TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 24.11.2025.
Sedmica koja je počela tihim šuškanjem u holu Kamernog, završila je sinoć potpuno drugačijom energijom, onom koja se desi samo nakon što prođe pet predstava, nekoliko razgovora sa publikom i gomila utisaka koje nismo stigli ni posložiti.
Ako ste pratili naše prethodne tekstove, onda već znate: ovo je bio festival koji je od publike tražio fokus, a zauzvrat joj dao emociju, preciznost i priče koje ostaju i poslije aplauza.
Sinoć je, 21. novembra, održana svečana dodjela nagrada IX Internacionalnog festivala „Dani Jurislava Korenića“. Ona završna okupljanja uvijek imaju neku posebnu mješavinu malo svečanosti, malo umora, malo one tihe euforije koju prepoznaju samo oni koji su proveli sedmicu zatvoreni između scene i gledališta.
Mi jesmo. Gledali smo ‘’Sve dobre barbike'', „Sjaj zvezda na plafonu“, gledali smo i„Kiselinu“, pisali vam o njima, pričali s ljudima u foajeu, povezivali teme. Sinoć je, konačno, sve dobilo svoju završnu liniju.
Ko je ove godine birao najbolje?
Žiri je ove godine bio sastavljen tako da pokrije sve slojeve teatra od glume, do dramaturgije i režije. Glumac svjetske karijere Zijah Sokolović, ikona bh. pozorišta Jasna Ornela Bery, scenograf Osman “Oma” Arslanagić, dramaturginja i scenaristica Stela Mišković i reditelj Ivan Planinić vodili su glavnu riječ.
Zajedno s njima, nagrade je uručivao i novinar i publicista Danijel Hadžović, koji je dodijelio specijalnu nagradu medijskog pokrovitelja „Avazov zmaj“. Jedna lijepa kombinacija iskustva, stila i teatralne preciznosti.
Ko je ponio priznanja i kakvu priču grade ove nagrade?
Ovogodišnji festival je imao samo pet predstava, ali pet potpuno različitih svjetova. Ako ste prošli kroz naš pregled ranijih izvedbi, onda znate da su se teme kretale od porodičnih pukotina do generacijskih strahova i od intimnih monodrama do kolektivnih glasova mladih glumica.
Nagradu za najbolju režiju, „Jurislav Korenić“, ponio je Jug Đorđević za „Ljudski glas“. Potpuno zasluženo, njegova monodrama je sinoć bila najčešća referenca u publici.
Režija koja ne pokušava impresionirati formom, već precizno gradi unutrašnju napetost, bila je jedan od najjačih trenutaka festivala. 
Nagrada za najbolju glumicu, „Dragan Jovičić“, otišla je Dijani Vidušin također za „Ljudski glas“. Njena izvedba bila je primjer koliko se daleko može otići u monodrami kada su emocija i tehnika potpuno usklađeni.
Najbolje mlade glumice? To je bila odluka na koju je publika reagovala s osmijehom trio iz „Sve dobre barbike“: Aleksandra Arizanović, Julija Petković i Nevena Kočović. Ako ste gledali otvaranje, znate o čemu govorimo energija između njih bila je prepoznatljiva od prve scene.
Najbolji glumac, u istoj kategoriji, bio je Mirvad Kurić za „Kiselinu“ predstavu o kojoj smo vam već pisali. Njegov raspon, od tihih trenutaka do eksplozija osjećaja, bio je jedan od razloga zbog kojih je ta predstava imala tako snažan razgovor sa publikom nakon izvedbe.
A publika? Publika se nije dvoumila. „Sjaj zvezda na plafonu“ je odnijela nagradu za najbolju predstavu i to dvostruko sa glasovima publike i žirija.
Kako izgleda kraj jedne festivalske sedmice?
Nakon dodjele, scena se prebacila u nešto mekše nastup Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55, koji je bio idealan most između ozbiljnosti ceremonije i opuštenosti koja je uslijedila.
Završni tempo je podigao DJ Lemandier, a publika se razlila kroz hol onako kako to obično biva: još uvijek govoreći o likovima, replikama, trenucima, a ne o tome ko je šta obukao.
Festival je zatvoren, ali ne kao kraj više kao zaključak poglavlja. Ove godine potvrdio je ono što se već znalo: da je naslijeđe Jurislava Korenića i dalje živo, glasno i važno i da je Kamerni teatar jedan od rijetkih prostora u kojima se publika i umjetnici i dalje zaista sreću.
Ako ste bili tu tokom sedmice znate, a ako niste iduće godine znate adresu na kojoj trebate biti.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Neke priče počinju riječima. Druge jednim pokretom, pogledom preko ramena ili osjećajem koji tijelo prepozna mnogo prije nego što ga uspijemo objasniti.
Svi u sebi imamo iskustva koja je teško pretočiti u riječi, ali ih tijelo itekako pamti. Način na koji se povučemo kada osjetimo nelagodu, kako nesvjesno tražimo sigurnost ili koliko prostora sebi dopuštamo zauzeti. Sve su to pokreti koje svakodnevno pravimo, često ne razmišljajući o tome šta se iza njih krije.
Tu počinje priča o predstavi Deinos , novom autorskom i koreografskom projektu Amile Terzimehić, čija će premijera 10. oktobra zatvoriti ovogodišnje, 66. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. 
Kroz savremeni ples, Deinos istražuje strah, nasilje, kontrolu i slobodu, a inspiraciju pronalazi u mitu o Perzefoni i Hadu. Ipak, ovo nije priča o antičkim bogovima koliko o nama danas, o odnosima u kojima ljubav može postati posjedovanje, briga prerasti u kontrolu, a sigurnost se pretvoriti u izolaciju.
I dok nas predstava poziva da razmislimo o svemu što nosimo u vlastitom tijelu, otvara i jedno šire pitanje: Koliko prostora danas dajemo umjetnosti koja nas ne želi samo zabaviti, nego i suočiti s nama samima?
Povodom premijere razgovarali smo s Amilom Terzimehić, autoricom i koreografkinjom predstave, ali nismo se zaustavili samo na Deinosu. Zanimalo nas je kako nastaje plesni jezik za ono što je teško izgovoriti, gdje se danas nalazi savremeni ples u Bosni i Hercegovini, kakvu ulogu MESS ima u razvoju naše kulturne scene i koliko slobode umjetnici zaista imaju da stvaraju. 
Amila, za početak želim krenuti od samog naslova. Deinos u sebi nosi osjećaj nečega istovremeno zastrašujućeg i snažnog.
Šta je bio prvi impuls za ovu predstavu i u kojem trenutku ste znali da priču želite ispričati kroz tijelo, a ne kroz riječi?
S obzirom na to da nam je mit o Perzefoni bio polazišna tačka i inspiracija, tokom istraživanja sam naišla na riječ deinos i njeno značenje me je odmah privuklo. U toj ambivalentnosti značenja riječi, prepoznala sam nešto vrlo ljudsko: čovjek je biće koje ima sposobnost da razara i uništava, ali istovremeno i da stvara, kreira i transformiše.
Predstava se bavi zenskim iskustvom u patrijarhalnom sistemu, sistemu koji naša tijela uči strahu, manipulaciji i nasilju. Žena se kroz historiju često nalazila u poziciji objekta nad kojim se vrši moć, ali istovremeno je upravo iz tih iskustava razvijala načine da preživi, pruži otpor, stvara i ponovo uspostavi vlastitu autonomiju. U tom smislu, deinos za mene nije samo ono čega se bojimo, nego i ono čemu se divimo, a to su različita zenska iskustva koja, uprkos svemu što im je nametnuto, pronalaze način da opstanu, pruže otpor, stvaraju i nastave živjeti.
A zašto tijelo, a ne riječ? Upravo zato što smo kroz različite društvene i patrijarhalne obrasce učene da šutimo, da se ne suprotstavljamo i da ne zauzimamo previše prostora. Ali tijelo ne prestaje govoriti samo zato što smo naučene šutjeti. Ono nas odaje u svakodnevnim gestama, u načinu hoda, u načinu kako drzimo svoje tijelo, kako ulazimo u prostoriju, kako se osvrcemo na ulici…
Kao polazište uzimate mit o Perzefoni i Hadu, jednu od priča koju smo stoljećima slušali kroz različite interpretacije.
Kada je danas pogledamo iz perspektive žene, koliko se njeno značenje mijenja? I šta vam je bilo najvažnije preispitati u toj priči, umjesto samo prenijeti je na scenu?
Mit je univerzalan upravo zato što u sebi nosi iskustva i obrasce koji nadilaze vrijeme u kojem je nastao, pa mu se umjetnici iznova vraćaju i čitaju ga kroz vlastiti trenutak. Otmicu Perzefone u podzemni svijet danas možemo prepoznati i kao priču o moći, autonomiji, nasilju i iskustvu žene čije se tijelo i život nalaze pod tuđom kontrolom, i u podzemlju patrijarhalnog sistema kojeg zivimo.
Ne prepričavamo mit, nego ga preispitujemo iz pozicije žene danas, ali i prošlih generacija. Šta su sve naša tijela prihvatila bez propitivanja, zašto se obrasci ponavljaju, pretvaraju u mehanizme i postaju sistem? Zašto imamo toliko strahova, od koga i zbog koga? Kako tijelo pokušava progovoriti i pobuniti se kada radimo protiv sebe? Zasto ubjedjujemo sebe da ne znamo, kada smo sigurni da znamo?
Kroz proces smo otvorili mnogo pitanja i mislim da je već samo njihovo postavljanje na neki način oslobađajuće. Jer kada počnemo propitivati ono što smo dugo potiskivali, ponovo se približavamo tijelu i njegovoj potrebi da se kreće, pleše i bude slobodno.
Deinos zatvara ovogodišnji MESS, festival koji već decenijama u Sarajevo donosi drugačije teatarske jezike i perspektive.
Šta za vas znači biti dio tog kontinuiteta, ali i zatvoriti festival predstavom koja se toliko direktno bavi društvom u kojem živimo? Mislite li da MESS danas ima i odgovornost da pomjera granice naše lokalne scene?
Apsolutno. MESS je oduvijek bio festival koji je hrabar, angažovan i otvoren prema različitim umjetničkim formama i stilovima. Festival koji ne šuti i ne boji se postaviti pitanja koja možda nisu uvijek ugodna, ali su važna. Zato mi je posebno značajno što DEINOS zatvara ovogodišnji MESS upravo u godini u kojoj je tema festivala odgovornost.
Odgovornost za mene nije davati odgovore, nego imati hrabrosti postaviti pitanja i ne šutjeti o onome što nas se tiče.
Ples je otjelovljenje slobode – tijelo koje se kreće, zauzima prostor, slijedi impuls i sanja. A mi se u Deinos-u bavimo upravo onim što tu slobodu potiskuje: strahom, kontrolom, nasiljem, prilagođavanjem i šutnjom. I zato mi je sasvim prirodno da je ova priča ispričana kroz ples. 
Za kraj, voljela bih se vratiti na vas kao autoricu. Nakon rada na predstavi koja se toliko bavi strahom i oslobađanjem, zanima me šta je danas vaš najveći umjetnički rizik? Postoji li nešto što biste željeli istražiti, a što do sada nismo vidjeli na sceni?
Trenutno me najviše zanima upravo istraživanje plesne umjetnosti kod nas. Imamo mnogo potencijala, ali još uvijek nemamo dovoljno prostora, produkcije i kontinuiteta da se ples razvija onako kako bi mogao. Mislim da na našoj sceni još nismo ni približno istražili sve što tijelo može reći. Sigurna sam da će se to sada početi mjenjati i radujem se svemu što dolazi.
Vrijeme je da krenemo plesati, da se više radujemo i da vjerujemo onome što nam naše tijelo govori. 
Imamo generaciju koja svakodnevno konzumira ples na TikToku, Instagramu i kroz muzičke spotove, ali to ne znači da kupuje ulaznice za plesne predstave. Šta mislite, gdje gubimo tu publiku i možemo li nešto naučiti iz načina na koji mladi danas doživljavaju pokret?“
Upravo tu najbolje vidimo koliko je potreba za plesom i izražavanjem kroz tijelo prisutna. Ples već postoji u svakodnevnom životu mladih, samo u drugačijem mediju. Zato je pitanje kako tu potrebu prevesti iz digitalnog prostora u prostor živog susreta i ponuditi im ples i kao umjetničko iskustvo. Ne treba očekivati od publike da već poznaje plesni jezik, nego pronaći načine da joj ga priblizimo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
