U vremenu kada je informacija dostupna na dlanu ruke i kada informacije prosječna osoba ne traži u knjigama, nije ni čudo da se sve više knjižnica zatvara, a djela se iz knjiga sele na naše pametne uređaje. Međutim, ono što tableti, računala i pametni telefoni nikada neće imati: miris knjige, okretanje papirne stranice, obilježavanje stranica „ušima“, nikada neće moći ni zamijeniti knjigu.

Nisam od onih što kupuju knjige „na metar“ kako bi uljepšali životni prostor, ali nekada zaista nemam granice u kupovini knjiga i to će tako uvijek biti. Upravo zbog ljubavi prema knjigama nastojim obilaziti knjižnice gdje god odem. To je moje malo zadovoljstvo, premda mnogima možda čudno.

Ali ti kojima zvuči čudno nikada neće razumjeti veličanstveni osjećaj koji se rađa dok hodate okruženi najdivnijim djelima ljubavi, mržnje, filozofije, povijesti... Osjećaj strahopoštovanja prema svim onima koji su ikada svoje misli pretočili perom na papir. Osjećaj divljenja prema svim onim bezvremenskim likovima koji ljube, iščekuju, žude, pate, zaključuju, otkrivaju i još svašta nešto. Osjećaj malenkosti pred divovima. Osjećaj ispunjenja.

Tako je Trinity College Library u Dublinu bila knjižnica u kojoj sam bila najtiša u životu, a svi oni koji me poznaju znaju koliko je to meni teško. U tišini sa svojim uvijek nesređenim mislima okružena predivnim skladom. To je ono što bih ja na instagramu stavila pod hashtag bookporn. U knjižnici u Amsterdamu oduševila me je arhitektura, organizacija, posjećenost i pogled na grad koji je prekrasan. O londonskoj knjižnici da ne pričam. Međutim, danas sam sretna što dio godine provodim u gradu u kojem je najveća javna knjižnica u Europi – Birminghamu. Najsretnija sam zato što skoro svakoga dana prođem pored nje pa joj se iznova divim, što me oduševljava iz dana u dan i što mogu provesti vrijeme ovdje dok istražujem i radim.

Knjižnica u Birminghamu građena je četiri godine, a u rujnu 2013. svečano ju je otvorila Malala Yousafzai, pakistanska aktivistica i zagovornica obrazovanja koja je preživjela napad talibana prije svoje punoljetnosti, a koja sada živi i školuje se u ovom gradu. Ovom prilikom je kazala: „Ne zaboravimo kako jedna knjiga, jedna olovka i jedan učitelj mogu promijeniti svijet.“ Zaista, ponekada zaboravljamo da se život sastoji od učenja mnogo više nego od stalnog predavanja.

Nizozemska arhitektica Francine Houben imala je zahtjevnu zadaću projektiranja zgrade koja će postati simbolom grada. Kazala je kako nije željela napraviti još jednu „zgradu od cigle“, već je stvorila zdanje ispunjeno svjetlošću, fizičkom i intelektualnom. Dok sjedite u udobnim foteljama uz staklene portale koji nadgledaju središte grada, milovani nekada škrtim britanskim suncem upijate svaku pročitanu riječ gubeći se u likovima, zapletima i raspletima djela koje ova knjižnica posjeduje.
Futuristički izgled upotpunjen je fasadom sačinjenom od metalnih krugova isprepletenih skoro čitavom površinom zgrade. Arhitektica je kazala kako upravo ti krugovi mogu biti simbolika kanala u gradu, tradicije pravljenja nakita, krugovi znanja ili što god ljudi odluče, ostavila je slobodu svakom posjetiocu da stvori svoju priču i simboliku.

Za toplijih mjeseci imate priliku čitati knjige i u jednom od vrtova knjižnice koji se nalaze na trećem i sedmom katu zgrade. U njima su zasađene začinske biljke, ukrasni grmovi i cvijeće ali i stabla voća. Ona na trećem, u hladnijim mjesecima daje malo mirniji doživljaj dok za onu na sedmom morate biti spremni na vjetar, jaki vjetar. Ali kako se vrijeme mijenja iz zimskog prema ljetnom, vrtovi su pravi mali raj u središtu višemilijunskog grada i pružaju oazu mira za um i dušu. Zgrada je građena tako da je njena održivost apsolutno ekološki prihvatljiva. Naime, za grijanje se koriste toplinske pumpe koje crpe toplu vodu iz zemlje, a već spomenuti vrtovi smanjuju CO2 otisak, te je prema BREEAM (jedan od vodećih svjetskih metoda kojim se procjenjuje utjecaj građevina na okoliš) standardu zgrada dobila izvrsnu ocjenu.

Knjižnica posjeduje više od milijun knjiga, kao i izuzetno važne jedinstvene arhive i fotografije, a kao šlag na tortu dolazi nevjerojatna memorijalna soba Williama Shakespearea na posljednjem, desetom, katu. Ovdje je sakupljena najveća zbirka djela engleskog pisca, a neka izdanja sežu do davne 1623. Knjižnica zajedno s memorijalnom sobom posjeduje čak 44 000 knjiga, časopisa i DVD-ova pod nazivom Kolekcija Williama Shakespearea.

Zgrada knjižnice je povezana s lokalnim kazalištem REP, a posjeduje i amfiteatar te dvoranu za seminare. Dok se knjižnice širom svijeta zatvaraju zbog nedostatka sredstava, uprava najveće europske odlučila je iskoristiti jedinstveni prostor te ga ponuditi i za organiziranje vjenčanja, a nedavno je i škola jezika premještena pod njezin krov. Tako da je sada istinski iskorištena u svrhu obrazovanja. Članstvo u knjižnici je besplatno za sve stanovnike Otoka i slobodno se mogu koristiti svim sadržajem. Knjižnica je jedna od najposjećenijih objekata Velike Britanije te je za kratko vrijeme postala simbol grada.

Činjenica da je sagrađena prema projektu arhitektice te ju je svečano otvorila djevojka koja je svojevrsni suvremeni simbol borbe za obrazovanje, knjižnica u Birminghamu za mene je podsjetnik na snagu koju žene posjeduju, a ponekada to zaboravljaju. U svijetu muškaraca i simbola njihove dominantnosti, stoji građevina koja se sastoji od djela briljantnih umova koju je stvorila žena i kojoj je blagoslov otvaranja dala žena. Talk about women power!   

Za MODAMO.info piše: Ksenija Ninić

Foto: Ksenija Ninić

Šest lokacija, nekoliko vrlo dobrih priča i Sarajevo kakvo poznaje Aida Islam. Od Birtije do autopijace, ovo je njena mapa grada.

Sarajevo mimo vodiča kroz šest omiljenih mjesta Aide Islam  

Sarajevo ima mnogo mjesta koja vrijedi posjetiti, ali ona koja zaista zavolimo rijetko biramo prema listama najboljih. Nekad je dovoljno da nas tamo uvijek čeka poznato lice, da smo upravo tu proslavili nešto važno ili da izađemo s predmetom za koji nismo ni znali da nam treba.

Aida Islam, osnivačica sarajevskog Katkus Shopa , kreativnog prostora koji okuplja lokalne umjetnike, dizajn i ljubav prema biljkama, dobro poznaje tu razliku. Njen odnos prema gradu oblikuju mjesta na kojima je odrasla, ljudi koje susreće i pomalo nepredvidivi rituali, poput odlaska na autopijacu u potrazi za još jednim keramičkim slonom.   



 

Prošetale smo s njom kroz šest sarajevskih adresa, od kultnih lokala do mjesta koja otkrivaju njenu slabost prema retro detaljima i lokalnom dizajnu. Usput smo razgovarale o odrastanju, promjenama koje grad prolazi i tome zašto poneka mjesta vrijedi sačuvati upravo onakvima kakva jesu.

Birtija  

Neke uspomene sasvim slučajno dobiju stalnu adresu. Za Aidu je jedna od njih Birtija, za koju je kao omiljenu uspomenu izdvojila proslavu diplomskog rada s petnaestak najbližih prijatelja.

„ To je bio dernek kojeg se svi jako rado sjećamo “, govori nam, prisjećajući se večeri koja je ovom mjestu osigurala posebno mjesto u njenoj ličnoj geografiji Sarajeva.  




 

A kada se sjetimo gdje smo izlazili prije deset godina, postaje jasno da odrastanje mijenja i naš odnos prema gradu. Neki lokali nestanu, neki novi postanu omiljeni, a pojedini ostaju gotovo nepomične tačke na našoj mapi.

Koliko se tvoje Sarajevo promijenilo zajedno s tobom? Postoji li mjesto koje si prije deset godina potpuno zaobilazila, a danas ti je među dražim adresama, ili neko koje voliš upravo zato što je ostalo isto?

Aida: S obzirom na to da sam prije 10 godina imala 18 i izlazila gdje mi raja izlazi i gdje je piva najjeftinija, mislim da sam dosta mjesta na koje danas izlazim zaobilazila, a većina mjesta gdje smo provodili vrijeme prije, kao npr. Ćumez i stari Mesh kod BKC-a, sada su zatvoreni. Celtic i Birtija su možda mjesta koja su ostala ista otkako ja znam za njih i čija mi atmosfera odgovara skoro uvijek.

Boardroom  

Boardroom ljeti ima nekoliko ozbiljnih prednosti: hladovinu tokom vrelih sarajevskih dana, grafite u prolazu i prilično velike šanse da ćete naletjeti na nekoga poznatog. Aidi Islam ta kombinacija sasvim je dovoljan razlog da ga uvrsti među omiljene sarajevske adrese.

„ Volim šarenilo, volim ovu neku street kulturu i volim ljude koje ovdje jako često sretnem“, govori nam.

Boardroom je jedno od onih mjesta čija se atmosfera ne može sasvim objasniti enterijerom ili ponudom. Važan je i onaj nepredvidivi dio, ko će se pojaviti, koga ćete sresti i koliko će se planirano kratka kafa odužiti. Ali šta neko mjesto zapravo čini kultnim?  



 

Sarajevo voli vlastite mitove. Neka mjesta odavno imaju status kultnih, dok druga, jednako zanimljiva, prolaze gotovo neprimijećeno. Koji naizgled nevažan dio Sarajeva bi ti branila zauvijek? I postoji li mjesto koje za tebe najbolje pokazuje razliku između Sarajeva koje predstavljamo drugima i onog koje stvarno volimo?

Aida: Pa ja mislim da svako mjesto u Sarajevu može pronaći svoju klijentelu i postati kultno u tim krugovima. Znam za dosta mjesta koja ne žele neku “viralnost” ili instagramičnost, jer imaju svoje stalne klijente, i nije im cilj neka popularnost, već ugodnost u tom prostoru i da se posvete svakom gostu. 

Svi znamo barem jedno mjesto koje na jednom, dva stola uvijek drži znak REZERVISANO, iako svi dobro znamo da niko nije rezervisao ta mjesta, već se čuvaju za nekog “njihovog” ako naleti, ili jednostavno da imaju kontrolisan obim posla. Ja ne znam za neki nevažni dio Sarajeva, iskreno. Ja sam odrasla na Vratniku i volim ga mnogo, ne mogu reći da je neprimijećen, sama Kamarija je jedan od najljepših kafića u gradu, a tu su odmah i dvije tabije sa možda najljepšim pogledima. Samim tim, najviše vremena sam provela u Starom Gradu i Centru te mislim da većina mjesta na tim područjima već žive svoj život. 

Nadam se samo da nećemo previše početi pratiti trendove i šta je popularno na zapadu, jer iskreno najbolja mjesta su ona koja su autentična sebi i mjestu gdje se nalaze.

Von Habsburg  

Ispred Von Habsburga razgovor skreće prema tablama s porukama. Aidu pitamo šta bi napisala kada bi joj na jedan dan prepustili prostor da se obrati cijelom Sarajevu.

Njen odgovor staje u jednu rečenicu: „To be cringe is to be free.“

„ Svi se nekako bojimo, sve nam je nešto ofirno, a zapravo nikoga na kraju krajeva nije briga za vas “, objašnjava nam.  



 

U vremenu kada se čak i spontanost pažljivo oblikuje, Aidina poruka ima dovoljnu dozu prkosa. Strah od toga da ćemo ispasti smiješni često je dovoljan da odustanemo od stvari koje nas iskreno vesele. A možda je baš spremnost da ponekad budemo pomalo ofirni najbolji pokazatelj koliko smo se oslobodili potrebe za tuđim odobravanjem.  
 

Kutcha  

Pet minuta u Kutchi i Aidin ukus postaje poprilično jasan. Boje imaju prednost nad neutralnim tonovima, retro detalji nad predvidivim komadima, a posebno mjesto zauzima lokalni dizajn koji, kako sama kaže, ima funkciju i smisao.

Međutim, razgovor o lijepim predmetima kod Aide se vrlo brzo pretvara u razgovor o ljudima koji ih proizvode. Kao neko ko i sama vodi mali biznis, dobro zna koliko toga ostane nevidljivo iza gotovog proizvoda, posebno kada se domaći brendovi pokušavaju izboriti za pažnju pored mnogo većih međunarodnih imena.  





 

„ Voljela bih da ljudi malo više razmisle šta se sve dešava behind the scenes jednog biznisa i da više cijenimo to nešto lokalno nego nešto tuđe. “

Aidu posebno raduje kada u Sarajevu neko pokrene nešto novo, bilo da je riječ o umjetnicima, ručno rađenim predmetima ili proizvodima koje ranije nismo imali priliku vidjeti na domaćem tržištu.

Autopijaca  

Autopijacu smo očekivale na Aidinoj listi. Zapravo, više bi nas iznenadilo da je izostala. Njena ljubav prema antikvitetima, neobičnim predmetima i retro detaljima odavno je poznata, a sarajevska autopijaca pruža joj upravo ono što se teško može pronaći u klasičnim prodavnicama: nepredvidivost.  




 

Kada smo prvi put pričale o ovom konceptu, autopijaca je bila prvo mjesto koje si spomenula. Šta te toliko vuče tamo? Imaš li neki posebno dobar ulov ili priču zbog koje se i danas smiješ kad je se sjetiš? Zanima nas i šta misliš da takva mjesta otkrivaju o Sarajevu, a što često promakne onima koji grad poznaju samo kroz njegove popularnije adrese.

Aida: Ja volim općenito autopijace, buvljake, najlone, kako ko hoće da ih naziva i kad putujem trudim se uvijek da nađem nešto tako u tom gradu. Jako puno volim điđe i antikvitete, a toga na tim mjestima ima more. Dosta stvari koje možete vidjeti u Katkus shopu su zapravo ulovi sa autopijace - ćilim, keramički slonovi, fotelje i razne sitnice. 

Nekako mi se sviđa što imaju neki karakter i što se ne mogu naći u prosječnim prodavnicama, jer pored buvljaka apsolutno nisam veliki fan shoppinga. Autopijaca je baš posebna jer možete naći bukvalno od igle do lokomotive. Ima jedan čiko koji prodaje antikvitete, a između ostalog ima neka stara pisma i razglednice, pa tu znam provesti dosta vremena čitajući to, dosta me inspiriše i osjetim neku nostalgiju za tim vremenom i ljudima s kojima nisam imala nikakvog dodira. 

Mislim da mi se sviđa ta nepredvidivost šta ću danas naći i mislim da zato općenito treba obilaziti manje posjećene ulice, lokale, prodavnice, jer nikad ne znate šta ćete zateći. Kod velikih prodavnica i uslužnih lanaca, kao i “instagramičnih” mjesta, je jako bitno da održavaju taj standard i da usluga, ponuda i izgled budu poprilično identični svaki put - što je baš dobro kad vam treba nešto poznato i možda komforno, ali treba istražiti nešto novo kad imate priliku, jer možda otkrijemo i nešto novo o sebi.

 Volim mjesta gdje imam osjećaj da pričam sa čovjekom, sa stvarnom osobom sa svojim individualnim životom, a ne mjesta gdje se osjećam kao kupac i pričam sa prodavačem i to je vrhunac našeg odnosa.

Na autopijaci se čuva jedna drugačija historija grada, sastavljena od sasvim običnih predmeta i tragova nečijih svakodnevica. Od starih pisama do razgovora koji se nikada ne bi dogodili da smo ostali na poznatoj ruti.  



 

Katkus Shop  

Dobar dio tih pronalazaka danas ima novu adresu. U Katkus Shopu Aidini ulovi s autopijace postali su dio interijera, od ćilima i fotelja do sitnica koje teško možemo svrstati u jednu estetsku kategoriju.

Posebno mjesto zauzima njena kolekcija keramičkih slonova. Aida je od potrage za njima napravila mali ritual: svaki odlazak na autopijacu prilika je da pronađe još jednog, u novoj boji, veličini ili s nekom neočekivanom funkcijom. Kolekcija se širi bez naročitog plana, što je vjerovatno i dio njenog šarma.  

Aidina kolekcija keramičkih slonova

Aida u svom Katkus shopu, Buka 8, Sarajevo  
 

Ipak, kada smo je zamolile da izdvoji jedan predmet koji najbolje opisuje njen karakter, pokazala nam je mali kaktus s natpisom „I am not a control freak, you're just doing it all wrong.“  



 

Katkus je prikladno mjesto za završetak naše šetnje. U njemu se susreću Aidina ljubav prema lokalnom dizajnu, predmetima s prošlošću i detaljima koji ne pokušavaju zadovoljiti svačiji ukus.

Nakon šest lokacija postaje jasno da je njena mapa Sarajeva sastavljena od mnogo više od omiljenih adresa. Tu su uspomene, ljudi, svakodnevni rituali i sasvim slučajna otkrića.

Aida nas je povela kroz svoje Sarajevo, ali nam je usput dala i dobar razlog da se ponovno osvrnemo na vlastito.  




 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Bonjour.ba  
Autopijaca u Sarajevu | Foto: Privatna arhiva Aide Islam