TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 14.11.2025.
Grad je već počeo zujati, a Kamerni ima sve veze s tim. Kamerni teatar 55 od 16. do 21. novembra ulazi u živu, bogatu sedmicu u kojoj pozorište ponovo dokazuje zašto je najintimnija vrsta umjetnosti.
Ako ste ikada sjedili u ovoj sali, znate o čemu govorimo: blizina glumca, dah scene, ona čuvena atmosfera krupnog kadra koju Kamerni nosi gotovo kao potpis.
Zbog toga Dani Jurislava Korenića svake godine djeluju kao mali reset kratka inventura svega što pozorište danas jeste i što bi moglo biti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
A ove godine, dok se pripremamo za deveto izdanje festivala, mi ćemo biti tu. Pisat ćemo, gledati, ulaziti u mrak sale prije nego što se svjetla ugase i donositi vam svoje utiske.
Neke predstave ćemo najaviti, neke ćemo “uhvatiti” na licu mjesta, a neke ćemo ostaviti da vas iznenade jer i festival i publika vole taj osjećaj neizvjesnosti. Uglavnom, vidjet ćemo se u gledalištu. Ili na Bonjour.ba.
Mali pogled unazad: kako je festival postao ovo što jeste
Festival nosi ime čovjeka bez kojeg Kamerni teatar ne bi bio Kamerni, Jurislava Korenića, reditelja, kritičara, vizionara i jednog od najvažnijih ljudi u historiji bosanskohercegovačkog pozorišta.
Ideja festivala, koja se rodila prije devet godina, bila je jednostavna i hrabra: napraviti prostor koji nije samo pregled najboljih predstava iz regije, nego i prostor sjećanja, dijaloga, otpora i nježnosti prema ovom pozivu.
Devet izdanja kasnije, festival stoji kao dokaz da takve ideje prežive. Iz godine u godinu raste broj prijava, teme se produbljuju, gluma se izoštrava, a publika… publika ostaje vjerna, čak i onda kada program bude težak, bolan, intiman.
Posebno je zanimljivo da su selekcije posljednjih godina snažno okrenute prema ženskim perspektivama, emocionalnim odnosima, pitanjima identiteta, porodičnim pukotinama i pokušajima da se ljubav i gubitak razumiju na sceni.
To je ona vrsta programa koja ne traži samo gledanje traži da joj se čovjek prepusti.
Ovogodišnji program: pet predstava, pet svjetova
Ove godine festival 16. novembra otvara predstava „Sve dobre barbike“, savremena, brza i precizna priča o ženama, prijateljstvu, granicama i prostoru koji zauzimamo (ili pokušavamo zauzeti). Režija Đorđa Nešovića donosi energiju koja je već oduševila publiku u Beogradu, a saradnja Hartefakta, SARTR-a i Realstagea u Kamerni donosi onu vrstu produkcije koja uvijek probudi znatiželju.
Dan kasnije, stiže „Sjaj zvezda na plafonu“, nježna i bolna adaptacija romana Juhane Tidel o odrastanju uz majku čija se bolest širi poput sjene. Damjan Kecojević donosi režiju koja je istovremeno minimalistička i emotivno snažna, a beogradsko Malo pozorište „Duško Radović“ već godinama njeguje upravo takav pristup, jednostavno, precizno, duboko.
„Kiselina“ dolazi iz Zenice i Sarajeva, 18. novembra, a nastala je prema tekstu Asje Krsmanović i u režiji Nermina Hamzagića. To je predstava o porodici, smrti, onim trenucima kada kuća prestane biti prostor sigurnosti i postane pitanje na koje niko nema odgovor. Publika je već prepoznala njenu snagu, a festivalsko gledalište vjerovatno će je potvrditi.
Zatim putujemo do Bijeljine kroz „Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“ predstavu koja vraća glas jednoj stvarnoj ženi, pjevačici čiji život vibrira između nostalgije i tišine. Režija Sonje Petrović vodi publiku kroz emocionalni pejzaž koji je svaki put drugačiji, jer Sofka nije samo lik, ona je podsjetnik na sve žene čije se priče prepričavaju tek kad završi muzika. Nju gledamo u srijedu 19. novembra.
Festival, 20. novembra u četvrtak, zatvara „Ljudski glas“ iz Pule, monodrama u režiji Juga Đorđevića. Jean Cocteau je napisao tekst koji izgleda jednostavno, a zapravo razotkriva i najskrovitije dijelove žene koja preko telefona pokušava zadržati ono što već nestaje. U Kamernom, predstave ovog tipa uvijek dobiju dodatnu težinu, jer je blizina publike brutalno iskrena.
I onda, finale. Dodjela nagrada se dešava u petak 21. novembra uz koncert obnovljenog Gudačkog kvarteta Kamernog teatra 55. Mala zatvaranja uvijek dođu brzo, ali ovaj koncert svake godine djeluje kao otisak prsta festivala: nježan, precizan, melodičan.
Ako volite pozorište, ako volite Sarajevo, ili jednostavno volite osjećaj da na sedam dana živite sporije i intenzivnije, ovo je festival u kojem ćete se pronaći.
A mi ćemo vas voditi kroz sve što nas čeka. Vidimo se u Kamernom.
TEKST: Ada Ćeremida
Na zatvorenoj probi predstave ZID2026 u SARTR-u, nekoliko dana prije premijere, gledali smo kako tekst Leonida Andrejeva prelazi iz stranice u tijelo, prostor, glas i svjetlo.
Šejla Kamerić međunarodno je priznata savremena umjetnica s bogatom i dugogodišnjom internacionalnom karijerom, čiji rad obuhvata fotografiju, film, instalaciju i druge vizuelne medije.
Kroz svoje projekte istražuje teme identiteta, sjećanja, društvenih normi i položaja žena, često polazeći od ličnih iskustava koja pretvara u univerzalne priče.
Njena djela izlagana su u vodećim svjetskim muzejima, galerijama i na međunarodnim umjetničkim manifestacijama, potvrđujući njen status autorice čiji rad kontinuisano oblikuje savremenu umjetničku scenu.
Kada govorimo o umjetnicama koje su izgradile jezik koji se razumije daleko izvan njenog konteksta, Šejla Kamerić je jedno od imena koje ne treba dugo predstavljati.
Umjetnost koju Šejla Kamerić stvara govori jezikom koji se razumije daleko izvan lokalnog konteksta.
Nakon AWAKE-a, rada koji je pulsirao kao svjetlosni poziv na budnost, u centru MQ u Beču, danas je pratimo u potpuno drugačijem prostoru, ali s istim osjećajem da se pred nama otvara nešto što nas poziva da budemo više od posmatrača.
ZID2026 je njena prva pozorišna režija, iako režija kao promišljanje slike, pokreta, ritma i pogleda nikada nije bila strana njenom radu.
Još 2007. njen prvi kratki film prikazan je na Venecijanskom filmskom festivalu, a dugometražni film ‘’1395 dana bez crvene'', koji tematizira ritam života u opkoljenom Sarajevu, dio je kolekcije muzeja Tate Modern u Londonu i Muzeja savremene umjetnosti u Seulu.
Kod Šejle kontinuitet ne djeluje kao ponavljanje, nego kao rijetka sposobnost da se umjetnost živi dugo, ozbiljno i bez gubljenja nerva.
Zato je ulazak na probu predstave ZID2026 imao osjećaj privilegovanog trenutka: gledali smo umjetnicu prije finalne slike, u procesu u kojem se misao još pregovara sa scenom.
Šejla Kamerić koristi kratku priču ‘’Zid'' Leonida Andrejeva iz 1901. kao polazište i izvedbenu mapu. Riječ je o tekstu koji se često čita kroz teme izolacije, preživljavanja i odnosa čovjeka prema granici koja ga definiše.
Na papiru,‘’Zid'' djeluje hladno i gotovo alegorijski, ali u prostoru probe dobija sasvim drugačiju, tjelesnu dimenziju.
Dramaturgiju za Šejlin ZID2026 potpisuje Emina Omerović, koreografiju Sanja Nešković Peršin, muziku Kiril Džajkovski, scenografiju Numen, a kostim Lejla Hodžić.
U SARTR-u nas je dočekao prostor u nastajanju: crna scena, crvene stolice, kablovi, reflektori, folije koje hvataju svjetlo, glasovi koji se vraćaju iz mraka i tijela koja traže svoju tačnu poziciju.
Sve je izgledalo kao haos, ali onaj tip haosa u koji se uranja i u kojem postoji unutrašnji red.
Osjetili smo kako predstava diše, a mi smo ušli u trenutak između udaha i izgovorene rečenice.
‘’Zid'' se često čita kao priča o izolaciji, ali i o preživljavanju, odgovornosti i odnosu prema svijetu koji nas okružuje.
Koje pitanje iz ‘’Zida'' vam se danas čini najaktuelnijim kada ga postavljate na pozorišnu scenu?
Najaktuelnija su, nažalost, upravo ona pitanja koja se uporno ponavljaju.
Andrejev ih naziva „prokletim pitanjima“.
Kako živjeti u svijetu punom podjela? Kako preživjeti? Kako sačuvati vjeru u bolji svijet?
Ne učimo dovoljno iz prošlosti pa se stari problemi stalno vraćaju. Ponovo živimo u vremenu radikalizma, fašizma i glorifikacije gluposti. Danas svijetom upravljaju milijarderi i diktatori, baš kao što su nekada upravljali carevi i vladari. 
Zato mi se Andrejevljev tekst čini izuzetno savremenim. Ne govori samo o fizičkom zidu, nego o sistemima moći i obrascima ponašanja koje prihvatamo kao prirodne. Tada, baš kao i danas, teško je bilo povjerovati da će doći bolja vremena i da će se ukazati drugačiji svijet. Upravo u toj upornoj sličnosti između prošlosti i sadašnjosti vidim razlog zbog kojeg je važno iznova aktualizirati ovaj tekst.
Zid nije priča o beznađu, nego o upornosti.
Iako ste tokom karijere radili u filmu, videu, fotografiji, instalaciji i performansu, ovo je vaša prva pozorišna režija.
Postoji li nešto u radu na predstavi što vas je iznenadilo ili otvorilo mogućnosti koje ranije niste imali?
Govorimo i bavimo se zidovima, preprekama, pa baš zbog toga mislim da ga je važno rušiti zidove i unutar umjetnosti. Biti slobodna od formata, ne ograničavati se jednim “znanim” medijem.
Uvijek me iznenađuje koliko često ljudi koji rade u kulturi imaju nepovjerenje prema novim pristupima i koliko lako pristaju na vlastite granice. Kako bježe od sebe i svojih granica.
S druge strane, raduje me hrabrost onih koji žele promjenu i koji vjeruju da umjetnost može biti otvoren prostor istraživanja. Zahvalna sam SARTR-u, Realstage produkciji i svim saradnicima koji su prepoznali ovu ideju i omogućili da se razvije.
U galeriji posjetilac određuje koliko će dugo ostati uz rad. U pozorištu vrijeme dijelite s publikom.
Kako vam ta promjena odnosa prema vremenu utiče na način pripovijedanja?
Zid sam prvi put pročitala sa četrnaest godina i od tada želim da ga vidim kao sliku koja se mijenja. Zanimala su me ponavljanja, trajanje i način na koji svako novo čitanje mijenja značenje.
Vremenom sam shvatila da ta priča za mene mora postojati u vremenu koje dijelimo s drugima i kroz različite medije. Zato ovaj projekt postoji kao predstava, ali i kao video i zvučni rad, te kao partitura koja može nastaviti živjeti kroz buduće interpretacije drugih autora.
Tri riječi, bez objašnjenja: koja vam scena iz predstave ostaje najjasnije urezana u sjećanje i danas?
Crno. Nebo. Nada.
''Zid'' sada dobija novi život na sceni.
Postoji li još neko književno djelo koje biste voljeli istražiti kroz pozorište, film ili umjetničku instalaciju?
‘’Umjeće ljubavi'', Erich Fromm.
Ono što je najzanimljivije kod zatvorenih proba jeste činjenica da predstavu vidite prije nego što postane, prije nego što je to predstava za publiku. Nema distance, nema finalnog sjaja, nema sigurnosti premijernog trenutka.
Tu su samo prostor, tekst, tijelo, svjetlo i ljudi koji pokušavaju pronaći tačnu mjeru između kontrole i instinkta.
Sanja Nešković Peršin, koreografkinja
Kiril Džajkovski, kompozitor
Kod predstave ZID2026 taj proces je djelovao gotovo meditativno, čak i onda kada je oko nas bilo mnogo pokreta, tehničkih detalja i ponavljanja. Šejla u tom prostoru ne djeluje kao autorica koja želi zatvoriti značenje, nego kao neko ko sluša gdje se tekst opire, gdje scena traži tišinu i gdje slika treba postati jača od objašnjenja.
To je možda i najtačniji način da se pristupi Zidu: ne kao tekstu koji treba “objasniti”, nego kao prostoru u koji se ulazi s nelagodom.
Zid može biti granica, sistem, strah, trauma, društvo, vlastito tijelo ili ono što odbijamo vidjeti kod drugih. Zbog toga ova predstava ne djeluje kao povratak književnom klasiku iz sigurnosti, nego kao susret s tekstom koji i dalje zna pogoditi savremeni nerv.
U trenutku kada ga Šejla Kamerić prenosi na scenu, zid više nije samo metafora, nego prostor kroz koji se kreću glasovi, tijela i slike koje ne nude brzo olakšanje.
Možda je zato bilo toliko uzbudljivo gledati probu nekoliko dana prije premijere.
Ne zbog toga što smo vidjeli “gotov” rad, nego zato što smo vidjeli proces umjetnice koja i dalje, nakon svih izložbi, instalacija, filmova i međunarodnih prostora, raste kroz svaki novi rad i svaki put nas dočeka iz prostora iz kojeg je ranije nismo gledali.
Emina Topolović
Snežena Bogičević
Amila Terzimehić
Nika Dinarina Mladić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
