TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.12.2025.
Subotnja večer označila je početak još jedne sezone baleta Krcko Oraščić u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prva od tri ovogodišnje izvedbe već je iza nas, a sutra navečer slijedi još jedna prilika da publika uđe u bajku koju generacije pamte od djetinjstva.
Nakon što smo uoči premijere ušli iza zavjese i zabilježili generalnu probu iznutra, vraćamo se u isti prostor. ovaj put s drugačijom pažnjom. Jer kada jednom vidite koliko ruku, pogleda i preciznih odluka stoji iza svake scene, više nikada ne gledate balet na isti način.
Josip Lovrenović, scenograf Narodnog pozorišta Sarajevo
Na samoj ivici pozornice, između parketa i tišine koja prethodi izlasku na scenu, sjeli smo sa Josipom Lovrenovićem, scenografom Krcka Oraščića. Ispred nas je prazna sala, balkoni Narodnog pozorišta i prostor koji će već iste večeri oživjeti pod svjetlima.
Razgovarali smo o scenografiji kao živom organizmu, o kolektivu koji je pokreće i o bajci koja traje duže od jednog života.
Postoji li jedan detalj scenografije koji nosi posebnu, ličnu težinu? Za Josipa Lovrenovića, odgovor ne leži u pojedinosti, već u cjelini koja omogućava da predstava diše.
„Scenografija ovakvih velikih baleta nikada nije samo dekor“, kaže. „Rad dekoratera i tehničkih scenskih radnika podjednako je bitan kao i rad balerina i baletana. Bez uštimanog tima velikog broja ljudi, ova magija se ne bi mogla izvesti.“
U Krcku Oraščiću, objašnjava, čak i oni koji nisu vidljivi publici imaju svoju koreografiju. Promjene scena, transformacije prostora, ritam koji prati muziku Čajkovskog, sve to zavisi od preciznosti ljudi iza scene. Bajka ne nastaje sama; ona se gradi, pomjera i održava u životu.
Raditi Krcka znači biti dio lanca
Dok razgovaramo, Lovrenović nas podsjeća na simboliku trenutka: Krcko Oraščić upravo puni 133 godine od svoje prve izvedbe. Za scenografa, kaže, poziv da radi na ovom baletu nosi posebnu težinu.
„Siguran sam da je svaki scenograf sretan kad mu dođe prilika da radi Krcka. Uzbuđenje je stalno prisutno, iako postoji i briga hoće li sve funkcionisati kako treba.“
Ono što Krcka izdvaja, dodaje, jeste činjenica da iz godine u godinu postaje sve draži onima koji ga izvode. Posebno ističe djecu iz muzičkih i baletnih škola Sarajeva, koja često upravo kroz Krcka prvi put stanu na veliku scenu, a kasnije postaju dio ansambla.
„To je lanac koji se ne prekida“, kaže. „Djeca koja danas igraju Krcka, sutra su balerine i baletani Narodnog pozorišta.“
Kolektiv koji oblikuje identitet
Iako ga često pitaju o ličnim estetskim preferencijama i umjetničkim pravcima, Lovrenović naglašava da pozorište rijetko pripada jednoj osobi. Umjetnički smjer predstave, objašnjava, uvijek je rezultat dogovora unutar autorskog tima.
„U Narodnom pozorištu, kao i u drugim teatarskim kućama, mnogo toga zavisi od umjetničke direkcije i repertoara. Mi kao autorski tim pokušavamo pratiti jedni druge.“ 
I njegov stvaralački identitet, priznaje, oblikovan je kolektivom u kojem radi.
„Pozorište je čin kolektivne umjetnosti. Vaše najbliže kolege utiču na ono što proizvodite. Stvari se stalno mijenjaju od potrebe do potrebe.“
Na kraju razgovora, pitamo ga šta bi volio da ostane s publikom kada se zavjesa spusti i bajka utihne. Odgovor dolazi bez razmišljanja.
„Volio bih da ostane Krcko.“
Prisjeća se prve sarajevske postavke iz 1973. godine i publike koja ga pamti i danas baš kao što se nada da će ga pamtiti i najmlađa publika koja ove večeri prvi put sjedi u sali.
Dok napuštamo pozornicu, scena je ponovo prazna. Ali znamo da se iza nje krije cijeli svijet precizan, kolektivan i tih. Svijet bez kojeg bajka nikada ne bi postala stvarna.
Cijeli razgovor s Josipom Lovrenovićem se nastavlja u reelsu. Zavirite još jednom iza zavjese.
TEKST: Ada Ćeremida
Već godinama, kroz našu rubriku Kultura, ulazimo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: iza zavjese, iza reflektora, iza savršenog trenutka na sceni.
Donosimo priče o ljudima, procesima i prostorima koji oblikuju kulturni život naše regije, često u tišini i bez aplauza. Upravo taj naš behind-the-scenes format, ulazak u proces, a ne samo rezultat, ove godine je prepoznat i nagrađen.
Danas vam donosimo još jednu takvu priču. Tamo gdje je najtiše, ali i najuzbudljivije.
Uoči praznične sezone, dok se grad puni svjetlima i Sarajevo poprima onu prepoznatljivu decembarsku toplinu, pažnju privlači i osvijetljena fasada Narodnog pozorišta Sarajevo.
Iza tih vrata, nekoliko sati prije večerašnje prve izvedbe i neposredno pred posljednju generalnu probu otvorenu za publiku, zatekli smo svijet u punom pogonu: svijet baleta Krcko Oraščić.
Ulazak u pozorište u tim satima nosi posebnu tišinu. Hodnici su polumračni, tek povremeno presječeni svjetlom iz garderoba i zvukom koraka po drvenim podovima. Iza zatvorenih vrata scene, balerine već satima rade. Čuju se stopala koja klize po parketu, kratki šapati, šuštanje kostima. Scena je još prazna, ali energiju osjete i zidovi.
Unutra je neobično toplo, gotovo ljetno. Temperatura u cijelom teatru podignuta je s razlogom: tijela moraju ostati zagrijana, mišići spremni, pokret siguran.
Ta toplina, gotovo fizički opipljiva, postaje dio atmosfere. Ona govori o disciplini, ali i o brizi, o ritualu koji se ponavlja iz generacije u generaciju.
Iza zavjese, između kostima koji čekaju svoj red i balerina koje se zagrijavaju, osjeća se koncentracija, ali i uzbuđenje.
Generalna proba nije samo tehnički prolaz nego trenutak kada se sve sastavlja u cjelinu, posljednji put prije nego što bajka večeras prvi put stane pred publiku za generalnu probu.
Tu. Na sceni. Nakon 133 godine u Sarajevu.
Krcko Oraščić je balet koji nadilazi vrijeme. Komponovao ga je Petar Iljič Čajkovski, a prvi put je izveden 19. decembra 1892. godine, u koreografiji Mariusa Petipe.
Tačno 133 godine kasnije, istog datuma, zatekli smo se iza scene Narodnog pozorišta Sarajevo, nekoliko sati prije generalne probe svjesni da prisustvujemo nastavku jedne iste priče koja se, uprkos vremenu, ne prekida.
Posebno je simbolično to što je Krcko Oraščić u Sarajevu svoju pozorišnu tradiciju započeo još sedamdesetih godina i od tada ostao neizostavni dio baletne sezone i kolektivnog pamćenja grada.
Priča o djevojčici Klari, drvenoj krckalici Orašaru i svijetu koji se otvara između sna i stvarnosti, generacijama je prvi susret s baletom. Dok sjedimo iza scene i posmatramo publiku kako polako ulazi u salu, jasno je da se taj krug nastavlja. U prvim redovima su djeca neka još u vrtićkom uzrastu, u tilskim suknjama, s očima punim iščekivanja.
Možda su došla zbog sestre na sceni, možda zbog svog prvog susreta s baletom, ali energija je ista ona koju smo i sami nekada osjećali onaj trenutak kada bajka prvi put postane stvarna.
Na sceni se smjenjuju generacije i iskustva. U ovoj postavci susreću se imena koja već godinama oblikuju baletnu scenu regije, poput Ekaterine Vereshchagine i Albine Huskić, čiji pokret nosi sigurnost i zrelost, ali i nova lica koja donose svježinu i drugačiju energiju. Uloga Drosselmeyera, koju tumači Mihail Mateescu, unosi dodatni sloj narativne napetosti, dok Maša u interpretaciji Tamare Ljubičić nosi emotivnu osu cijele priče.
Iza scene, nema hijerarhije, svi su dio istog ritma. Kostimi se popravljaju u hodu, trake na špicama se ponovo vežu, tijela se zagrijavaju do posljednje minute. Bajka se ne dešava sama od sebe, ona se gradi precizno i strpljivo.
Kako se generalna proba privodi kraju, scena se polako prazni, ali osjećaj da se nalazimo usred nečega važnog ostaje.
Za svega nekoliko sati, publika će po prvi put ove sezone ući u bajku večerašnja izvedba označava početak ovogodišnjeg ciklusa baleta Krcko Oraščić, prvog od tri planirana izvođenja.
Mi smo je, ovaj put, posmatrali iznutra.
Dok se zavjesa spušta, znamo da ovo nije kraj naše priče o Krcku Oraščiću. Generalna proba je završena, ali mi nismo. Već početkom naredne sedmice vraćamo se iza scene, još dublje u proces, prateći one čija se lica ne vide pod reflektorima, ali bez kojih čarolija ne bi postojala.
Do tada, neka bajka počne.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
