TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 14.7.2026.
Dok čekamo da Christopher Nolan povede Odiseja na veliko platno, Netflix nas je već vratio nekoliko stoljeća unazad, ali mnogo prljavijim putem. In the Hand of Dante spaja Dantea, izgubljeni rukopis Božanstvene komedije, njujoršku mafiju i jednu od najneobičnijih glumačkih postava ovog ljeta.
Nećemo vam ovdje reći da li In the Hand of Dante morate gledati ili preskočiti.
Zanimljiviji nam je trenutak u kojem se pojavio: neposredno prije Nolanove Odiseje, dok književni klasici i historijske epohe ponovo postaju veliki filmski i pop culture događaji. Film Juliana Schnabela, dostupan na Netflixu od 24. juna, nastao je prema istoimenom romanu Nicka Toschesa iz 2002. godine.
Na papiru spaja sve što bi trebalo pripadati različitim policama: Dantea Alighierija, Božanstvenu komediju, njujoršku mafiju, trgovinu umjetninama, religiju i ljubavnu opsesiju.
Zato se oko njega ne vodi samo razgovor o tome je li dobar, već i koliko ambicije publika želi od historijskog filma koji traje više od dva i po sata.
U savremenoj liniji priče pratimo njujorškog pisca kojeg mafijaški boss angažuje zbog rukopisa za koji se vjeruje da je originalna verzija Božanstvene komedije, ispisana Danteovom rukom. Paralelno se vraćamo u 14. stoljeće i pratimo Dantea dok pokušava pronaći inspiraciju, smisao i duhovni put prema djelu po kojem će ostati zapamćen.
Oscar Isaac igra oba muškarca, povezujući ih kroz udaljenost od gotovo sedam stoljeća, ali i kroz njihove opsesije umjetnošću, ljubavlju i besmrtnošću. Film tako ne ekranizira direktno Danteove krugove pakla, već istražuje nastanak djela, njegovu vrijednost i ono što su ljudi spremni uraditi kako bi posjedovali nešto što pripada historiji.
U istom kadru, barem metaforički, završavaju srednjovjekovna Firenca, New York 2000-ih, religiozna potraga i mafijaški noir.
Možda najbolji opis reakcija na film dolazi iz dva potpuno različita festivalska trenutka. Nakon premijere izvan konkurencije na Filmskom festivalu u Veneciji, zabilježena je ovacija duga približno devet i po minuta, dok su mjesecima kasnije deseci gledalaca napustili projekciju na Sonoma International Film Festivalu.
Kritike su jednako udaljene: jedni u filmu vide fascinantnu, živu i neustrašivu filmsku ludost, dok ga drugi opisuju kao predugačak i narativno zbunjujući projekat. Čak i pozitivnije reakcije uglavnom priznaju da film pokušava obuhvatiti više ideja nego što ih može uredno povezati. To ga čini nezgodnim za jednostavnu preporuku, ali odličnim materijalom za razgovor.
Oscar Isaac predvodi film u dvostrukoj ulozi, ali spisak poznatih imena tu tek počinje. U filmu se pojavljuju Gal Gadot, Gerard Butler, John Malkovich, Al Pacino, Jason Momoa, Sabrina Impacciatore, Franco Nero i Benjamin Clementine, dok Martin Scorsese ovoga puta dolazi pred kameru.
Takav casting odgovara Schnabelovom maksimalističkom pristupu u kojem se historijska drama može pretvoriti u crnu komediju, pa zatim u kriminalistički film, romansu ili filozofsku raspravu. 
In the Hand of Dante i Nolanova Odiseja ne pripadaju istoj vrsti filma, ali dijele ideju da kanonski tekst ne mora ostati zatvoren u školskoj lektiri ili muzeju. Schnabel ga provlači kroz mafiju, nasilje i savremenu krizu smisla, dok Nolan Homerov ep pretvara u veliki kino spektakl snimljen u potpunosti IMAX filmskim kamerama. 
Ovakve adaptacije više ne pokreću samo pitanje jesu li vjerne izvorniku, već ko danas ima pravo mijenjati klasike, koliko daleko može otići savremena interpretacija i treba li historijska priča uopće izgledati historijski tačno.
Tu se nalazi i dio užitka: rasprava počinje već s trailerom, castingom i prvim fotografijama, mnogo prije nego što publika uđe u kino.
Zato In the Hand of Dante može poslužiti kao vrlo neobičan warm-up za Odiseju , ne zato što obećava isto iskustvo, već zato što nas priprema za još jedno ljeto u kojem će drevni tekstovi ponovo završiti u grupnom chatu.
Za grupni chat nakon gledanja: pitanje je li ovo hrabra interpretacija klasika, fascinantan filmski haos ili pomalo oboje.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Boris Ler već godinama prelazi između teatra, filma i televizije bez potrebe da ga vežemo za samo jedan tip uloge. Ipak, Mido Zec iz „Kotline“ donio mu je nešto što je, kako kaže, želio još kao dječak: priliku da konačno bude detektiv.
Ako njegovu filmografiju pogledamo kroz naslove poput Quo Vadis, Aida? , Muškarci ne plaču , Pun mjesec , Deset u pola , Nakon ljeta i seriju Znam kako dišeš , jasno je koliko se Boris Ler tokom karijere kretao između vrlo različitih filmskih svjetova.
Paralelno je ostao snažno vezan za teatar. I danas ga publika Kamernog teatra 55 može gledati u predstavama poput Ljubavnice , Ljubičasto i Otac , dok se njegov rad pred kamerom posljednjih godina sve više veže i za novu generaciju domaćih televizijskih produkcija.
Među njima posebno mjesto zauzima „Kotlina“. 
Kriminalističku seriju kreirali su Danis Tanović i Amra Bakšić Čamo, a Ler igra inspektora Midu Zeca. Serija kroz kriminalistički žanr otvara pitanja pripadanja, morala, zagađenja, energetike i društva u kojem njeni likovi žive. U prvoj sezoni njega i Feđu Štukana veliki dio vremena gledali smo zajedno kao Midu i Ediba, druga ih razdvaja i svakom daje prostor da izgradi nove odnose i otvori druge dijelove vlastitog lika.
A upravo su obojica ove godine nominovani za AFA nagradu za najboljeg glavnog glumca u TV seriji, dok je Kotlina među pet nominovanih za najbolju TV seriju. O nominacijama je odlučivalo više od 800 filmskih i televizijskih profesionalaca iz regije, a druga dodjela AFA nagrada održava se od 23. do 25. oktobra u Porto Montenegru.
Za Lera ovo nije prvi put da je njegov rad u Kotlini prepoznat regionalno: za prvu sezonu osvojio je i Srce Sarajeva za najbolju epizodnu mušku ulogu u dramskoj seriji.
Pred ovogodišnju AFA dodjelu razgovarali smo s Borisom o tome koliko se Mido promijenio kroz dvije sezone, šta mu je krimi žanr dao kao glumcu, odnosu koji je izgradio s Feđom Štukanom i tome gdje se domaća televizijska produkcija nalazi danas. 
Za AFA nagradu nominovani ste za najboljeg glavnog glumca u TV seriji za ulogu Mide Zeca u „Kotlini“. Kada ste prvi put dobili lik Mide, jeste li već tada vidjeli prostor da on postane ovako kompleksan ili se taj lik za vas zapravo otvorio tek kroz drugu sezonu?
Ne bih rekao da lik Mide nije bio kompleksan od samog početka, više bih to postavio kroz zadatak koji sam morao obaviti u prvoj, a poslije u drugoj sezoni. Lik se naravno jeste otvorio više u drugoj sezoni, pogotovo “Privanti život”, kroz to je i sam zadatak postao kompleksniji, jer osim slučaja, odnosa sa Edibom, sada sam se morao baviti paralelno i tim segmentom Midinog života. I moram reći da sam uživao u svakoj sekundi snimanja.
Vi ste još na početku „Kotline“ govorili da vam je bila dječačka želja igrati u krimi-seriji koja se snima u Sarajevu. Nekoliko godina kasnije, šta vas je stvarnost tog projekta naučila o žanru što tada niste očekivali?
Da jeste, od kada sam klinac bio uvijek sam obožavao filmove, a pogotovo detektivske trilere. Kao tinejdžer sam sam u svojoj sobi rekreirao neke od omiljenih scena iz filmova koje sam gledao, igrao se i uživao beskrajno. A onda mi se nakon 15 godina karijere otvorila šansa da se i za stavrno “igram” detektiva. Tako da dječački san se ostvario i jako sam sretan i ponosan da sam imao šansu biti dijelom prvog projekta ove vrste kod nas. Stvarnost projekta me naučila, više potvrdila ono što sam znao i očekivao, a to je da su pripreme, a onda i samo snimanje bili jako zabavni i inspirativni.
Za mene kao glumca je uvijek jako važno imati reditelja koji zna šta hoće, a Danis je uvijek upravo to, tako da koliko god da je žanr sam od sebe za mene, za sve nas bio nov i izazovan, uz njegovo vodstvo smo lako i vrlo brzo pronašli zajednički jezik i snimali punom parom, bez velikih prepreka. 
Domaća televizijska produkcija je posljednjih godina počela izgledati dosta ambicioznije nego prije. Osjećate li kao glumac da su se zajedno s produkcijom promijenile i vrste likova koje danas dobijate?
Snimale su se serije kod nas i prije, ali ne na ovom nivou, tako da, da, tačno je to što kažete da televizijska produkcija jeste postala ozbiljnija i počela da prati trendove koji u svijetu postoje već dugo. Ne znam koliko je zaozbiljavanje produkcije uticalo na likove koje dobijam da igram, više bih rekao da tu važniju ulogu igra iskustvo i godine u kojima sada jesam.
Imao sam sreću da sam svoju karijeru gradio postepeno, što u pozorištu, što na filmu i to mi je omogućilo da prođem kroz dosta faza u glumačkom razvoju do sada, dalje ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati, iskreno se nadam na bolje, mada trenutno nije takva slika. Opet smo se vratili dosta godina unazad, snimanja su rijetka, jedan ili nijedan film, serija godišnje, ali kako sam optimista po prirodi, nadam da je i ovo faza koja će brzo proći, jer željni smo dobrih projekata, spremni kao zapete puške, a ni ideja ne nedostaje. 
Feđa Štukan je također nominovan za najboljeg glavnog glumca za „Kotlinu“. Kada dva glavna lika nose isti svijet, koliko se dobar dio vlastite izvedbe zapravo gradi kroz partnera preko puta vas?
To je jedan od stubova našeg posla, partnerska igra, saradnja. Bez odnosa nema vas kao lika, mislim tako je i u životu, odnosi nas grade. U prvoj sezoni Feđa i ja smo imali dosta skupa i jako uživali gradeći taj odnos, i baš to je nešto na što sam se jako naslonio pogotovo u prvoj sezoni, gdje sam sve što Mido radi gledao kroz prizmu odnosa između njih dvojice. Druga sezona nas je malo razdvojila, i dala nam šansu da samostalno gradimo druge odnose, u čemu sam uživao naravno, ali isto tako postojala je mala doza tuge što ne dijelimo kadar više, znam da i Feđa isto osjeća iako to nikada ne bi priznao :)). Držim fige da se desi treća sezona koja bi nas ponovo spojila.
AFA nagrade okupljaju film i televiziju iz više zemalja regije, a ove godine „Kotlina“ ima nominacije i za seriju i za više glumačkih kategorija. Šta vam znači da upravo jedna bh. serija ulazi u taj regionalni razgovor kao ravnopravna produkcija, a ne samo kao „domaći uspjeh“?
Znači naravno puno, da se naš trud i talenat prepoznao, cijeni i van “domaćih okvira”. Naš film to odavno radi, a evo sada i serije.
Već je neko vrijeme domaća televizijska produkcija ravnopravna u regiji a i šire. Naše serije se prikazuju u dosta zemalja regije, a dostupne su i na streaming platformama poput HBO i sličnih, već su bile nominirane i osvajale nagrade na sličnim događajima, tako da nije izuzteak ni ova godina na AFA nagradama gdje smo nominirani u svim kategorijama kroz nekoliko projekata, ne samo Kotlina. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
