Kada misija jednog brenda glasi: ,,Naša misija je inspirisana našim korisnicima za koje stvaramo visokokvalitetne proizvode i usluge, čineći njihove svakodnevne živote boljim i lakšim,'' možete biti sigurni da na prvom mjestu uvijek imaju svog korisnika potrošača.

Kako bismo saznali više o priči ovog bh. brenda, njihovom nastajanju, razvoju, ali i zavirili u samu srž tvornice zaputili smo se na Violeta druženje u Makarsku i Grude. 

Kroz nekoliko sati zanimljive vožnje, kroz kanjon Neretve i neke od najljepših pejzaža BiH stigli smo u Makarsku, tačnije hotel Mirjam. Samo 150 metara od plaže zavučen u hladovinu borove šume smjestio se hotel s 4 zvjezdice, jednim od najljepših rooftop bazena i pogleda na more.

 

Uz piće dobrodošlice, zaputili smo se u naše sobe, a tu nas je dočekao pogled na zalazak sunca u kojem smo željeli uživati satima.

 

No, bilo je vrijeme za zdravicu na terasi hotela te polazak ka Grudama i restoranu Bezdan 21. 

 

Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba 
 

U restoranu nam se pridružio Violeta tim, kojeg u ukupnom broju 60% čine žene, što nam je bilo posebno zadovoljstvo za čuti. Uz ukusna i neuobičajena jela harizmatičnog chefa Saše Stanivukovića uživali smo u raznim slanim, ali i slatkim okusima.

 

Slijedio je povratak u hotel, odmor i priprema za dan pun iznenađenja, lijepih trenutaka i mnoštvo inspiracije. 

Naredni dan smo se zaputili ponovo u Grude i posjeti tvornice Violeta, u tipičnom hercegovačkom krajoliku. Na ulazu nas je čekao Violeta tim koji nije krio uzbuđenje, ponos i adrenalin u želji da nam u kratkom putovanju prikažu sve čari svog brenda. 

 

Prošli smo kroz prostorije inženjeringa, zatim i laboratorije za isprobavanje proizvoda od kojih će neki tek naredne godine stići na police dućana. Ono što nam je Violeta tim naglasio jeste da za određeni proizvod provedu i dvije godine u istraživanju, no, ako proizvod ne zadovolji potrebe i kriterije kupaca, nastavljaju razradu proizvoda ili ga u potpunosti uklone iz proizvodnje. 

 

No, prava avantura se zapravo krila u tvorničkom pogonu proizvoda, gdje smo mogli vidjeti nastajanje jednog preparata od početka do finalnog artikla. Osjećali smo se kao Alisa u zemlji čudesa. 

 

Tim nam je pomno objašnjavao svaki od koraka proizvodnje, s posebnim naglaskom na očuvanje prirode i njenih resursa u svemu tome. Tako je Violeta tvornica natkrivena solarnim panelima koji proizvode energiju za cijeli pogon, a imaju i svoje filtere za pročišćavanje vode koja se iskoristi u potpunosti. 

 

Zatim je došao trenutak za zvijezdu ovog putovanje – Lux i Gold omekšivači za rublje. Posebnost ovih proizvoda je jasna svima koji su ih imali priliku koristiti, no tajna mirisa ovih omekšivača krije se u profesionalnom pristupu njihovog kreiranja. Naime, za mirise Lux i Gold proizvoda je zaslužna kompanija Givaudan. Samo ćemo reći da su iz njihovih mirisnih laboratorija izašli neki od najpoznatijih parfema kao što je i J'adore Dior. 

 

Druženje smo završili u sunčanoj hercegovačkoj Toscani koja je budila savršene emocije za kraj druženje, gdje smo uz tople sunčeve zrake 10. mjeseca i ukusne finger food delicije polako slagali dojmove ovog putovanja. 

 

Veselimo se vidjeti šta nam to ovaj bh. brend donosi u narednoj godini, a sigurni smo da ćemo vas prve obavijestiti o tome. 

Do narednog puta, au revoir Violeta! 

* * * 
Foto: Privatna arhiva

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo