TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 9.4.2026.
Dva dana prije nego što krene na svoju prvu bh. turneju, proveli smo nekoliko sati s Kerimom Čutunom u Sarajevu.
Šetnja gradom brzo je postala nešto više od običnog razgovora, svakih par minuta neko ga prepozna, dobaci mu rečenicu iz skeča, nasmije se, zastane. Kerim svaki put odgovori istom energijom, kratkim pozdravom, osmijehom, ponekad i onim spontanim gestom koji govori da je ta relacija s publikom stvarna, a ne samo digitalna.
Imali smo priliku da pogledamo “Nebitno” još u februaru, u intimnom formatu, ali nećemo vam otkrivati previše, možemo reći jedno, naslov možda sugeriše nešto usputno, ali iskustvo koje ostaje poslije ide u potpuno drugom smjeru.
Tu negdje počinje razumijevanje “Nebitno” kao satirične monodrame, jer ovo nije nova priča, barem ne u potpunosti. Tekst predstave nastajao je kroz osam godina i tek je nedavno dobio svoj konačni oblik.
Četiri mjeseca pisanja bila su dovoljna da sve sjedne na svoje mjesto, ali materijal koji nosi na scenu dolazi iz mnogo dužeg procesa, iz različitih faza života, od poslova koji nemaju veze sa scenom do trenutka u kojem je odlučio da sve to pretoči u jednu cjelinu.
Ovo nije priča o nekome ko je “odjednom postao poznat” zbog društvenih mreža. Kerim je akademski formiran glumac, s iskustvom na pozorišnoj sceni, u filmovima i serijama i ta osnova se osjeti u svemu što radi.
Razlika je u tome što sada izlazi sam pred publiku, bez likova iza kojih se može sakriti, bez distance koju često pruža ansambl ili scenarij koji nije lično njegov.
U toj formi postoji određeni rizik, ali i sloboda. Govori o sebi, kroz satire, kroz humor koji već prepoznajemo, ali ga ovaj put razvija dalje. Smijeh je tu, očekivano, ali ispod njega se pojavljuju slojevi koji koji vas natjeraju da se nasmijete, a onda vas zadrže u toj misli sekundu duže.
Možda zvuči kao kliše, ali postoji dublje značenje koje se provlači kroz sve to. Kerim se igra s granicama našeg humora, testira koliko daleko može ići, koliko publika želi prepoznati sebe u tim situacijama. Sve to radi bez cinizma koji često prati takav pristup, već s nekom vrstom topline i pozitivne energije koja ga, kako svi vidimo, čini sve prepoznatljivijim.
Pred njim je turneja kroz više od 15 gradova u Bosni i Hercegovini. Mi smo ga sreli neposredno prije početka, u trenutku kada se sve još slaže, ali je već dovoljno jasno da ovo neće biti samo još jedna predstava na repertoaru.
Kerim Čutuna, bh. glumac sa Tesnim Ališah, social media menadžericom i Adom Ćeremidom, novinarkom Bonjour.ba portala
“Nebitno” dolazi kao autobiografska predstava, koliko ti je bilo čudno (ili prirodno) staviti sebe kao “materijal” na scenu?
Nije mi bilo čudno, bilo me strah da ne ispadnem dosadan. Danas sam sretan jer sam uspio realizovati ideju koju sam dugo imao.
S obzirom na to da si već radio film, serije i teatar, šta ti je ova forma donijela novo, nešto što nisi mogao izraziti kroz druge medije?
Socijalna mreža mi je donijela publiku koju prije nisam mogao dosegnuti, razlika je u činu potpunog autorstva nad procesom koji radiš.
Film, serija i teatar ovise od čitavog tima ljudi.
Tvoji skečevi često balansiraju između humora i realnosti koju svi prepoznajemo, gdje ti lično povlačiš granicu između ta dva?
Ne povlačim granicu, uživam u činjenici da ljudi, prepoznavajući određene likove i situacije, izvlače različite poruke iz sadržaja koji objavljujem.
Realnost doprinosi prepoznavanju, prepoznavanje izaziva reakciju.
Ako bi morao opisati ovu fazu svoje karijere jednom rečenicom, pred predstavu, pred turneju, kako bi ona glasila?
Biti ili ne biti. Možda najbolja.
Već si imao iskustva s projektima koji izlaze i van BiH, kako vidiš svoj dalji put?
Cilj je ostvariti zacrtano na domaćem terenu, ne planirati predaleko u budućnost, vjerovati u Boga i ostati svoj.
Dok smo razgovarali, Kerim je usput iz džepova izvlačio sitnice koje uvijek nosi sa sobom. Taj mali uvid zabilježili smo u formatu “Mojih 7”, koji uskoro dijelimo i na našem Instagramu.
Turneja počinje već sutra, 10. aprila u Gračanici, a nastavlja se kroz gradove širom Bosne i Hercegovine. Mi ćemo ga, sigurno ponovo gledati u Sarajevu 17. juna u BKC-u jer je takav format da ga želite vidjeti više puta.
TEKST: Ada Ćeremida
Ovaj mjesec u našoj rubrici Kultura bio je obilježen formatima koji su nas vodili iza kulisa predstava, u razgovore s umjetnicima i u procese nastanka priča koje tek trebaju stati pred publiku. Upravo zato mart zaokružujemo jednim od naslova koji se već sada izdvaja kao važan trenutak domaće pozorišne scene.
Predstava Preobrazba, koja će premijerno biti izvedena 24. marta u SARTR-u, otvara teme doma, naslijeđa, slobode i svega onoga što iz porodice nosimo i kada mislimo da smo od toga odmakli.
Kroz fragmente jedne ženske priče, ova predstava istražuje ono što nam je dato, ono protiv čega se bunimo i ono što ipak, svjesno ili ne, nastavljamo nositi dalje.
Uoči premijere razgovarali smo s dramaturginjom Teodorom Marković, kao i s glumicama Selmom Alispahić, Hanom Zrno, Mateom Mavrak, Anom Miom Karić i Džanom Džanić. Njihovi odgovori otvorili su prostor za razgovor o slobodi, identitetu, pripadanju i pitanju koje se provlači kroz cijelu predstavu:
Gdje završava ono što smo naslijedili, a gdje počinje ono što biramo sami?
Proces nastanka predstave još je u toku, ali već sada je jasno da Preobrazba ne govori samo o jednoj porodici ili jednoj junakinji. Ona govori o generacijama žena, o tihim obrascima koji se prenose, o pobuni, pripadanju i hrabrosti da se vlastiti život ispiše drugačije.
U nastavku donosimo razgovor s autorskim i glumačkim timom predstave, kroz koji se otvaraju i intimna i univerzalna pitanja od porodičnog naslijeđa i identiteta do slobode, doma i onoga što ostaje upisano u nama.
U predstavi se svaka scena gradi kao varijacija porodične fotografije, koja se stalno mijenja i razigrava.
Kako je nastala ta ideja i šta vam je bilo važno da se kroz taj vizuelni koncept kaže o sjećanju, naslijeđu i istini koju nosimo iz porodice?
Oduvijek me je fascinirao sukob između onoga što nosimo iz porodičnog nasljeđa i onoga što nas sredina oblikuje da postanemo. To pitanje šta u nama dominira, nasljedno ili stečeno, stalno mi se vraća. Porodica je nešto što je u potpunosti determinisano: ne biramo ni roditelje, ni okolnosti u koje ćemo se roditi, kao što ni oni ne znaju kakvo će dijete dobiti.
Ovaj tekst je specifičan jer, pored tog univerzalnog pitanja, otvara i temu usvajanja, rušenja tabua i prihvatanja drugog i drugačijeg. Bavi se i idejom spašavanja života i ljudskosti iznad patrijarhalnih normi koje jedna manja sredina može da nametne, posebno ženi.
U središtu je i stalna borba da ne pristajemo na ono što nam je nametnuto kroz rigidne i danas, rekla bih, prilično sumanute modele vaspitanja i formiranja ličnosti.
Što se tiče vizuelnog koncepta, to je prije svega polje rediteljskog promišljanja, ali smo u bliskoj saradnji došli do ideje da svi ljudi koji prolaze kroz naš život čine jedan složen portret našeg postojanja. Oni se mijenjaju, struje, dobijaju različite oblike i funkcije u zavisnosti od faze našeg sazrijevanja.
Koliko god da sam se u životu odmakla od svoje porodice, ne mogu reći da sam ikada u potpunosti napustila okvire u kojima sam vaspitana. Sa nekima se grčevito borim, neke pokušavam da preoblikujem i unaprijedim.
Uz to, i sama sjećanja su nestabilna, mijenjaju se, prilagođavaju, često kroz priče koje se prenose s koljena na koljeno. Fascinantno mi je kako iste porodične priče dobijaju potpuno nova značenja u zavisnosti od generacije koja ih pripovijeda.
Svi ti slojevi, nasljeđe, izbor, sjećanje, tumačenje, ušli su u ovaj tekst. Nadam se da će publika imati priliku da vizuelno učestvuje u formiranju jednog porodičnog portreta i da u njemu prepozna, ili barem nasluti, djelić sopstvene priče.
Da li se tokom rada na scenskoj verziji promijenilo vaše viđenje teksta u odnosu na njegovu izvornu, dramsku formu?
Prošlo je skoro dvije godine od trenutka kada sam napisala ovaj tekst i moram priznati da ga danas čitam s izvjesnim otklonom, kao da je u pitanju nečije tuđe djelo. Više ga ne proživljavam emotivno na isti način kroz samo čitanje, ali svaki put kada tekst oživi na sceni, kroz glumce i njihovu interpretaciju, on ponovo ulazi u fazu proživljavanja.
Kada se nešto živo dešava pred mojim očima, teme koje su me u trenutku pisanja duboko doticale ponovo mi se vraćaju, možda čak i snažnije.
To, naravno, ne znači da su mi te teme danas nebitne, već da sam u drugoj fazi života, u kojoj me neke nove stvari trenutno više inspirišu za stvaranje. Ipak, ne bih rekla da se scenska verzija suštinski razlikuje od onoga što sam napisala, niti od moje autorske pozicije u trenutku nastanka teksta.
Luka i ja smo bili kolege na master studijama kada sam počela da pišem ovaj komad. Tekst je nastao kao moj master rad i Luka je bio uz mene od samog početka, od prve scene do završne verzije teksta. Prošlo je oko godinu i po dana prije nego što su počele probe u SARTR-u. 
U međuvremenu smo imali scensko čitanje u Ateljeu 212, kao i pripreme za festival u Gracu. Upravo su ta scenska čitanja i pripreme uticale na to da zajedno intenzivno promišljamo tekst i da se postepeno usaglašavamo oko njegovog vizuelnog i scenskog otjelotvorenja.
Ono što me je posebno i veoma prijatno iznenadilo jeste glumačka izvedba. Već sam poznavala rad našeg glumačkog tima i znala koliki je njihov talenat, ali su me tokom proba dodatno očarali svojom posvećenošću, radom i, prije svega, vjerom u tekst. Vjerom da to što sam napisala može da bude nešto novo i važno na sceni.
Za mene, kao spisateljicu, ta vjera tima je preduslov za bilo kakav zajednički rad, da moje viđenje istine bude prepoznato i prihvaćeno kao ravnopravno.
Zato me njihov talenat i dalje iznenađuje na svakoj probi. Način na koji izgovaraju i proživljavaju moje rečenice daje tekstu novo, ljepše i, usudila bih se reći, uzvišenije značenje nego što je ikada imao samo na papiru.
Selma, kako vi kao glumica s velikim iskustvom čitate ovu priču u odnosu na savremeni trenutak u kojem živimo?
Predstava se bavi univerzalnim temama kao što su porijeklo, odrastanje, nesretne ljubavi, sazrijevanje, odnos sa roditeljima, pronalaženje vlastitog puta, povratak suštini i na suptilan način dodiruje još neke teme ispod tih tema. Niko od nas ne može pobjeći od transgeneracijskih trauma koje su upisane u naš DNK samim rođenjem, ali je uvijek pitanje šta učinimo s onim što nam je dato.
Da li to što je sudbina prihvatamo zdravo za gotovo ili ipak kreiramo vlastitu sudbinu i pokušavamo utjecati svojim izborima na ishode i rezultate svog života.
Danas, kao i prije tri stotine godina, mlada žena se susreće s velikim izazovima ukoliko želi sama, hrabro i neovisno ispisati priču svog života. Sredina i okolnosti rijetko su naklonjeni svima onima koji tragaju za slobodom. Slobodom od naslijeđa, tradicije, uskih pogleda na život, predrasuda.
Niko ne poriče da je tradicija dobra ukoliko koriguje sadašnjost i informira budućnost, ali ako postane uteg koji nosimo zato što to sredina od nas očekuje, a sve u nama se buni protiv toga, onda može postati samo izvor duboke nesreće. A svi valjda tragamo za nekom srećom, a sreća dolazi iz slobode.
Ovo je priča o traganju za slobodom.
Šta vam je u radu na Preobrazbi bilo najzahtjevnije emocionalno ili konceptualno i zašto?
Imam prilično bogato profesionalno iskustvo, tako da ništa ne ocjenjujem kao teško i zahtjevno. Mogu samo govoriti o onome što mi je uzbudljivo, provokativno, emotivno, drago i bitno.
Tekst Teodore Marković je jedan uzbudljiv i neobičan materijal koji govori o snažnim emotivnim iskustvima, ali vrlo fragmentarno. On secira sjećanje, neposredno iskustvo, ali i želje, kao projekcije budućnosti, na način da kombinuje zvuk narodne poezije, svakodnevnog govora i tišine kao neminovnosti.
Tako se i glumčevo tijelo mora prilagoditi tom zvuku, misao mora biti precizna, emocije čas vrlo zatomljene, čas vrlo jake i ranjive, otvorene do kraja, i sve se to mora na kraju spojiti u jednu harmoničnu muziku priče o nečijem životu.
To je izazov, a ja volim izazove, ne volim se uljuljkivati u sigurnost iskustva, volim raditi s mladim ljudima koji traže svoje mjesto u životu, u svijetu umjetnosti, volim ljude koji se bore da se njihov glas čuje. I takve ću svojim radom uvijek podržati.
Postoje li trenuci u procesu rada koji su vas natjerali da drugačije razmislite o temi naslijeđa i porodičnih obrazaca?
Tokom rada na predstavi često smo se vraćali pitanju koliko su obrasci koje naslijedimo od porodice zapravo duboko upisani u nas, čak i onda kada mislimo da smo od njih daleko. Proces proba je otvorio mnogo razgovora o tome koliko toga u našem ponašanju, reakcijama ili izborima dolazi iz mjesta koje nismo svjesno birali, nego smo ga jednostavno naslijedili.
Znala sam se zateći u scenama, u situacijama koje sam lično proživjela na gotovo isti način, mnogo puta. U tom smislu, rad na predstavi me podsjetio koliko su porodični obrasci često tihi i nevidljivi, ali istovremeno snažno oblikuju način na koji živimo. 
Tu su odnosi sa majkom, prijateljicama, momkom, profesorima, sredinom u kojoj si se, po sreći ili nesreći, rodio, i svim ljudima koji dolaze i odlaze iz našeg života, a ipak za sobom ostavljaju neki trag, neki pečat.
Možda je najzanimljiviji upravo taj trenutak prepoznavanja: kada shvatiš da nešto što si uvijek smatrao ličnim zapravo ima svoje korijene mnogo prije tebe.
Tada se otvara i drugo pitanje, koliko smo spremni da te obrasce preispitamo i da li imamo hrabrosti da ih promijenimo.
Da li postoji neka ideja ili rečenica iz teksta koja vam je tokom rada ostala posebno bliska?
Ono što mi je tokom rada na predstavi ostalo posebno blisko jeste ideja da žena ima pravo da ne pristane na naslijeđeni obrazac, čak i onda kada je on duboko ukorijenjen. U tom smislu, kroz cijeli proces me pratilo pitanje: gdje završava ono što smo naslijedili, a gdje počinje ono što smo mi sami.
Voljela bih da se svaka djevojčica, tinejdžerka, majka ili baka može prepoznati u fazama života kroz koje prolazi i moj lik, u onima u kojima je možda već bila, u kojima jeste ili u kojima će tek biti. I možda da upravo kroz to prepoznavanje sebi postavi pitanje da li nešto može promijeniti u fazama koje dolaze.
Likovi u predstavi funkcionišu kao dio porodičnog portreta koji se stalno mijenja.
Kako si pronalazila ravnotežu između individualne priče svog lika i kolektivnog narativa predstave?
Preobrazba je tekst koji se bavi upravo suštinom svog naslova, odrastanjem, promjenom i pitanjem identiteta i pripadnosti. Ja na odrastanje gledam kao na jedan cjeloživotni proces sazrijevanja, u kojem nas neprestano oblikuju ljudi oko nas i okolnosti u kojima se nalazimo. Baš kao kad gledamo zajedničke fotografije, pa shvatimo da smo i mi danas ogledalo onih koji su u našem životu ostavili trag. Bilo da su nam po rođenju dati ili smo ih sami kroz život birali.
Svako ostavi neki svoj lični pečat, zamrznuti trag u vremenu, koji se onda u nama fragmentarno oslikava. Tako je i sa likovima u ovom tekstu.
Prvi put imam priliku igrati lik u kojem je sadržano više uloga. Glumački je to posebno izazovno i zanimljivo, čemu dodatno doprinosi takozvani ženski princip na kojem tekst počiva. Svi ženski likovi snažno su povezani i isprepleteni svim onim tankim nitima korijenja naših pretkinja.
Ravnoteža među likovima u ovom tekstu leži upravo u tome što svi oni, zajedničkim snagama, postepeno grade kolektivni narativ cijele predstave i, u konačnici, kreiraju prostor za jedno odrastanje, mnogo novih identiteta, mnogo pripadnosti i stalnih novih početaka u malim krugovima, koji se, kao i u životu, nikada zaista do kraja ne zatvaraju.
Koliko vam je rad na ovom projektu otvorio nova pitanja o identitetu, domu i pripadanju?
Svakako da jeste, o svemu navedenom, ali ono zbog čega toliko volim pozorište i glumački posao je, između ostalog, to što uvijek nađemo odgovore na sva pitanja.
Kroz kompleksnu glumačku igru u Preobrazbi se istovremeno i fragmentarno prepliću odgovori na pitanja o pripadnosti, domu i identitetu, i to je ono što mislim da je pokretačka snaga ovog teksta. Odrastanje je često bolan i težak proces. Možda i jedan od najtežih kroz koji prolazimo. Treba imati snage presjeći sve figurativne i stvarne pupčane vrpce u procesu sazrijevanja.
Snaga leži i u onima kojima se okružimo, ali i u nama samima. Ovaj nas tekst podsjeća na to koliko je važno vjerovati u vlastitu snagu, ali i savladati vještinu preuzimanja odgovornosti u donošenju vlastitih odluka. Ova bi predstava, u konačnici, trebala biti podsjetnik na to da je sudbinski određeno samo ono u šta i sami odlučimo vjerovati.
Preobrazba se poigrava formom od bajke do tragedije.
Kako si doživjela taj žanrovski pomak tokom procesa rada i kako se on odrazio na tvoju glumačku interpretaciju?
Život sam po sebi svima nam je unaprijed žanrovski različito predodređen. Od bajke do tragedije, komedije, apsurda, opet bajke, naizmjenično. Specifično je da smo nas tri zajednički gradile jednu ulogu.
Mi igramo tri lika koji funkcionišu samo kao jedna cjelina. One su nekad glas osude, nekad podrške, nekad kao najava onog što će se desiti u budućnosti. To je jedan zajednički glas koji se rascijepi na tri dijela da bi postao moćniji i dominantniji.
Da li postoji scena ili trenutak u predstavi koji ti je posebno blizak, čak i izvan same uloge?
U mladosti svi žurimo za promjenama. Novi ljudi, nova mjesta, novu snovi. Uvjerenje da ćemo sve svoje želje ispuniti u punom kapacitetu. Sazrijevanje nas čini spremnijim na lične kompromise i prihvatanje činjenice da ce neke želje zauvijek ostati neostvarene.
Većina nas kroz život shvati da veliko htijenje, trud, upornost....jesu dobri preduslovi za ostvarenje cilja. Ali ga ne garantuju.
Preobrazba se snažno oslanja na kolektivnu igru i porodičnu dinamiku. Kako ste gradili svoj lik unutar tog zajedničkog porodičnog portreta, a da pritom zadržite njegovu individualnost?
Tekst je pisan fragmentarno i prati različite faze života jedne žene, od rođenja, zatim dječijih maštanja i snova, preko adolescentskih nesigurnosti, sve do sazrijevanja i dilema koje odrasli život nosi.
Okosnicu dramskog u Preobrazbi predstavlja društvo, odnosno oni kojima je glavna junakinja okružena i koji se trude da joj nametnu već poznate i ustaljene patrijarhalne norme ponašanja, dok ona, usprkos svemu tome, pokušava osvojiti vlastitu slobodu.
Ja igram više likova koji su u službi tih prepreka postavljenih pred glavnu junakinju. Inspiraciju pronalazim upravo u dinamičnoj partnerskoj igri sa svojim kolegicama, gdje tražim individualne karakteristike unutar dramaturški zadanog i scenski uspostavljenog jednoglasja.
Da li vas je rad na ovoj predstavi naveo da drugačije razmišljate o ulozi koju porodica ima u formiranju identiteta, posebno u kontekstu očekivanja koja se često ne izgovaraju naglas?
U mladosti svi žurimo za promjenama. Novi ljudi, nova mjesta, novi snovi. Uvjerenje da ćemo sve svoje želje ispuniti u punom kapacitetu. Sazrijevanje nas čini spremnijim na lične kompromise i prihvatanje činjenice da će neke želje zauvijek ostati neostvarene. Većina nas kroz život shvati da veliko htijenje, trud i upornost jesu dobri preduslovi za ostvarenje cilja, ali ga ne garantuju.
Porodica svakako ima ključnu ulogu u formiranju identiteta osobe. Individualne pobune i kreativna snaga volje pojedinca da se odupre onome što mu se ne sviđa važne su pozorišne teme.
Osvijestiti i problematizirati ono naslijeđeno u nama što nam ne donosi dobro, odbaciti te terete prenošene s koljena na koljeno, skrenuti sa već utabanih staza patrijarhata i ići svojim putem, vrijedno je poštovanja.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
