TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.10.2025.
Uoči prve dodjele Adriatic Film Awards, razgovarali smo sa Selmom Alispahić, glumicom čija uloga Milice Babić u seriji “Nobelovac” podsjeća da umjetnost i u najtišim trenucima, zna biti najjači glas svog vremena.
Filmska i televizijska jesen regije ove godine ima poseban ritam. Sarajevo Film Festival, Festival autorskog filma Beograd i Zagreb Film Festival su povezani istim kadrom kroz Adriatic Film Awards.
Riječ je o priznanjima koja slave ono najbolje što je regionalna scena stvorila u protekloj godini u filmu i na televiziji.
Kao glavni partner i domaćin, Porto Montenegro postaje nova tačka susreta regionalne scene, mjesto gdje se simbolično spajaju gradovi, autori i priče koje dijelimo.
Selma Alispahić, bosanskoherecgovačka glumica
Među ovogodišnjim nominovanima ističe se Selma Alispahić, nominovana za Najbolju glavnu glumicu u TV seriji, dok je i sama serija “Nobelovac” nominovana u kategoriji Najbolja TV serija.
U osam epizoda, ovo ostvarenje oživljava život Ive Andrića između trenutka kada saznaje da je dobitnik Nobelove nagrade i povratka iz Stokholma, a kroz lik Milice Babić, Andrićeve supruge, serija otvara prostor tišini, dostojanstvu i unutrašnjoj snazi.
Sa Selmom smo razgovarali o značenju AFA nagrade, o etičkim pitanjima koja serija otvara, o ulozi umjetnika u svijetu moći i o ženama koje i kada su u sjeni, oblikuju svjetlo.
Adriatic Film Awards dolaze kao novi, regionalni okvir koji prepoznaje i televizijska i filmska ostvarenja sa prostora regije.
Šta za vas znači ova nominacija, posebno u kontekstu serije koja se bavi jednim od najvećih pisaca našeg prostora? I kako vidite značaj takve regionalne saradnje za glumce i autore?
Nominacija za Adriatic Film Awards za mene je već nagrada jer se radi o prestižnoj regionalnoj selekciji. Posebno je značajno što je nagrada prvenstveno ustanovljena kao dio Sarajevo Film Festivala i pozdravljam nastojanje ljudi iz drugih zemalja i drugih festivala da aktivno učestvuju u promociji najboljih filmskih i TV ostvarenja regije.
Ovaj drugi aspekt nominacija koji ste spomenuli je također značajan, a to je da se radi o seriji koja priča priču o životu našeg Nobelovca Ive Andrića, vodi nas u neko drugo vrijeme, neku drugu epohu iz koje možemo naučiti nešto o onome što živimo danas.
Pored toga, nadam se da će serija probuditi interesovanje i povratak velikoj literaturi, što nam je u današnje vrijeme instant vrijednosti vrlo potrebno. Počašćena sam i sretna što mogu s kolegama proslaviti svoj rad koji je prepoznat i izdvojen od tolikog broja filmskih profesionalaca kao nešto na što treba obratiti pažnju.
Također, raduje me što je nominiran Tihomir Stanić za glavnu mušku ulogu, koji je ujedno i kreator, reditelj i producent serije, kao i cijela serija “Nobelovac” u kategoriji najboljih serija. To su divna priznanja za jedan ozbiljan i predan rad.
Serija “Nobelovac” vraća nas u jedno od ključnih poglavlja kulturne historije naše regije, u život Ive Andrića u trenucima unutrašnjih dilema, ali i dilemu jednog vremena između starih vrijednosti i novog poretka.
Kako je bilo ući u svijet u kojem se historija, književnost i emocija neprekidno prepliću?
Serija, između ostalog, postavlja vrlo značajna etička i moralna pitanja o ulozi umjetnika u teškim i izazovnim historijskim vremenima. Šta umjetnik mora i može, šta je ono što se od njega očekuje, da li je umjetnost iznad života, života pojedinca, koliko treba žrtvovati za umjetnost i po koju cijenu?
Mislim da je serija “Nobelovac” prije svega pošteno napisana serija koja nije ni pretjerano slavila niti kudila čovjeka o kojem govori, nego je nastojala prikazati jednog vrhunskog umjetnika koji je, u trenutku u kojem je živio, samo nastojao da preživi.
U amanet nam je ostavio književna djela koja će generacije različito tumačiti, upotrebljavati, nekada i zloupotrebljavati, pa čak i u dnevno-političke svrhe. Ono što je nesreća Andrićevog djela jeste to što je vrlo često tumačeno kao izvor historijskih činjenica, isto se dešava i sa Šekspirom.
Često mislimo da su Šekspirova djela istinska historija Engleske, ali i u jednom i u drugom slučaju korištene su historijske činjenice kako bi se napisala vrlo uzbudljiva, intrigantna i često bolna fikcija.
Svakom istinskom umjetniku cilj je da kaže nešto o svijetu u kojem živi, kako bi oplemenio sredinu u kojoj stvara. Mislim da veliki umjetnici uvijek seciraju sredinu, društvo, ljudsku prirodu: ono što je trenutno i ono što je bezvremeno ili svevremeno u njoj.
Regionalna publika ima snažnu emotivnu vezu s Andrićem i njegovim naslijeđem, a Milica Babić u seriji nosi emotivnu, ali i simboličnu težinu njegovog svijeta.
Kako ste pristupili građenju atmosfere tog vremena i šta vam je bilo najvažnije da sačuvate u liku Milice Babić? Koliko ste se vi lično povezali s Milicom?
Milica Babić je žena iz sjene, u toj poziciji je bila donekle vlastitim izborom, a vrlo često zbog okolnosti u kojima se našla. Da nismo imali Milicu u sjeni, vjerovatno ne bismo imali Ivu Andrića u punom svjetlu. Ona je aktivno utjecala na neke njegove odluke i vjerujem da je bila inspiracija za sjajne ženske likove koje je ostavio u svojoj literaturi.
Drago mi je što će ova serija izvući na svjetlo dana jednu izuzetnu ženu koja je ostavila vrlo značajne tragove u historiji teatra ovih prostora kao vrstan kostimograf. Radila je na području cijele bivše Jugoslavije, bila je vrlo priznata u svojoj profesiji, svojim životom je rušila predrasude i pomjerala granice i na kraju se ipak izborila za ljubav koja je bila duboka, istinska, jedinstvena.
Otišla je s ovog svijeta vrlo mlada, u 58. godini života, a Ivo Andrić je nakon njene smrti zapisao: “Ustvari ne tugujem ja što je umrla, nego što je bila smrtna…” Umrla je u njihovoj kući u Herceg Novom i nakon njene smrti Andrić više nikada nije otišao tamo.
Bilo bi lijepo da se gledaoci kroz lik Milice Babić Andrić podsjete na sve one tihe, diskretne, ali snažne žene koje su ostavljale tragove u umjetnosti ovih prostora, ali koje su bile skoro zaboravljene ili svedene na neke usputne crtice historije.
Milicino vrijeme možda nije bilo ono u kojem je živjela, ali ljepota umjetnosti je u tome što umjetničino vrijeme može doći i mnogo kasnije ne za njenog života, ali evo za našeg, da nas podsjeti na sebe.
Serija se bavi vremenom u kojem su odluke, i one lične i profesionalne, nosile veliku težinu i posljedice.
Šta mislite da današnja publika može naučiti iz tog vremena, kroz lik Milice i Andrića?
Žan-Pol Sartr ima jednu rečenicu koja kaže: “Možda je bilo i boljih vremena, ali ovo je naše.”
Kao svako vrijeme, na svoj način i ovo naše je izazovno za umjetnike. Kako ostati dostojanstven u životu i profesiji kada je sve stavljeno pod pitanje, pogotovo čovjekov integritet i pravo na slobodu mišljenja?
Osnovna ljudska prava su pogažena, a tako i prava čovjeka umjetnika. Mi danas svakodnevno osvajamo slobodu i pravo da živimo koliko-toliko dostojanstvene živote.
Nadam se da će oni koji se odluče gledati seriju pokušati razumjeti čovjeka, a razumjeti mogu ako gledaju bez predrasuda ili unaprijed formiranih mišljenja, a da bi imali svoje mišljenje, moraju se obrazovati, čitati, dobro izučiti i informisati se o vremenu i političkim okolnostima u kojima su neki umjetnici stvarali.
Trebaju posmatrati život otvorenih očiju i srca, s dobronamjernim pogledom prema drugom ljudskom biću. Tek onda će istinski moći uživati u bogatstvu jednog umjetničkog čina, pa bila to knjiga, pozorišna predstava, koncert, izložba ili TV serija.
Jedan od najzanimljivijih aspekata serije jeste odnos između umjetnosti i moći. Kako ste doživjeli tu temu tokom rada na projektu?
Umjetnik mora biti slobodan čovjek, dobro bi bilo da se uvijek drži dalje od moćnika. Naravno, nekada to nije moguće jer ti moćnici određuju umjetnikovu sudbinu.
Mislim da mora na sve moguće načine pokušati ostati nezavisan. To često košta, ali sve su to izbori koji se moraju u neko doba života napraviti. Sve je, na kraju, stvar izbora. I dobro i zlo.
Umjetnik bi morao uvijek biti na strani dobra i humanosti, na strani čovjeka i života.
Ako biste morali opisati seriju “Nobelovac” u jednoj rečenici za nekoga ko je još nije pogledao, kako bi ona glasila?
Podsjetimo se ko smo, gdje smo bili i kuda idemo, ali uvijek s mišlju o umjetnosti kao braniku ljudskosti.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prošle godine pratili smo prve AFA nagrade. Ove se vraćamo po nove susrete i razgovore s ljudima koji o filmu govore s istom znatiželjom s kojom ga stvaraju. Uz njih poželite postaviti još jedno pitanje, a gotovo svaki odgovor donese rečenicu koju vrijedi zabilježiti.
Na žičari Kotor–Lovćen otvoreno je drugo izdanje Adriatic Film Awards, a Bonjour.ba ekipa ponovo je na terenu.
Dodjela nagrada čeka nas sutra, ali već su nam prvi razgovori dali dosta materijala za bilješke.
S ljudima koji godinama stvaraju filmove i grade festivale zanimljivo je razgovarati i zbog načina na koji razmišljaju naglas. Jedan odgovor donese sliku, drugi neočekivano poređenje, treći rečenicu koju odmah želite podvući. Pitanja smo pripremili, ali bilo je podjednako zanimljivo pratiti kamo će nas odgovori odvesti.
Nakon prošlogodišnjeg otvorenja, razgovore smo nastavili s Jovanom Marjanovićem, Mirsadom Purivatrom, Igorom Stankovićem i Borisom Matićem.
Od nove generacije autora do razloga zbog kojih se i dalje vraćamo velikom platnu, zanimalo nas je kako oni vide ono što tek dolazi.
Lokacija otvorenja bila je jedna od prvih tema razgovora s Jovanom Marjanovićem, direktorom Sarajevo Film Festivala. Pogled na Bokokotorski zaljev u tom se trenutku nije vidio, pa nam je preostalo da mu vjerujemo na riječ.
„Evo, promijenila se ova lokacija iza mene, ne vidi se, ali vjerujte mi da smo iznad Bokokotorskog zaljeva na vjerovatno jednoj od najfascinantnijih tački.“
Uz nadu da će se pogled uskoro raščistiti, razgovor je vratio filmovima i serijama. Njegova je želja da svako novo izdanje donese još bolja ostvarenja, a posebno ga ohrabruju debitantski filmovi među ovogodišnjim nominacijama.
Zanimalo nas je i šta ga uzbuđuje u pričama autora koji tek dolaze. Iako je teško predvidjeti šta će nastati u njihovim glavama, za Marjanovića je važno već to što su tu.
„Imamo generaciju umjetnika, autora filmskih i televizijskih, koji hrabro pričaju svoje priče.“
S Mirsadom Purivatrom razgovarali smo o izgradnji dugoročnog mjesta susreta regionalne filmske industrije. Vratio se razlogu osnivanja Akademije: želji autora i filmskih profesionalaca da kroz saradnju ojačaju svoju poziciju, unaprijede produkciju i proslave ostvarene rezultate.
A šta je potrebno da njihove filmove i serije upozna još šira međunarodna publika? Purivatra podsjeća da su brojna ostvarenja taj put već pronašla kroz velike međunarodne festivale. Sljedeći korak vidi u daljnjem radu na kvalitetu, od razvoja scenarija do produkcije i filmskog jezika novih autora.
„Mislim da imamo puno neispričanih priča, da imamo puno talenata“, rekao nam je.
Ulogu Akademije zato veže za povezivanje i ohrabrivanje ljudi koji te priče mogu prenijeti na ekran, uz prostor da međusobno razgovaraju o budućnosti svoje struke.
S Igorom Stankovićem, direktorom Festivala autorskog filma Beograd, razgovor smo približili navici koju mnogi prepoznajemo: film je dostupan kod kuće, na nekoliko klikova. Šta nas onda i dalje vodi u kino i na festivale?
Stanković smatra da je kino sačuvalo svoje mjesto, dok streaming sve više preuzima ulogu linearne televizije. Uvjeren je i u budućnost festivala, a u odgovoru se posebno vraća samom gledanju.
„Osećaj i doživljaj koji veliko bioskopsko platno donosi je nezamenljiv.“
Borisa Matića pitali smo šta regionalne kinematografije mogu naučiti jedna od druge. Podsjetio nas je koliko dugo već sarađuju: svoju prvu koprodukciju radio je prije više od dvadeset godina s kolegama iz Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Zatim smo ga pitali koji bi stereotip o regionalnom filmu volio zauvijek promijeniti.
„Pa stereotip da smo dosadni, da loše izgledamo, da sjede dva čovjeka u sobi i pričaju i tako dalje.“
Ali baš toj dvojici ljudi u sobi predviđa zanimljivu budućnost.
„Iako mislim zbog naleta umjetne inteligencije da će vjerojatno ta dva čovjeka koja su živa i razgovaraju za jedno desetak godina biti zanimljiviji nego svi oni generirani umjetnom inteligencijom.“
Neke smo teme otvorili još prije dolaska, u intervjuima s Jasnom Diklić , Elmom Tataragić i Borisom Lerom . Sutra nas čekaju novi susreti i Bonjour.portraits fotografisanja, a zatim i crveni tepih u Porto Montenegru.
Ceremonija dodjele počinje u 20 sati u Muzeju nautičkog nasljeđa.
Do tada razgovore i snimke s terena pratite na našem Instagram profilu .
Na otvorenju smo susreli i poznata lica regionalne filmske scene, a u nastavku donosimo dio atmosfere kroz fotografije večeri.
Za kraj, ostavljamo vas s pogledom o kojem nam je Jovan govorio na početku večeri.
Od posljednjih boja zalaska do svjetala duž obale, ove fotografije pokazuju zašto je ovogodišnje otvorenje dobilo baš ovu adresu.
Ovdje ćemo vas zadržati još trenutak.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
