TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 16.6.2026.
Video umjetnost, eksperimentalni zvuk i prostor za sanjarenje susreću se ovog juna u Sarajevu. Uoči otvaranja izložbe „Drop On A Lens“ razgovarali smo sa Zlatkom Ćosićem o sporosti, prirodi i načinima na koje umjetnost može promijeniti naš pogled na svijet.
U okviru ovogodišnjeg izdanja Garden of Dreams Festivala, u saradnji s Galerijom Manifesto, sarajevskoj publici bit će predstavljena samostalna izložba video umjetnika Zlatka Ćosića.
Nakon prošlogodišnje festivalske saradnje s Aleksandrom Hemonom i Indigom, Ćosić se vraća s projektom „Drop On A Lens“, izložbom koja kroz eksperimentalne video forme i vizuelne distorzije istražuje krhkost ekosistema, identiteta i percepcije.
Njegovi radovi polaze iz stvarnog svijeta, vode, drveća, životinja i svakodnevnih prizora, ali ih transformišu u apstraktne pokretne slike koje pozivaju na sporije posmatranje i refleksiju.
U razgovoru za Bonjour govorio je o odnosu umjetnosti i muzike, ulozi umjetnika u digitalnom dobu te o tome zašto je ponekad najvažnije jednostavno zastati i pažljivo gledati.
Nakon prošlogodišnje saradnje sa Aleksandrom Hemonom i Indigom, ponovo se vraćate u Sarajevo u festivalskom kontekstu.
Koliko vam je bitan ovaj "dijalog" video umjetnosti sa muzičkom scenom i na koji način on mijenja način na koji publika konzumira klasičnu galerijsku postavku?
Često nastupam s muzičarima i DJ-evima, stvarajući iskustva obrade videa uživo, a mnoge od tih tehnika uključujem u svoje video umjetničke projekte.
Ove radove možete doživjeti u intimnijem okruženju u Galeriji Manifesto u sklopu izložbe Drop on a Lens. Nadam se da će posjetioci usporiti, provesti vrijeme s video radovima, slušati, meditirati, plesati, pronaći inspiraciju i dozvoliti sebi da sanjaju.
U ovogodišnjoj postavci "Drop On A Lens" koristite vizuelne distorzije kako biste transformisali poznate prizore u apstraktne forme.
Gdje prestaje dokumentarna stvarnost onoga što objektiv vidi, a počinje nova, intimna istina koju pokušavate prenijeti publici?
Sva moja videa i zvukovi potiču iz stvarnosti. Ponekad su izmijenjeni do neprepoznatljivosti, a ponekad otkrivaju tragove svog porijekla.
Vođeni pokretom, bojom, oblikom i zvukom, oni se razvijaju bez početka ili kraja, zadržavajući se u stanju postajanja – poput plesa, poezije i snova.
Izložba se bavi krhkostima naših ekosistema.
Na koji način digitalna umjetnost i eksperimentalni video, kao mediji koji su po prirodi "vještački", mogu pomoći ljudima da ponovo uspostave duboku i iskrenu empatiju prema prirodnom svijetu koji nestaje?
Većina mojih video radova došla je iz prirodnog svijeta vode, drveća, životinja i drugih živih elemenata. Sebe vidim kao digitalnog čuvara tih krhkih okruženja, stvarajući vizualne i zvučne podsjetnike na ono što imamo i ono što možemo izgubiti.
Kao video umjetnik, osjećam odgovornost da stvaram i dijelim radove koji podižu svijest, štite ono što cijenim i potiču dublje uvažavanje prirodnog svijeta. Kroz svoju praksu nadam se da ću doprinijeti zdravijoj i održivijoj budućnosti, kako za naše zajednice tako i za okoliš.
Sam naslov "Drop On A Lens" sugeriše nešto sitno, kapljicu koja mijenja pogled na čitav svijet.
Da li je u današnjem digitalnom dobu uloga umjetnika da nas natjera da usporimo i fokusiramo se upravo na te "sitne smetnje" kako bismo razumjeli širu sliku našeg postojanja?
I dalje vjerujem da umjetnici imaju moć da inspirišu i zabave, ali i da podučavaju, upozoravaju i otkrivaju alternativne mogućnosti.
Jedan od najvažnijih aspekata moje umjetničke prakse je sporost – proces učenja da budem strpljiv, pažljiv i selektivan. Trudim se da postanem dio okruženja, umjesto da žurim da ga zabilježim. Ponekad to znači tiho posmatranje, duboko slušanje i odabir da uopšte ništa ne zabilježim.
Često se vraćam na istu lokaciju više puta, dopuštajući sebi da se opustim, upijem okolinu, razmislim o onome što je prisutno, zapišem ideje i pustim ih da se razvijaju tokom vremena. Dajući radu prostor da se razvija, on počinje prirodno da se oblikuje.
Nadam se da će publika moći da se na sličan način uključi u moj rad. U galeriji pozivam posjetioce da uspore, provedu vrijeme s radom i otkriju suptilne detalje koji često ostaju nezapaženi u svijetu oko nas.
Garden of Dreams slavi kolektivne snove, dok vaši radovi često dotiču univerzalne ljudske strahove i čežnje.
Kako vizuelni šum i apstrakcija postaju univerzalni jezik koji razumijemo svi, bez obzira na naše lične ili geografske identitete?
U mojim videima apstrakcija postaje prostor ljepote, energije, pokreta i slikarskog izražavanja. Može izazvati emocije, probuditi sjećanja i odvesti nas u stanja sanjarenja i refleksije. Ima moć da izazove strah i čežnju, da uznemiri ili inspiriše, da nas ohrabri da progovorimo i da nam da hrabrost da stvorimo promjenu.
Umjetnost može sve to, a bavljenje njome je izvanredno putovanje. Dozvolite sebi da budete uronjeni u nju, da se prepustite njenim mogućnostima.
Ona hrani um, tijelo i dušu.
Poruka publici pred otvaranje izložbe?
Povedite prijatelja na izložbu. Provedite vrijeme s umjetnošću i pustite da se slegne. Kasnije podijelite piće ili obrok i razgovarajte o onome što ste doživjeli. Smijte se zajedno.
Sljedećeg dana zapišite nekoliko riječi ili utisaka koji su vam ostali u sjećanju. Pustite da vam misli lutaju. Fotografišite, slikajte, crtajte, pišite ili jednostavno slušajte svijet oko sebe. Ispričajte nekome priču.
Zatim idite u krevet i sanjajte.
Umjetnost ne prestaje kada napustite galeriju – ona se nastavlja u razgovorima, sjećanjima, razmišljanjima i malim kreativnim djelima koja slijede.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
