TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 2.6.2026.
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 
Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić
Foto: Vedad Divović
Foto: Matea Leš
U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.
Foto: Matea Leš
Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 
U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 
Foto: Inia Herenčić
Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 
Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 
Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.
Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
TEKST: Bonjour.ba
Video umjetnost, eksperimentalni zvuk i prostor za sanjarenje susreću se ovog juna u Sarajevu. Uoči otvaranja izložbe „Drop On A Lens“ razgovarali smo sa Zlatkom Ćosićem o sporosti, prirodi i načinima na koje umjetnost može promijeniti naš pogled na svijet.
U okviru ovogodišnjeg izdanja Garden of Dreams Festivala, u saradnji s Galerijom Manifesto, sarajevskoj publici bit će predstavljena samostalna izložba video umjetnika Zlatka Ćosića.
Nakon prošlogodišnje festivalske saradnje s Aleksandrom Hemonom i Indigom, Ćosić se vraća s projektom „Drop On A Lens“, izložbom koja kroz eksperimentalne video forme i vizuelne distorzije istražuje krhkost ekosistema, identiteta i percepcije.
Njegovi radovi polaze iz stvarnog svijeta, vode, drveća, životinja i svakodnevnih prizora, ali ih transformišu u apstraktne pokretne slike koje pozivaju na sporije posmatranje i refleksiju.
U razgovoru za Bonjour govorio je o odnosu umjetnosti i muzike, ulozi umjetnika u digitalnom dobu te o tome zašto je ponekad najvažnije jednostavno zastati i pažljivo gledati.
Nakon prošlogodišnje saradnje sa Aleksandrom Hemonom i Indigom, ponovo se vraćate u Sarajevo u festivalskom kontekstu.
Koliko vam je bitan ovaj "dijalog" video umjetnosti sa muzičkom scenom i na koji način on mijenja način na koji publika konzumira klasičnu galerijsku postavku?
Često nastupam s muzičarima i DJ-evima, stvarajući iskustva obrade videa uživo, a mnoge od tih tehnika uključujem u svoje video umjetničke projekte.
Ove radove možete doživjeti u intimnijem okruženju u Galeriji Manifesto u sklopu izložbe Drop on a Lens. Nadam se da će posjetioci usporiti, provesti vrijeme s video radovima, slušati, meditirati, plesati, pronaći inspiraciju i dozvoliti sebi da sanjaju.
U ovogodišnjoj postavci "Drop On A Lens" koristite vizuelne distorzije kako biste transformisali poznate prizore u apstraktne forme.
Gdje prestaje dokumentarna stvarnost onoga što objektiv vidi, a počinje nova, intimna istina koju pokušavate prenijeti publici?
Sva moja videa i zvukovi potiču iz stvarnosti. Ponekad su izmijenjeni do neprepoznatljivosti, a ponekad otkrivaju tragove svog porijekla.
Vođeni pokretom, bojom, oblikom i zvukom, oni se razvijaju bez početka ili kraja, zadržavajući se u stanju postajanja – poput plesa, poezije i snova.
Izložba se bavi krhkostima naših ekosistema.
Na koji način digitalna umjetnost i eksperimentalni video, kao mediji koji su po prirodi "vještački", mogu pomoći ljudima da ponovo uspostave duboku i iskrenu empatiju prema prirodnom svijetu koji nestaje?
Većina mojih video radova došla je iz prirodnog svijeta vode, drveća, životinja i drugih živih elemenata. Sebe vidim kao digitalnog čuvara tih krhkih okruženja, stvarajući vizualne i zvučne podsjetnike na ono što imamo i ono što možemo izgubiti.
Kao video umjetnik, osjećam odgovornost da stvaram i dijelim radove koji podižu svijest, štite ono što cijenim i potiču dublje uvažavanje prirodnog svijeta. Kroz svoju praksu nadam se da ću doprinijeti zdravijoj i održivijoj budućnosti, kako za naše zajednice tako i za okoliš.
Sam naslov "Drop On A Lens" sugeriše nešto sitno, kapljicu koja mijenja pogled na čitav svijet.
Da li je u današnjem digitalnom dobu uloga umjetnika da nas natjera da usporimo i fokusiramo se upravo na te "sitne smetnje" kako bismo razumjeli širu sliku našeg postojanja?
I dalje vjerujem da umjetnici imaju moć da inspirišu i zabave, ali i da podučavaju, upozoravaju i otkrivaju alternativne mogućnosti.
Jedan od najvažnijih aspekata moje umjetničke prakse je sporost – proces učenja da budem strpljiv, pažljiv i selektivan. Trudim se da postanem dio okruženja, umjesto da žurim da ga zabilježim. Ponekad to znači tiho posmatranje, duboko slušanje i odabir da uopšte ništa ne zabilježim.
Često se vraćam na istu lokaciju više puta, dopuštajući sebi da se opustim, upijem okolinu, razmislim o onome što je prisutno, zapišem ideje i pustim ih da se razvijaju tokom vremena. Dajući radu prostor da se razvija, on počinje prirodno da se oblikuje.
Nadam se da će publika moći da se na sličan način uključi u moj rad. U galeriji pozivam posjetioce da uspore, provedu vrijeme s radom i otkriju suptilne detalje koji često ostaju nezapaženi u svijetu oko nas.
Garden of Dreams slavi kolektivne snove, dok vaši radovi često dotiču univerzalne ljudske strahove i čežnje.
Kako vizuelni šum i apstrakcija postaju univerzalni jezik koji razumijemo svi, bez obzira na naše lične ili geografske identitete?
U mojim videima apstrakcija postaje prostor ljepote, energije, pokreta i slikarskog izražavanja. Može izazvati emocije, probuditi sjećanja i odvesti nas u stanja sanjarenja i refleksije. Ima moć da izazove strah i čežnju, da uznemiri ili inspiriše, da nas ohrabri da progovorimo i da nam da hrabrost da stvorimo promjenu.
Umjetnost može sve to, a bavljenje njome je izvanredno putovanje. Dozvolite sebi da budete uronjeni u nju, da se prepustite njenim mogućnostima.
Ona hrani um, tijelo i dušu.
Poruka publici pred otvaranje izložbe?
Povedite prijatelja na izložbu. Provedite vrijeme s umjetnošću i pustite da se slegne. Kasnije podijelite piće ili obrok i razgovarajte o onome što ste doživjeli. Smijte se zajedno.
Sljedećeg dana zapišite nekoliko riječi ili utisaka koji su vam ostali u sjećanju. Pustite da vam misli lutaju. Fotografišite, slikajte, crtajte, pišite ili jednostavno slušajte svijet oko sebe. Ispričajte nekome priču.
Zatim idite u krevet i sanjajte.
Umjetnost ne prestaje kada napustite galeriju – ona se nastavlja u razgovorima, sjećanjima, razmišljanjima i malim kreativnim djelima koja slijede.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
