TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 20.12.2025.
Već godinama, kroz našu rubriku Kultura, ulazimo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: iza zavjese, iza reflektora, iza savršenog trenutka na sceni.
Donosimo priče o ljudima, procesima i prostorima koji oblikuju kulturni život naše regije, često u tišini i bez aplauza. Upravo taj naš behind-the-scenes format, ulazak u proces, a ne samo rezultat, ove godine je prepoznat i nagrađen.
Danas vam donosimo još jednu takvu priču. Tamo gdje je najtiše, ali i najuzbudljivije.
Uoči praznične sezone, dok se grad puni svjetlima i Sarajevo poprima onu prepoznatljivu decembarsku toplinu, pažnju privlači i osvijetljena fasada Narodnog pozorišta Sarajevo.
Iza tih vrata, nekoliko sati prije večerašnje prve izvedbe i neposredno pred posljednju generalnu probu otvorenu za publiku, zatekli smo svijet u punom pogonu: svijet baleta Krcko Oraščić.
Ulazak u pozorište u tim satima nosi posebnu tišinu. Hodnici su polumračni, tek povremeno presječeni svjetlom iz garderoba i zvukom koraka po drvenim podovima. Iza zatvorenih vrata scene, balerine već satima rade. Čuju se stopala koja klize po parketu, kratki šapati, šuštanje kostima. Scena je još prazna, ali energiju osjete i zidovi.
Unutra je neobično toplo, gotovo ljetno. Temperatura u cijelom teatru podignuta je s razlogom: tijela moraju ostati zagrijana, mišići spremni, pokret siguran.
Ta toplina, gotovo fizički opipljiva, postaje dio atmosfere. Ona govori o disciplini, ali i o brizi, o ritualu koji se ponavlja iz generacije u generaciju.
Iza zavjese, između kostima koji čekaju svoj red i balerina koje se zagrijavaju, osjeća se koncentracija, ali i uzbuđenje.
Generalna proba nije samo tehnički prolaz nego trenutak kada se sve sastavlja u cjelinu, posljednji put prije nego što bajka večeras prvi put stane pred publiku za generalnu probu.
Tu. Na sceni. Nakon 133 godine u Sarajevu.
Krcko Oraščić je balet koji nadilazi vrijeme. Komponovao ga je Petar Iljič Čajkovski, a prvi put je izveden 19. decembra 1892. godine, u koreografiji Mariusa Petipe.
Tačno 133 godine kasnije, istog datuma, zatekli smo se iza scene Narodnog pozorišta Sarajevo, nekoliko sati prije generalne probe svjesni da prisustvujemo nastavku jedne iste priče koja se, uprkos vremenu, ne prekida.
Posebno je simbolično to što je Krcko Oraščić u Sarajevu svoju pozorišnu tradiciju započeo još sedamdesetih godina i od tada ostao neizostavni dio baletne sezone i kolektivnog pamćenja grada.
Priča o djevojčici Klari, drvenoj krckalici Orašaru i svijetu koji se otvara između sna i stvarnosti, generacijama je prvi susret s baletom. Dok sjedimo iza scene i posmatramo publiku kako polako ulazi u salu, jasno je da se taj krug nastavlja. U prvim redovima su djeca neka još u vrtićkom uzrastu, u tilskim suknjama, s očima punim iščekivanja.
Možda su došla zbog sestre na sceni, možda zbog svog prvog susreta s baletom, ali energija je ista ona koju smo i sami nekada osjećali onaj trenutak kada bajka prvi put postane stvarna.
Na sceni se smjenjuju generacije i iskustva. U ovoj postavci susreću se imena koja već godinama oblikuju baletnu scenu regije, poput Ekaterine Vereshchagine i Albine Huskić, čiji pokret nosi sigurnost i zrelost, ali i nova lica koja donose svježinu i drugačiju energiju. Uloga Drosselmeyera, koju tumači Mihail Mateescu, unosi dodatni sloj narativne napetosti, dok Maša u interpretaciji Tamare Ljubičić nosi emotivnu osu cijele priče.
Iza scene, nema hijerarhije, svi su dio istog ritma. Kostimi se popravljaju u hodu, trake na špicama se ponovo vežu, tijela se zagrijavaju do posljednje minute. Bajka se ne dešava sama od sebe, ona se gradi precizno i strpljivo.
Kako se generalna proba privodi kraju, scena se polako prazni, ali osjećaj da se nalazimo usred nečega važnog ostaje.
Za svega nekoliko sati, publika će po prvi put ove sezone ući u bajku večerašnja izvedba označava početak ovogodišnjeg ciklusa baleta Krcko Oraščić, prvog od tri planirana izvođenja.
Mi smo je, ovaj put, posmatrali iznutra.
Dok se zavjesa spušta, znamo da ovo nije kraj naše priče o Krcku Oraščiću. Generalna proba je završena, ali mi nismo. Već početkom naredne sedmice vraćamo se iza scene, još dublje u proces, prateći one čija se lica ne vide pod reflektorima, ali bez kojih čarolija ne bi postojala.
Do tada, neka bajka počne.
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo je početkom godine dobilo novi teatarski prostor koji ne pokušava imitirati velike scene, već svjesno bira intimnost, bliskost i direktan susret s publikom.
Teatar 071, smješten u stanu u centru grada, nastaje kao nezavisna inicijativa vođena idejom umjetničke slobode i potrebe za otvorenim dijalogom.
Iza projekta stoji glumac i producent Senad Alihodžić, koji u ovom teatru spaja dugogodišnje iskustvo sa željom da se vrati osnovnim vrijednostima teatra: hrabrosti, iskrenosti i odgovornosti prema društvu.
Foto: Velija Hasanbagović
Razgovarali smo s Senadom o motivima za osnivanje Teatra 071, fokusirali smo se na razloge zbog kojih je Teatar 071 nastao upravo sada, zašto je smješten u stanu, kakvu vrstu teatarskih priča želi razvijati te šta publiku očekuje već u narednim mjesecima.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Teatar 071 dolazi kao odgovor na jednu novu energiju i potrebu za bližim susretom publike i teatra.
Šta je bio onaj lični okidač koji je rekao: „Sada je pravo vrijeme?“
Lični okidač je jednostavno: potreba, ljudska i profesionalna. Želimo gradu podariti jedan novi teatar, jednu novu viziju, lišenu bilo kakvog uticaja sa strane koji njeguje prije svega umjetničku slobodu. Ovaj teatar je pokrenula neprofitna organizacija, dakle Udruženje, prema tome imamo tu slobodu da možemo kreirati prostor i repertoar kako mi smatramo da treba. 
Naziv 071 nije slučajan. To je stari pozivni broj Sarajeva. Mene to vrijeme asocira na neke osnove koje lagano s godinama iščezavaju. Govorim o manirima, bontonu, poštovanju, iskrenom dijalogu, hrabrosti, kritičkom promišljanju, a da ne govorim o riječima poput saosjećanje i empatija.
Nekako mi se čini kao da te riječi u našem rječniku više i ne postoje. Kao da su izbrisane. U društvu generalno vlada lični interes ispred svega ovoga gore što sam nabrojao. Ljudi su prestali biti hrabri i to mi je fascinatno. Danas se bojimo reći svoje mišljenje, dakle strah nas i je i reć' nešto, a kamoli da se borimo za ideale. 
Probat ćemo biti hrabri i to nekako dokazujemo već sa predstavom Snajper, autora Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića. Nismo slučajno otvorili teatar sa tematikom kojom se bavi predstava. Ali smo uvijek, kao Udruženje u prošlosti pokušali ukazivati na aktuelna dešavanja.
Pa smo radili ambijentalnu predstavu Tramvaj koja govori o ubistvu u tramvaju. Tako da je Snajper nastavak nečega u šta vjerujemo da ima itekako smisla kroz predstave progovarati. Nastavit ćemo se baviti ključnim i releavntnim temama. 
Ono što mi je divno, jeste da evo u prvoj predstavi dvije glavne uloge igraju dva mlada glumca Anastasija Dunjić i Vedad Čano. Dakle imamo dva mlada glumca, a sa druge strane renomirane autore: Dino Mustafić, Adisa Vatreš Selimović, Adnan Lugonić, Velija Hasanbegović, Almir Kurt. Težit ćemo i u budućnosti ka nekom balansu generacija, mladi i etablirani umjetnici, zatim oni koji nisu toliko poznati široj javnosti sa onima koji su već da kažem i regionalno etablirani umjetnici.
S obzirom da je pozivni broj 071 prepoznatljiv i u regiji sigurno ćemo se okrenuti sa određenim projektima i koprodukcijama iz regije.
Foto: @teatar071
Prostor Teatra 071 nije klasična teatarska sala.
Kako intimnost prostora mijenja odnos između glumca i publike i šta publika ovdje dobija, a što ne može doživjeti u velikim teatrima?
Publika i akteri na sceni su jedno, nema barijera. Oni su i dio predstave, ne samo posmatrači već i sudionici. Na sceni glumci trebaju biti iskreni, ne bi trebalo biti laži. Jer publika baš zato što je blizu, primijeti sve. Govorim sad kao glumac, koji je član ansambla u Kametrnom teatru 55, koji je da kažem „navikao „ na tu blizinu sa publikom. Ali ovo je još intimnije. Izazovno je jako i osnovati ovakav jedan teatar u stanu, a i glumiti u njemu.
Imamo jako puno upita kolega koji žele da rade predstave u ovom prostoru. I ono što mi je lijepo, ali to nam je i bila namjera: da publika ostaje u prostorijama nakon odigrane predstave u jednom opušteno razgovoru sa glumcima. Želimo da budemo dobri domaćini. Jako nam je bitna vidljivost, da publika ima dobar pregled, temperatura prostora, udobnost stolica itd. To je nešto na šta i ja kao gledalac obraćam pažnju.
Jednostavno želimo postići da je dolazak u naš teatar jedan lijep večernji događaj i da je to više od samog gledanja predstave.
Foto: @adisavatres
Koju vrstu teatarskih priča i autorskih glasova želite dugoročno razvijati?
Nisam neko ko preferira jednu vrstu teatra, ili pojedine žanrove filmske ili teatarske. Najviše ovom prostoru, jer je u stanu, pripada realizam, naturalizam. Al nećemo bježati od različitih žanrova, stilova, formi. Predstava Snjaper je drama, politicki triler. Veliki sam ljubitelj komedije , gledaćemo da i to radimo. Ono na šta ćemo insistirati je tema. Eksperimentisati ćemo.
Sloboda umjetnička nam je jako bitna. Želimo da se autori i ostatak ekipe osjećaju lijepo, poštovano, uostalom kao i publika.
Koja je vaša dugoročna vizija ovog prostora i šta nas već od naredne godine očekuje na sceni?
Imamo u planu dvije do četiri premejere. Nešto smo već fiksirali, sa određenim autorima smo u pregovorima, vidjet ćemo, to je proces. Sve zavisi sve od finansija naravno. Teatar je osnovalo Udruženje, i podigli smo ga na noge svojim vlastitim sredstvima, donacijama, te entuzijazmom i predanim radom svih uključenih u proces, ovih zadnjih 6 mjeseci.
Iskreno se nadam da će organi vlasti prepoznati bitnost rađanja jednog novog, alternativnog teatra koji pored etabliranih autora, daje priliku i mladima. Ovo je model koji postoji u svim većim gradovima u svijetu. Prema tome zašto Sarajevo ne bi moglo imati jedan ovakav teatar. 
Foto: Velija Hasanbagović
Meni lično je ovo izazov, ušao sam u neke zrele godine, u kojima želim da nešto dam ovom Gradu, da prenesom svoje iskustvo budućim generacijama, Vidim ovo kao ličnu misiju. Imao sam sreću kao glumac da radim preko 20 godina u najljepšem teatru za mene,a to je Kamerni teatar 55, pa sam sa filmovima išao u Cannes, Berlin, Venezia.. Sad je došao trenutak da se okrenem Sarajevu i pokušam nešto lijepo da uradim ovdje. Tako da taj naziv teatar071 nije slučajan.
Ovo je „teatarska beba“ i želim joj da odrsate u jedno pristojno odgojeno zrelo pozorište
Teatar 071 se već u svojim prvim koracima pozicionira kao prostor koji ne traži distancu, već prisustvo i od publike i od umjetnika. Smješten u stanu, lišen barijera, ovaj teatar svjesno bira bliskost, dijalog i teme koje ne ostavljaju gledaoce ravnodušnima. Snajper, kao njegova prva predstava, jasno postavlja ton: teatar koji ne bježi od društvene odgovornosti, ali ni od lične iskrenosti.
Upravo zato januarska igranja nisu samo reprize, već nastavak razgovora koji je tek započeo. Predstava Snajper, u režiji Dine Mustafića, bit će izvedena 25. i 26. januara u 20:00 sati, u prostoru teatra 071 na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2 na drugom spratu.
Ako je suditi po idejama s kojima je ovaj prostor otvoren, ovo je teatar kojem se ne dolazi slučajno nego s razlogom i s namjerom da se ostane.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
