TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.6.2026.
Kada smo prvi put pratili Sarajevo Photography Festival, bilo je jasno da grad dobija događaj koji ima potencijal da fotografiju stavi u centar kulturnih razgovora. Pet godina kasnije, taj potencijal prerastao je u međunarodno prepoznatu platformu koja u Sarajevo dovodi autore, kustose, izdavače, umjetnike i fotografe iz cijelog svijeta.
Sinoć je u Narodnom pozorištu Sarajevo održana ceremonija proglašenja pobjednika petog izdanja festivala, a među partnerima koji su učestvovali u dodjeli nagrada bio je i Bonjour.ba. Naša glavna urednica Emina Smaka uručila je nagradu u kategoriji modne fotografije, potvrđujući dugogodišnju saradnju s festivalom koji iz godine u godinu raste zajedno sa zajednicom koja ga prati.
Osim proglašenja pobjednika, večer je bila i prilika da se još jednom podsjetimo koliko fotografija može biti snažan alat za dokumentovanje, propitivanje i razumijevanje svijeta oko nas. U nastavku donosimo pregled autora i radova koji su obilježili ovogodišnje izdanje festivala.
Najveće priznanje ovogodišnjeg Sarajevo Photography Festivala pripalo je ukrajinskoj fotografkinji Anyi Tsaruk, koja živi i radi u Berlinu. Osim što je osvojila Grand Prix i novčanu nagradu od 2.000 eura, Tsaruk je postala i prva žena koja je u petogodišnjoj historiji festivala ponijela ovu titulu.
Istovremeno je odnijela pobjedu i u kategoriji dokumentarne fotografije, dok su drugo i treće mjesto osvojili Nicola Muirhead sa Bermuda i Umberto Diecinove iz Italije. Posebno priznanje u ovoj kategoriji pripalo je Valentini Sinis. 
U kategoriji modne fotografije nagradu je osvojila Solène Richard iz Francuske, dok su drugo i treće mjesto pripali Emmanuelu Annoru Sarfu iz Gane i Liz Miller Kovacs iz Sjedinjenih Američkih Država.
Posebno priznanje dobila je Olga Zaverženec.
U kategoriji portreta laureatkinja je Angelica Collin iz SAD-a, ispred Marcosa Azulaya iz Argentine, dok je treće mjesto osvojio bosanskohercegovački fotograf Vedad Divović. U kategoriji Life pobjedu je odnio Mitar Simikić iz Bosne i Hercegovine, dok su među nagrađenima bili i Sabrina Losso te Yasser Alaa Mobarak. Žiri je dodijelio i posebno priznanje Dejanu Mijoviću iz Slovenije.
Pejzažna fotografija ove godine pripala je Xiaopingu Linu iz Kine, dok je u kategoriji Event prvo mjesto osvojio Giancarlo Pagetti iz Italije. Među nagrađenima našli su se i autori iz Turske, Njemačke, Grčke i Sjedinjenih Američkih Država, potvrđujući međunarodni karakter festivala koji iz godine u godinu privlači sve veći broj prijava iz različitih dijelova svijeta.
Nakon dodjele nagrada otvorena je i izložba finalista i pobjednika u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Postavka okuplja najuspješnije radove inspirisane ovogodišnjom temom "Under Pressure", koja istražuje političke, društvene, emocionalne i tehnološke pritiske kao jedno od dominantnih iskustava savremenog života.
Foto: Monika Andrić, Amina Alađuz
Program festivala ove godine dodatno su obogatili projekti poput izložbe Danis Tanović "25 Years of No Man's Land", izložbe "Carmina, Carlota: Retail Ritual" španske umjetnice Carlota Guerrero te projekta "Home of the Perpetually Lost" fotografa Vedad Divović . Upravo kroz ovakve programe festival nastavlja razvijati prostor za dijalog između fotografije, umjetnosti i društva, potvrđujući svoju poziciju jednog od najznačajnijih kulturnih događaja u regiji.
Festival traje do 7. juna, a pobjednici i finalisti ostaju u Sarajevu tokom trajanja programa, pružajući publici priliku da njihove radove vidi iz prve ruke i upozna autore koji danas oblikuju savremenu fotografsku scenu.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
