TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 6.10.2023.
Kada misija jednog brenda glasi: ,,Naša misija je inspirisana našim korisnicima za koje stvaramo visokokvalitetne proizvode i usluge, čineći njihove svakodnevne živote boljim i lakšim,'' možete biti sigurni da na prvom mjestu uvijek imaju svog korisnika potrošača.
Kako bismo saznali više o priči ovog bh. brenda, njihovom nastajanju, razvoju, ali i zavirili u samu srž tvornice zaputili smo se na Violeta druženje u Makarsku i Grude.
Kroz nekoliko sati zanimljive vožnje, kroz kanjon Neretve i neke od najljepših pejzaža BiH stigli smo u Makarsku, tačnije hotel Mirjam. Samo 150 metara od plaže zavučen u hladovinu borove šume smjestio se hotel s 4 zvjezdice, jednim od najljepših rooftop bazena i pogleda na more.
Uz piće dobrodošlice, zaputili smo se u naše sobe, a tu nas je dočekao pogled na zalazak sunca u kojem smo željeli uživati satima.
No, bilo je vrijeme za zdravicu na terasi hotela te polazak ka Grudama i restoranu Bezdan 21.
Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba
U restoranu nam se pridružio Violeta tim, kojeg u ukupnom broju 60% čine žene, što nam je bilo posebno zadovoljstvo za čuti. Uz ukusna i neuobičajena jela harizmatičnog chefa Saše Stanivukovića uživali smo u raznim slanim, ali i slatkim okusima.
Slijedio je povratak u hotel, odmor i priprema za dan pun iznenađenja, lijepih trenutaka i mnoštvo inspiracije.
Naredni dan smo se zaputili ponovo u Grude i posjeti tvornice Violeta, u tipičnom hercegovačkom krajoliku. Na ulazu nas je čekao Violeta tim koji nije krio uzbuđenje, ponos i adrenalin u želji da nam u kratkom putovanju prikažu sve čari svog brenda.
Prošli smo kroz prostorije inženjeringa, zatim i laboratorije za isprobavanje proizvoda od kojih će neki tek naredne godine stići na police dućana. Ono što nam je Violeta tim naglasio jeste da za određeni proizvod provedu i dvije godine u istraživanju, no, ako proizvod ne zadovolji potrebe i kriterije kupaca, nastavljaju razradu proizvoda ili ga u potpunosti uklone iz proizvodnje.
No, prava avantura se zapravo krila u tvorničkom pogonu proizvoda, gdje smo mogli vidjeti nastajanje jednog preparata od početka do finalnog artikla. Osjećali smo se kao Alisa u zemlji čudesa.
Tim nam je pomno objašnjavao svaki od koraka proizvodnje, s posebnim naglaskom na očuvanje prirode i njenih resursa u svemu tome. Tako je Violeta tvornica natkrivena solarnim panelima koji proizvode energiju za cijeli pogon, a imaju i svoje filtere za pročišćavanje vode koja se iskoristi u potpunosti.
Zatim je došao trenutak za zvijezdu ovog putovanje – Lux i Gold omekšivači za rublje. Posebnost ovih proizvoda je jasna svima koji su ih imali priliku koristiti, no tajna mirisa ovih omekšivača krije se u profesionalnom pristupu njihovog kreiranja. Naime, za mirise Lux i Gold proizvoda je zaslužna kompanija Givaudan. Samo ćemo reći da su iz njihovih mirisnih laboratorija izašli neki od najpoznatijih parfema kao što je i J'adore Dior.
Druženje smo završili u sunčanoj hercegovačkoj Toscani koja je budila savršene emocije za kraj druženje, gdje smo uz tople sunčeve zrake 10. mjeseca i ukusne finger food delicije polako slagali dojmove ovog putovanja.
Veselimo se vidjeti šta nam to ovaj bh. brend donosi u narednoj godini, a sigurni smo da ćemo vas prve obavijestiti o tome.
Do narednog puta, au revoir Violeta!
* * *
Foto: Privatna arhiva
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u petak, 5. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
