TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.12.2025.
U prostoru bez publike, u tišini koja prethodi prvom tonu, otkrili smo dinamiku u kojoj se muzika gradi polako, precizno i kolektivno. Upravo tu počinje priča o Novogodišnjem koncertu kakav publika rijetko ima priliku vidjeti.
Prošle sedmice bili smo iza zavjese baleta Krcko Oraščić, u trenucima kada Narodno pozorište diše tiše, ali intenzivnije nego ikad. Ovaj put vraćamo se na isto mjesto, ali s drugačijim razlogom.
Dok publika ulazi u salu 31. decembra, pred orkestrom Sarajevske Filharmonije se nalazi mnogo više od jedne večeri. Iza svakog Novogodišnjeg koncerta stoje dani proba, razgovora, ponavljanja i preciznih odluka, ali i ljudi koji ovu tradiciju drže živom.
Upravo zato, nekoliko dana prije koncerta, ušli smo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: u tišinu Narodnog pozorišta, u probe Sarajevske filharmonije i u razgovor s čovjekom koji posljednjih godina oblikuje njen zvuk maestrom Ivom Lipanovićem.
Maestro Ivo Lipanović, šef dirigent Narodnog pozorišta Sarajevo
Razgovor s maestrom Sarajevske filharmonije Ivom Lipanovićem
Narodno pozorište u tim satima ima posebnu atmosferu. Hodnici su polumračni, gotovo prazni, a svjetla u sali tek djelimično upaljena. Sala bez publike uvijek izgleda veća, tiša i iskrenija.
S maestrom se susrećemo upravo tamo gdje muzika inače nastaje ispred glavne scene. Biramo najprirodnije mjesto za razgovor: drugi red, tik uz pozornicu. Ispred nas reflektori već svijetle, a između redova preponatljivih plavih sjedišta vlada ona tišina koja prethodi zvuku.
Razgovor s njim ne počinje velikim riječima, već prisjećanjem. Govori nam o Sarajevskoj filharmoniji, o godinama zajedničkog rada, o odnosu koji se, kako kaže, gradi dugo i strpljivo. Posebno ističe jednu stvar: spremnost orkestra već na prvim probama.
U tome vidi najveću snagu Sarajevske filharmonije danas u profesionalnom, ali toplom odnosu, u ležernosti koja ne umanjuje preciznost, već joj daje sigurnost.
Dok govori o muzici, često se vraća Verdiju, o čijem Requiemu govori gotovo kao o ličnom pečatu. Spominje i operne produkcije, zahtjevne partiture koje traže potpuno drugačiji svijet od bel canta, ali i prve profesionalne koncerte koji ostaju kao tiha referenca cijelog života.
‘’Posebno mi je drag moj prvi profesionalni koncert u životu, koji sam dirigovao sa Mostarskim simfonijskim orkestrom. Bio je to mali, ali izuzetno značajan orkestar, i zato mi je posebno žao što danas, u tom obliku i tom gabaritu, više ne postoji.''
Ne insistira na sebi, insistira na procesu, na orkestru, na zvuku koji se ne gradi preko noći.
Jedan dio razgovora posebno ostaje s nama: kada govori o učenju. Prisjeća se savjeta svojih učitelja:
„Govorio mi je pokojni maestro Matačić, jedan od mojih učitelja, da treba ići na sve koncerte, na sve produkcije i na sve probe. Posebno kada dirigira loš dirigent ili režira loš reditelj – jer tada najjasnije vidiš šta ne treba raditi. Upravo se tu najviše nauči.
To me je vodilo kroz veliki dio mog života i vjerujem da se, uopšte gledano, u životu najviše uči iz loših situacija, a ne iz onih dobrih.“
Tamo gdje muzika nastaje
Nakon razgovora, penjemo se na treći sprat Narodnog pozorišta. Hodnici su tihi, gotovo meditativni. Prolazimo pored kancelarija, prostorija za probe, mjesta koja su decenijama svjedočila kulturnim trenucima ovog grada. Na samom kraju hodnika, u velikoj sali koja gleda prema Obali i rijeci, okupljen je orkestar.
Ispred vrata su instrumenti. Veliki koferi za kontrabase, manji za violine, svaki drugačiji, svaki sa svojim tragovima korištenja. Čak i prije nego što uđete u salu, jasno je da se ovdje nalaze različite ličnosti, ali jedan zajednički ritam.
Ulazimo tiho. Gotovo neprimjetno.
Muzičari su već na svojim mjestima, listaju note, tiho se dogovaraju, instrumenti se zagrijavaju. Nema nervoze, nema žurbe samo koncentracija i uzbuđenje koje se osjeti u zraku.
Kada maestro ulazi, prostor se prirodno umiri. Nekoliko riječi, mali znakovi, sitne korekcije. Zvuk se gradi sloj po sloj. Svaka sekcija ima svoje mjesto, svaki instrument svoju ulogu.
I upravo tu, u toj tišini između taktova, shvatate ono o čemu je govorio: profesionalizam koji ne isključuje toplinu. Kolektiv koji diše zajedno.
Publika će 31. decembra vidjeti gotov rezultat. Vidjet će savršeno usklađen orkestar, svečanu atmosferu i muziku koja zatvara jednu godinu i otvara novu.
Ali rijetko se vidi ovo: ljudi koji vole svoj zanat, koji dolaze pripremljeni, koji slušaju jedni druge i grade zvuk koji postaje prepoznatljiv.
Možda je upravo to ono što maestro želi prenijeti mlađim generacijama da muzika nije samo koncert, nego proces. Da se umjetnost ne dešava sama od sebe, nego kroz rad, disciplinu i zajedništvo.
Nećemo ovdje otkriti sve što nam je rekao o budućim planovima sa Sarajevskom filharmonijom, ali možemo reći ovo: zvuk koji se gradi, gradi se s namjerom i s vjerom da Sarajevo ima, i uvijek je imalo, ljude koji ovu tradiciju mogu nositi dalje. A ostatak našeg razgovora možete pogledati u Reelsu ispod.
Dok izlazimo iz sale, orkestar i dalje svira. Grad spolja već živi u decembarskoj gužvi, ali ovdje vrijeme stoji drugačije.
I baš zato se ovakvi koncerti čekaju cijele godine.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Neke nove izvođače upoznamo kroz pjesmu. Neke prvo primijetimo zbog vizuala, nastupa ili jednog videa koji nam završi na feedu, a onda poželimo čuti šta još imaju reći.
Josip Drinovac polako nam daje sve od navedenog.
Mladi muzičar iz Mostara danas, 7. oktobra u 12:00, predstavlja novu pjesmu „Divlji moj cvijete“, a ako vam njegovo ime već zvuči poznato, moguće je da ste ga prošle sedmice upoznali upravo na našem Instagramu.
Tada smo mu postavili nekoliko pitanja o muzici, inspiraciji i smjeru u kojem želi graditi svoj zvuk. Josip Drinovac Sada konačno imamo i pjesmu zbog koje smo taj razgovor vodili. 
Ima nešto zanimljivo u trenutku u kojem se trenutno nalazi regionalna muzička scena.
Nova imena više ne čekaju album, veliki studio ili nekoliko godina karijere da bi izgradila svoj vizualni svijet. Pjesma, fotografija, styling i spot sve češće dolaze kao jedna priča. Kod Josipa je upravo taj spoj možda najbolji prvi ulazak u ono što radi.
Na pjesmi „Divlji moj cvijete“ uz Josipa su kao koautori muzike, teksta i aranžmana radili Josip Palameta, Zvonimir Jerković, Hrvoje Domazet i Ivan Zovko.
Ali pjesma očito nije dugo ostala samo zvuk.
Josip je već tokom njenog nastanka imao sliku kako bi publika trebala „vidjeti“ pjesmu, pa je vizualni dio postao nastavak iste ideje.
I tu stvari postaju još zanimljivije. 
Ako bismo spot morali opisati prije nego što pritisnemo play, fotografije bi vjerovatno bile dovoljne.
Ogromna otvorena polja, bale sijena, denim na denimu, gitara među visokom travom, gotovo nestvarno crveno tlo i jedan odličan trenutak s crvenom haljinom pred bendom.
Vizualnu priču potpisuju rediteljica Karmen Obrdalj i Ines Radić, a spot je sniman u Bosni i Hercegovini. Karmen kaže da joj se ideja za spot najčešće pojavi već pri prvom slušanju pjesme i da vjeruje upravo tim prvim slikama, dok je cilj ovog puta bio kroz kadrove prenijeti vedrinu, energiju i atmosferu zaljubljenosti.
I zapravo se upravo zbog toga pejzaž ovdje ne ponaša samo kao pozadina. Veliki kadrovi i gotovo prazni horizonti daju pjesmi vlastiti mali univerzum, dok fotografije djeluju negdje između muzičkog spota, modne kampanje i road movieja koji bismo vrlo rado pogledali do kraja.
Da, Canadian tuxedo očito ima i svoju mostarsku eru. 
Nekoliko dana prije objave napravili smo mali obrnuti redoslijed i prvo upoznali osobu iza muzike.
Za naš Instagram Josipa smo pitali kako bi se predstavio nekome ko ga prvi put upoznaje, gdje pronalazi inspiraciju kada je uopće ne traži i šta želi pomjeriti u svom zvuku kroz pjesme koje tek dolaze. Pitali smo ga i koliko je finalna vizualna priča pjesme ostala vjerna slici koju je imao u glavi dok ju je stvarao.
Sada kada je „Divlji moj cvijete“ vani, taj razgovor dobija i svoj soundtrack.
Možda nam je ipak najviše ostala njegova rečenica koja dosta dobro objašnjava način na koji želi graditi ono što slijedi:
„Najvažnije mi je da pjesma prvo bude iskrena. Sve ostalo dolazi poslije.“ 
Nova pjesma neće dugo živjeti samo online.
Josip već ovog petka u mostarskom klubu Blinders ima koncertnu promociju pjesme „Divlji moj cvijete“, koja ujedno označava početak istoimene turneje. Nakon Mostara slijede Zadar, Zagreb i Beograd.
Što znači da ovo nije samo još jedan release koji će danas završiti na našoj playlisti i sutra ustupiti mjesto sljedećem.
Za Josipa Drinovca čini se da je „Divlji moj cvijete“ više početak nego predstavljanje gotove priče.
A nama je to možda i najzanimljiviji trenutak za otkriti novog izvođača: dok još možemo gledati gdje će ga sve odvesti.
Do tada, u 12:00 znate šta prvo puštamo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
