TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 9.4.2026.
Dva dana prije nego što krene na svoju prvu bh. turneju, proveli smo nekoliko sati s Kerimom Čutunom u Sarajevu.
Šetnja gradom brzo je postala nešto više od običnog razgovora, svakih par minuta neko ga prepozna, dobaci mu rečenicu iz skeča, nasmije se, zastane. Kerim svaki put odgovori istom energijom, kratkim pozdravom, osmijehom, ponekad i onim spontanim gestom koji govori da je ta relacija s publikom stvarna, a ne samo digitalna.
Imali smo priliku da pogledamo “Nebitno” još u februaru, u intimnom formatu, ali nećemo vam otkrivati previše, možemo reći jedno, naslov možda sugeriše nešto usputno, ali iskustvo koje ostaje poslije ide u potpuno drugom smjeru.
Tu negdje počinje razumijevanje “Nebitno” kao satirične monodrame, jer ovo nije nova priča, barem ne u potpunosti. Tekst predstave nastajao je kroz osam godina i tek je nedavno dobio svoj konačni oblik.
Četiri mjeseca pisanja bila su dovoljna da sve sjedne na svoje mjesto, ali materijal koji nosi na scenu dolazi iz mnogo dužeg procesa, iz različitih faza života, od poslova koji nemaju veze sa scenom do trenutka u kojem je odlučio da sve to pretoči u jednu cjelinu.
Ovo nije priča o nekome ko je “odjednom postao poznat” zbog društvenih mreža. Kerim je akademski formiran glumac, s iskustvom na pozorišnoj sceni, u filmovima i serijama i ta osnova se osjeti u svemu što radi.
Razlika je u tome što sada izlazi sam pred publiku, bez likova iza kojih se može sakriti, bez distance koju često pruža ansambl ili scenarij koji nije lično njegov.
U toj formi postoji određeni rizik, ali i sloboda. Govori o sebi, kroz satire, kroz humor koji već prepoznajemo, ali ga ovaj put razvija dalje. Smijeh je tu, očekivano, ali ispod njega se pojavljuju slojevi koji koji vas natjeraju da se nasmijete, a onda vas zadrže u toj misli sekundu duže.
Možda zvuči kao kliše, ali postoji dublje značenje koje se provlači kroz sve to. Kerim se igra s granicama našeg humora, testira koliko daleko može ići, koliko publika želi prepoznati sebe u tim situacijama. Sve to radi bez cinizma koji često prati takav pristup, već s nekom vrstom topline i pozitivne energije koja ga, kako svi vidimo, čini sve prepoznatljivijim.
Pred njim je turneja kroz više od 15 gradova u Bosni i Hercegovini. Mi smo ga sreli neposredno prije početka, u trenutku kada se sve još slaže, ali je već dovoljno jasno da ovo neće biti samo još jedna predstava na repertoaru.
Kerim Čutuna, bh. glumac sa Tesnim Ališah, social media menadžericom i Adom Ćeremidom, novinarkom Bonjour.ba portala
“Nebitno” dolazi kao autobiografska predstava, koliko ti je bilo čudno (ili prirodno) staviti sebe kao “materijal” na scenu?
Nije mi bilo čudno, bilo me strah da ne ispadnem dosadan. Danas sam sretan jer sam uspio realizovati ideju koju sam dugo imao.
S obzirom na to da si već radio film, serije i teatar, šta ti je ova forma donijela novo, nešto što nisi mogao izraziti kroz druge medije?
Socijalna mreža mi je donijela publiku koju prije nisam mogao dosegnuti, razlika je u činu potpunog autorstva nad procesom koji radiš.
Film, serija i teatar ovise od čitavog tima ljudi.
Tvoji skečevi često balansiraju između humora i realnosti koju svi prepoznajemo, gdje ti lično povlačiš granicu između ta dva?
Ne povlačim granicu, uživam u činjenici da ljudi, prepoznavajući određene likove i situacije, izvlače različite poruke iz sadržaja koji objavljujem.
Realnost doprinosi prepoznavanju, prepoznavanje izaziva reakciju.
Ako bi morao opisati ovu fazu svoje karijere jednom rečenicom, pred predstavu, pred turneju, kako bi ona glasila?
Biti ili ne biti. Možda najbolja.
Već si imao iskustva s projektima koji izlaze i van BiH, kako vidiš svoj dalji put?
Cilj je ostvariti zacrtano na domaćem terenu, ne planirati predaleko u budućnost, vjerovati u Boga i ostati svoj.
Dok smo razgovarali, Kerim je usput iz džepova izvlačio sitnice koje uvijek nosi sa sobom. Taj mali uvid zabilježili smo u formatu “Mojih 7”, koji uskoro dijelimo i na našem Instagramu.
Turneja počinje već sutra, 10. aprila u Gračanici, a nastavlja se kroz gradove širom Bosne i Hercegovine, a karte su dostupne preko entrio.ba.
Mi ćemo ga, sigurno ponovo gledati u Sarajevu 17. juna u BKC-u jer je takav format da ga želite vidjeti više puta.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
