Kada misija jednog brenda glasi: ,,Naša misija je inspirisana našim korisnicima za koje stvaramo visokokvalitetne proizvode i usluge, čineći njihove svakodnevne živote boljim i lakšim,'' možete biti sigurni da na prvom mjestu uvijek imaju svog korisnika potrošača.

Kako bismo saznali više o priči ovog bh. brenda, njihovom nastajanju, razvoju, ali i zavirili u samu srž tvornice zaputili smo se na Violeta druženje u Makarsku i Grude. 

Kroz nekoliko sati zanimljive vožnje, kroz kanjon Neretve i neke od najljepših pejzaža BiH stigli smo u Makarsku, tačnije hotel Mirjam. Samo 150 metara od plaže zavučen u hladovinu borove šume smjestio se hotel s 4 zvjezdice, jednim od najljepših rooftop bazena i pogleda na more.

 

Uz piće dobrodošlice, zaputili smo se u naše sobe, a tu nas je dočekao pogled na zalazak sunca u kojem smo željeli uživati satima.

 

No, bilo je vrijeme za zdravicu na terasi hotela te polazak ka Grudama i restoranu Bezdan 21. 

 

Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba 
 

U restoranu nam se pridružio Violeta tim, kojeg u ukupnom broju 60% čine žene, što nam je bilo posebno zadovoljstvo za čuti. Uz ukusna i neuobičajena jela harizmatičnog chefa Saše Stanivukovića uživali smo u raznim slanim, ali i slatkim okusima.

 

Slijedio je povratak u hotel, odmor i priprema za dan pun iznenađenja, lijepih trenutaka i mnoštvo inspiracije. 

Naredni dan smo se zaputili ponovo u Grude i posjeti tvornice Violeta, u tipičnom hercegovačkom krajoliku. Na ulazu nas je čekao Violeta tim koji nije krio uzbuđenje, ponos i adrenalin u želji da nam u kratkom putovanju prikažu sve čari svog brenda. 

 

Prošli smo kroz prostorije inženjeringa, zatim i laboratorije za isprobavanje proizvoda od kojih će neki tek naredne godine stići na police dućana. Ono što nam je Violeta tim naglasio jeste da za određeni proizvod provedu i dvije godine u istraživanju, no, ako proizvod ne zadovolji potrebe i kriterije kupaca, nastavljaju razradu proizvoda ili ga u potpunosti uklone iz proizvodnje. 

 

No, prava avantura se zapravo krila u tvorničkom pogonu proizvoda, gdje smo mogli vidjeti nastajanje jednog preparata od početka do finalnog artikla. Osjećali smo se kao Alisa u zemlji čudesa. 

 

Tim nam je pomno objašnjavao svaki od koraka proizvodnje, s posebnim naglaskom na očuvanje prirode i njenih resursa u svemu tome. Tako je Violeta tvornica natkrivena solarnim panelima koji proizvode energiju za cijeli pogon, a imaju i svoje filtere za pročišćavanje vode koja se iskoristi u potpunosti. 

 

Zatim je došao trenutak za zvijezdu ovog putovanje – Lux i Gold omekšivači za rublje. Posebnost ovih proizvoda je jasna svima koji su ih imali priliku koristiti, no tajna mirisa ovih omekšivača krije se u profesionalnom pristupu njihovog kreiranja. Naime, za mirise Lux i Gold proizvoda je zaslužna kompanija Givaudan. Samo ćemo reći da su iz njihovih mirisnih laboratorija izašli neki od najpoznatijih parfema kao što je i J'adore Dior. 

 

Druženje smo završili u sunčanoj hercegovačkoj Toscani koja je budila savršene emocije za kraj druženje, gdje smo uz tople sunčeve zrake 10. mjeseca i ukusne finger food delicije polako slagali dojmove ovog putovanja. 

 

Veselimo se vidjeti šta nam to ovaj bh. brend donosi u narednoj godini, a sigurni smo da ćemo vas prve obavijestiti o tome. 

Do narednog puta, au revoir Violeta! 

* * * 
Foto: Privatna arhiva

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba