TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.11.2025.
Sinoć je u Kamernom teatru 55 počelo ono o čemu smo vam već malo šapnuli prošle semice šest dana, pet predstava i jedna scena koja svake godine iznova podsjeti zašto joj se vraćamo.
Nema boljeg načina da se uđe u festival nego kroz predstavu koja odmah postavlja ton. „Sve dobre Barbike“ je snažna i emotivna izvedba u koprodukciji Hartefakta, SARTR-a i Realstage-a, kojom su zvanično otvoreni Dani Jurislava Korenića, jedan od najznačajnijih regionalnih teatarskih događaja.
Deveta godina ovog festivala pokazalo je da je pozorište i dalje mjesto istine, susreta i živog emocionalnog iskustva. Onakvog kakvo je Jurislav Korenić ostavio u naslijeđe.
“Sve dobre Barbike”: Šta se desi kad “dobre” počnu da pucaju?
Ako ste ikada gledali predstavu koja vas uvlači bez naglog početka, već kao da ste upali u misao koja se već odavno odvija onda znate energiju kojom ova noć počinje.
Vanja, junakinja Katarine Mitrović, ovdje nije samo lik, ona je stanje, zbrka, strah, pad, povratak, sve u isto vrijeme. Predstava se ne trudi da je uljepša. Ne pokušava je “objasniti”. Samo vam dozvoljava da je vidite.
Režija Đorđa Nešovića je, u najkraćem, precizna. Ona ne ostavlja prostor za predah, ali ni za teatralnost, sve je suzdržano, kontrolisano i, upravo zbog toga, emotivno još jače.
Adaptacija Isidore Milosavljević nosi Vanjinu kontradikciju bez ijedne izgubljene nijanse, a trojka na sceni Aleksandra Arizanović, Julija Petković i Nevena Kočović gradi energiju koja se mijenja iz minute u minutu, ali nikada ne gubi fokus.
Iako večerašnja izvedba označava tek početak festivala, ona već definiše njegov ton, teatra u svom najintimnijem izdanju.
Atmosfera u Kamernom teatru 55 je nakon predstave prešla u razgovor. Oni formalni, koje vodi dramaturginja Asja Krsmanović, i oni neformalni, koji se nastavljaju po navici publike: u klubu, u foajeu, na stepenicama. Ovo je festival na kojem se priča jednako koliko se i gleda.
Prva noć festivala je otvarena, ali ništa se još ne završava. Tek smo počeli.
Večeras ulazimo u svijet potpuno drugačije poetike. „Sjaj zvezda na plafonu“, beogradska predstava koja već godinama nosi glas jedne generacije, stiže na festivalsku scenu, a mi ćemo biti tamo.
Čekajte nas s utiscima, znamo da će ih biti. Ako volite da vam teatar malo poremeti ritam, vidimo se sutra u tekstu broj tri.
TEKST: Ada Ćeremida
Grad je već počeo zujati, a Kamerni ima sve veze s tim. Kamerni teatar 55 od 16. do 21. novembra ulazi u živu, bogatu sedmicu u kojoj pozorište ponovo dokazuje zašto je najintimnija vrsta umjetnosti.
Ako ste ikada sjedili u ovoj sali, znate o čemu govorimo: blizina glumca, dah scene, ona čuvena atmosfera krupnog kadra koju Kamerni nosi gotovo kao potpis.
Zbog toga Dani Jurislava Korenića svake godine djeluju kao mali reset kratka inventura svega što pozorište danas jeste i što bi moglo biti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
A ove godine, dok se pripremamo za deveto izdanje festivala, mi ćemo biti tu. Pisat ćemo, gledati, ulaziti u mrak sale prije nego što se svjetla ugase i donositi vam svoje utiske.
Neke predstave ćemo najaviti, neke ćemo “uhvatiti” na licu mjesta, a neke ćemo ostaviti da vas iznenade jer i festival i publika vole taj osjećaj neizvjesnosti. Uglavnom, vidjet ćemo se u gledalištu. Ili na Bonjour.ba.
Mali pogled unazad: kako je festival postao ovo što jeste
Festival nosi ime čovjeka bez kojeg Kamerni teatar ne bi bio Kamerni, Jurislava Korenića, reditelja, kritičara, vizionara i jednog od najvažnijih ljudi u historiji bosanskohercegovačkog pozorišta.
Ideja festivala, koja se rodila prije devet godina, bila je jednostavna i hrabra: napraviti prostor koji nije samo pregled najboljih predstava iz regije, nego i prostor sjećanja, dijaloga, otpora i nježnosti prema ovom pozivu.
Devet izdanja kasnije, festival stoji kao dokaz da takve ideje prežive. Iz godine u godinu raste broj prijava, teme se produbljuju, gluma se izoštrava, a publika… publika ostaje vjerna, čak i onda kada program bude težak, bolan, intiman.
Posebno je zanimljivo da su selekcije posljednjih godina snažno okrenute prema ženskim perspektivama, emocionalnim odnosima, pitanjima identiteta, porodičnim pukotinama i pokušajima da se ljubav i gubitak razumiju na sceni.
To je ona vrsta programa koja ne traži samo gledanje traži da joj se čovjek prepusti.
Ovogodišnji program: pet predstava, pet svjetova
Ove godine festival 16. novembra otvara predstava „Sve dobre barbike“, savremena, brza i precizna priča o ženama, prijateljstvu, granicama i prostoru koji zauzimamo (ili pokušavamo zauzeti). Režija Đorđa Nešovića donosi energiju koja je već oduševila publiku u Beogradu, a saradnja Hartefakta, SARTR-a i Realstagea u Kamerni donosi onu vrstu produkcije koja uvijek probudi znatiželju.
Dan kasnije, stiže „Sjaj zvezda na plafonu“, nježna i bolna adaptacija romana Juhane Tidel o odrastanju uz majku čija se bolest širi poput sjene. Damjan Kecojević donosi režiju koja je istovremeno minimalistička i emotivno snažna, a beogradsko Malo pozorište „Duško Radović“ već godinama njeguje upravo takav pristup, jednostavno, precizno, duboko.
„Kiselina“ dolazi iz Zenice i Sarajeva, 18. novembra, a nastala je prema tekstu Asje Krsmanović i u režiji Nermina Hamzagića. To je predstava o porodici, smrti, onim trenucima kada kuća prestane biti prostor sigurnosti i postane pitanje na koje niko nema odgovor. Publika je već prepoznala njenu snagu, a festivalsko gledalište vjerovatno će je potvrditi.
Zatim putujemo do Bijeljine kroz „Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“ predstavu koja vraća glas jednoj stvarnoj ženi, pjevačici čiji život vibrira između nostalgije i tišine. Režija Sonje Petrović vodi publiku kroz emocionalni pejzaž koji je svaki put drugačiji, jer Sofka nije samo lik, ona je podsjetnik na sve žene čije se priče prepričavaju tek kad završi muzika. Nju gledamo u srijedu 19. novembra.
Festival, 20. novembra u četvrtak, zatvara „Ljudski glas“ iz Pule, monodrama u režiji Juga Đorđevića. Jean Cocteau je napisao tekst koji izgleda jednostavno, a zapravo razotkriva i najskrovitije dijelove žene koja preko telefona pokušava zadržati ono što već nestaje. U Kamernom, predstave ovog tipa uvijek dobiju dodatnu težinu, jer je blizina publike brutalno iskrena.
I onda, finale. Dodjela nagrada se dešava u petak 21. novembra uz koncert obnovljenog Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55. Mala zatvaranja uvijek dođu brzo, ali ovaj koncert svake godine djeluje kao otisak prsta festivala: nježan, precizan, melodičan.
Ako volite pozorište, ako volite Sarajevo, ili jednostavno volite osjećaj da na sedam dana živite sporije i intenzivnije, ovo je festival u kojem ćete se pronaći.
A mi ćemo vas voditi kroz sve što nas čeka. Vidimo se u Kamernom.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
