TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.2.2026.
Ako je suditi po svemu što smo vidjeli od Kerima Čutune predstava “Nebitno” će biti sve osim nebitno.
Ime Kerim Čutuna sigurno vam nije nepoznato, ako pratite bh. kulturnu scenu barem periferno.
Prije svega glumac s ozbiljnim teatarskim i filmskim iskustvom, Kerim je posljednjih godina postao i jedno od najprepoznatljivijih lica u javnosti, zahvaljujući zavidnim karijernim uspjesima, kao i kratkim i često urnebesno tačnim skečevima u različitim medijima koji pogađaju pravo u srž svakodnevice.
Ovoga puta, taj izraz seli se na pozorišnu scenu kroz autobiografsku predstavu simboličnog naziva “Nebitno”, koja će u Sarajevu biti izvedena u formi pretpremijere uz podršku IQOS Curious X, 11. februara u Tershouseu na adresi Kolodvorska 5, dok će izvođenje za širu publiku krenuti nešto kasnije.
Foto: Muna Nazak
Od pozorišta i filma do Berlinalea
Kerim Čutuna je glumac iz Sarajeva, diplomant Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je vrlo rano pokazao interes za projekte koji traže snažno lično prisustvo i preciznu glumačku kontrolu. Prvu filmsku ulogu ostvario je još tokom studija, u filmu Tabija , koji mu je otvorio vrata domaće filmske scene.
Ubrzo nakon toga, široj publici postaje prepoznatljiv po ulozi Orhana u filmu Deset u pola, jednom od najzapaženijih bh. filmskih naslova posljednjih godina.
Foto: IMDb
Pored dugometražnih filmova, ostvario je i niz uloga u kratkometražnim ostvarenjima, dok je njegovo pozorišno formiranje bilo jednako intenzivno. Na sceni je igrao u predstavi Džepovi puni kamenja, koja je ujedno bila i njegova diplomska predstava, a potom i u predstavi Istina ili izazov u SARTR-u, gdje dodatno učvršćuje svoju poziciju na sarajevskoj teatarskoj sceni.
Njegov recentni profesionalni momentum potvrđuju i projekti koji su trenutno u postprodukciji, serije Frust, Komar te švedska serija A Life’s Worth , u kojima je ostvario značajne uloge.
Posebno se izdvaja Komar, serija u režiji Timura Makarevića, koja je ove godine selektirana za prikazivanje na Berlinale čime je Kerimov rad dobio i snažnu međunarodnu potvrdu.
“Nebitno” kada i gdje?
Nakon pretpremijere predstave “Nebitno” 11. februara u prostoru Tershousea, predstava dalje, uz podršku IQOS Curious X, kreće na turneju od 15 izvođenja koja nas očekuju u različitim gradovima širom Bosne i Hercegovine.
O samom sadržaju predstave za sada se zna vrlo malo, ali jedno je prilično sigurno, publika će iz sale izaći s podignutim raspoloženjem.
Zanimljivo je i to što Kerim ovom predstavom na neki način pravi zaokret u vlastitom izrazu, nakon što se na društvenim mrežama često autoironično poigravao idejom glumca koji snima skečeve, sada taj odnos gotovo obrće.
Glumac se vraća na scenu, ali sa svim onim iskustvom, ritmom i energijom koje je izgradio online, pa se čini da se dva svijeta teatar i digitalna svakodnevica ovdje prirodno susreću.
Foto: Muna Nazak
Ako je suditi po Reels-ovima… znamo šta nas čeka
Kerimova popularnost na društvenim mrežama ne dolazi iz trenda, već iz prepoznavanja. Njegovi skečevi, često snimani bez velikih produkcijskih ambicija, koriste humor kao alat da progovore o mentalitetu, navikama i svakodnevnim apsurdima našeg društva. Komentari ispod tih videa nerijetko prerastu u mini-forume upravo jer se ljudi prepoznaju.
Ako je predstava “Nebitno” makar dijelom produžetak te energije, samo preseljene na scenu i filtrirane kroz lično iskustvo glumca, jasno je zašto se već sada govori da će ovo biti jedna od onih predstava o kojima se priča danima poslije.
Kerim Čutuna na sceni iskreno i bez distance zvuči kao plan za večer koju vrijedi upisati u kalendar.
*IQOS nije proizvod bez rizika i oslobađa nikotin koji izaziva ovisnost. Samo za punoljetne.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
