TEKST: Lamija Muratagić
DATUM OBJAVE: 18.6.2026.
Na Polimoda Graduate Showu, koji je otvorio sedmicu Pitti Uomo u Firenci, mladi italijanski dizajner Vincenzo Junior Marrazzo predstavio je kolekciju Il Latte delle Vergini i detalj koji izgleda kao modna greška, ali se čita kao vrlo precizna izjava.
Pitti Uomo modni događaj koji se ne prati samo zbog odjeće, nego zbog načina na koji Firenca nekoliko dana postaje laboratorij savremenog mensweara, mjesto na kojem se susreću kupci, urednici, dizajneri, stilisti, studenti, etablirani brendovi i nova imena koja tek pokušavaju objasniti vlastiti jezik.
16. juna počelo je 110. izdanje sajma Pitti Uomo, koje je i ove sezone okupilo najvažnija imena muške mode i postavilo ton za dane koji slijede. Paralelno je na prvi dan održan i Polimoda Graduate Show, studentska revija koja uz Pitti Uomo ne funkcioniše kao prateći program, nego kao jedan od najvažnijih trenutaka sedmice za čitanje onoga što dolazi nakon već formiranih modnih sistema.
Ovogodišnji Graduate Show okupio je 19 odabranih završnih kolekcija studenata Polimode, firentinske modne škole koja ima posebno mjesto u razgovoru o novoj generaciji dizajnera. Među njima se izdvojio Vincenzo Junior Marrazzo, italijanski dizajner koji je predstavio kolekciju Il Latte delle Vergini i pokazao jedan od onih detalja zbog kojih se revija ne završava kada se ugase svjetla: štiklu koja na prvi pogled izgleda kao da se slomila.
Virtuozno izveden aksesoar nikada ne završava look samo dekorativno. Njegova moć je u tome da poremeti očekivanu siluetu, uvede napetost i cijelo izdanje prevede u potpuno drugačiji vizuelni registar. Marrazzova štikla upravo to radi. Ona ne djeluje kao aksesoar koji mirno završava siluetu, nego kao mali poremećaj u sistemu odijevanja i trenutak nestabilnosti koji tijelo, hod i odjeću odjednom uvodi u isti dramaturški prostor.
To je posebno snažno jer se ne radi o spektakularnom efektu koji pokušava nadglasati kolekciju, nego o detalju koji izgleda gotovo incidentno, kao greška koju je neko odlučio pokazati. Upravo smo nedavno pisali o tome kako moda sve češće napušta ideju besprijekornosti i okreće se detaljima koji djeluju nesavršeno, ali nose snažnu priču. Moda je dugo gradila autoritet kroz savršenstvo izrade, čistu završnicu i kontrolisanu liniju, ali nova generacija dizajnera sve češće najpreciznije govori upravo kroz napuknuće, trag, asimetriju, trošenje i ono što izgleda kao da je već preživjelo neku priču prije nego što je došlo na pistu.
Vincenzo Junior Marrazzo dolazi iz Italije, a njegova kolekcija Il Latte delle Vergini već samim naslovom otvara prostor između nevinosti, rituala, tijela i nečega što nije sasvim čisto ni udobno. Kolekcija se gradi oko tenzije između čistoće i kontaminacije, kroz namjerno istrošene komade inspirisane Pasolinijem i Batailleom, što objašnjava zašto slomljena štikla ovdje ne djeluje kao izolovan trik, nego kao vizuelni produžetak cijelog koncepta.
Pasolini i Bataille nisu reference koje u modi služe samo da kolekciji dodaju intelektualni sloj. Obojica otvaraju pitanja tijela, svetog, profanog, želje, krhkosti i društvenih granica, pa se u tom svjetlu Marrazzov rad može čitati kao pokušaj da odjeća ne bude površina za uljepšavanje, nego prostor konflikta. Zato štikla koja izgleda slomljeno postaje više od obuće: ona je mala arhitektura nestabilnosti, predmet koji odbija ideju da ženstvenost, elegancija ili ljepota moraju stajati ravno da bi bile uvjerljive.
Najbolji dio graduate revija je upravo to što se u njima moda još uvijek ne mora ponašati kao proizvod spreman za policu. Ona smije biti neugodna, nedovršena, previše lična, konceptualna, riskantna i ponekad neodmah razumljiva. Takav prostor često proizvede detalje koji kasnije izgledaju kao najtačniji signal smjera u kojem se moda pomjera.
Marrazzova slomljena štikla zato ne privlači pažnju samo zato što je neobična, nego zato što pogađa širi trenutak u modi. Nakon godina u kojima se luksuz često prevodio kroz tišinu, uglađenost i kontrolisanu neutralnost, sve je vidljivija potreba za predmetima koji nose trag, napetost i narativ. Ne savršen look, nego look koji ima unutrašnji konflikt.
Dok veliki brendovi često definišu šta će industrija kupovati, mladi dizajneri ponekad mnogo preciznije pokažu šta industrija osjeća A ako je suditi po ovoj štikli, Vincenzo Junior Marrazzo razumije da jedan mali pomak u konstrukciji može imati veću težinu od cijelog savršeno ispoliranog izlaza.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Naslovna fotografija: @vimarrazzo
TEKST: Lamija Muratagić
U prvom Bonjour.Lookbacku Martina Saira se vraća svojim crvenim tepih izdanjima, od Selme Starfinger i Nine Varge do Marka Fehera, Armina Hodžića i Amne Kunovac Zekić.
Sarajevo Film Festival ima svoju filmsku historiju, ali i onu drugu, vizuelnu, koja se godinama gradi na crvenom tepihu. U njoj se ne pamte samo premijere i dolasci, nego i odjevni trenuci koji su postali dio festivalske arhive.
Uoči novog izdanja festivala, Bonjour kroz serijal Bonjour.Lookback otvara modnu arhivu prethodnih godina. Ne samo kroz fotografije koje pamtimo, nego kroz osobe koje su ih nosile, njihove komentare, sjećanja i pogled iz današnje perspektive. 
Za ovu priču vratili smo se festivalskim izdanjima u prostoru Atelje 71 I M Rasvjeta, elegantnom i čistom ambijentu koji ima onu tišu, parišku estetiku ateljea. Prostor je svijetao i sofisticiran, pa tako cijeli razgovor dobija osjećaj intimne modne arhive.
Prva u našem modnom lookbacku je Martina Saira Keškić , poduzetnica i kreativkačiji se lični stil godinama vezuje za sarajevsku modnu scenu i čiji smo modni senzibilitet već imali priliku upoznati zavirujući u njen ormar. Njen festivalski stil godinama se izdvaja po odnosu prema domaćem i regionalnom dizajnu, snažnim siluetama, neočekivanim beauty momentima i lookovima koji nisu birani da budu sigurni, nego da imaju stav. 
Jedan od ranijih trenutaka koji se izdvaja je kreacija Selme Starfinger iz 2014. godine, crno-žuti look s gotovo arhitektonskom konstrukcijom. Crni top čistih linija i voluminozna žuta suknja stvarali su kontrast koji je djelovao grafički, ali i dovoljno teatralno za festivalski prostor. Martina ga danas pamti upravo kroz tu konstrukciju. 
“ Podsjeća me kao da je arhitekt pravio, baš neki art ”, prisjetila se.
Iste godine nosila je i Ninu Vargu, dizajnericu koju i danas izdvaja kao jednu od omiljenih. Crna silueta, izgrađena kroz dužinu, teksturu i diskretan sjaj, unosila je tamniju i znatno dramatičniju eleganciju. 
Ono što ga danas čini posebno zanimljivim jeste činjenica da nije ostao samo arhivska fotografija. Martina je otkrila da top i suknju i danas ima, ali ih nosi odvojeno.
Bijela kreacija Mateyaneira iz 2017. godine imala je dugu cape siluetu, vez i značajnu ceremonijalnu prisutnost, ali Martina je najviše pamti po beauty momentu koji je pratio cijeli look: srebrnoj kosi koju je radio Ensar Dervišbegović . 
“ Kosa je bila srebrna, a to je tek prije godinu dana postao trend u svijetu. Mi smo tada bili ispred vremena ”, rekla je Martina.
Dvije godine kasnije, prvi put je nosila kreaciju Marka Fehera . Crna silueta, oblikovana fluidnim rukavima i širokim nogavicama, svoju je snagu gradila kroz pokret tkanine oko tijela.
Martina ga pamti kao trenutak u kojem se osjećala “ lepršavo, kao neki leptir. Modni leptir na crvenom tepihu ”. Upravo ta rečenica najbolje objašnjava zašto look i danas funkcioniše na fotografijama: njegova glavna vrijednost nije bila samo forma, nego pokret . 
Jedan od najdramatičnijih ulazaka u njenoj festivalskoj arhivi bio je look Armina Hodžića / Elysian iz 2022. godine. Bijela silueta, izoštrena naglašenim ramenima, metalnim lancima i plaštom koji je produžavao figuru, bila je konstruirana za ulazak koji se registruje prije nego što se pročitaju detalji.
Plašt je prvobitno trebao biti još duži, gotovo deset metara, ali je na kraju skraćen. Efekt ipak nije izostao. 
“ Čim sam zakoračila, osjećala sam se kao da sam ja taj outfit ”, rekla je Martina.
To je možda i najtačniji opis dobrog crvenog tepiha, trenutak u kojem osoba ne nosi samo odjeću, nego se s njom potpuno spoji.
U novijem dijelu arhive izdvaja se i kreacija Amne Kunovac Zekić iz 2024. godine, mini haljina s teksturom, asimetričnim detaljima i crno-bijelim kontrastom. Martina ju je prvi put vidjela na reviji i poželjela prenijeti na crveni tepih baš zato što nije pripadala očekivanoj slici festivalskog glamura. 
Platforme, valovita kosa i skulpturalni nakit pomjerili su mini siluetu iz razigranog registra prema odlučnijem red carpet izrazu, zadržavajući njenu lakoću, ali joj dajući jasniju modnu oštrinu.
Za kraj, Martina se vratila još jednom izdanju Nine Varge, bakarnom kombinezonu iz 2014. godine koji, kako kaže, i danas ima. Taj detalj se kroz cijeli razgovor provlači kao možda najljepši dokaz da njeni Sarajevo Film Festival lookovi nisu bili zamišljeni samo kao komadi za jednu fotografiju. 
“ Svaku ovu odjevnu stvar i dan danas imam ”, rekla je Martina, dodajući da neke od njih i danas nosi svakodnevno, uz espadrile, sandale i ljetne kombinacije.
Neki lookovi bili su kreirani za snažan ulazak na crveni tepih, neki su kasnije nastavili živjeti u njenom ormaru, a neki danas izgledaju još aktuelnije nego u trenutku kada su prvi put fotografisani.
Martina Saira tako otvara Bonjour.Lookback kao podsjetnik da najbolja festivalska izdanja ne ostaju samo u arhivi, nego se vraćaju kroz priče, sjećanja i detalje koje i godinama kasnije vrijedi ponovo pogledati. 
U narednim danima na Bonjour.ba pratite i druge sagovornice koje se s nama vraćaju svojim Sarajevo Film Festival izdanjima i trenucima koji su obilježili crveni tepih prethodnih godina.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Bonjour.ba produkcija
Foto: Bonjour.ba
Social Media foto i video: Marija Perić i Tesnim Ališah
Lokacija: Atelje 71 I M Rasvjeta
Autorica članka: Lamija Muratagić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
