TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 20.4.2023.
Filmovi za djecu jedna su od zabavnih stvari koje volimo uključiti u svakodnevna druženja sa svojim mališanima.
Od gradnje tornjeva sa jastucima preko skrivanja u improviziranim šatorima pa sve do igranja sa igračkama, mnoštvo je ideja kako ispuniti vrijeme. No, za nešto umjerenije druženje i dane kad puno vremena provodimo unutra, nekad su dobra opcija filmovi za djecu.
Sinkronizirani filmovi za djecu ili filmovi sa prijevodom, dječji filmski naslovi nerijetko mogu biti poučni. Oni mogu postati inspiracija za djecu, naučiti ih nešto novo, ili ih samo nasmijati na kraju dana.
Upravo zato smo kreirali listu filmova, točnije njih 10, koji će biti odlični za razne uzraste, ali i afinitete. Tako ćete na listi naći all-time filmske klasike kojih se sjećate i kad ste sami kao mali gledali TV. Pored klasika, donosimo i neke moderne filmove koji su osvojili sve klince. A naravno, izdvojili smo i neke manje poznate naslove, u slučaju da ste ostale filmove sa liste pogledali.
Najbolje od svega je to što u ovim filmovima možete uživati zajedno. I vi i vaši mališani smijat ćete se, otkrivati zagonetke i iščekivati uzbudljivi rasplet događaja. Uživajte!
Pustolovine Winnieja Pooha
Jedna od svima dragih priča, kao i likovi koji nas odmah vraćaju u djetinjstvo definitivno su utkani u Pustolovine Winnieja Pooha. Kad su u pitanju filmovi za djecu, teško je listu ne započeti sa neodoljivim medvjedom koji jaaako voli med. Winnie the Pooh u ovom filmu iz 1977. godine odlazi na zabavne pustolovine u društvu dječaka i drugih životinja. Sve to uz humor, nekoliko lekcija, kao i još uvijek sjajne animacije, što potvrđuje IMDB ocjena 7.5/10.
https://www.youtube.com/watch?v=oOxyQYTq9ek
Tomica i prijatelji u novoj avanturi
Ako ste i vi čitajući ovaj naslov već započeli u sebi pjevati glavnu pjesmu iz crtića Tomica i prijatelji, niste jedini. Tomica i prijatelji pripadaju kategoriji 'Filmovi za djecu' prvenstveno radi svojih uvijek zanimljivih avantura koje nerijetko dolaze sa poukom. Ovo najnovije Tomica i prijatelji filmsko izdanje govori o važnosti prijateljstva, što će biti izuzetno zanimljivo vašim mališanima.
https://www.youtube.com/watch?v=_HG4leos3Xo
Snježno kraljevstvo
Elsa i Anna dva su omiljena lika iz crtića za veliki broj djece. Pomama koja je nastala zahvaljujući ovom filmu pokazuje koliko je priča, glazba, ali i humor ovog filma nešto što ne želite preskočiti. Priča započinje kada kraljica Elsa koristeći svoje moći slučajno sve pretvori u led. Nakon toga, njena sestra Anna uz pomoć raznih pomagača pokušava promijeniti vrijeme. U toj avanturi pridružit će joj se i neodoljivi snjegović Olaf koji će 'rastopiti' i mališane, ali i vas odrasle.
https://www.youtube.com/watch?v=TbQm5doF_Uc
Kako je Gru ukrao mjesec
Neodoljivi i šašavi Minions i Gru koji nauči najvažniju lekciju do kraja filma postat će omiljeni likovi vašeg djeteta. Mnoštvo zabavnih i smiješnih scena, kao i dvije neodoljive djevojčice brzo će ukrasti vaša srca. Zato, pripremite vaše omiljene grickalice, zauzmite udobno mjesto na kauču i pripremite se za šaljive minute sa mališanima.
https://www.youtube.com/watch?v=zzCZ1W_CUoI
Auti
Ako se vaši mališani vole igrati sa autićima i malo duže zadržati u trgovini sa kamionima, ovo je film za vas. Dok putuje na najveću utrku u svom životu, popularni početnik u trkaćem automobilu ostaje nasukan u zapuštenom gradu. No, to iskustvo uskoro će ga naučiti da pobjeda nije najvažnija. Vožnje auta kao i sklapanje novih prijateljstava savršen su spoj kad su filmovi za djecu u pitanju, u to ćete se brzo uvjeriti.
https://www.youtube.com/watch?v=SbXIj2T-_uk
Moj susjed Totoro
Kad biste pogledali opis za ovaj film na IMDB-u, pročtali biste: „Kad se dvije djevojčice presele na selo kako bi bile blizu svoje bolesne majke, upuste se u avanture s čudesnim šumskim duhovima koji žive u blizini.“. No, ovaj Studio Ghibli film mnogo je više od toga i smatra se klasikom japanske kinematografije. Osvojit će vas posebnom estetikom, ali i polaganom radnjom koja krije mnoštvo skrivenih pouka. Filmska poslastica za malene i velike.
https://www.youtube.com/watch?v=WJC1qciW_3k
Priča o igračkama
Svijet igračaka djeci je posebno zabavan. Samim time, ovaj film javlja se gotovo kao logičan odabir za listu 'Filmovi za djecu'. Priča o igračkama započinje onda kada kauboj igračka osjeća ljubomoru i prijetnju od robot igračke koja bi mogla postati nova najdraža igračka malenom dječaku. Film će djeci biti posebno zabavan jer njihove najdraže igračke dobivaju ljudske osobine.
https://www.youtube.com/watch?v=v-PjgYDrg70
Mary Popins
Još jedan film iz 60-ih koji ostaje upamćen i danas sigurno je Mary Poppins. Ako ste imali priliku ranije gledati ovaj film, sigurno ste pokušali izreći: 'supercalifragilisticexpialidocious'. A ako ga niste gledali, sačekajte i vidjet ćete o čemu govorimo. U priči magična dadilja Mary pomaže dječaku i djevojčici u izgradnji boljeg odnosa sa njihovim ocem. Film je zabavan, poučan, a uz pjesmu i avanture glumaca pretvorit će svako poslijepodne u zabavno filmsko druženje.
https://www.youtube.com/watch?v=YfkEQDPlb8g
Čarobnjak iz Oza
Filmovi za djecu posebna su kategorija i mnogi od nas uvijek imaju onaj jedan naslov koji nas odmah vrati u djetinjstvo. Za mnoge je to upravo Čarobnjak iz Oza. Kada mladu Dorothy Gale i njenog psa Tota tornado odnese u čarobnu zemlju Oz kreću brojne prepoznatljive pustolovine. Tu će upoznati tri nova prijatelja, ali i krenuti u potragu za Čarobnjakom koji ju može vratiti doma.
https://www.youtube.com/watch?v=njdreZRjvpc
Vrlo zapetljana priča
Jedan od popularnijih modernih filmova za djecu zapravo je Trnoružica ispričana na nešto drugačiji način. Vrlo zapetljana priča upoznaje nas sa dugokosom Rapunzel koja ima čarobnu kosu i cijeli je život provela u tornju. No, spletom okolnosti, u kuli će je posjetiti odbjegli lopov radi kojeg će ona po prvi put otkriti svijet i svoje porijeklo.
https://www.youtube.com/watch?v=2f516ZLyC6U
***
Naslovna fotografija: @jennycipoletti
TEKST: Ada Ćeremida
Dva dana nakon što je njegovom Očevinom otvoren Festival, Paweł Pawlikowski vratio se pred sarajevsku publiku, ovaj put bez filmskog platna između nas.
Nedjeljno jutro tokom Sarajevo Film Festivala ima vlastiti ritam: grad se tek vraća sebi od prethodne večeri, dok se u BKC-u već razgovara o filmu. Ovoga puta u centru tog razgovora bio je Paweł Pawlikowski , autor filmova Ida i Cold War , reditelj čiji je filmski jezik tokom godina postao gotovo trenutno prepoznatljiv.
Za Sarajevo ovo nije prvi susret s njegovim radom: Cold War otvorio je Festival 2018. godine, a godinu kasnije Pawlikowski je dobio Počasno Srce Sarajeva i vlastiti Tribute To program. Ove godine vratio se s filmom Očevina , kojim je otvoreno 32. izdanje Festivala, pa je Masterclass dva dana kasnije djelovao gotovo kao drugi čin njegovog sarajevskog povratka.
Ako volite razgovore o filmu koji vrlo brzo prestanu biti samo razgovori o filmu, ovo je bio jedan od onih za koje vrijedi otvoriti Notes još prije nego što se ugase svjetla. Mi smo bili tamo, zapisivali rečenice, digresije i male trenutke između njih, a u nastavku izdvajamo ono što nam je ostalo nakon izlaska iz BKC-a.

Pawlikowski nije u film ušao s velikim planom da postane reditelj. Dok je radio postdiplomski studij i pokušavao završiti doktorat, shvatio je da akademski život nije za njega. Prije toga okušao se u muzici i pisanju, ali ni u jednom nije pronašao jezik koji mu je potpuno odgovarao, posebno jer se osjećao negdje između poljskog jezika svog odrastanja i engleskog koji je kasnije usvojio.
Kamera mu je otvorila prostor u kojem su se svi ti prethodni pokušaji mogli spojiti. Film je mogao nositi sliku, muziku, priču i ono što nije uspijevao izraziti samo riječima. Prvi kratki radovi danas mu nisu naročito važni, ali su mu dali nešto drugo: priliku da nauči kako filmski jezik tehnički funkcioniše.
Kada ga je neko iz publike pitao kako bi danas, kao dvadesetogodišnjak, započeo karijeru, Pawlikowski je zapravo odbacio samu ideju planiranja karijere. Njegov put nije se razvijao prema unaprijed postavljenoj strategiji. Koncentrirao se na sljedeći film za koji je imao ideju i na ono što mu je u tom trenutku bilo dovoljno važno da o tome nešto kaže.
Za njega ni budžet nije početna tačka. Kada postoji ideja koja vam je zaista u glavi i osjećaj da znate kako joj pristupiti, smatra da se način realizacije može pronaći s mnogo novca, malo novca ili gotovo bez njega. Važnije mu je da iza filma postoji osoba koja ga zaista želi napraviti nego da sve od početka izgleda savršeno.

Prelazak iz dokumentarnog u igrani film nije značio da je Pawlikowski ostavio dokumentarni način razmišljanja iza sebe. Naprotiv, shvatio je da ga više privlači pripovijedanje, ali fikcija koja i dalje ima teksturu stvarnog života.
Smeta mu kada se scenarij previše osjeti na ekranu, kada dijalog postoji samo da bi gledatelju objasnio šta se događa ili kada konstrukcija priče postane vidljivija od samih likova. Zato su njegove priče često jednostavne, s malim brojem likova, dok prostor za nijanse, slike i emociju ostaje mnogo veći. Taj pristup prvi je ozbiljnije razvio u ranim igranim filmovima i nastavio ga graditi kroz ostatak karijere.

Jedna od najjasnijih Pawlikowskijevih lekcija bila je ona o ekonomiji filma. On pokušava izbaciti scene koje samo prenose informacije i graditi film od snažnih trenutaka i slika koje mogu sugerirati mnogo više nego što bi nekoliko minuta dijaloga moglo objasniti.
Do toga nije došao kroz neku teorijsku formulu. Prisjetio se jednog svog dokumentarca za koji je snimio previše materijala jer se zaljubio u temu. Kada ga je kasnije ponovo gledao, primijetio je da stalno ubrzava film kako bi stigao do sljedećeg dijela koji ga zaista zanima. Taj osjećaj ostao mu je kao vrlo jednostavan kriterij: izbjegavati ono što je suvišno, očigledno ili vizuelno nezanimljivo.
Prije radnje Pawlikowski traži likove koji u sebi već nose određenu tenziju. Zanimaju ga ljudi koji žele jednu stvar, ali istovremeno možda žele i nešto sasvim drugo, kao i odnosi u kojima dvije osobe nešto traže jedna od druge.
Upravo ta unutrašnja kontradikcija za njega pokreće priču. Film pritom vidi kao vrlo konkretnu umjetnost: ono što postoji jeste ono što možemo vidjeti na ekranu. Zbog toga psihologija lika ne može ostati samo zapisana u scenariju ili objašnjena u bilješkama reditelja, mora pronaći svoj oblik kroz lice, pokret, odnos, prostor ili situaciju.
Scenarij kod Pawlikowskog nije nešto što se završi prije početka priprema. On napiše dovoljno da može pokrenuti film, predstaviti ga glumcima i osigurati produkciju, ali zatim ostavlja prostor da se materijal mijenja.
Lokacije su dio tog pisanja. Za My Summer of Love mjesecima je obilazio Yorkshire i Lancashire tražeći odgovarajuće kuće, doline i druge prostore, a dok ih je tražio, paralelno je razmišljao o priči. Isto se događa tokom castinga: čak i glumac koji na kraju ne dobije ulogu može izgovoriti nešto ili donijeti detalj koji će završiti u filmu. Za Pawlikowskog priprema zato nije faza prije stvaranja filma. Ona već jeste stvaranje filma.

Najbolji primjer tog pristupa dao je govoreći o početku Ide. U scenariju je postojala ekspozicijska scena s časnim sestrama koja je jasno prenosila informacije potrebne za priču. Tokom priprema ugledao je članicu art departmenta kako slika lice Krista i shvatio da taj prizor može otvoriti film mnogo snažnije od onoga što je napisao.
Zato sebi tokom cijelog procesa namjerno ostavlja mogućnost da pronađe bolju ideju. Glumci, pejzaži, situacije i slučajno pronađene slike mogu ponuditi nešto što nije moguće izmisliti za stolom. Za njega to nije improvizacija koliko spremnost da pažljivo posmatra materijal koji je već okupio i reaguje kada se pred njim pojavi nešto bolje.
Ida je za Pawlikowskog predstavljala povratak nečemu elementarnijem u filmu. Govorio je o statičnim kadrovima, odsustvu nepotrebnih pokreta kamere i close-upova te povjerenju u samu sliku da prenese ono što treba.
Na vizuelni svijet filma utjecali su i porodični albumi koje je godinama nosio sa sobom. Crno-bijele fotografije, jednostavniji prostori s manje predmeta i slike iz djetinjstva postali su dio načina na koji je zamišljao taj film. Upravo je na Idi prvi put imao vrlo precizan osjećaj kako film treba izgledati, još prije nego što je snimanje u potpunosti počelo.
Govoreći o suzdržanim emocijama u Očevini, Pawlikowski je objasnio da ga više zanima ono što se događa u glavi gledatelja nego eksplicitno pokazivanje osjećaja. Lik ne mora demonstrirati emociju da bismo razumjeli šta mu se događa.
Zbog toga traži vrlo preciznu mjeru između premalo i previše. Film montira još tokom snimanja, pa već tada može vidjeti gdje mu nedostaje malo više napetosti, emocije ili poremećaja u ritmu. Neke scene nastale su upravo tokom snimanja jer je u već složenom materijalu osjetio da filmu na određenom mjestu treba drugačija emocionalna vrijednost. Scenarij je u tom procesu mapa, ali ne i konačna verzija filma.
Pawlikowski prvo pokušava dobro odabrati glumca, i to ne samo prema njegovim tehničkim sposobnostima nego prema osobnosti, energiji i onome što osoba prirodno donosi pred kameru. Nakon toga metoda zavisi od pojedinca jer, kako je objasnio, glumci potpuno različito dolaze do uloge.
Na Očevini upravo se ta razlika jasno vidjela. August Diehl ušao je u rad s velikim poznavanjem Klausa Manna i Pawlikowski je njihov proces opisao kao nešto vrlo slobodno i nalik jazz sessionu. Sandra Hüller, s druge strane, dolazi iz drugačijeg procesa i trebalo joj je vremena da se prilagodi njegovom labavijem načinu rada. Za Pawlikowskog pritom kadar i gluma nisu dvije odvojene stvari: način na koji je tijelo smješteno u kompoziciju, svjetlo i framing dio su same izvedbe, a ne samo tehnički okvir oko nje.


Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!