TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 15.2.2026.
Ovo nije romansa za kišno veče uz čaj već film koji će vas ili zabaviti do kraja ili potpuno emocionalno odbiti.
Nova adaptacija romana Emily Brontë iz 1847. godine ne pokušava biti suzdržana ili vjerna u klasičnom smislu. Emerald Fennell, poznata po filmovima Saltburn i Promising Young Woman, pristupa “Wuthering Heights” s namjernom teatralnošću, erotiziranim tonom i estetikom koja više podsjeća na modni editorijal nego na gotičku tragediju.
Rezultat je film koji izgleda luksuzno, zvuči savremeno i ponaša se provokativno ali ne pokušava nužno da vas natjera da vjerujete u sudbinsku ljubav Cathy i Heathcliffa.
Ako volite klasike “netaknute” ovo bi vas moglo iznervirati
Brontëin roman je generacijama bio simbol sirove, destruktivne ljubavi. Priča o Catherine Earnshaw i Heathcliffu siročetu kojeg njen otac dovodi kući, a kojeg porodica potom ponižava i potiskuje odavno je upisana u kolektivnu romantičnu mitologiju.
Njihova veza je intenzivna, gotovo spiritualna, ali i duboko autodestruktivna. Catherine bira društveni status i udaje se za drugog, a Heathcliff pokreće višegeneracijsku spiralu osvete.
Fennell tu tragediju ne tretira kao sveto tlo. Umjesto patosa, dobivamo ironiju. Umjesto sirove unutrašnje boli estetski oblikovanu strast. Umjesto mračne gotike stilizirani erotizam, camp elemente i savremenu muzičku podlogu (da, Charli xcx u “Wuthering Heights” univerzumu).
Za puriste, to može djelovati kao izdaja. Za one koji Heathcliffa još uvijek doživljavaju kao romantičnog antiheroja, ovaj film možda neće imati emocionalnu težinu kakvu očekuju.
Ako ste umorni od “I could fix him” romantike možda će vam se dopasti
Brontëin roman je, između ostalog, formirao generacije romantičnog mazohizma. Heathcliff je postao arhetip nedostižnog, emocionalno nedostupnog muškarca kojeg “možemo spasiti”. Upravo zato je casting bio pod posebnim povećalom: Margot Robbie i Jacob Elordi nose film kao Cathy i Heathcliff, ali njihova hemija je već podijelila publiku.
Dok jedni tvrde da njihova fizička kompatibilnost i vizualna magnetičnost savršeno odgovaraju Fennellinoj stiliziranoj viziji, drugi osjećaju da između njih nedostaje ona razorna, gotovo bolna povezanost koja bi opravdala decenije opsesije i osvete.
Fennell, međutim, ni ne pokušava da tu ideju romantizira. Njen Heathcliff, kojeg igra Jacob Elordi, nominovan za Oscara ove godine, izgleda spektakularno dugokos, intenzivan, gotovo modno konstruiran, ali djeluje više kao savremeni vizualni fantazam nego kao biće koje je emocionalno mariniralo u bijesu i klasnoj traumi. 
Margot Robbie kao Cathy oscilira između razmažene aristokratkinje i erotski osviještene heroine, ali film ne insistira na tome da njihovu vezu shvatimo kao uzvišenu sudbinu. Naprotiv, sve je pomalo performativno, pomalo svjesno vlastite teatralnosti.
Ako tražite adaptaciju koja razotkriva mit umjesto da ga hrani, ovaj pristup može biti osvježavajući.
Ovo je film o estetici jednako koliko i o ljubavi
Vizualno, film funkcionira gotovo kao 20-strani modni editorijal smješten na vjetrovitim yorkshirskim močvarama. Kostimi su naglašeni, tijela izložena, atmosfera nabrijana. Emocija je često podređena slici.
Za neke će to biti problem osjećaj da gledaju “pozu” umjesto tragedije. Drugi će upravo u toj svjesnoj artificijelnosti pronaći užitak. Fennell nikada nije bila rediteljica suptilnosti; njen senzibilitet je prepoznatljiv, pomalo pretjeran, uvijek spreman da gurne stvari korak dalje nego što je pristojno.
Ako očekujete vjernu, gotičku adaptaciju s emocionalnim razaranjem koje traje danima, moguće je da ćete izaći razočarani. Film nema težinu Andree Arnold iz 2011., niti pokušava da oživi istu vrstu sirove prirodnosti.
Ali ako vas zanima kako klasici funkcionišu u savremenom kontekstu kako se mogu prilagoditi publici koja je navikla na seksualizirani sadržaj, brze estetske impulse i ironijski odmak onda je ovo vrlo gledljivo, ponekad pretjerano, ali nesumnjivo zabavno iskustvo.
Uostalom, nakon prvog trailera prodaja romana porasla je za više od 130 posto. To možda govori više od bilo koje kritike.
Pitanje je samo: da li to želite od Brontë?
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Glumica koja je obilježila nekoliko generacija publike bh. filma i teatra, Jasna Diklić iza sebe ima karijeru koja je rasla zajedno s domaćom scenom i ostavila trag daleko izvan pojedinačnih uloga.
Od prvih profesionalnih angažmana krajem šezdesetih, preko desetina uloga na sceni današnjeg Kamernog teatra 55, rada u filmu i televiziji, do učešća u stvaranju Sarajevskog ratnog teatra, njena karijera prati nekoliko potpuno različitih perioda bosanskohercegovačkog teatra i filma. Prvi profesionalni angažman dobila je 1969. godine u Narodnom pozorištu Banja Luka, a potom se vratila u Sarajevo i na scenu Malog pozorišta, kasnijeg Kamernog teatra 55, gdje je tokom narednih decenija izgradila veliki dio svoje teatarske biografije.
To je karijera u kojoj su se smjenjivali teatar, film, televizija, likovi koji su postali dio kolektivnog pamćenja i nove generacije publike koje Jasnu Diklić upoznaju kroz sasvim druge projekte.
A 2026. godina lijepo spaja nekoliko tih linija.
Početkom septembra Diklić je kao direktorica Juventafesta tradicionalno otvorila njegovo 14. izdanje, obraćajući se novoj generaciji mladih teatarskih autora i izvođača. Festival koji je osnovan 2013. i koji je kroz godine okupio više od 3.000 mladih iz više od 15 evropskih zemalja ostaje važan dio njenog rada izvan vlastite glumačke karijere.
S druge strane, upravo je jedna od njenih novijih filmskih uloga sada vraća u fokus regionalne filmske scene.
Foto: IMDb
Za lik Valerije u filmu „Paviljon“ Dine Mustafića Jasna Diklić nominovana je za AFA nagradu za najbolju glavnu glumicu. „Paviljon“ je imao svjetsku premijeru kao film otvaranja 31. Sarajevo Film Festivala, a priča o stanovnicima doma za starije koji nakon godina poniženja i zlostavljanja odlučuju preuzeti kontrolu nad vlastitim životima.
Upravo Valerija bila je polazna tačka našeg razgovora, ali vrlo brzo postalo je jasno da je teško govoriti o jednoj ulozi bez svega što joj prethodi.
S Jasnom Diklić razgovarali smo o tome šta jedna nova regionalna nominacija znači nakon više od pet decenija rada, dostojanstvu koje Valerija pokušava vratiti sebi i drugima, dugovječnosti u profesiji i jednoj rečenici kolege koju nije zaboravila.
Nakon više od pet decenija karijere i brojnih priznanja, da li vas nominacija u ovakvom novom regionalnom kontekstu ipak na trenutak zaustavi i natjera da pogledate sve što ste do sada izgradili?
Sigurno da poslije mog višedecenijskog rada u teatru, počinjem da podvlačim crtu i sumiram svoje trajanje, uspješno i manje uspješno.
Sarajevo Film Festival već dugo ima važno mjesto za film u Bosni i Hercegovini i regiji, a AFA sada okuplja regionalnu filmsku i televizijsku scenu kroz novi format nagrada.
Pred odlazak na dodjelu, kao neko ko je prošao kroz različite periode naše kinematografije, šta biste vi voljeli da ovakve nagrade postanu za glumce i autore iz regije?
AFA nagrade bi trebale regionalnoj kinematografiji kao i glumcima i autorima dati dignitet i više posvećenosti.
Foto: IMDb
Koliko vam je bilo važno da Valeriju ne gradite prvenstveno kroz njenu ranjivost, nego kroz snagu i karakter?
Valeriju je život nepravedno stavio na društvene margine treće životne dobi kao i sve štićenike Doma penzionera u filmu Paviljon, a njena ranjivost joj dala snage da se pokuša izboriti za bolja pravila u svijetu u kojem živi.
Nominovani ste za najbolju glavnu glumicu upravo za lik Valerije koja živi u sistemu koji je praktično već odlučio koliko ona vrijedi i šta od nje još očekuje.
Šta je za vas bio njen najveći unutrašnji bunt, mimo onoga što fizički radi u filmu?
Ona je pokušala vratiti dostojanstvo i sebi i drugima, ona je svoju usamljenost htjela zamjeniti za više pažnje i brižnosti onih koji su joj to uskratili.
Foto: IMDb
S obzirom na ekipu „Paviljona“, pretpostavljamo da iza kamere nije uvijek bilo lako ostati ozbiljan.
Postoji li neka anegdota sa snimanja koju nam možete ispričati?
Naravno da smo u pauzama snimanja imali razne dosjetke, ali ništa više od toga!
Kada biste danas sreli Jasnu koja tek počinje glumiti, šta mislite da bi je najviše iznenadilo kod vas?
Ja sam se kroz glumački poziv neminovno mijenjala, ali ono što me je zasigurno iznenadilo, a to je moj dugogodišnji kontinuitet u trajanju ovim poslom.
Postoji li neko s kim ste radili prije mnogo godina, a čiju rečenicu ili savjet i danas nosite sa sobom?
Jedan stariji kolega mi je davno rekao… vrlo je bitno da ostaneš normalna u ovom našem poslu!
Lik koji mi je bilo najteže ostaviti iza sebe je… dosta likova kojima sam povjerovala, zavoljela ih, branila, ali jedna od posljednjih je uloga bake Ane u predstavi ”Moj sin samo malo sporije hoda” kojeg ću teško napustiti.
Uloga koju bih danas voljela ponovo odigrati je… Nema uloga koje bih ponovo igrala, sve su one odigrane i ostavljene za sjećanje!
Glumica ili glumac kojem sam se kroz karijeru divila zbog načina na koji radi je… Od svih glumaca sa kojima sam radila, različitih generacija mnogo sam naučila!
Film koji me je posljednji put iskreno nasmijao? Odavno nisam gledala takve filmove!
Tri stvari koje dobar glumac nikada ne smije izgubiti: posvećenost, emocija i rad!
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
