TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 4.9.2026.
Nekada je bio podijeljen u niz tamnih prostorija. Danas je ovo stan kroz koji svjetlost, pogled i svakodnevni život mogu prolaziti gotovo bez prepreka.
Kada smo ranije ove godine zavirili u Treehouse Apartment studija Projekt V Arhitektura, pažnju nam je privukao način na koji arhitekturu doma ne posmatraju samo kroz prostorije, nego kroz način na koji se kroz njih živi.
Njihov novi realizovani projekat u centru Sarajeva polazi od gotovo suprotnog problema. East West Apartment ima 75 m² i prije intervencije bio je stan iz jugoslovenskog perioda koji je tokom tri decenije više puta pregrađivan i renoviran bez jedinstvene strategije. Rezultat su bile manje, zatvorene prostorije kroz koje prirodna svjetlost gotovo da nije mogla prolaziti.
Arhitekti su zato krenuli od uklanjanja, a ne dodavanja. Pregradni zidovi su otvoreni, pogled je ponovo povezan od istočne do zapadne strane stana, a pet njegovih cjelina danas može funkcionisati ili zasebno ili kao jedan veliki prostor kroz koji se kružno kreće. Ono što ih dijeli nisu klasični zidovi, nego vrata koja nestaju, drveni paneli koji se sklapaju i jedna prilično dramatična zavjesa.
Najzanimljivija ideja ovog projekta možda je upravo to što tlocrt nema jednu konačnu verziju.
Hodnik, kuhinja s trpezarijom, dnevni boravak, spavaća soba i kupatilo čine pet cjelina, ali granice između njih mogu nestati. Dnevni boravak tako može postati nastavak kuhinje i trpezarije, ali i proširenje spavaće sobe. Klizna vrata između hodnika i spavaće sobe u potpunosti se uvlače u zid, dok je između spavaće i dnevne zone postavljen trodijelni harmonika sistem od poda do plafona, izrađen po mjeri u Sarajevu.
Zatvorite ga i dobijate privatnu sobu. Otvorite ga i ista kvadratura odjednom djeluje kao sasvim drugačiji stan.
Ako bismo morali izdvojiti element koji vizuelno drži cijeli projekat na okupu, to bi bio dugi ugradbeni zid od prirodnog hrastovog furnira.
Studio ga opisuje kao svojevrsni most između istoka i zapada. Proteže se kroz stan, uokviruje poglede prema obje strane grada i istovremeno preuzima niz svakodnevnih funkcija: od otvorenih polica i biblioteke do zatvorenih ormara i prostora u koji se sklanjaju veliki tekstilni elementi.
Zbog gotovo potpune odsutnosti vizuelnog šuma, godovi svijetlog drveta postaju jedan od glavnih motiva interijera. Kroz ponavljanje tog materijala osjeća kontinuitet: prostorije se mijenjaju, ali arhitektonski jezik ostaje isti.
Tamna maslinasta zavjesa vjerovatno je detalj koji najviše odskače od gotovo desaturirane palete stana, ali njena uloga nije samo estetska.
Projekt V Arhitektura njome se referira na obližnje Narodno pozorište Sarajevo. Poput pozorišne zavjese, ona otkriva i skriva različite scene svakodnevice i po potrebi dijeli dnevni boravak od trpezarijskog prostora.
To je lijep primjer kako vrlo jednostavan element može potpuno promijeniti način na koji čitamo prostor. Kada je povučena, enterijer djeluje kao jedna mirna, svijetla cjelina. Kada se zatvori, pojavljuje se mnogo intimnija soba i duboki maslinasti ton koji mijenja cijelu atmosferu.
Na prvi pogled, East West Apartment gotovo je potpuno izveden u nijansama bijele, pijeska i vrlo svijetlog drveta. Ipak, materijali su odabrani tako da prostor ne postane sterilan.
Zidovi su završeni prirodnom glinenom bojom, čija se nepravilna, ručno čitljiva tekstura vidi i na fotografijama. Uz nju dolaze izbijeljeni hrastov furnir, teški prirodni lan i bijeli kamen s pješčanim venama korišten na kuhinjskim i trpezarijskim površinama. Neutralna baza tako više zavisi od teksture nego od boje.
Kontinuitet podova dodatno pojačavaju keramičke pločice s izgledom betona, ispod kojih se nalazi podno grijanje povezano s novougrađenom toplotnom pumpom. Stari PVC prozori zamijenjeni su lokalno proizvedenim drvenim prozorima s troslojnim staklom, pa održivost projekta nije ostala samo na izboru prirodnih završnih materijala.
Namještaj je ostavljen prilično prozračnim, gotovo kao da se svaki komad posmatra zasebno.
Među njima su Neva stolice brenda Artisan u izbijeljenom javoru, Dedo fotelja Gazzde i posebno izrađen Nera klub-sto brenda Zanat. Za posljednji su arhitekti sarađivali direktno s proizvođačem kako bi ton javora odgovarao ostatku palete stana.
Domaći dizajn pritom dijeli prostor s komadima evropskih dizajnerskih kuća: tu su AJ podna lampa Arnea Jacobsena, Foscarini Spokes 2 iznad trpezarijskog stola i Buds 2 stona lampa, uz Marimekko tekstil i Gravel tepih Audo Copenhagen. Sarajevski Tako studio keramike izradio je i poseban keramički set za ručavanje.
Arhitekti taj proces opisuju kao blisku saradnju s klijentima, proizvođačima i umjetnicima kako bi svaki odabrani predmet pratio estetiku i materijalnu paletu arhitekture. I možda upravo zato stan, iako krajnje reduciran, ne djeluje kao katalog nego kao vrlo precizno složen dom.
Ideja koja vodi interijer: stan bez krutih granica, povezan pogledima, svjetlošću i kretanjem od istoka prema zapadu
Detalj koji mijenja prostor: harmonika vrata, džepna vrata i velika lanena zavjesa koja po potrebi od jednog prostora pravi nekoliko intimnijih cjelina
Paleta: prirodna glinena boja, izbijeljeni hrast, lan, kamen i nježni, gotovo desaturirani tonovi
Komadi koje bismo izdvojili: Artisan Neva stolice, Gazzda Dedo fotelja, Zanat Nera klub-sto, AJ lampa Arnea Jacobsena i Foscarini Spokes 2
Lokalni potpis: bh. dizajn i zanat kroz Artisan, Zanat, Gazzda i sarajevski Tako studio keramike
TEKST: Ada Ćeremida
Kada obnavljate kuću iza koje stoji arhitekta iz kruga Franka Lloyda Wrighta, najveći izazov vjerovatno nije odlučiti šta dodati, nego prepoznati šta se ni pod kojim uslovima ne smije izgubiti.
Hafif House u kalifornijskom Pomona Valleyju na prvi pogled ima sve ono što očekujemo od ozbiljne mid-century arhitekture: drvo, kamen, velike staklene površine i gotovo neprimjetnu granicu između kuće i pejzaža. Međutim, onda u kadar uđu ljubičasta sofa, prugasti tekstili, ružičasti naslonjači, vitraji i prozori koji izgledaju kao da su nacrtani rukom i cijela priča postaje mnogo zanimljivija.
Originalnu kuću projektovao je Foster Rhodes Jackson, arhitekta koji je sredinom 20. stoljeća boravio u Taliesin Westu i učio unutar arhitektonskog svijeta Franka Lloyda Wrighta. Nakon što je nekretnina godinama propadala, novi vlasnik ju je kupio 2019. godine, a Bestor Architecture dobio je zadatak da sačuva njen originalni karakter i istovremeno je prilagodi novom porodičnom životu. Za interijere su se projektu pridružili Jazmyne Crunk i Zeb Knudsen, prijatelji i dizajnerski partneri koji od 2020. vode studio Zeb & Crunk.
Hafif House danas izgleda kao da je nastavio evoluirati baš onako kako bi vjerovatno i ranije: kroz arhitekturu, zanat, umjetnost i nekoliko vrlo hrabrih odluka s bojom.
Jacksonova arhitektura bila je zasnovana na organskom modernizmu i ideji da kuća nije odvojena od svog terena. Masivni zidovi od kamena i betona prelaze iz eksterijera u unutrašnjost, drvene površine obavijaju zidove i stropove, dok veliki prozori, atriji, terase i krovni otvori prirodu gotovo uvlače u prostor. Ta veza između unutra i vani postala jedna od stvari koje je Bestor Architecture želio sačuvati.
Originalni volumen od približno 7.000 kvadratnih stopa proširen je za još oko 3.000, ali nove prostorije projektovane su kao nastavak postojećeg arhitektonskog jezika. Dodani su novi dijelovi kuće, kuhinja i pool deck, reorganizovana je komunikacija, a novi zaobljeni i kružni prozori uvedeni su kao savremena interpretacija organskih formi koje su već bile prisutne u Jacksonovom radu. Kada gledate fotografije, granica između starog i novog gotovo se gubi, što je vjerovatno najbolji kompliment jednoj ovakvoj intervenciji.
Uz toliko kamena i drveta bilo bi vrlo jednostavno urediti Hafif House u očekivanoj paleti bež, smeđih i krem tonova. Zeb & Crunk krenuli su u potpuno suprotnom smjeru.
Postojeća arhitektura nosila je snažne crvene i žute tonove karakteristične za Wrightovu paletu, dok je želja vlasnice bila unijeti nešto mekšu i razigraniju energiju. Tako se između drvenih obloga i grubog kamena pojavljuju lavanda, mauve, koraljna, ružičasta, narandžasta i plava. Crunk i Knudsen boju pritom ne koriste kao jedan statement moment, nego je ponavljaju kroz sofe, tepihe, zavjese, jastuke i male komade namještaja dok cijela kuća ne počne djelovati povezano.
To se posebno dobro vidi u prostorijama u kojima se intenzivan tekstil susreće s teškom arhitekturom. Duboka ljubičasta ugaona sofa stoji direktno uz grubi kameni zid, prugasti daybed ispod kosih prozora kombinuje ružičastu, narandžastu i plavu, dok spavaće sobe odlaze u mekše varijacije terakote, smeđe i dusty pink tonova. Arhitektura ostaje ozbiljna, ali život unutar nje više nije.
Jedan od važnijih zadataka interijera bio je napraviti kontrapunkt količini kamena, betona i drveta. Zato gotovo sve što dodirujete izgleda mekano: duboke sofe, tapacirane klupe, mohair, vuneni tepisi i jastuci složeni u nekoliko različitih tekstura.
Dizajneri su i sami naglasili da vlasnica nije željela prostor u kojem je bilo šta previše dragocjeno. Namještaj je morao izdržati svakodnevni život, pa su raskošni tekstili i kolekcionarski komadi kombinovani s izrazito udobnim sjedenjem. U dnevnom boravku jedan od vizuelnih centara postaje i tepih Christopher Farr, izrađen posebno za projekt, koji svojim uzorkom gotovo spaja arhitekturu i cijelu paletu interijera.
Uz savremene komade nalaze se vintage Mario Bellini stolice, Arne Norell lounge chair, namještaj Pieta Heina i Arnea Jacobsena, Akari rasvjeta Isamua Noguchija i komadi koji pripadaju potpuno različitim decenijama. 
Jedan od najljepših dijelova obnove jeste činjenica da Bestor Architecture nije gledao samo glavnu konstrukciju. Sačuvani su i elementi koji su kroz godine postali dio identiteta kuće.
Među njima je spiralno stepenište čiju je izvedbu tokom 1980-ih nadgledao legendarni kalifornijski woodworker Sam Maloof. Originalni vitraji i lampe umjetnika Mikea Hilla pažljivo su uklonjeni, restaurirani i ponovo raspoređeni kroz kuću, pa se danas pojavljuju u kupatilu, hodnicima i stropu nove trpezarije. Umjesto muzejske restauracije, ti detalji sada žive unutar potpuno novih kompozicija.
Posebno je zanimljivo kako vitraji mijenjaju prostor tokom dana. Plava, žuta i crvena svjetlost padaju preko kamenih zidova i poda, dok zaobljeni drveni okviri prozora dodatno naglašavaju ono što ovu kuću odvaja od mnogo strožijih verzija mid-century modernizma.
Hafif House je dobar podsjetnik da boja ne mora biti završni dekorativni sloj prostora. Kada je dovoljno dosljedno korištena, može određivati zone, voditi pogled i napraviti hijerarhiju gotovo jednako jasno kao zid ili promjena materijala.
Ružičasti i bordo tonovi okupljaju spavaće i intimnije zone, narandžasta se vraća na ugrađenim klupama, plava se pojavljuje uz kamene površine, a pruge prolaze od tapaciranog namještaja do tepiha. Sve je dovoljno povezano da djeluje namjerno, ali nikada toliko koordinirano da kuća izgubi spontanost.
Možda je upravo to najbolji dio cijelog projekta. Arhitektura stara nekoliko decenija nije dobila novu ličnost. Dobila je još jedan sloj vlastite.
Sačuvani zanat: spiralno stepenište povezano sa Samom Maloofom i vitraji Mikea Hilla ostaju aktivan dio kuće, a ne historijski eksponati.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
