TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 29.12.2025.
U prostoru bez publike, u tišini koja prethodi prvom tonu, otkrili smo dinamiku u kojoj se muzika gradi polako, precizno i kolektivno. Upravo tu počinje priča o Novogodišnjem koncertu kakav publika rijetko ima priliku vidjeti.
Prošle sedmice bili smo iza zavjese baleta Krcko Oraščić, u trenucima kada Narodno pozorište diše tiše, ali intenzivnije nego ikad. Ovaj put vraćamo se na isto mjesto, ali s drugačijim razlogom.
Dok publika ulazi u salu 31. decembra, pred orkestrom Sarajevske Filharmonije se nalazi mnogo više od jedne večeri. Iza svakog Novogodišnjeg koncerta stoje dani proba, razgovora, ponavljanja i preciznih odluka, ali i ljudi koji ovu tradiciju drže živom.
Upravo zato, nekoliko dana prije koncerta, ušli smo tamo gdje publika rijetko ima priliku biti: u tišinu Narodnog pozorišta, u probe Sarajevske filharmonije i u razgovor s čovjekom koji posljednjih godina oblikuje njen zvuk maestrom Ivom Lipanovićem.
Maestro Ivo Lipanović, šef dirigent Narodnog pozorišta Sarajevo
Razgovor s maestrom Sarajevske filharmonije Ivom Lipanovićem
Narodno pozorište u tim satima ima posebnu atmosferu. Hodnici su polumračni, gotovo prazni, a svjetla u sali tek djelimično upaljena. Sala bez publike uvijek izgleda veća, tiša i iskrenija.
S maestrom se susrećemo upravo tamo gdje muzika inače nastaje ispred glavne scene. Biramo najprirodnije mjesto za razgovor: drugi red, tik uz pozornicu. Ispred nas reflektori već svijetle, a između redova preponatljivih plavih sjedišta vlada ona tišina koja prethodi zvuku.
Razgovor s njim ne počinje velikim riječima, već prisjećanjem. Govori nam o Sarajevskoj filharmoniji, o godinama zajedničkog rada, o odnosu koji se, kako kaže, gradi dugo i strpljivo. Posebno ističe jednu stvar: spremnost orkestra već na prvim probama.
U tome vidi najveću snagu Sarajevske filharmonije danas u profesionalnom, ali toplom odnosu, u ležernosti koja ne umanjuje preciznost, već joj daje sigurnost.
Dok govori o muzici, često se vraća Verdiju, o čijem Requiemu govori gotovo kao o ličnom pečatu. Spominje i operne produkcije, zahtjevne partiture koje traže potpuno drugačiji svijet od bel canta, ali i prve profesionalne koncerte koji ostaju kao tiha referenca cijelog života.
‘’Posebno mi je drag moj prvi profesionalni koncert u životu, koji sam dirigovao sa Mostarskim simfonijskim orkestrom. Bio je to mali, ali izuzetno značajan orkestar, i zato mi je posebno žao što danas, u tom obliku i tom gabaritu, više ne postoji.''
Ne insistira na sebi, insistira na procesu, na orkestru, na zvuku koji se ne gradi preko noći.
Jedan dio razgovora posebno ostaje s nama: kada govori o učenju. Prisjeća se savjeta svojih učitelja:
„Govorio mi je pokojni maestro Matačić, jedan od mojih učitelja, da treba ići na sve koncerte, na sve produkcije i na sve probe. Posebno kada dirigira loš dirigent ili režira loš reditelj – jer tada najjasnije vidiš šta ne treba raditi. Upravo se tu najviše nauči.
To me je vodilo kroz veliki dio mog života i vjerujem da se, uopšte gledano, u životu najviše uči iz loših situacija, a ne iz onih dobrih.“
Tamo gdje muzika nastaje
Nakon razgovora, penjemo se na treći sprat Narodnog pozorišta. Hodnici su tihi, gotovo meditativni. Prolazimo pored kancelarija, prostorija za probe, mjesta koja su decenijama svjedočila kulturnim trenucima ovog grada. Na samom kraju hodnika, u velikoj sali koja gleda prema Obali i rijeci, okupljen je orkestar.
Ispred vrata su instrumenti. Veliki koferi za kontrabase, manji za violine, svaki drugačiji, svaki sa svojim tragovima korištenja. Čak i prije nego što uđete u salu, jasno je da se ovdje nalaze različite ličnosti, ali jedan zajednički ritam.
Ulazimo tiho. Gotovo neprimjetno.
Muzičari su već na svojim mjestima, listaju note, tiho se dogovaraju, instrumenti se zagrijavaju. Nema nervoze, nema žurbe samo koncentracija i uzbuđenje koje se osjeti u zraku.
Kada maestro ulazi, prostor se prirodno umiri. Nekoliko riječi, mali znakovi, sitne korekcije. Zvuk se gradi sloj po sloj. Svaka sekcija ima svoje mjesto, svaki instrument svoju ulogu.
I upravo tu, u toj tišini između taktova, shvatate ono o čemu je govorio: profesionalizam koji ne isključuje toplinu. Kolektiv koji diše zajedno.
Publika će 31. decembra vidjeti gotov rezultat. Vidjet će savršeno usklađen orkestar, svečanu atmosferu i muziku koja zatvara jednu godinu i otvara novu.
Ali rijetko se vidi ovo: ljudi koji vole svoj zanat, koji dolaze pripremljeni, koji slušaju jedni druge i grade zvuk koji postaje prepoznatljiv.
Možda je upravo to ono što maestro želi prenijeti mlađim generacijama da muzika nije samo koncert, nego proces. Da se umjetnost ne dešava sama od sebe, nego kroz rad, disciplinu i zajedništvo.
Nećemo ovdje otkriti sve što nam je rekao o budućim planovima sa Sarajevskom filharmonijom, ali možemo reći ovo: zvuk koji se gradi, gradi se s namjerom i s vjerom da Sarajevo ima, i uvijek je imalo, ljude koji ovu tradiciju mogu nositi dalje. A ostatak našeg razgovora možete pogledati u Reelsu ispod.
Dok izlazimo iz sale, orkestar i dalje svira. Grad spolja već živi u decembarskoj gužvi, ali ovdje vrijeme stoji drugačije.
I baš zato se ovakvi koncerti čekaju cijele godine.
TEKST: Bonjour.ba
U našoj Kultura rubrici najčešće nas zanimaju trenuci kada umjetnost ne pokušava da bude “još jedna stvar” u feedu, nego iskustvo koje traži prisutnost. Upravo zato se ovom izdanju vraćamo s posebnom pažnjom: Electric Counterpoint, kompozicija Stevea Reicha u interpretaciji Mirze Redžepagića, debitirala je jučer uz video.
Izdanje dolazi kroz nezavisni sarajevski label REKORD, koji su osnovali Mirza Redžepagić i Livina Tanović, kao prostor u kojem se muzici pristupa kroz proces, saradnju i dugoročno slušanje, a ne kroz logiku trenutne vidljivosti.
Umjesto da se priča vrti oko vidljivosti, ritma objava ili “moranja”, fokus ovdje ostaje na samoj muzici na trajanju, slojevima i načinu na koji minimalizam mijenja naš odnos prema vremenu.
Ideja iza izdanja polazi od jednostavne tvrdnje: muzika postoji tek kada joj dozvolimo da traje i kada slušanje postane svjestan čin, a ne usputna navika. U tom smislu, Electric Counterpoint nije “novitet” koliko je gesta povjerenja: u sporost, u proces i u slušaoca.
Mirza Redžepagić gitarista i kompozitor
Djelo koje traži kontinuitet, ne fragment
Electric Counterpoint je minimalističko djelo koje svoju snagu ne gradi na dramatičnim preokretima, nego na postepenom otkrivanju unutrašnje arhitekture: ponavljanjima, slojevima i malim pomacima koji postaju čujni tek kad ostanemo dovoljno dugo.
U vremenu u kojem je i umjetnost često svedena na potrošni format, ovo izdanje svjesno insistira na suprotnom, na strpljenju, pažnji i ideji da trajanje nije nusproizvod, nego centralna vrijednost slušanja. Uz singl izlazi i video , kao dodatni ulaz u isti svijet bez potrebe da se objašnjava, samo da se doživi.
U nastavku donosimo intervju s Mirzom Redžepagićem.
Mirza, shvatili smo da Electric Counterpoint traži vrijeme. Ne samo za izvođenje, nego i za slušanje.
Šta se po tebi gubi kada muziku konzumiramo fragmentirano?
Kada muziku tretiramo kao potrošni resurs, uskraćujemo sebi trenutke u kojima smo zaista prisutni. Logika kulturnog konzumerizma: što brže, što kraće, što više sadržaja u što manje vremena, tretira muziku kao regulator raspoloženja ili kao alat za punjenje tišine.
Muzika traži kontinuitet, a u tom kontinuitetu mi postajemo svjesni sebe i trenutka u kojem postojimo, nebitno da li kao slušaoc, izvođač ili kao kompozitor. Slušajući muziku u fragmentima gubimo mogućnost da se nešto postepeno desi u nama.
Drugim riječima, gubi se iskustvo zaokruženost i kontinuiteta, a bez toga nestaje ono za čime čovjek prirodno teži a to je osjećaj cjelovitosti i mira u odnosu na okruženje.
Minimalizam, često i pogrešno, tumačimo kao redukciju, a ne kao intenzitet pažnje.
Šta se, po tvom iskustvu, otkriva tek kada se ostane dovoljno dugo u jednoj muzičkoj ideji?
Često se minimalizam pogrešno doživljava kao estetika siromašenja ili redukcije. Međum, minimalizam od nas traži da ostanemo dovoljno dugo u jednoj ideji da bismo primijetili njena unutrašnja kretanja. Tek kada ta ideja počne da se raslojava i otkriva svoju arhitekturu, postaje jasno kako i najmanja promjena u dinamici, harmoniji ili melodiji može stvoriti potpuno drugačiji osjećaj.
Današnji potrošački odnos prema umjetnosti ne trpi trajanje, jer trajanje ne generira “engagement”, a samim tim ni “vrijednost”, ali se upravo u trajanju otkriva složenost jer minimalizam reducira sadržaj kako bi nas fokusirao. 
Zato je konstantna repeticija toliko važna: kroz ponavljanje postajemo svjesni detalja gdje i najmanji pomaci odjednom postaju primjetni.
U tome leži česta zabuna u doživljaju minimalizma gdje mislimo da dobijamo manje, a zapravo dobijamo više, samo sporije.
Kažeš da ovo izdanje nije nastalo da bi ‘održavalo algoritam živim’, što je zanimljivo u današnjici.
Šta se zapravo dešava s muzikom kada je oslobođena potrebe da bude stalno prisutna, vidljiva, nova?
Vjerujem da se umjetnik najprije mora osloboditi pritiska da bude stalno prisutan kako bi uopšte mogao slobodno da stvara. Muzička industrija već odavno ne vrijednuje kvalitet koliko vrijednuje kontinuitet prisustva, jer je jedini prioritet da opskrbi algoritam sadržajem.
Takva atmosfera neminovno proizvodi osjećaj neuspjeha, posebno kod mladih umjetnika koji, nakon sto odbijenih mailova, počnu misliti da je problem u njihovoj umjetnosti.
Kada taj pritisak popusti i kada umjetnik uspije osvijestiti unutrašnji poriv za stvaranjem, otvaraju se vrata svjetova koji vraćaju povjerenje u sopstvenu kreativnost. Tada se jača i svijest o sebi, odbacuje potreba da budemo dio te neprirodne kulture koja realno ubija kreativnost.
Electric Counterpoint sam snimio upravo zato što sam osjetio unutrašnji poriv da ga izvedem i podijelim. Samo zbog toga.
Iako nisi autor kompozicije, doživljavaš je kao svoju.
Gdje za tebe prestaje interpretacija, a počinje inmni odnos s djelom?
Još od studentskih dana Electric Counterpoint me je oduševljavao zbog nenapadne repetitivnosti, kompleksne zvučne slojevitosti i izvođačke izazovnosti. Kompozicija zahtijeva perfekciju, kako u tehničko-izvođačkom smislu, tako i u produkcijskom.
Djelo je napisano za jedanaest gitara i dvije bas gitare i uvijek sam ga sebi postavljao kao izazov, jer je koncipirano tako da se svaki instrument mora posebno navježbati i snimiti. Još je zahtjevniji proces postprodukcije, koji traži nevjerovatno mnogo vremena da bi se svi slojevi složili i isproducirali na način koji zadovoljava zahtjeve kompozitora, vrlo jasno naznačene u partituri.
Iako često volim kompleksne umjetničke forme, moj umjetnički senzibilitet oduvijek gravitira less is more principu, gdje se sa minimalnim sredstvima otvara najveći prostor značenja.
Kod takvih djela se briše jasna granica između onoga što je zapisano u partituri i onoga što zapravo osjećam. U tom trenutku znam da je djelo, iako nije moje, postalo dio mene, te ga sebično prisvajam.
Kažeš i da ovo nije čin otpora, već gesta povjerenja. Kome je to povjerenje upućeno? Slušaocu, samom djelu ili procesu?
Rekao bih svima, ali na različite načine. Povjerenje djelu znači vjerovati da ono ima nešto reći, bez potrebe za pojašnjenjem. Povjerenje u slušaoca podrazumijeva uvjerenje da on nije pasivna publika koju treba zavesti ili zabaviti, nego biće koje može čuti i razumjeti kada mu se nešto ponudi bez objašnjenja.
Posljednjih godinu dana sam kao kompozitor poprilično aktivan u teatru i to mi je ogolilo pogled prema istni jer se tu istina ne može simulirati.
Ako bi slušalac ovom izdanju pristupio bez ikakvog konteksta, bez znanja o Reichu, minimalizmu ili savremenoj sceni, šta bi volio da mu se dogodi tokom slušanja?
Volio bih da mu se desi jedna jednostavna stvar: da vrijeme nakratko prestane biti problem. Da prestane bi nešto što treba savladati, kontrolisati ili opmizirati.
Ako se u tih 14 minuta desi i najmanji pomak, da se osjeti mirnije ili prisutnije, onda je to dovoljno. Možda je to skroman cilj, ali mislim da je to najuzvišenije što umjetnost može učini: da nas vrati nama samima.
U ovom izdanju Electric Counterpoint ne nudi instant-efekat, nego prostor u kojem se promjena dešava tiho: kroz ponavljanje, slojevitost i pažnju.
Ideja nije da muzika bude stalno “nova”, nego da bude stvarna da traje dovoljno dugo da u nama nešto pomjeri. Ako joj priđemo bez očekivanja i bez presijecanja na fragmente, djelo postaje jednostavan test prisutnosti: koliko smo spremni da ostanemo.
A možda je upravo to najradikalnije što danas jedan singl može tražiti od nas.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
