TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.2.2026.
Na regionalnoj muzičkoj sceni nije česta pojava da se tako mlada autorica jasno, samouvjereno i bez kalkulacija odluči graditi vlastiti svijet i zvučno i vizuelno.
Vimoksha, umjetničko ime Emine Bajtarević, pripada generaciji koju se često olako etiketira kao „previše online“ ili „nedovoljno fokusiranu“, ali upravo u toj generaciji ona pronalazi prostor za iskrenost, introspekciju i autorsku hrabrost.
Njena muzika je melanholični pop sa elementima city popa, funka i elektronike, ali ono što je izdvaja jeste osjećaj da svaka pjesma ima svoj koncept, atmosferu i estetski okvir.
Magistrica socijalne antropologije, kantautorica i ‘’bedroom'' producentica, Vimoksha iza sebe već ima singl “Nazovi nekog osim dilera” i album “Vilenjak”, kao i nastupe na festivalima poput Sea Star, EXIT i LIFT.
Njeno novo izdanje, EP “Why Now?”, donosi šest pjesama tri na bosanskom i tri na engleskom jeziku uz koprodukciju brazilskog producenta Cutlera i gostovanje sarajevskog repera Sto Posto.
Tim povodom razgovarali smo s Vimokshom o novom EP-ju, pisanju o ljubavi u 2026., Gen Z romantici i trenutku kada pjesma prestane biti samo tvoja.
Vimoksha, tvoj zvuk i estetika od početka djeluju vrlo jasno i promišljeno.
Kako bi danas, u jednoj rečenici, opisala Vimokshu nekome ko te tek otkriva?
Zamislite da čitate dnevnik jedne djevojke koja mnogo voli da se igra riječima i istražuje emocije koje su duboko ispod površine.
Imaš imidž umjetnice koja pažljivo gradi atmosferu. Kada si prvi put osjetila da muzika postaje prostor u kojem se želiš u potpunosti izraziti?
Oduvijek sam pisala pjesme, najčešće kao odgovor sama sebi na vlastite doživljaje, no u jednom momentu tokom srednje škole sam osjetila potrebu da pišem i o drugima i približim njihove situacije kroz stihove i melodije.
Imala sam veliku podršku od prijatelja i starijih muzičara, a validaciju da nastavim dalje dobijam od svakog komentara na muziku koju objavim.
EP nosi vrlo direktno pitanje u naslovu “Why Now?”.
Šta je bio lični “okidač” da se ove pjesme okupe baš u ovom trenutku?
Vrijeme jako brzo prolazi, te ono što sam planirala na ljeto prošle godine, a što je uključivalo višednevni studijski rad sa bendom je postala neispunjena želja. Međutim, umjesto da čekam novu priliku za isto, odlučila sam da dam život pjesmama koje se, neke duže a neke kraće, kriju na mom računaru.
Uz veliku pomoć prijatelja producenta kojeg sam upoznala online, radeći zajedno na muzici, WHY NOW? je tu baš sada.
“Nazovi nekog osim dilera” je pjesma koju je publika brzo preuzela kao svoju.
Kako gledaš na trenutak kada pjesma počne živjeti vlastiti život?
Što se mene tiče, neka si svako odabere neku i prihvati je. Volim čuti različita shvatanja i iskustva vezana i za tu, ali i druge pjesme. Jedino mi je neobično, ali i duhovito, što često u pretragama primijetim da ljudi pišu „ne zovi nikog osim dilera“, što je ipak sasvim drugačije od originalne poruke u toj pjesmi.
U tvojim tekstovima ljubav i odnosi nisu idealizirani. Kako danas pišeš o ljubavi i vezama i šta te najviše inspiriše?
Vjerovatno zahvaljujući velikoj ljubavi prema klasičnim romantičnim romanima (kao naprimjer, trenutno aktuelni „Orkanski visovi“), mnogo su mi romantičnije neuzvraćene ili nesretne ljubavi, koje traju godinama, koje se manifestuju u pogledima, skrivenim riječima, snovima i, u silnoj želji da sve to uspije, neslaganjima, pogrešnim shvatanjima, rastancima.
Ako nekada i napišem tekst u kojem je ljubav uzvraćena, pitat ću „pa dobro, ali što baš sad“, kao u prvom singlu EP-ja.
Kako balansiraš između melanholičnih tekstova i energije koju želiš prenijeti publici uživo, šta je ono što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon slušanja?
Bez obzira na melanholične tekstove, ne želim da se iko na mojim nastupima osjeća tužno. Baš naprotiv, plan mi je da održim istu energiju kao i na prethodnim susretima sa publikom: mi dijelimo iskustva koja su nam pomogla da se prepoznamo u tim tekstovima, ali zajedno izazivamo jedan veliki val sreće koji se uvijek uzajamno osjeti. 
U vremenu u kojem je lako izgubiti autentičnost u buci trendova, Vimoksha bira sporije, iskrenije i emotivnije pripovijedanje.
A ako je suditi po reakcijama publike i sve jasnijem umjetničkom identitetu, “Why Now?” možda je zapravo pravo pitanje za publiku: ako ne sada, kada?
TEKST: Ada Ćeremida
Ako vam ime Bad Bunny i dalje zvuči kao nešto što pripada TikToku, Gen Z-u ili „onom što sluša kćerka dok zatvara vrata sobe“ to je sasvim razumljivo.
Globalna pop-kultura često djeluje daleko, bučno i površno, ali ono što Bad Bunny radi posljednjih godina posebno s albumom Debí Tirar Más Fotos, objavljenim u januaru prošle godine daleko je od prolazne fascinacije.
Za mnoge izvan pop-kulturnog balona, lako je samo preskočiti pretpostaviti da ispod površine nema mnogo toga. Sinoćnji halftime show na Super Bowlu je srušio tu ideju.
Ovdje nije riječ samo o hitovima, streamovima ili o tome ko nastupa na najvećoj američkoj pozornici. Ovo je priča o korijenima, o sjećanju, o jeziku koji se ne prevodi, ali se osjeća. I upravo zato Benitov Super Bowl halftime show nije o američkom fudbalu nego o nečemu mnogo većem.
Slavlje latino kulture i kolektivnog pamćenja
Bad Bunnyjev historijski halftime show bio je istovremeno slavlje latino kulture i neočekivano zabavna igra prepoznavanja poznatih lica. Lady Gaga i Ricky Martin pridružili su mu se na sceni Gaga s salsa verzijom pjesme “Die With a Smile”, a Martin s “Lo Que Le Pasó a Hawaii”, pjesmom koja više govori o zajedničkom porijeklu nego o top-listama.
Tokom nastupa pojavila su se i brojna poznata lica u diskretnim ulogama kao što su Pedro Pascal , Karol G , Jessica Alba i Cardi B kao dio šire kulturne slike.
No, pravi trenutak historije desio se tiho, po prvi put u 60 godina postojanja Super Bowl , centralni halftime nastup izveden je na španskom jeziku.
Ne morate govoriti jezik da biste ga osjetili
Benito se nikada nije prevodio kako bi bio prihvaćen globalno. Svijet se, jednostavno, prilagođava njemu. I ta odluka ima težinu.
Bad Bunnyjev nastup tečno je prolazio kroz pjesme poput “Nuevayol” i “Baile Inolvidable”, prije nego što je završen pjesmom “DtMF”, naslovnom numerom albuma Debí Tirar Más Fotos , objavljenog u januaru prošle godine.
Taj album je u međuvremenu osvojio Grammy za album godine, potvrđujući ono što su slušaoci već osjećali: ovo nije bio album trenutka, nego lični arhiv. Sam naslov albuma u prevodu znači „trebao sam napraviti više fotografija“. Time nosi tu tihu, univerzalnu tugu za trenucima koje nismo sačuvali. Za porodicom, za mjestima, za svakodnevnim scenama koje shvatimo tek kad ih više nema.
U svijetu u kojem se često traži prilagođavanje „globalnom ukusu“, njegov uspjeh bez odricanja od vlastitog identiteta nosi težinu. Ne političku. Ljudsku.
Završna slika koja je rekla sve
Kako se nastup bližio kraju, Bad Bunny je s fudbalskom loptom u ruci napuštao teren, pjevajući ispred bilborda na kojem je pisalo:
„The only thing more powerful than hate is love.“
Jedina stvar snažnija od mržnje je ljubav.
Foto: @complexmusic
Ovaj halftime show nije bio o fudbalu, a nije bio ni o Hollywoodu. Bio je o vidljivosti bez prilagođavanja, o uspjehu bez brisanja identiteta i o tome koliko duboko lokalne priče mogu odjeknuti globalno kada su ispričane iskreno.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
