TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.12.2025.
U prostoru bez publike, u tišini koja prethodi prvom tonu, otkrili smo dinamiku u kojoj se muzika gradi polako, precizno i kolektivno. Upravo tu počinje priča o Novogodišnjem koncertu kakav publika rijetko ima priliku vidjeti.
Prošle sedmice bili smo iza zavjese baleta Krcko Oraščić, u trenucima kada Narodno pozorište diše tiše, ali intenzivnije nego ikad. Ovaj put vraćamo se na isto mjesto, ali s drugačijim razlogom.
Dok publika ulazi u salu 31. decembra, pred orkestrom Sarajevske Filharmonije se nalazi mnogo više od jedne večeri. Iza svakog Novogodišnjeg koncerta stoje dani proba, razgovora, ponavljanja i preciznih odluka, ali i ljudi koji ovu tradiciju drže živom.
Upravo zato, nekoliko dana prije koncerta, ušli smo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: u tišinu Narodnog pozorišta, u probe Sarajevske filharmonije i u razgovor s čovjekom koji posljednjih godina oblikuje njen zvuk maestrom Ivom Lipanovićem.
Maestro Ivo Lipanović, šef dirigent Narodnog pozorišta Sarajevo
Razgovor s maestrom Sarajevske filharmonije Ivom Lipanovićem
Narodno pozorište u tim satima ima posebnu atmosferu. Hodnici su polumračni, gotovo prazni, a svjetla u sali tek djelimično upaljena. Sala bez publike uvijek izgleda veća, tiša i iskrenija.
S maestrom se susrećemo upravo tamo gdje muzika inače nastaje ispred glavne scene. Biramo najprirodnije mjesto za razgovor: drugi red, tik uz pozornicu. Ispred nas reflektori već svijetle, a između redova preponatljivih plavih sjedišta vlada ona tišina koja prethodi zvuku.
Razgovor s njim ne počinje velikim riječima, već prisjećanjem. Govori nam o Sarajevskoj filharmoniji, o godinama zajedničkog rada, o odnosu koji se, kako kaže, gradi dugo i strpljivo. Posebno ističe jednu stvar: spremnost orkestra već na prvim probama.
U tome vidi najveću snagu Sarajevske filharmonije danas u profesionalnom, ali toplom odnosu, u ležernosti koja ne umanjuje preciznost, već joj daje sigurnost.
Dok govori o muzici, često se vraća Verdiju, o čijem Requiemu govori gotovo kao o ličnom pečatu. Spominje i operne produkcije, zahtjevne partiture koje traže potpuno drugačiji svijet od bel canta, ali i prve profesionalne koncerte koji ostaju kao tiha referenca cijelog života.
‘’Posebno mi je drag moj prvi profesionalni koncert u životu, koji sam dirigovao sa Mostarskim simfonijskim orkestrom. Bio je to mali, ali izuzetno značajan orkestar, i zato mi je posebno žao što danas, u tom obliku i tom gabaritu, više ne postoji.''
Ne insistira na sebi, insistira na procesu, na orkestru, na zvuku koji se ne gradi preko noći.
Jedan dio razgovora posebno ostaje s nama: kada govori o učenju. Prisjeća se savjeta svojih učitelja:
„Govorio mi je pokojni maestro Matačić, jedan od mojih učitelja, da treba ići na sve koncerte, na sve produkcije i na sve probe. Posebno kada dirigira loš dirigent ili režira loš reditelj – jer tada najjasnije vidiš šta ne treba raditi. Upravo se tu najviše nauči.
To me je vodilo kroz veliki dio mog života i vjerujem da se, uopšte gledano, u životu najviše uči iz loših situacija, a ne iz onih dobrih.“
Tamo gdje muzika nastaje
Nakon razgovora, penjemo se na treći sprat Narodnog pozorišta. Hodnici su tihi, gotovo meditativni. Prolazimo pored kancelarija, prostorija za probe, mjesta koja su decenijama svjedočila kulturnim trenucima ovog grada. Na samom kraju hodnika, u velikoj sali koja gleda prema Obali i rijeci, okupljen je orkestar.
Ispred vrata su instrumenti. Veliki koferi za kontrabase, manji za violine, svaki drugačiji, svaki sa svojim tragovima korištenja. Čak i prije nego što uđete u salu, jasno je da se ovdje nalaze različite ličnosti, ali jedan zajednički ritam.
Ulazimo tiho. Gotovo neprimjetno.
Muzičari su već na svojim mjestima, listaju note, tiho se dogovaraju, instrumenti se zagrijavaju. Nema nervoze, nema žurbe samo koncentracija i uzbuđenje koje se osjeti u zraku.
Kada maestro ulazi, prostor se prirodno umiri. Nekoliko riječi, mali znakovi, sitne korekcije. Zvuk se gradi sloj po sloj. Svaka sekcija ima svoje mjesto, svaki instrument svoju ulogu.
I upravo tu, u toj tišini između taktova, shvatate ono o čemu je govorio: profesionalizam koji ne isključuje toplinu. Kolektiv koji diše zajedno.
Publika će 31. decembra vidjeti gotov rezultat. Vidjet će savršeno usklađen orkestar, svečanu atmosferu i muziku koja zatvara jednu godinu i otvara novu.
Ali rijetko se vidi ovo: ljudi koji vole svoj zanat, koji dolaze pripremljeni, koji slušaju jedni druge i grade zvuk koji postaje prepoznatljiv.
Možda je upravo to ono što maestro želi prenijeti mlađim generacijama da muzika nije samo koncert, nego proces. Da se umjetnost ne dešava sama od sebe, nego kroz rad, disciplinu i zajedništvo.
Nećemo ovdje otkriti sve što nam je rekao o budućim planovima sa Sarajevskom filharmonijom, ali možemo reći ovo: zvuk koji se gradi, gradi se s namjerom i s vjerom da Sarajevo ima, i uvijek je imalo, ljude koji ovu tradiciju mogu nositi dalje. A ostatak našeg razgovora možete pogledati u Reelsu ispod.
Dok izlazimo iz sale, orkestar i dalje svira. Grad spolja već živi u decembarskoj gužvi, ali ovdje vrijeme stoji drugačije.
I baš zato se ovakvi koncerti čekaju cijele godine.
TEKST: Ada Ćeremida
Na regionalnoj muzičkoj sceni nije česta pojava da se tako mlada autorica jasno, samouvjereno i bez kalkulacija odluči graditi vlastiti svijet i zvučno i vizuelno.
Vimoksha, umjetničko ime Emine Bajtarević, pripada generaciji koju se često olako etiketira kao „previše online“ ili „nedovoljno fokusiranu“, ali upravo u toj generaciji ona pronalazi prostor za iskrenost, introspekciju i autorsku hrabrost.
Njena muzika je melanholični pop sa elementima city popa, funka i elektronike, ali ono što je izdvaja jeste osjećaj da svaka pjesma ima svoj koncept, atmosferu i estetski okvir.
Magistrica socijalne antropologije, kantautorica i ‘’bedroom'' producentica, Vimoksha iza sebe već ima singl “Nazovi nekog osim dilera” i album “Vilenjak”, kao i nastupe na festivalima poput Sea Star, EXIT i LIFT.
Njeno novo izdanje, EP “Why Now?”, donosi šest pjesama tri na bosanskom i tri na engleskom jeziku uz koprodukciju brazilskog producenta Cutlera i gostovanje sarajevskog repera Sto Posto.
Tim povodom razgovarali smo s Vimokshom o novom EP-ju, pisanju o ljubavi u 2026., Gen Z romantici i trenutku kada pjesma prestane biti samo tvoja.
Vimoksha, tvoj zvuk i estetika od početka djeluju vrlo jasno i promišljeno.
Kako bi danas, u jednoj rečenici, opisala Vimokshu nekome ko te tek otkriva?
Zamislite da čitate dnevnik jedne djevojke koja mnogo voli da se igra riječima i istražuje emocije koje su duboko ispod površine.
Imaš imidž umjetnice koja pažljivo gradi atmosferu. Kada si prvi put osjetila da muzika postaje prostor u kojem se želiš u potpunosti izraziti?
Oduvijek sam pisala pjesme, najčešće kao odgovor sama sebi na vlastite doživljaje, no u jednom momentu tokom srednje škole sam osjetila potrebu da pišem i o drugima i približim njihove situacije kroz stihove i melodije.
Imala sam veliku podršku od prijatelja i starijih muzičara, a validaciju da nastavim dalje dobijam od svakog komentara na muziku koju objavim.
EP nosi vrlo direktno pitanje u naslovu “Why Now?”.
Šta je bio lični “okidač” da se ove pjesme okupe baš u ovom trenutku?
Vrijeme jako brzo prolazi, te ono što sam planirala na ljeto prošle godine, a što je uključivalo višednevni studijski rad sa bendom je postala neispunjena želja. Međutim, umjesto da čekam novu priliku za isto, odlučila sam da dam život pjesmama koje se, neke duže a neke kraće, kriju na mom računaru.
Uz veliku pomoć prijatelja producenta kojeg sam upoznala online, radeći zajedno na muzici, WHY NOW? je tu baš sada.
“Nazovi nekog osim dilera” je pjesma koju je publika brzo preuzela kao svoju.
Kako gledaš na trenutak kada pjesma počne živjeti vlastiti život?
Što se mene tiče, neka si svako odabere neku i prihvati je. Volim čuti različita shvatanja i iskustva vezana i za tu, ali i druge pjesme. Jedino mi je neobično, ali i duhovito, što često u pretragama primijetim da ljudi pišu „ne zovi nikog osim dilera“, što je ipak sasvim drugačije od originalne poruke u toj pjesmi.
U tvojim tekstovima ljubav i odnosi nisu idealizirani. Kako danas pišeš o ljubavi i vezama i šta te najviše inspiriše?
Vjerovatno zahvaljujući velikoj ljubavi prema klasičnim romantičnim romanima (kao naprimjer, trenutno aktuelni „Orkanski visovi“), mnogo su mi romantičnije neuzvraćene ili nesretne ljubavi, koje traju godinama, koje se manifestuju u pogledima, skrivenim riječima, snovima i, u silnoj želji da sve to uspije, neslaganjima, pogrešnim shvatanjima, rastancima.
Ako nekada i napišem tekst u kojem je ljubav uzvraćena, pitat ću „pa dobro, ali što baš sad“, kao u prvom singlu EP-ja.
Kako balansiraš između melanholičnih tekstova i energije koju želiš prenijeti publici uživo, šta je ono što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon slušanja?
Bez obzira na melanholične tekstove, ne želim da se iko na mojim nastupima osjeća tužno. Baš naprotiv, plan mi je da održim istu energiju kao i na prethodnim susretima sa publikom: mi dijelimo iskustva koja su nam pomogla da se prepoznamo u tim tekstovima, ali zajedno izazivamo jedan veliki val sreće koji se uvijek uzajamno osjeti. 
U vremenu u kojem je lako izgubiti autentičnost u buci trendova, Vimoksha bira sporije, iskrenije i emotivnije pripovijedanje.
A ako je suditi po reakcijama publike i sve jasnijem umjetničkom identitetu, “Why Now?” možda je zapravo pravo pitanje za publiku: ako ne sada, kada?
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
