čak i u dnevno-političke svrhe. Ono što je nesreća Andrićevog djela jeste to što je vrlo često tumačeno kao izvor historijskih činjenica, isto se dešava i sa Šekspirom.
Često mislimo da su Šekspirova djela istinska historija Engleske, ali i u jednom i u drugom slučaju korištene su historijske činjenice kako bi se napisala vrlo uzbudljiva, intrigantna i često bolna fikcija.
Svakom istinskom umjetniku cilj je da kaže nešto o svijetu u kojem živi, kako bi oplemenio sredinu u kojoj stvara. Mislim da veliki umjetnici uvijek seciraju sredinu, društvo, ljudsku prirodu: ono što je trenutno i ono što je bezvremeno ili svevremeno u njoj.
Regionalna publika ima snažnu emotivnu vezu s Andrićem i njegovim naslijeđem, a Milica Babić u seriji nosi emotivnu, ali i simboličnu težinu njegovog svijeta.
Kako ste pristupili građenju atmosfere tog vremena i šta vam je bilo najvažnije da sačuvate u liku Milice Babić? Koliko ste se vi lično povezali s Milicom?
Milica Babić je žena iz sjene, u toj poziciji je bila donekle vlastitim izborom, a vrlo često zbog okolnosti u kojima se našla. Da nismo imali Milicu u sjeni, vjerovatno ne bismo imali Ivu Andrića u punom svjetlu. Ona je aktivno utjecala na neke njegove odluke i vjerujem da je bila inspiracija za sjajne ženske likove koje je ostavio u svojoj literaturi.
Drago mi je što će ova serija izvući na svjetlo dana jednu izuzetnu ženu koja je ostavila vrlo značajne tragove u historiji teatra ovih prostora kao vrstan kostimograf. Radila je na području cijele bivše Jugoslavije, bila je vrlo priznata u svojoj profesiji, svojim životom je rušila predrasude i pomjerala granice i na kraju se ipak izborila za ljubav koja je bila duboka, istinska, jedinstvena.
Otišla je s ovog svijeta vrlo mlada, u 58. godini života, a Ivo Andrić je nakon njene smrti zapisao: “Ustvari ne tugujem ja što je umrla, nego što je bila smrtna…” Umrla je u njihovoj kući u Herceg Novom i nakon njene smrti Andrić više nikada nije otišao tamo.
Bilo bi lijepo da se gledaoci kroz lik Milice Babić Andrić podsjete na sve one tihe, diskretne, ali snažne žene koje su ostavljale tragove u umjetnosti ovih prostora, ali koje su bile skoro zaboravljene ili svedene na neke usputne crtice historije.
Milicino vrijeme možda nije bilo ono u kojem je živjela, ali ljepota umjetnosti je u tome što umjetničino vrijeme može doći i mnogo kasnije ne za njenog života, ali evo za našeg, da nas podsjeti na sebe.
Serija se bavi vremenom u kojem su odluke, i one lične i profesionalne, nosile veliku težinu i posljedice.
Šta mislite da današnja publika može naučiti iz tog vremena, kroz lik Milice i Andrića?
Žan-Pol Sartr ima jednu rečenicu koja kaže: “Možda je bilo i boljih vremena, ali ovo je naše.”
Kao svako vrijeme, na svoj način i ovo naše je izazovno za umjetnike. Kako ostati dostojanstven u životu i profesiji kada je sve stavljeno pod pitanje, pogotovo čovjekov integritet i pravo na slobodu mišljenja?
Osnovna ljudska prava su pogažena, a tako i prava čovjeka umjetnika. Mi danas svakodnevno osvajamo slobodu i pravo da živimo koliko-toliko dostojanstvene živote.
Nadam se da će oni koji se odluče gledati seriju pokušati razumjeti čovjeka, a razumjeti mogu ako gledaju bez predrasuda ili unaprijed formiranih mišljenja, a da bi imali svoje mišljenje, moraju se obrazovati, čitati, dobro izučiti i informisati se o vremenu i političkim okolnostima u kojima su neki umjetnici stvarali.
Trebaju posmatrati život otvorenih očiju i srca, s dobronamjernim pogledom prema drugom ljudskom biću. Tek onda će istinski moći uživati u bogatstvu jednog umjetničkog čina, pa bila to knjiga, pozorišna predstava, koncert, izložba ili TV serija.
Jedan od najzanimljivijih aspekata serije jeste odnos između umjetnosti i moći. Kako ste doživjeli tu temu tokom rada na projektu?
Umjetnik mora biti slobodan čovjek, dobro bi bilo da se uvijek drži dalje od moćnika. Naravno, nekada to nije moguće jer ti moćnici određuju umjetnikovu sudbinu.
Mislim da mora na sve moguće načine pokušati ostati nezavisan. To često košta, ali sve su to izbori koji se moraju u neko doba života napraviti. Sve je, na kraju, stvar izbora. I dobro i zlo.
Umjetnik bi morao uvijek biti na strani dobra i humanosti, na strani čovjeka i života.
Ako biste morali opisati seriju “Nobelovac” u jednoj rečenici za nekoga ko je još nije pogledao, kako bi ona glasila?
Podsjetimo se ko smo, gdje smo bili i kuda idemo, ali uvijek s mišlju o umjetnosti kao braniku ljudskosti.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Dok smo izvještavali sa crvenih tepiha, razgovarali s glumcima i bilježili ono što se dešavalo pred publikom, jedan objektiv cijelo vrijeme bio je okrenut i prema svemu što se događalo između.
Iza projekcija, crvenih tepiha, intervjua i festivalskih večeri ostaju stotine malih trenutaka koji nikada ne završe u službenom programu. Ove godine odlučili smo ih sačuvati.
Kako kaže sama definicija: ‘’Dokumentarna fotografija, prema svojoj najjednostavnijoj definiciji, ima zadatak zabilježiti ljude, mjesta i događaje onakvima kakvi jesu te ostaviti vizuelni zapis i velikih događaja i svakodnevnog života.''
Ove festivalske sedmice odlučili smo uraditi upravo to.
Kada se osvrnemo na ovogodišnji Sarajevo Film Festival, teško ga je svesti na jednu projekciju, jedan razgovor ili jednu festivalsku večer. Na Bonjour.ba smo tih dana ulazili u kino sale, čekali goste iza crvenog tepiha, razgovarali s glumcima, pratili masterclassove, snimali editorijale i iz večeri u večer pokušavali uhvatiti ono najzanimljivije što Festival donosi.
Ipak, usred svega toga paralelno je nastajao još jedan projekat.
Dok smo mi postavljali pitanja, pripremali intervjue i snimali priče koje ste tokom festivalske sedmice gledali na Bonjour.ba, Monika Andrić fotografisala je ono što se događalo prije, poslije i između njih. Moniku već dobro poznajete kao fotografkinju iza brojnih naših editoriala i backstage priča iz Bonjour.ba Kultura rubrike .
Ideja je bila posmatrati.
Zato smo ovogodišnji Festival pokušali gledati i malo drugačije. Fotografije koje slijede nisu hronološki pregled Sarajevo Film Festivala niti pokušaj da zabilježimo sve što se dogodilo.
One su njegov vizuelni dnevnik. Arhiv ljudi, pokreta, pogleda, svjetla, noći i situacija koje su zajedno činile ovogodišnju festivalsku sedmicu.
Gosti i publika okupljeni ispred Narodnog pozorišta Sarajevo pred početak prve festivalske večeri.
Woody Harrelson na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala i nekoliko trenutaka kasnije, nakon što mu je uručeno Počasno Srce Sarajeva.
Emily Watson u razgovoru s glavnom urednicom Eminom Smaka, u jednom od spontanih trenutaka smijeha tokom intervjua.
Liam Cunningham na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, nekoliko trenutaka prije ulaska u pozorište.
Nakon zatvaranja crvenog tepiha i posljednjih intervjua te večeri, odlazak prema plusminus partyju.
Publika tokom masterclassa Woodyja Harrelsona u Bosanskom kulturnom centru.
Ida Prester daje izjave predstavnicima medija tokom jedne od festivalskih večeri Sarajevo Film Festivala.
Maja Čengić Miralem nekoliko trenutaka pred uključenje u live prijenos s crvenog tepiha Sarajevo Film Festivala.
Detalj Džane Pinjo na tepihu vs. baletanke spremne za presvlačenje na stepenicama Narodnog pozorišta Sarajevo.
Danis Tanović na zatvaranju 32. Sarajevo Film Festivala, između posljednjih intervjua na crvenom tepihu.
Bonjour.ba tim na snimanjima festivalskih editorijala: Bonjour.portraits na ZONA partyju i editorial s ekipom filma Virus patološke dobrote.
Red carpet momenti: Džejla Glavović Očuz, Asghar Farhadi, Kerim Čutuna, Nika Turković te Ema Luketin i Dušan Luketin u opuštenim trenucima.
Bonjour.ba tim na red carpetu: Ada, Ammar i Emina u momentima između intervjua, live javljanja i novih gostiju tokom festivalskih večeri.
Gosti čekaju svoj red za ulazak u Narodno pozorište Sarajevo pred početak festivalske projekcije.
Noć otvorenja Sarajevo Film Festivala: Kerim Čutuna i Jovan Marjanović u Open Air kinu pred početak projekcije.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
