TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 24.11.2022.
Baletna umjetnost iznova i iznova dokazuje kako ima jedinstvenu moć kreirati cjelovito i čarobno iskustvo koje se dugo pamti.
Savršena simbioza baletnog ansambla i solista, glazbe i kostimografije stvaraju ugođaj radi kojeg se lako bude trnci. Intenzivan nalet pozitivnih emocija bio je neizbježan i sinoć kad smo dobili priliku zaviriti iza kulisa Narodnog pozorišta u Sarajevu te otkriti kako izgleda priprema balerine za baletnu predstavu Posljednja noć; Šeherzada. Bila je ovo jedna od onih prilika kad vama, Bonjour.ba čitateljima, možemo ekskluzivno pokazati koliko je pažnje, pozornosti, vježbe i ustrajnosti potrebno za realizaciju jedne baletne predstave.
Tako smo na jednu večer zamijenili sjedište u gledalištu za snimanje u prostorijama pozorišta kako bismo kreirali ovu sasvim posebnu i nama izuzetno dragu priču. Već sami doživljaj posjete Narodnog pozorišta vrijedan je prepričavanja zahvaljujući njegovom povijesnom zdanju i arhitekturi. Ulaskom u foaje pozorišta u Sarajevu prvo vas pozdravljaju crveni zastori i tepisi kao raskošan kontrast lusterima koji osvjetljavaju toplom svjetlosti vaš put do sjedišta.
Naravno, to je samo maleni uvod u umjetnička djela koja će vas nadahnuti i dotaknuti jednom kad se zastori na pozornici razvuku i krene glazba i baletna rapsodija koja slavi ljepotu pokreta. Jedna od takvih priča zasigurno je i Posljednja noć; Šeherzada, senzualno baletno djelo inspirirano bajkama iz 1001 noći i svojevrsna priča o ljubavi, prevari, izdaji, mržnji, nasilju, osveti i smrti.
Sinoć prije održavanja ove predstave moglo se osjetiti iščekivanje u zraku kad su gosti polagano dolazili i ispunili foaje žamorom, a iza scene baletni ansambl i solisti uzbuđeno su iščekivali da pokažu svoju kreativnost i vještinu.
Albina Huskić, balerina i Marija Perić, Bonjour.ba novinarka
Marija Perić iz Bonjour.ba uredništva, u društvu fotografa Marka Jovančića, pridružila se balerini Albini Huskić te iskoristila par sati kako bi osjetila svu euforiju, eleganciju i uhodanost baletne rutine.
Albina je zaljubljena u balet još od malenih nogu, a sad je dio ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu gdje sudjeluje u stvaranju nekih od najbajkovitijih baletnih predstava. U ovoj foto priči ona nas je ljubazno provela kroz hodnike i prostorije pozorišta i prenijela nam atmosferu i korake njene pripreme.
Albina na stolcu tijekom šminkanja i pripreme frizure
Kako nam otkriva u procesu između šminkanja i kreiranja frizure, Albina se osjeća kao da je cijelo pozorište njena obitelj. Dodala je i da joj je predstava Posljednja noć; Šeherzada posebno draga radi glazbe, ali i kostima i scenografije. Zašto je svijet baleta tako poseban, tko je dio kreativnog tima koji se krije iza ove baletne predstave i kako izgleda Albinin raspored sve dok ne napravi prve baletne pokrete na sceni, pišemo u nastavku.
Kad si shvatila da je balet tvoj poziv i kako se rodila ljubav prema baletu?
Otkako znam za sebe voljela sam da plešem. Roditelji su me prvo upisali na časove latinoameričkih i standardnih plesova, koje sam trenirala četiri godine, a potom sam sasvim slučajno otišla na audiciju za baletsku školu. Od tog momenta nisam željela da propustim niti jedan čas baleta. Shvatila sam da želim da balet bude moj poziv kada mi je bilo 16 godina, nakon što sam odgledala baletnu predstavu u slavnoj Pariškoj operi.
Ove srijede igrala si u baletnoj predstavi Posljednja noć; Šeherzada u Narodnom pozorištu. Koliko je trajala priprema za ovu predstavu i kako izgleda tvoj raspored prije premijere?
Premijera predstave se desila u maju ove godine i odigrali smo samo dvije predstave tako da će ovo biti tek naše treće izvođenje. Priprema premijere je trajala dva mjeseca, intenzivno se radilo skoro svaki dan, uz probe za tekući repertoar i dnevno smo provodili tri do četiri sata radeći na ovoj predstavi.
Tko je sve dio tima i ulogu kojeg lika ti igraš u ovoj predstavi?
Vesna Orlić potpisuje koreografiju i režiju na predivnu muziku Nikolaja Rimskog-Korsakova. Alexandra Burgstaller je zaslužna za scenografiju, a Amna Kunovac-Zekić za kostimografiju. Ova predstava se sastoji od četiri slike, ja igram u tri i različite uloge u svakoj slici. U prvoj slici sam jedna od prijateljica sultanove žene, u trećoj sam jedna od žena iz harema i u četvrtoj igram sjenke. Inače u predstavi učestvuje čitav ansambl i solisti baleta Narodnog pozorišta.
Albina tijekom istezanja sat vremena prije predstave
Kako je tekla suradnja između tebe i koreografkinje Vesne Orlić i je li ova predstava donijela neka nova iskustva za tebe?
Suradnja sa gospođom Vesnom će mi ostati u jako lijepom sjećanju i veoma bih voljela da nastavimo suradnju i u budućnosti. Pamtim je po njenoj posvećenosti detaljima, karakteru lika i kvaliteti pokreta koju je zahtijevala od svih nas. Lično za sebe mogu reći da mislim da sam napredovala u svakom aspektu svog posla nakon suradnje sa njom.
Koji dio svog posla smatraš najljepšim, a koji dio ti predstavlja najveći izazov?
Najljepši dio mog posla je momenat izvedbe predstave na sceni pred publikom. Tom momentu prethode sati i sati vježbanja, proba, pripremanja, često nervoze i stresa tako da je taj momenat zapravo momenat čiste sreće i mogućnost da pokažete sve na čemu ste radili, razmijenite svoje emocije sa kolegama na sceni ali i sa publikom, što je zapravo najbitnije.
Najveći izazov mog posla je sačuvati tijelo od povreda i brinuti se o njemu na pravi način, tako da mi služi što je bolje moguće. Igrači se također susreću sa mnogo pritiska i stresa i smatram da je jako bitno očuvati mentalno zdravlje i ne dopustiti poslu da utiče na ostale sfere našeg života.
Balerine su nadaleko poznate po svojim sanjivim kostimima, a ova baletna predstava za čiju kostimografiju je zadužena Amna Kunovac-Zekić nije izuzetak. Kakav je osjećaj vidjeti po prvi put svoje kostime, probati ih i konačno, plesati u njima?
Baletni kostimi ove predstave su zaista predivni, prate liniju tijela, igraju zajedno sa nama i omogućavaju nam da se nesmetano krećemo. Veliku razliku od momenta kad kada probate prvi put kostim i zadnji čine zapravo detalji. To su obično ukrasi, šljokice, naušnice koje se dodaju i kostim je onda potpun.
Moram priznati da je kostim koji nosim u prvoj slici ove predstave, jedan od meni 3 omiljena kostima koje sam nosila do sada u karijeri. Sa Amnom Kunovac-Zekić surađujemo već jako dugo, ona nas dobro poznaje i bilo je zadovoljstvo surađivati sa njom i na ovoj predstavi.
Albinin kostim, jedan od njena tri omiljena u dosadašnjoj karijeri
Što ti uvijek padne na pamet baš prije nego što ćeš izaći na scenu i napraviti prve baletne pokrete?
Obično sebi kažem da trebam samo da uživam, dišem duboko i ako se desi da pogriješim, ne odradim nešto dobro, trebam samo da nastavim sa osmijehom.
Albina prije odlaska na scenu
Koje savjete bi udijelila svima onima koji žele početi plesati balet?
Balet je jako naporna, zahtjevna, ali i istovremeno prelijepa umjetnost. Da biste se profesionalno bavili ovim poslom morate jako voljeti ovu umjetnost i biti spremni na sva odricanja koja nosi sa sobom. Danas postoje i časovi baleta za odrasle koji mogu biti jako korisni kako bi se održavala fizička spremnost ali istovremeno možete uživati i u pokretu i muzici.
Uspomena koju ćeš s osmijehom ponijeti sa Posljednja noć; Šeherzada baletne predstave?
Meni je svaka proba za ovu premijeru predstavljala užitak ali i izazov. Muzika na koju je postavljen ovaj balet je predivna, snažna i emotivna, koreografija vam omogućava da pokažete svoje igračko umijeće i zaista sam dolazila sa osmijehom na posao svaki dan radeći na ovoj predstavi.
I za kraj, što nam Narodno pozorište još sprema za nadolazeću sezonu?
Uz tekući repertoar i predstave kao što su Krcko Oraščić, Panta Rhei, Pepeljuga i Žetva, imaćemo dvije premijere u drugom dijelu sezone. Za proljeće je planirana premijera baleta Sarajevski Romeo i Julija dok je za kraj sezone planirala premijera predivnog klasičnog, bijelog baleta, Giselle.
***
Foto: Marko Jovančič za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Dok se dani skraćuju i sve više vremena provodimo u zatvorenom, Sarajevo se pretvara u grad koji svjetli iznutra.
Teatar, ples i savremena umjetnost preuzimaju gradske prostore, podsjećajući nas da jesen ne znači kraj, već početak sezone introspekcije, pokreta i kreativne energije.
Ovaj vikend donosi više od običnog bijega od hladnoće, to je prilika da osjetimo puls grada kroz predstave koje diraju, debate koje propituju i performanse koji brišu granice između umjetnika i publike. Ako ste tražili trenutak da se ponovo povežete sa scenom, emocijom i sobom ovaj vikend je onaj pravi.
Još samo dva dana Festivala MESS, ali dovoljno da se podsjetimo zašto teatar u Sarajevu ostaje njegovo najvažnije kulturno uporište.
Dok se jesen lagano spušta nad grad, reflektori i dalje sijaju punim sjajem, a scene Narodnog pozorišta, SARTR-a i Pozorišta mladih pretvaraju se u mjesta introspekcije, emocije i katarze.
Ovaj vikend donosi retrospektivu stvaralaca koji su obilježili pozorišnu historiju, ali i predstave koje hrabro propituju savremeni svijet. Sarajevo je, makar na još nekoliko dana, pozornica bez kraja, a MESS njen najsnažniji glas.
U petak, Akademija scenskih umjetnosti postaje mjesto susreta umjetnosti i sjećanja. Zijah A. Sokolović, dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra, obilježit će svoj višedecenijski put promocijom trećeg izdanja knjige „Glumac... je glumac... je glumac“.
Više od pet decenija rada, stotinu nagrada i hiljade izvedbi pretočeni su u priču o istrajnosti, integritetu i vjeri u pozorište kao prostor nade i otpora. Sokolovićev trenutak priznanja je povratak korijenima teatra, tamo gdje sve počinje: između glumca i publike.
Kasnije te večeri, u 21:30, SARTR će ugostiti predstavu „Knjiga mojih života“ u produkciji Anton Podbevšek Teatra i Plesnog teatra Ljubljana. Inspirisana autobiografskim esejima Aleksandra Hemona, režija Ivane Đilas spaja piščeve i vlastite priče o emigraciji, gubitku i ponovnom pronalasku identiteta.
U prostoru SARTR-a, poznatom po emotivnoj blizini s publikom, predstava postaje ispovijest o pripadanju, jeziku i tišini koja ponekad govori više od riječi.
U 19:30 u Narodnom pozorištu Sarajevo, predstava „Ogledalo“ rumunskog reditelja Bülenta Özdila otvara vrata Tarkovskovog svijeta kroz teatar, performans i vizuelnu umjetnost.
Priča o Alekseju, čovjeku koji se u ogledalu svojih uspomena suočava s djetinjstvom, ljubavima i prošlošću, pretvara se u poetsku studiju identiteta. Kroz snove, sjećanja i fragmente stvarnosti, publika ulazi u prostor gdje se prošlost i sadašnjost razlijevaju, a granica između života i umjetnosti nestaje u svjetlu reflektora.
U subotu u 18:00 u Pozorištu mladih, Omladinsko pozorište Bileća donosi predstavu „Ožiljci“ potresan prikaz nasilja među mladima kroz pokret, muziku i metaforu.
Bez oslanjanja na tekst, predstava stvara atmosferu u kojoj tijelo, ritam i tišina postaju glavni jezici komunikacije. Svaka scena, nastala iz istraživanja i iskustava mladih glumaca, djeluje kao ogledalo društva koje još uvijek uči kako da čuje svoje najtiše glasove.
Samo sat kasnije, u 19:00, ista pozornica Pozorišta mladih postaje prostor dijaloga. Debatni klub „Follow Me Altera Lingua“ okuplja tinejdžere u raspravi na temu: „We don’t care what art does for society because the only thing that matters is that people like it.“
U vremenu kada publika često traži brzu emociju, ova javna debata otvara pitanje da li je svrha umjetnosti u poruci ili u doživljaju? Mladi govore, a mi slušamo i to jedan od važnijih činova teatra danas.
U 19:30 Narodno pozorište Sarajevo postaje središte novog svijeta koji gradi belgijski koreograf Wim Vandekeybus sa trupom Ultima Vez.
Predstava „Void“ istražuje prazninu kao prostor mogućnosti, gdje “nenormalni” likovi postaju centar pozornice. Kroz kombinaciju savremene koreografije, jazza i improvizacije, Void briše granice između buke i tišine, stvarajući osjećaj zajedništva u različitosti.
Galerija Manifesto otvara vrata samostalnoj izložbi do 31. oktobra, Mirze Čizmića i Adnana Šopovića pod intrigantnim nazivom “Bogu čežnju, on je neće”. Dok Šopovićeva reduciranost palete boja priziva melanholiju, Čizmićeve dinamične i oštre kompozicije seciraju svakodnevicu uz notu cinizma.
Dva različita rukopisa u istom prostoru postavljaju pitanje: za čim uopće čeznemo i gdje nas ta čežnja vodi?
„PULS“ u SARTR-u
U subotu, 11. oktobra, na sceni SARTR-a se izvodi dokumentarna predstava „PULS“, nastala kroz projekt „Tijelo zvuka: Inkluzivne izvedbene prakse za gluhe i nagluhe osobe“.
Kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođača i izvođačica, predstava istražuje komunikaciju u svim njenim oblicima – od govora i zvuka do znakovnog jezika i unutrašnjih svjetova. „PULS“ otvara prostor gdje se publika, gluha i čujuća, susreće u zajedničkom ritmu.
U Staklenoj sali Historijskog muzeja BiH, 10. i 11. oktobra izvodi se predstava „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine, koja prostor muzeja pretvara u scenu introspekcije i ispovijesti.
U istom prostoru, do 23. oktobra možete pogledati i video-instalaciju „Afazija“ vizualne umjetnice Jelene Jureše. Film-esej koji kroz arhive, fotografije i performans istražuje tišinu kolektivnog sjećanja. To je umjetnost koja ne nudi odgovore, već postavlja pitanja: šta ostaje kada riječi više nisu dovoljne?
Ove subote i nedjelje, 11. i 12. oktobra, Skenderija postaje centar pokreta uz međunarodno takmičenje DDC Open 2025, koje okuplja više od 600 plesača iz BiH i regiona. Od hip hopa do savremenog baleta, jazza i latino ritmova, festival spaja energiju mladih i iskustvo profesionalaca.
Među članovima žirija bit će i Željko Božič, slovenački koreograf i jedan od najuspješnijih hip hop plesača u regiji, kojeg će sarajevska publika istog vikenda upoznati i u drugom svjetlu, kao izvođača u predstavi „Knjiga mojih života“ u okviru Festivala MESS.
Dansar zatvara svoju sezonu u ritmu zajedništva, između pokreta, muzike i osmijeha, podsjećajući da je ples, baš kao i teatar, univerzalni izraz koji svi razumijemo.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
