TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.6.2026.
Kada smo prvi put pratili Sarajevo Photography Festival, bilo je jasno da grad dobija događaj koji ima potencijal da fotografiju stavi u centar kulturnih razgovora. Pet godina kasnije, taj potencijal prerastao je u međunarodno prepoznatu platformu koja u Sarajevo dovodi autore, kustose, izdavače, umjetnike i fotografe iz cijelog svijeta.
Sinoć je u Narodnom pozorištu Sarajevo održana ceremonija proglašenja pobjednika petog izdanja festivala, a među partnerima koji su učestvovali u dodjeli nagrada bio je i Bonjour.ba. Naša glavna urednica Emina Smaka uručila je nagradu u kategoriji modne fotografije, potvrđujući dugogodišnju saradnju s festivalom koji iz godine u godinu raste zajedno sa zajednicom koja ga prati.
Osim proglašenja pobjednika, večer je bila i prilika da se još jednom podsjetimo koliko fotografija može biti snažan alat za dokumentovanje, propitivanje i razumijevanje svijeta oko nas. U nastavku donosimo pregled autora i radova koji su obilježili ovogodišnje izdanje festivala.
Najveće priznanje ovogodišnjeg Sarajevo Photography Festivala pripalo je ukrajinskoj fotografkinji Anyi Tsaruk, koja živi i radi u Berlinu. Osim što je osvojila Grand Prix i novčanu nagradu od 2.000 eura, Tsaruk je postala i prva žena koja je u petogodišnjoj historiji festivala ponijela ovu titulu.
Istovremeno je odnijela pobjedu i u kategoriji dokumentarne fotografije, dok su drugo i treće mjesto osvojili Nicola Muirhead sa Bermuda i Umberto Diecinove iz Italije. Posebno priznanje u ovoj kategoriji pripalo je Valentini Sinis. 
U kategoriji modne fotografije nagradu je osvojila Solène Richard iz Francuske, dok su drugo i treće mjesto pripali Emmanuelu Annoru Sarfu iz Gane i Liz Miller Kovacs iz Sjedinjenih Američkih Država.
Posebno priznanje dobila je Olga Zaverženec.
U kategoriji portreta laureatkinja je Angelica Collin iz SAD-a, ispred Marcosa Azulaya iz Argentine, dok je treće mjesto osvojio bosanskohercegovački fotograf Vedad Divović. U kategoriji Life pobjedu je odnio Mitar Simikić iz Bosne i Hercegovine, dok su među nagrađenima bili i Sabrina Losso te Yasser Alaa Mobarak. Žiri je dodijelio i posebno priznanje Dejanu Mijoviću iz Slovenije.
Pejzažna fotografija ove godine pripala je Xiaopingu Linu iz Kine, dok je u kategoriji Event prvo mjesto osvojio Giancarlo Pagetti iz Italije. Među nagrađenima našli su se i autori iz Turske, Njemačke, Grčke i Sjedinjenih Američkih Država, potvrđujući međunarodni karakter festivala koji iz godine u godinu privlači sve veći broj prijava iz različitih dijelova svijeta.
Nakon dodjele nagrada otvorena je i izložba finalista i pobjednika u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Postavka okuplja najuspješnije radove inspirisane ovogodišnjom temom "Under Pressure", koja istražuje političke, društvene, emocionalne i tehnološke pritiske kao jedno od dominantnih iskustava savremenog života.
Foto: Monika Andrić, Amina Alađuz
Program festivala ove godine dodatno su obogatili projekti poput izložbe Danis Tanović "25 Years of No Man's Land", izložbe "Carmina, Carlota: Retail Ritual" španske umjetnice Carlota Guerrero te projekta "Home of the Perpetually Lost" fotografa Vedad Divović . Upravo kroz ovakve programe festival nastavlja razvijati prostor za dijalog između fotografije, umjetnosti i društva, potvrđujući svoju poziciju jednog od najznačajnijih kulturnih događaja u regiji.
Festival traje do 7. juna, a pobjednici i finalisti ostaju u Sarajevu tokom trajanja programa, pružajući publici priliku da njihove radove vidi iz prve ruke i upozna autore koji danas oblikuju savremenu fotografsku scenu.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
