TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.7.2026.
Christopher Nolan je s The Odyssey snimio film koji izgleda kao da je nastao iz neke druge, ambicioznije ere kina, ali govori iznenađujuće jasno našem vremenu.
The Odyssey stiže s onom vrstom očekivanja koja se danas rijetko veže za jedan film: veliki autor, mit koji već stoljećima preživljava nova čitanja, ansambl koji izgleda kao da je sastavljen za filmski događaj sezone i format koji traži najveće platno u gradu.
Christopher Nolan se ovog puta vraća jednom od najstarijih narativa književnosti, priči koja se tradicionalno pripisuje Homeru, ali koja je mnogo starija i složenija od ideje jednog autora i jedne knjige.
U njenom središtu je Odisej, ratnik koji nakon pada Troje pokušava pronaći put kući, dok ga more, bogovi, čudovišta, iskušenja i vlastite odluke stalno odvlače dalje od Itake. Nolan od tog putovanja ne pravi samo historijsko-mitološki spektakl, nego film o povratku, krivici, moći, muškoj ambiciji i cijeni pobjede.
Odiseja je adaptacija starogrčkog epa koji se tradicionalno pripisuje Homeru, autoru kojem se pripisuje i Ilijada. Kažemo “pripisuje” jer su ove priče toliko stare da se njihovo porijeklo ne može svesti na jednostavnu biografsku rečenicu. Vjeruje se da su najprije postojale kao usmena tradicija, priče koje su se generacijama prenosile govorom, prije nego što su zapisane u obliku u kojem ih danas poznajemo.
I dok je sama priča mitološka, njen svijet je snažno povezan s prostorima, kulturama i historijskim odjecima koji su zaista postojali. Troja je dugo bila doživljavana kao mitski grad, sve dok arheološka otkrića u 19. stoljeću nisu otvorila mogućnost da se iza Homerovih stihova krije i određeni historijski temelj. Nolan zato ne adaptira samo “staru priču”, nego jedan od onih narativa koji su već stoljećima veći od literature.
Jedan od zanimljivijih i na prvi pogled možda najneočekivanijih poteza dolazi odmah na početku: prisustvo Travisa Scotta. Da, znamo kako to zvuči. U filmu koji adaptira Homera, jedan od najprepoznatljivijih muzičkih glasova nove generacije uvodi nas u epsku priču.
Ali kada se malo odmaknemo od prve reakcije, taj izbor zapravo ima smisla. Epske pjesme su i nastale iz ritma, glasa, pamćenja i usmenog prenošenja priče. Ako je Homer nekada bio glas koji publici prenosi mit, onda Nolan ovdje očito pokušava napraviti savremeni most prema publici koja mitove možda više ne upoznaje kroz knjigu, nego kroz zvuk, scenu, performans i pop kulturu. Rizično? Da. Smiješno na papiru? Možda. Ali u kontekstu filma, nije nas izbacilo iz priče. Naprotiv, djeluje kao svjesna odluka da se ep odmah postavi kao nešto što i danas može biti živo.
Prva misao tokom gledanja vrlo brzo postaje: kako su ovo uopšte snimili? The Odyssey je snimljen u cijelosti IMAX kamerama na 70mm filmu, što samo po sebi zvuči kao tehnički podvig. Kada se tome dodaju lokacije, more, plaže, pustinje, pećine, brda, borbe, brodovi i masovne scene, film počinje izgledati gotovo nevjerovatno u svojoj izvedbi.
Nolan je poznat po ljubavi prema praktičnim efektima, stvarnim lokacijama, fizičkoj prisutnosti kamere i glumaca u prostoru, a ovdje ta filozofija dolazi do možda najekstremnije tačke. Film je ogroman, ali ne djeluje plastično. Osjeća se težina kostima, pijeska, vode, kamena, vatre i tijela u prostoru. The Odyssey nije samo vizuelno impresivan, nego i taktilan. Imate osjećaj da ga možete čuti, osjetiti i gotovo dodirnuti.

Ovo je jedan od onih filmova za koje fraza “gledati u kinu” nije samo preporuka, nego dio iskustva. Akcione sekvence su postavljene tako da vas uvuku u prostor, bilo da se radnja dešava na moru, na kopnu, u pustinji, u pećini ili unutar monumentalnih prostora palača. Kamera ne posmatra akciju iz daljine, nego vas gura u nju.
Zato bi gledanje ovog filma kod kuće, nekoliko mjeseci kasnije, vjerovatno bilo potpuno drugačije iskustvo. Ne nužno loše, ali ne ono koje je Nolan očito zamislio. The Odyssey je film koji računa na visinu platna, zvuk koji vas fizički pogodi i sliku koja je veća od svakodnevnog gledanja. U vremenu kada se sve više sadržaja konzumira na laptopu i telefonu, ovaj film gotovo tvrdoglavo insistira na kinu kao ritualu.

Jedan od najjačih utisaka ostavlja produkcijski dizajn. Arhitektura, interijeri, kostimi i prostori ne djeluju kao dekoracija, nego kao produžetak likova i njihovih unutrašnjih stanja. Palače osvijetljene vatrom imaju intimnost i prijetnju istovremeno. Ogromni pejzaži djeluju veličanstveno, ali nikada prazno. Čak i krupni kadrovi lica nose istu težinu kao široki kadrovi brodova, vojski i mora.
Kinematografija je smjela i vrlo fizička. Nolan i njegov tim ne koriste spektakl samo da bi pokazali veličinu, nego da bi nas podsjetili koliko je čovjek mali pred ratom, morem, mitom i vlastitim odlukama. Svjetlo, sjena, dim, vatra i voda ovdje imaju narativnu funkciju. Sve izgleda grandiozno, ali rijetko kada sterilno.

Zvuk u filmu je direktan, snažan i povremeno namjerno preglasan, ali rijetko bez razloga. Nolan zna kada treba zidom zvuka gurnuti publiku u haos bitke, a kada oduzeti sve i ostaviti scenu u tišini. Ti kontrasti su među najefektnijim momentima filma, jer čine da se spektakl ne pretvori u konstantnu buku.
Ludwig Göransson je, očekivano, jedan od ključnih autora atmosfere. Njegova muzika je u pravim trenucima nježna i emotivna, a zatim ogromna, propulzivna i gotovo fizički napeta. Posebno u završnim dijelovima filma, score radi ono što veliki filmski score treba raditi: ne objašnjava emociju, nego je pojačava dok ne postane nemoguće ignorisati je.
U ovako velikom filmu lako je da glumci nestanu iza scenografije, efekata i mita. Ovdje se to uglavnom ne dešava. Matt Damon daje jednu od svojih najupečatljivijih izvedbi, jer njegov Odisej nije samo ratnik, ni samo heroj, ni samo čovjek koji želi kući. On je lik opterećen odlukama koje su promijenile sudbine mnogih ljudi.
Damonova prisutnost je snažna i autoritativna, ali film najviše dobija kada pokaže njegovu ranjivost, umor i unutrašnju borbu. Ostatak ansambla razumije ton filma: drama je povišena, ali ne prazna; emocija je velika, ali ne jeftina. Tom Holland donosi osjetljivost, Robert Pattinson se izdvaja energijom koja privlači pažnju, a Anne Hathaway, Lupita Nyong’o, Samantha Morton, Zendaya i ostali grade svijet u kojem se svaki lik osjeća kao dio mnogo šireg mita.


Jedan od najpametnijih izbora je struktura filma. Umjesto da priču vodi potpuno linearno, Nolan koristi epizodnu prirodu Homerovog teksta i slaže film na način koji povremeno skače kroz vrijeme, tonove i žanrove. To filmu daje ritam i drži ga živim uprkos skoro trosatnom trajanju.
Film jeste dug i osjeća se dugim, ali na način koji odgovara njegovoj ambiciji. Podijeljen je u veće cjeline koje funkcionišu gotovo kao zasebna poglavlja: negdje je to akcioni film, negdje horor, negdje politička intriga, negdje intimna drama, negdje mitološki triler. Ta promjena registara pomaže da The Odyssey ne postane samo jedna velika bitka, nego putovanje koje stalno mijenja oblik.

Najzanimljiviji dio filma nije samo pitanje hoće li se Odisej vratiti kući, nego šta se vraća kući zajedno s njim. Nolan liku pristupa gotovo kao čovjeku koji mora živjeti s posljedicama vlastitih odluka. U tom smislu, film povremeno podsjeća na način na koji je autor pristupio Oppenheimeru: kao priči o čovjeku čije odluke nadilaze privatni život i ostavljaju trag na svijetu.
The Odyssey zato razmišlja o ratu, moći, muškoj ambiciji, odgovornosti, sudbini i cijeni pobjede. U njemu ima čudovišta, bitaka i spektakularnih scena, ali ono što ostaje najduže su pitanja o tome šta znači preživjeti vlastitu slavu. Nolan posebno zanimljivo postavlja ideju da pravi izlaz nije u još većoj kontroli, još većoj pobjedi ili još većem mitu, nego u poniznosti, brizi i odustajanju od pohlepe.
U trenutku kada se sve češće govori o budućnosti digitalnog filma, AI alatima, smanjenim budžetima i sadržaju koji sve više izgleda kao da je nastao bez fizičkog svijeta, The Odyssey djeluje gotovo kao manifest. Da, film koristi CGI i vizuelne efekte, i koristi ih impresivno. Ali ono što ga razlikuje je osjećaj da iza svake scene stoje kamera, prostor, tijelo, kostim, svjetlo, set i glumac.
Publika to osjeti. Osjeti se kada je film sniman na lokacijama, kada ljudi zaista stoje na vjetru, pijesku i vodi, kada prostor nije samo pozadina, nego stvarni protivnik. Zato The Odyssey dolazi u pravom trenutku. Ne samo kao Nolanov novi veliki naslov, nego kao podsjetnik na ono što film može biti kada mu se dopusti da bude ogroman, rizičan, fizički i potpuno filmski.
Volite pratiti inspirativne teme?
Dodajte Bonjour.ba u omiljene izvore na Google-u!TEKST: Ada Ćeremida
Robert Pattinson gradi jednu od najzanimljivijih karijera svoje generacije.
Samo ove godine Roberta Pattinsona gledali smo u trailerima za čak četiri različita filma, a sada je potvrđeno da će upravo on biti novi James Bond. Internet je već pronašao savršen način da opiše njegovu trenutnu karijeru: „AI mi neće uzeti posao, Robert Pattinson hoće.“
Šala je, naravno, na račun činjenice da ovaj britanski glumac trenutno radi toliko mnogo da je gotovo nemoguće ispratiti sve njegove projekte . A sada na tu listu možemo dodati i Jamesa Bonda.
Amazon MGM Studios je 16. novembra potvrdio da će upravo Pattinson naslijediti Daniela Craiga u ulozi agenta 007, dok će novi film režirati Denis Villeneuve. Nakon mjeseci nagađanja o tome ko će preuzeti jednu od najpoznatijih uloga u historiji kinematografije, izbor je pao na glumca koji već ima poprilično impresivnu kolekciju kultnih likova.
Jer, ako pogledamo njegovu filmografiju, teško je pronaći drugog glumca njegove generacije koji se s tolikom lakoćom kreće između potpuno različitih filmskih svjetova.
I dok se mnogi glumci godinama pokušavaju osloboditi jedne velike uloge, Pattinson je odabrao nešto zanimljiviji put. Nakon što je postao globalna tinejdžerska senzacija, počeo je birati manje, neobičnije i često eksperimentalne filmove, sarađivati s autorima koji imaju vrlo prepoznatljiv filmski jezik, a zatim se vratiti velikim franšizama, ovaj put pod vlastitim uslovima.
Danas, s 40 godina, više ne govorimo samo o nekadašnjoj zvijezdi Twilighta . Govorimo o glumcu koji vrlo ozbiljno gradi status jednog od najvažnijih filmskih imena svoje generacije. A da bismo razumjeli koliko je njegova karijera zapravo neobična, idemo zavirti u cinematic universe Robert Pattinsona.
Prije nego što je postao Edward Cullen, Robert Pattinson bio je Cedric Diggory u filmu Harry Potter and the Goblet of Fire iz 2005. godine. Iako njegova uloga nije bila velika, bila je dovoljna da se predstavi publici jedne od najuspješnijih filmskih franšiza svih vremena.
Samo tri godine kasnije uslijedio je Twilight, a s njim i fenomen koji je obilježio pop kulturu kasnih 2000-ih. Edward Cullen postao je jedan od najprepoznatljivijih filmskih likova generacije koja je odrastala uz vampirske ljubavne priče, a Pattinson međunarodna zvijezda.
Mogao je nastaviti graditi karijeru na romantičnim ulogama. Umjesto toga, naredne godine proveo je pokušavajući dokazati da ga publika ne mora zauvijek povezivati s Edwardom.
Kada je 2022. godine preuzeo glavnu ulogu u The Batman, njegov Bruce Wayne bio je daleko od klasične interpretacije superheroja. Mračan, povučen i emocionalno iscrpljen, Pattinsonov Batman pokazao je koliko drugačije može pristupiti liku koji je publika već gledala u brojnim verzijama. A sada se njegovoj filmografiji pridružuje i Dune: Part Three, u kojem ulazi u svijet Denisa Villeneuvea kao Scytale, misteriozni pripadnik Bene Tleilaxa.
Od čarobnjaka i vampira, preko superheroja i naučne fantastike, do najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu. Teško je zamisliti još neku veliku franšizu koju nije barem dotaknuo.
Saradnja s Christopherom Nolanom još je jedno zanimljivo poglavlje njegove karijere.
U filmu Tenet iz 2020. Pattinson je glumio Neila, jednog od ključnih likova Nolanovog kompleksnog špijunskog trilera koji se poigrava vremenom, identitetom i uzročno-posljedičnim odnosima.
Šest godina kasnije ponovo su sarađivali na The Odyssey , Nolanovoj adaptaciji Homerovog epa, u kojoj Pattinson tumači Antinoja, jednog od Penelopinih prosaca.
Zanimljivo je i kako je sam Pattinson opisao svoj odnos prema izboru projekata. U razgovoru za GQ početkom 2026. objasnio je da mu je Nolan jednostavno rekao da radi The Odyssey , a on je odmah želio biti dio filma. Slična situacija dogodila se i kada ga je Villeneuve pozvao u Dune .
U trenutku kada vas dvojica najtraženijih reditelja savremenog Hollywooda žele u svojim projektima, očigledno je da se vaša karijera nalazi na prilično zanimljivom mjestu.
Iako su mu velike franšize donijele globalnu prepoznatljivost, možda najvažniji dio Pattinsonove karijere nalazi se upravo izvan njih.
U filmu Good Time braće Safdie iz 2017. igra Connieja Nikasa, očajnog sitnog kriminalca koji tokom jedne noći pokušava spasiti brata nakon neuspjele pljačke. Njegova nervozna, intenzivna izvedba pokazala je potpuno drugačiju stranu glumca kojeg je šira publika poznavala prvenstveno kao romantičnog vampira.
Dvije godine kasnije u The Lighthouse Roberta Eggersa, uz Willema Dafoea, donosi jednu od svojih najzahtjevnijih uloga. Crno-bijeli psihološki horor o dvojici čuvara svjetionika postao je kultni favorit među ljubiteljima autorskog filma.
Tu je i High Life Claire Denis, eksperimentalna naučnofantastična drama koja se bavi izolacijom, ljudskom prirodom i preživljavanjem.
A u Mickey 17 reditelja Bong Joon-hoa iz 2025. Pattinson igra čovjeka čije se tijelo može ponovo proizvesti nakon smrti, pružajući mu priliku da kroz isti film istraži različite verzije jednog lika.
Zajedničko svim ovim projektima? Nijedan nije bio očigledan ili siguran izbor za glumca njegovog statusa.
I upravo je u tome možda najveća vrijednost njegove karijere. Umjesto da nezavisne filmove posmatra kao povremeni predah od blockbustera, Pattinson ih je pretvorio u jednako važan dio svog glumačkog identiteta.
Nakon Twilighta , moglo se očekivati da će Pattinson zauvijek ostati jedno od omiljenih lica romantičnih filmova. I jeste se vratio ljubavnim pričama, samo što one danas izgledaju poprilično drugačije.
U filmu Die My Love iz 2025. godine glumi uz Jennifer Lawrence, pod rediteljskom palicom Lynne Ramsay. Film prati mladi par i psihološku krizu kroz koju prolazi žena nakon rođenja djeteta, istražujući ljubav, majčinstvo i emocionalnu izolaciju.
Zatim dolazi The Drama iz 2026. godine, A24 produkcija u kojoj mu je partnerica Zendaya. Priča prati zaručeni par čiji odnos dolazi u pitanje nakon neočekivanog otkrića neposredno prije vjenčanja.
Pattinson je otkrio i jedan zanimljiv detalj: snimanje The Drama započeo je praktično odmah nakon završetka Die My Love , bez stvarne pauze između dva potpuno različita projekta.
I to prilično dobro objašnjava trenutnu fazu njegove karijere. Dok publika još razgovara o jednom filmu, on već završava sljedeći. Još jedan zanimljiv izbor u njegovoj filmografiji je Primetime, triler iz 2026. godine, u kojem Pattinson tumači američkog televizijskog novinara Chrisa Hansena.
Film reditelja Lancea Oppenheima inspirisan je stvarnim događajima vezanim za emisiju To Catch a Predator , poznatu po televizijskim operacijama razotkrivanja seksualnih predatora. Umjesto klasične biografske priče, film istražuje odnos televizijske popularnosti, pravde, medijske etike i ambicije. Pattinson je na projektu radio i kao producent, a film je u kina stigao u septembru 2026. godine.
Njegova saradnja s A24 dodatno pokazuje da se ne ograničava na jedan tip filmske produkcije. Dok istovremeno igra superheroja i priprema se za ulogu Jamesa Bonda, nastavlja birati i projekte koji ga vode u mnogo manje predvidljive uloge.
Ako ste gledali The Boy and the Heron Hayaa Miyazakija u engleskoj sinhronizaciji, možda niste ni primijetili da jedan od najneobičnijih likova govori upravo Pattinsonovim glasom.
On je posudio glas Sivoj čaplji, odnosno liku koji se kroz film transformiše i ima vrlo specifičan, gotovo groteskan način govora. Za razliku od njegovog prepoznatljivog glasa u igranim filmovima, ova izvedba zvuči gotovo neprepoznatljivo. Upravo zato postala je jedan od zanimljivijih primjera koliko se Pattinson voli poigravati vlastitim glumačkim mogućnostima.
A činjenica da je i Studio Ghibli dio njegovog CV-ja samo dodatno proširuje taj njegov filmski univerzum.
Za kraj, još jedan detalj koji možda niste znali o njegovoj karijeri: Robert Pattinson bavi se i muzikom.
Oni koji se sjećaju prvog Twilight filma možda znaju da je njegov glas moguće čuti na pjesmama Never Think i Let Me Sign . Međutim, njegova muzička interesovanja nisu završila s tom franšizom.
U razgovoru za GQ u januaru 2026. otkrio je da je tokom snimanja The Batmana napravio veliku količinu ambijentalne elektronske muzike. I to doslovno između scena, dok je još nosio kostim Batmana, sa slušalicama preko karakterističnih ušiju maske.
Razmišljao je i o objavljivanju tih snimaka, ali zasad nema potvrđenih planova za njihovo izdavanje. A možda mu u tome jednog dana pomogne i njegova partnerica, Suki Waterhouse, britanska pjevačica, glumica i model. Par je zajedno od 2018. godine, zaručeni su i imaju kćerku, a Waterhouse već godinama razvija vlastitu muzičku karijeru.
Hoćemo li jednog dana dobiti i njihov zajednički muzički projekat? To je zasad samo ideja kojoj se možemo nadati, ali priznajemo da bismo vrlo rado čuli šta je Pattinson snimao između scena u Gothamu.
Ako ste pomislili da je to kraj liste, imamo još jedan film.
Netflix je najavio The Take, psihološki triler u kojem Pattinson glumi uz Denzela Washingtona i Daisy Edgar-Jones, zvijezdu serije Normal People .
Film režira Fernando Meirelles, poznat po ostvarenjima City of God i The Two Popes , a radnja prati čuvara banke, bankarsku službenicu i profesionalnog lopova koji se nađu u opasnoj igri prevara i međusobnog nepovjerenja.
Premijera je zakazana za 15. januar 2027. godine, u odabranim kinima i na Netflixu.
I dok čekamo njegovog Jamesa Bonda, nastavak The Batmana i sve ostalo što će vjerovatno najaviti u međuvremenu, postaje jasno da Pattinson ne planira usporiti.
Robert Pattinson više nije samo glumac naše generacije. Polako postaje jedna od njenih filmskih legendi.
Pattinson uspio napraviti nešto što mnogim glumcima nakon velikog komercijalnog uspjeha ne polazi za rukom: ostati zanimljiv.
Njegova filmografija ne izgleda kao niz pažljivo odabranih projekata koji trebaju ponoviti prethodni uspjeh. Naprotiv, djeluje kao karijera osobe koja želi isprobati gotovo sve što filmski medij može ponuditi.
Jedne godine je u eksperimentalnoj drami, druge u velikom naučnofantastičnom spektaklu, zatim u romantičnom filmu koji potpuno preispituje ideju ljubavi, pa u psihološkom trileru o televizijskoj industriji.
A sada je i James Bond.
Za generaciju koja ga je prvi put upoznala kao Cedrica Diggoryja ili Edwarda Cullena, gledati njegovu transformaciju u jednog od najtraženijih glumaca današnjice pomalo je i gledanje vlastitog odrastanja kroz filmove.
I možda je upravo zato toliko zanimljivo pratiti njegovu karijeru. Nije riječ samo o tome koliko radi, nego koliko različitih stvari uspijeva raditi, a da pritom ne izgubi prepoznatljivost.
U vremenu kada Hollywood često pokušava od glumaca napraviti franšize, Robert Pattinson uspio je napraviti nešto obrnuto.
Od vlastite karijere napravio je gotovo sam svoj filmski univerzum.
A s obzirom na to koliko često najavljuje nove projekte, imamo osjećaj da smo tek negdje na polovini.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!