TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 26.6.2026.
Ljeto u Sarajevu uvijek traži onu jednu novu adresu koju ćete poslati u grupni chat uz “idemo ovdje?”. Ove sezone, mapa grada dobila je nekoliko mjesta koja spajaju kafu, umjetnost, muziku, večeru i ono najvažnije: razlog da malo promijenite rutu.
Ako vam se čini da stalno završavate na istim mjestima, ovo je lista koju ćete vjerovatno otvoriti više puta tokom ljeta. Sarajevo je dobilo nekoliko novih ili osvježenih adresa koje nisu samo “još jedan izlazak”, nego imaju svoju atmosferu, priču i razlog zbog kojeg se pamte.
Neke su za sporo ispijanje kafe, neke za večeru koja se planira unaprijed, neke za muziku koja se stvarno sluša, a neke za trenutak kada želite kupiti knjigu, print ili ploču i ostati malo duže nego što ste planirali.
U nastavku izdvajamo nova mjesta u Sarajevu koja ove sezone vrijedi obići, bilo da tražite plan poslije posla, vikend stanicu ili lokaciju za ljetni city date. 
Na adresi Pehlivanuša 5 nalazi se Hram, listening bar koji ne funkcioniše kao klasičan ugostiteljski objekat. Piće je ovdje dio iskustva, ali ne i njegova glavna definicija, jer je fokus na muzici, selekciji i atmosferi koja traži da se malo uspori.
Ideja prostora je susret različitih senzibiliteta, od arapskog new agea i turske psihodelije do post-punka i balearic selekcija. Hram se otvara svaki dan u 18:00, pa ga već zamišljamo kao večernju adresu za one izlaske koji ne moraju biti glasni da bi bili dobri. 
Mezzanin je nova galerija i print shop na adresi Ferhadija 16, posvećen mladim umjetnicima iz Bosne i Hercegovine i regiona. Prostor je zamišljen kao mjesto izložbi, ali i kao print shop u kojem će se moći kupiti radovi iz Mezzanin print kataloga.
Posebno zanimljiv dio priče je studio opremljen za sitotisak i linorez, kojem će umjetnici imati pristup za štampanje serija svojih radova. Mezzanin je jedna od onih adresa koje odmah mijenjaju ritam centra grada jer umjetnost približava publici bez distance i formalnosti.
Sarajevo Disk nije nova priča, ali njegova nova lokacija jeste razlog da ga ponovo stavimo na mapu. Shop se nalazi u centru Sarajeva, na adresi Radićeva 2, s ulazom iz ulice Obala, u prostoru koji mnoge mlađe generacije pamte kao mjesto izlazaka. 
Danas je to adresa za vinyl i CD izdanja, ali i za onu vrstu razgledanja koja lako završi kupovinom albuma koji niste planirali. Posebno nam je lijep taj obrat: prostor nekadašnjeg noćnog izlaska sada živi kroz muziku na drugačiji, mirniji i kolekcionarski način. 
Knjižara Pismo nalazi se na adresi Valtera Perića 11 i već zbog interijera djeluje kao mjesto u kojem ne želite samo kupiti knjigu i otići. Tu je i mali reading nook, zamišljen za sjesti, prelistati, zastati i pustiti da vas prostor malo uspori. 
Poseban šarm daju detalji lokalne izrade, uključujući komade iz Lejline radionice, kao i restaurirane Lupina stolice. Pismo je adresa za one dane kada vam treba tiši gradski plan, ali i mjesto koje izgleda dovoljno lijepo da ga pošaljete nekome uz “moramo ovdje”.
Strossa se nalazi na adresi Strossmayerova 3 i već na prvu ima onu energiju mjesta koje se bira ciljano, ne slučajno. Interijer potpisuje arhitekta Mak Vuk iz arhitektonskog studija ZEC, dok kuhinju predvodi chef Safet Salihović. 
Mi smo već probali meni i o tome pisali detaljnije kada je Strossa otvorena, pa ovu adresu sada stavljamo i na ljetnu mapu mjesta za večeru u centru grada. Ovo je spot za one dane kada želite da izlazak ima malo više strukture, lijep ambijent i razlog da rezervišete sto. 
Kexich cafe nalazi se na adresi Vladislava Skarića 8, u sklopu Thara Concept Store-a. Ovo je jedno od onih mjesta koja već na prvu imaju karakter, ali ne pokušavaju biti previše ozbiljna. 
Sve se vrti oko osjećaja, ne brzine, pa prostor funkcioniše kao produžetak dnevne sobe u koju dolazite da sjednete, odmorite i ostanete malo duže. Xbox, projektor i baštica za toplije dane daju mu dodatni sloj, pa Kexich nije samo mjesto za kafu, nego i mala zona za druženje. 
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
