TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.12.2025.
Subotnja večer označila je početak još jedne sezone baleta Krcko Oraščić u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Prva od tri ovogodišnje izvedbe već je iza nas, a sutra navečer slijedi još jedna prilika da publika uđe u bajku koju generacije pamte od djetinjstva.
Nakon što smo uoči premijere ušli iza zavjese i zabilježili generalnu probu iznutra, vraćamo se u isti prostor. ovaj put s drugačijom pažnjom. Jer kada jednom vidite koliko ruku, pogleda i preciznih odluka stoji iza svake scene, više nikada ne gledate balet na isti način.
Josip Lovrenović, scenograf Narodnog pozorišta Sarajevo
Na samoj ivici pozornice, između parketa i tišine koja prethodi izlasku na scenu, sjeli smo sa Josipom Lovrenovićem, scenografom Krcka Oraščića. Ispred nas je prazna sala, balkoni Narodnog pozorišta i prostor koji će već iste večeri oživjeti pod svjetlima.
Razgovarali smo o scenografiji kao živom organizmu, o kolektivu koji je pokreće i o bajci koja traje duže od jednog života.
Postoji li jedan detalj scenografije koji nosi posebnu, ličnu težinu? Za Josipa Lovrenovića, odgovor ne leži u pojedinosti, već u cjelini koja omogućava da predstava diše.
„Scenografija ovakvih velikih baleta nikada nije samo dekor“, kaže. „Rad dekoratera i tehničkih scenskih radnika podjednako je bitan kao i rad balerina i baletana. Bez uštimanog tima velikog broja ljudi, ova magija se ne bi mogla izvesti.“
U Krcku Oraščiću, objašnjava, čak i oni koji nisu vidljivi publici imaju svoju koreografiju. Promjene scena, transformacije prostora, ritam koji prati muziku Čajkovskog, sve to zavisi od preciznosti ljudi iza scene. Bajka ne nastaje sama; ona se gradi, pomjera i održava u životu.
Raditi Krcka znači biti dio lanca
Dok razgovaramo, Lovrenović nas podsjeća na simboliku trenutka: Krcko Oraščić upravo puni 133 godine od svoje prve izvedbe. Za scenografa, kaže, poziv da radi na ovom baletu nosi posebnu težinu.
„Siguran sam da je svaki scenograf sretan kad mu dođe prilika da radi Krcka. Uzbuđenje je stalno prisutno, iako postoji i briga hoće li sve funkcionisati kako treba.“
Ono što Krcka izdvaja, dodaje, jeste činjenica da iz godine u godinu postaje sve draži onima koji ga izvode. Posebno ističe djecu iz muzičkih i baletnih škola Sarajeva, koja često upravo kroz Krcka prvi put stanu na veliku scenu, a kasnije postaju dio ansambla.
„To je lanac koji se ne prekida“, kaže. „Djeca koja danas igraju Krcka, sutra su balerine i baletani Narodnog pozorišta.“
Kolektiv koji oblikuje identitet
Iako ga često pitaju o ličnim estetskim preferencijama i umjetničkim pravcima, Lovrenović naglašava da pozorište rijetko pripada jednoj osobi. Umjetnički smjer predstave, objašnjava, uvijek je rezultat dogovora unutar autorskog tima.
„U Narodnom pozorištu, kao i u drugim teatarskim kućama, mnogo toga zavisi od umjetničke direkcije i repertoara. Mi kao autorski tim pokušavamo pratiti jedni druge.“ 
I njegov stvaralački identitet, priznaje, oblikovan je kolektivom u kojem radi.
„Pozorište je čin kolektivne umjetnosti. Vaše najbliže kolege utiču na ono što proizvodite. Stvari se stalno mijenjaju od potrebe do potrebe.“
Na kraju razgovora, pitamo ga šta bi volio da ostane s publikom kada se zavjesa spusti i bajka utihne. Odgovor dolazi bez razmišljanja.
„Volio bih da ostane Krcko.“
Prisjeća se prve sarajevske postavke iz 1973. godine i publike koja ga pamti i danas baš kao što se nada da će ga pamtiti i najmlađa publika koja ove večeri prvi put sjedi u sali.
Dok napuštamo pozornicu, scena je ponovo prazna. Ali znamo da se iza nje krije cijeli svijet precizan, kolektivan i tih. Svijet bez kojeg bajka nikada ne bi postala stvarna.
Cijeli razgovor s Josipom Lovrenovićem se nastavlja u reelsu. Zavirite još jednom iza zavjese.
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo je početkom godine dobilo novi teatarski prostor koji ne pokušava imitirati velike scene, već svjesno bira intimnost, bliskost i direktan susret s publikom.
Teatar 071, smješten u stanu u centru grada, nastaje kao nezavisna inicijativa vođena idejom umjetničke slobode i potrebe za otvorenim dijalogom.
Iza projekta stoji glumac i producent Senad Alihodžić, koji u ovom teatru spaja dugogodišnje iskustvo sa željom da se vrati osnovnim vrijednostima teatra: hrabrosti, iskrenosti i odgovornosti prema društvu.
Foto: Velija Hasanbagović
Razgovarali smo s Senadom o motivima za osnivanje Teatra 071, fokusirali smo se na razloge zbog kojih je Teatar 071 nastao upravo sada, zašto je smješten u stanu, kakvu vrstu teatarskih priča želi razvijati te šta publiku očekuje već u narednim mjesecima.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Teatar 071 dolazi kao odgovor na jednu novu energiju i potrebu za bližim susretom publike i teatra.
Šta je bio onaj lični okidač koji je rekao: „Sada je pravo vrijeme?“
Lični okidač je jednostavno: potreba, ljudska i profesionalna. Želimo gradu podariti jedan novi teatar, jednu novu viziju, lišenu bilo kakvog uticaja sa strane koji njeguje prije svega umjetničku slobodu. Ovaj teatar je pokrenula neprofitna organizacija, dakle Udruženje, prema tome imamo tu slobodu da možemo kreirati prostor i repertoar kako mi smatramo da treba. 
Naziv 071 nije slučajan. To je stari pozivni broj Sarajeva. Mene to vrijeme asocira na neke osnove koje lagano s godinama iščezavaju. Govorim o manirima, bontonu, poštovanju, iskrenom dijalogu, hrabrosti, kritičkom promišljanju, a da ne govorim o riječima poput saosjećanje i empatija.
Nekako mi se čini kao da te riječi u našem rječniku više i ne postoje. Kao da su izbrisane. U društvu generalno vlada lični interes ispred svega ovoga gore što sam nabrojao. Ljudi su prestali biti hrabri i to mi je fascinatno. Danas se bojimo reći svoje mišljenje, dakle strah nas i je i reć' nešto, a kamoli da se borimo za ideale. 
Probat ćemo biti hrabri i to nekako dokazujemo već sa predstavom Snajper, autora Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića. Nismo slučajno otvorili teatar sa tematikom kojom se bavi predstava. Ali smo uvijek, kao Udruženje u prošlosti pokušali ukazivati na aktuelna dešavanja.
Pa smo radili ambijentalnu predstavu Tramvaj koja govori o ubistvu u tramvaju. Tako da je Snajper nastavak nečega u šta vjerujemo da ima itekako smisla kroz predstave progovarati. Nastavit ćemo se baviti ključnim i releavntnim temama. 
Ono što mi je divno, jeste da evo u prvoj predstavi dvije glavne uloge igraju dva mlada glumca Anastasija Dunjić i Vedad Čano. Dakle imamo dva mlada glumca, a sa druge strane renomirane autore: Dino Mustafić, Adisa Vatreš Selimović, Adnan Lugonić, Velija Hasanbegović, Almir Kurt. Težit ćemo i u budućnosti ka nekom balansu generacija, mladi i etablirani umjetnici, zatim oni koji nisu toliko poznati široj javnosti sa onima koji su već da kažem i regionalno etablirani umjetnici.
S obzirom da je pozivni broj 071 prepoznatljiv i u regiji sigurno ćemo se okrenuti sa određenim projektima i koprodukcijama iz regije.
Foto: @teatar071
Prostor Teatra 071 nije klasična teatarska sala.
Kako intimnost prostora mijenja odnos između glumca i publike i šta publika ovdje dobija, a što ne može doživjeti u velikim teatrima?
Publika i akteri na sceni su jedno, nema barijera. Oni su i dio predstave, ne samo posmatrači već i sudionici. Na sceni glumci trebaju biti iskreni, ne bi trebalo biti laži. Jer publika baš zato što je blizu, primijeti sve. Govorim sad kao glumac, koji je član ansambla u Kametrnom teatru 55, koji je da kažem „navikao „ na tu blizinu sa publikom. Ali ovo je još intimnije. Izazovno je jako i osnovati ovakav jedan teatar u stanu, a i glumiti u njemu.
Imamo jako puno upita kolega koji žele da rade predstave u ovom prostoru. I ono što mi je lijepo, ali to nam je i bila namjera: da publika ostaje u prostorijama nakon odigrane predstave u jednom opušteno razgovoru sa glumcima. Želimo da budemo dobri domaćini. Jako nam je bitna vidljivost, da publika ima dobar pregled, temperatura prostora, udobnost stolica itd. To je nešto na šta i ja kao gledalac obraćam pažnju.
Jednostavno želimo postići da je dolazak u naš teatar jedan lijep večernji događaj i da je to više od samog gledanja predstave.
Foto: @adisavatres
Koju vrstu teatarskih priča i autorskih glasova želite dugoročno razvijati?
Nisam neko ko preferira jednu vrstu teatra, ili pojedine žanrove filmske ili teatarske. Najviše ovom prostoru, jer je u stanu, pripada realizam, naturalizam. Al nećemo bježati od različitih žanrova, stilova, formi. Predstava Snjaper je drama, politicki triler. Veliki sam ljubitelj komedije , gledaćemo da i to radimo. Ono na šta ćemo insistirati je tema. Eksperimentisati ćemo.
Sloboda umjetnička nam je jako bitna. Želimo da se autori i ostatak ekipe osjećaju lijepo, poštovano, uostalom kao i publika.
Koja je vaša dugoročna vizija ovog prostora i šta nas već od naredne godine očekuje na sceni?
Imamo u planu dvije do četiri premejere. Nešto smo već fiksirali, sa određenim autorima smo u pregovorima, vidjet ćemo, to je proces. Sve zavisi sve od finansija naravno. Teatar je osnovalo Udruženje, i podigli smo ga na noge svojim vlastitim sredstvima, donacijama, te entuzijazmom i predanim radom svih uključenih u proces, ovih zadnjih 6 mjeseci.
Iskreno se nadam da će organi vlasti prepoznati bitnost rađanja jednog novog, alternativnog teatra koji pored etabliranih autora, daje priliku i mladima. Ovo je model koji postoji u svim većim gradovima u svijetu. Prema tome zašto Sarajevo ne bi moglo imati jedan ovakav teatar. 
Foto: Velija Hasanbagović
Meni lično je ovo izazov, ušao sam u neke zrele godine, u kojima želim da nešto dam ovom Gradu, da prenesom svoje iskustvo budućim generacijama, Vidim ovo kao ličnu misiju. Imao sam sreću kao glumac da radim preko 20 godina u najljepšem teatru za mene,a to je Kamerni teatar 55, pa sam sa filmovima išao u Cannes, Berlin, Venezia.. Sad je došao trenutak da se okrenem Sarajevu i pokušam nešto lijepo da uradim ovdje. Tako da taj naziv teatar071 nije slučajan.
Ovo je „teatarska beba“ i želim joj da odrsate u jedno pristojno odgojeno zrelo pozorište
Teatar 071 se već u svojim prvim koracima pozicionira kao prostor koji ne traži distancu, već prisustvo i od publike i od umjetnika. Smješten u stanu, lišen barijera, ovaj teatar svjesno bira bliskost, dijalog i teme koje ne ostavljaju gledaoce ravnodušnima. Snajper, kao njegova prva predstava, jasno postavlja ton: teatar koji ne bježi od društvene odgovornosti, ali ni od lične iskrenosti.
Upravo zato januarska igranja nisu samo reprize, već nastavak razgovora koji je tek započeo. Predstava Snajper, u režiji Dine Mustafića, bit će izvedena 25. i 26. januara u 20:00 sati, u prostoru teatra 071 na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2 na drugom spratu.
Ako je suditi po idejama s kojima je ovaj prostor otvoren, ovo je teatar kojem se ne dolazi slučajno nego s razlogom i s namjerom da se ostane.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
