TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.12.2025.
U prostoru bez publike, u tišini koja prethodi prvom tonu, otkrili smo dinamiku u kojoj se muzika gradi polako, precizno i kolektivno. Upravo tu počinje priča o Novogodišnjem koncertu kakav publika rijetko ima priliku vidjeti.
Prošle sedmice bili smo iza zavjese baleta Krcko Oraščić, u trenucima kada Narodno pozorište diše tiše, ali intenzivnije nego ikad. Ovaj put vraćamo se na isto mjesto, ali s drugačijim razlogom.
Dok publika ulazi u salu 31. decembra, pred orkestrom Sarajevske Filharmonije se nalazi mnogo više od jedne večeri. Iza svakog Novogodišnjeg koncerta stoje dani proba, razgovora, ponavljanja i preciznih odluka, ali i ljudi koji ovu tradiciju drže živom.
Upravo zato, nekoliko dana prije koncerta, ušli smo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: u tišinu Narodnog pozorišta, u probe Sarajevske filharmonije i u razgovor s čovjekom koji posljednjih godina oblikuje njen zvuk maestrom Ivom Lipanovićem.
Maestro Ivo Lipanović, šef dirigent Narodnog pozorišta Sarajevo
Razgovor s maestrom Sarajevske filharmonije Ivom Lipanovićem
Narodno pozorište u tim satima ima posebnu atmosferu. Hodnici su polumračni, gotovo prazni, a svjetla u sali tek djelimično upaljena. Sala bez publike uvijek izgleda veća, tiša i iskrenija.
S maestrom se susrećemo upravo tamo gdje muzika inače nastaje ispred glavne scene. Biramo najprirodnije mjesto za razgovor: drugi red, tik uz pozornicu. Ispred nas reflektori već svijetle, a između redova preponatljivih plavih sjedišta vlada ona tišina koja prethodi zvuku.
Razgovor s njim ne počinje velikim riječima, već prisjećanjem. Govori nam o Sarajevskoj filharmoniji, o godinama zajedničkog rada, o odnosu koji se, kako kaže, gradi dugo i strpljivo. Posebno ističe jednu stvar: spremnost orkestra već na prvim probama.
U tome vidi najveću snagu Sarajevske filharmonije danas u profesionalnom, ali toplom odnosu, u ležernosti koja ne umanjuje preciznost, već joj daje sigurnost.
Dok govori o muzici, često se vraća Verdiju, o čijem Requiemu govori gotovo kao o ličnom pečatu. Spominje i operne produkcije, zahtjevne partiture koje traže potpuno drugačiji svijet od bel canta, ali i prve profesionalne koncerte koji ostaju kao tiha referenca cijelog života.
‘’Posebno mi je drag moj prvi profesionalni koncert u životu, koji sam dirigovao sa Mostarskim simfonijskim orkestrom. Bio je to mali, ali izuzetno značajan orkestar, i zato mi je posebno žao što danas, u tom obliku i tom gabaritu, više ne postoji.''
Ne insistira na sebi, insistira na procesu, na orkestru, na zvuku koji se ne gradi preko noći.
Jedan dio razgovora posebno ostaje s nama: kada govori o učenju. Prisjeća se savjeta svojih učitelja:
„Govorio mi je pokojni maestro Matačić, jedan od mojih učitelja, da treba ići na sve koncerte, na sve produkcije i na sve probe. Posebno kada dirigira loš dirigent ili režira loš reditelj – jer tada najjasnije vidiš šta ne treba raditi. Upravo se tu najviše nauči.
To me je vodilo kroz veliki dio mog života i vjerujem da se, uopšte gledano, u životu najviše uči iz loših situacija, a ne iz onih dobrih.“
Tamo gdje muzika nastaje
Nakon razgovora, penjemo se na treći sprat Narodnog pozorišta. Hodnici su tihi, gotovo meditativni. Prolazimo pored kancelarija, prostorija za probe, mjesta koja su decenijama svjedočila kulturnim trenucima ovog grada. Na samom kraju hodnika, u velikoj sali koja gleda prema Obali i rijeci, okupljen je orkestar.
Ispred vrata su instrumenti. Veliki koferi za kontrabase, manji za violine, svaki drugačiji, svaki sa svojim tragovima korištenja. Čak i prije nego što uđete u salu, jasno je da se ovdje nalaze različite ličnosti, ali jedan zajednički ritam.
Ulazimo tiho. Gotovo neprimjetno.
Muzičari su već na svojim mjestima, listaju note, tiho se dogovaraju, instrumenti se zagrijavaju. Nema nervoze, nema žurbe samo koncentracija i uzbuđenje koje se osjeti u zraku.
Kada maestro ulazi, prostor se prirodno umiri. Nekoliko riječi, mali znakovi, sitne korekcije. Zvuk se gradi sloj po sloj. Svaka sekcija ima svoje mjesto, svaki instrument svoju ulogu.
I upravo tu, u toj tišini između taktova, shvatate ono o čemu je govorio: profesionalizam koji ne isključuje toplinu. Kolektiv koji diše zajedno.
Publika će 31. decembra vidjeti gotov rezultat. Vidjet će savršeno usklađen orkestar, svečanu atmosferu i muziku koja zatvara jednu godinu i otvara novu.
Ali rijetko se vidi ovo: ljudi koji vole svoj zanat, koji dolaze pripremljeni, koji slušaju jedni druge i grade zvuk koji postaje prepoznatljiv.
Možda je upravo to ono što maestro želi prenijeti mlađim generacijama da muzika nije samo koncert, nego proces. Da se umjetnost ne dešava sama od sebe, nego kroz rad, disciplinu i zajedništvo.
Nećemo ovdje otkriti sve što nam je rekao o budućim planovima sa Sarajevskom filharmonijom, ali možemo reći ovo: zvuk koji se gradi, gradi se s namjerom i s vjerom da Sarajevo ima, i uvijek je imalo, ljude koji ovu tradiciju mogu nositi dalje. A ostatak našeg razgovora možete pogledati u Reelsu ispod.
Dok izlazimo iz sale, orkestar i dalje svira. Grad spolja već živi u decembarskoj gužvi, ali ovdje vrijeme stoji drugačije.
I baš zato se ovakvi koncerti čekaju cijele godine.
TEKST: Bonjour.ba
Da, i ova regija je imala svog Freddieja Mercuryja još sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Prije nego što su odijela, sako, farmerice i šal oko vrata postali njegov zaštitni znak, Zdravko Čolić je bio čista scenska energija i stilska hrabrost. Vladao je pokretom, pogledom i kombinacijama koje se nisu mogle ignorisati.
Zamislite Harryja Stylesa, ali 50 godina ranije i sa šarmom koji ne traži prevod.
Ako mislite da se sve svodilo na specifične printeve tog vremena ili velike kragne na špic, varate se. Čola je nosio aksesoare s lakoćom, imao frizuru koja je postala ikonic i birao komade koji su tada bili rezervisani samo za one s potpunim samopouzdanjem. Da, govorimo i o crvenom šljokičastom kombinezonu. I o metaliziranim srebrnim varijantama. Čola u šljokicama? Apsolutna inspiracija i tada i danas.
Kada je moda bila dio nastupa, a ne samo styling
Sedamdesete su bile vrijeme kada je scena tražila stav. Čolić je to intuitivno razumio. Njegove kombinacije nisu bile kostimi, već produžetak muzike i pokreta. Svaki izlazak na scenu bio je kompletna slika: od glave do pete, s jasnom porukom samouvjerenosti.
Košulje otvorenog ovratnika, često sjajne ili bogatih boja, nosio je bez ustručavanja. Kombinezoni, koji ni tada nisu bili “sigurna opcija”, kod njega su izgledali prirodno. Šljokice, metalik materijali, duboki V-izrezi, sve je bilo dio jednog hrabrog, ali kontrolisanog izraza.
Ikonična frizura i aksesoari koji su govorili dovoljno
Nijedan modni moment iz tog perioda ne bi bio potpun bez njegove frizure. Duga, gusta, pomalo razigrana kosa bila je jednako prepoznatljiva kao i pjesme koje su se pjevale u glas. U kombinaciji s nakitom, remenjem, ponekad i sunčanim naočalama, Čola je stvarao imidž... (ovo je savršen trenutak za iskoristiti ovu frazu)... koji je bio ispred svog vremena.
Zašto je bio frajer i zašto je to i danas
Zdravko Čolić nije bio frajer zato što je pratio trendove, nego zato što ih je nosio kao da su njegovi. Njegov stil nikada nije djelovao isforsirano. Čak i kada je nosio komade koji bi na nekome drugom izgledali previše, kod njega su djelovali... prikladno.
Danas, kada ga prepoznajemo po odijelima, sakoima, farmericama i šalu oko vrata, jasno je da se estetika promijenila.
Ali suština nije. Ostao je vjeran sebi, svom tempu i osjećaju za mjeru. I upravo zbog toga njegove kombinacije iz 70-ih danas ne gledamo s podsmijehom, nego s divljenjem.
Fotografije: YouTube , Facebook profil 1 , Facebook profil 2
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
