TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.12.2025.
U prostoru bez publike, u tišini koja prethodi prvom tonu, otkrili smo dinamiku u kojoj se muzika gradi polako, precizno i kolektivno. Upravo tu počinje priča o Novogodišnjem koncertu kakav publika rijetko ima priliku vidjeti.
Prošle sedmice bili smo iza zavjese baleta Krcko Oraščić, u trenucima kada Narodno pozorište diše tiše, ali intenzivnije nego ikad. Ovaj put vraćamo se na isto mjesto, ali s drugačijim razlogom.
Dok publika ulazi u salu 31. decembra, pred orkestrom Sarajevske Filharmonije se nalazi mnogo više od jedne večeri. Iza svakog Novogodišnjeg koncerta stoje dani proba, razgovora, ponavljanja i preciznih odluka, ali i ljudi koji ovu tradiciju drže živom.
Upravo zato, nekoliko dana prije koncerta, ušli smo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: u tišinu Narodnog pozorišta, u probe Sarajevske filharmonije i u razgovor s čovjekom koji posljednjih godina oblikuje njen zvuk maestrom Ivom Lipanovićem.
Maestro Ivo Lipanović, šef dirigent Narodnog pozorišta Sarajevo
Razgovor s maestrom Sarajevske filharmonije Ivom Lipanovićem
Narodno pozorište u tim satima ima posebnu atmosferu. Hodnici su polumračni, gotovo prazni, a svjetla u sali tek djelimično upaljena. Sala bez publike uvijek izgleda veća, tiša i iskrenija.
S maestrom se susrećemo upravo tamo gdje muzika inače nastaje ispred glavne scene. Biramo najprirodnije mjesto za razgovor: drugi red, tik uz pozornicu. Ispred nas reflektori već svijetle, a između redova preponatljivih plavih sjedišta vlada ona tišina koja prethodi zvuku.
Razgovor s njim ne počinje velikim riječima, već prisjećanjem. Govori nam o Sarajevskoj filharmoniji, o godinama zajedničkog rada, o odnosu koji se, kako kaže, gradi dugo i strpljivo. Posebno ističe jednu stvar: spremnost orkestra već na prvim probama.
U tome vidi najveću snagu Sarajevske filharmonije danas u profesionalnom, ali toplom odnosu, u ležernosti koja ne umanjuje preciznost, već joj daje sigurnost.
Dok govori o muzici, često se vraća Verdiju, o čijem Requiemu govori gotovo kao o ličnom pečatu. Spominje i operne produkcije, zahtjevne partiture koje traže potpuno drugačiji svijet od bel canta, ali i prve profesionalne koncerte koji ostaju kao tiha referenca cijelog života.
‘’Posebno mi je drag moj prvi profesionalni koncert u životu, koji sam dirigovao sa Mostarskim simfonijskim orkestrom. Bio je to mali, ali izuzetno značajan orkestar, i zato mi je posebno žao što danas, u tom obliku i tom gabaritu, više ne postoji.''
Ne insistira na sebi, insistira na procesu, na orkestru, na zvuku koji se ne gradi preko noći.
Jedan dio razgovora posebno ostaje s nama: kada govori o učenju. Prisjeća se savjeta svojih učitelja:
„Govorio mi je pokojni maestro Matačić, jedan od mojih učitelja, da treba ići na sve koncerte, na sve produkcije i na sve probe. Posebno kada dirigira loš dirigent ili režira loš reditelj – jer tada najjasnije vidiš šta ne treba raditi. Upravo se tu najviše nauči.
To me je vodilo kroz veliki dio mog života i vjerujem da se, uopšte gledano, u životu najviše uči iz loših situacija, a ne iz onih dobrih.“
Tamo gdje muzika nastaje
Nakon razgovora, penjemo se na treći sprat Narodnog pozorišta. Hodnici su tihi, gotovo meditativni. Prolazimo pored kancelarija, prostorija za probe, mjesta koja su decenijama svjedočila kulturnim trenucima ovog grada. Na samom kraju hodnika, u velikoj sali koja gleda prema Obali i rijeci, okupljen je orkestar.
Ispred vrata su instrumenti. Veliki koferi za kontrabase, manji za violine, svaki drugačiji, svaki sa svojim tragovima korištenja. Čak i prije nego što uđete u salu, jasno je da se ovdje nalaze različite ličnosti, ali jedan zajednički ritam.
Ulazimo tiho. Gotovo neprimjetno.
Muzičari su već na svojim mjestima, listaju note, tiho se dogovaraju, instrumenti se zagrijavaju. Nema nervoze, nema žurbe samo koncentracija i uzbuđenje koje se osjeti u zraku.
Kada maestro ulazi, prostor se prirodno umiri. Nekoliko riječi, mali znakovi, sitne korekcije. Zvuk se gradi sloj po sloj. Svaka sekcija ima svoje mjesto, svaki instrument svoju ulogu.
I upravo tu, u toj tišini između taktova, shvatate ono o čemu je govorio: profesionalizam koji ne isključuje toplinu. Kolektiv koji diše zajedno.
Publika će 31. decembra vidjeti gotov rezultat. Vidjet će savršeno usklađen orkestar, svečanu atmosferu i muziku koja zatvara jednu godinu i otvara novu.
Ali rijetko se vidi ovo: ljudi koji vole svoj zanat, koji dolaze pripremljeni, koji slušaju jedni druge i grade zvuk koji postaje prepoznatljiv.
Možda je upravo to ono što maestro želi prenijeti mlađim generacijama da muzika nije samo koncert, nego proces. Da se umjetnost ne dešava sama od sebe, nego kroz rad, disciplinu i zajedništvo.
Nećemo ovdje otkriti sve što nam je rekao o budućim planovima sa Sarajevskom filharmonijom, ali možemo reći ovo: zvuk koji se gradi, gradi se s namjerom i s vjerom da Sarajevo ima, i uvijek je imalo, ljude koji ovu tradiciju mogu nositi dalje. A ostatak našeg razgovora možete pogledati u Reelsu ispod.
Dok izlazimo iz sale, orkestar i dalje svira. Grad spolja već živi u decembarskoj gužvi, ali ovdje vrijeme stoji drugačije.
I baš zato se ovakvi koncerti čekaju cijele godine.
TEKST: Ada Ćeremida
Za početak sunčane sezone u našoj Kultura rubrici krećemo u smjeru prisjećanja na trenutke, prostore i ljude koji su oblikovali scenu kakvu danas poznajemo.
Upravo kroz razgovore koje smo godinama vodili na Bonjour.ba i priče koje smo sa ovim kolektivom gradili kroz vrijeme, vraćamo se još jednom njihovom putu.
Kada govorimo o protekloj deceniji sarajevske (i regionalne) muzičke i kulturne energije, jedno ime se neminovno izdvaja Garden of Dreams kolektiv , odnosno Bašta snova.
Tokom deset godina djelovanja, Bašta snova je izrasla daleko izvan okvira jednog festivala. Kroz kolektiv, niz projekata, site-specific performansa i pažljivo građenog identiteta, stvorili su platformu koja je istovremeno lokalna i međunarodna, intimna i grandiozna. 
Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba sa Renadom Čelikom i Bojanom Jovićem
O tome smo pisali više puta od njihovih ranijih festivalskih izdanja, do projekata koji su obilježili grad, poput performansa kod Vječne vatre, gdje su muzika, prostor i kolektivno iskustvo ponovo ispričali Sarajevo na jedan drugačiji način.
Kako zaboraviti saradnju s Amira Medunjanin , u kojoj su sevdah i elektronska muzika spojeni u potpuno novom izrazu, ili njihove vizualne kolaboracije s Marko Feher , čija je prepoznatljiva floralna estetika obilježila i Garden of Dreams prošle godine, ali i širu modnu i umjetničku scenu.
Sve to potvrđuje ono što Bašta snova jeste već dugo: kolektiv čiji se rad ne može svesti na jedan format, jedan prostor ili jednu publiku.
Od Sarajeva, preko nastupa u Las Vegasu, do velikih završnica godine koje brišu granice između žanrova, scena i emocija.
Bojan Jović Bonjasky , osnivač Garden of Dreams kolektiva i DJ
Njihovih 10 godina djelovanja poklopilo se s našom potrebom da usporimo i pogledamo unazad. Da se zapitamo šta ostaje, šta pamtimo i kako se jedna ideja gradi kroz vrijeme.
Upravo zato, odlučili smo ovaj jubilej obilježiti kroz intervju i susrete koji nisu samo retrospektiva nego i mali emocionalni podsjetnik na put koji su prošli.
Renad Čelik, osnivač Garden of Dreams kolektiva
Razgovor koji zaokružuje jubilej s Renadom i Bojanom
Jedno ostaje jasno: priča Bašte snova nikada nije bila individualna.
Za Renada i Bojana, ovih deset godina znače prije svega podsjetnik na ljude, one vidljive i one koji su ostajali iza kulisa, ali su u kolektiv utkali dio svog života.
„Deset godina je dug period i jako puno ljudi je u Baštu snova ugradilo dio svog života. Ali bez jednog čovjeka, Sanjina Saračevića, ovo sigurno ne bi bilo moguće. U ključnim trenucima bio je tu u svim oblicima podrške i to se ne zaboravlja.“
Emocije se, ipak, najjasnije kristališu kada se pogleda unazad. Prvi festival 2019. godine, završnica u bivšem restoranu Una, bio je trenutak kada su shvatili šta su napravili.
Kasnije je stigla i potvrda, nagrada za najbolji regionalni festival već s prvim izdanjem. A onda i oni intimniji, ljudski momenti: zagrljaj tokom obilježavanja deset godina i prvi potpuno rasprodani After Affair, s 500 ljudi ispred vrata.
Foto: Adnan Lingo
„Tek nakon nekoliko godina postali smo svjesni onoga što radimo. Kada smo se pogledali na kraju prvog festivala, shvatili smo razmjere. A onda, deset godina kasnije, svi zajedno u zagrljaju to su trenuci koji ostaju.“
Šta slijedi dalje? Planovi za ovu godinu već postoje, ali puna slika dolazi uskoro. Ono što su nam, doduše, otkrili iza kamera jeste da su nove vijesti već na putu.
A kada stignu, znate da ih dijelimo s vama.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
