Ono što je prije čak cijelu jednu deceniju započelo kao san dvojice mladih entuzijasta, danas je jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u regiji.

You guessed it right! Radi se Garden of Dreams organizaciji i Festivalu, koji su pokrenuli Bojan i Renad, a koji je odavno prerastao okvire elektronske muzike i postao multimedijalni prostor susreta ljudi, ideja, žanrova i emocija. 

U ovom ekskluzivnom intervjuu za Bonjour.ba, osnivači Garden of Dreams retrospektivno i iskreno govore o prvoj noći, izazovima koje su osjetili tokom pandemije, zajednici koja ih je nosila, a naravno i planovima za budućnost koji uključuju književnost, film, panele, saradnje s kulturnim institucijama i podrazumijeva se, Sarajevo kao veliku binu za snove.

 

Njihov pristup muzici je uvijek bio ambiciozan te je uključivao kolektiv, tako Garden of Dreams nije samo festival, već, kako i sami kažu, 'emotivni prostor' koji pulsira ritmovima grada i generacija. Zato nije iznenađenje da se u 2025. priči pridružuju Amira Medunjanin i Aleksandar Hemon, kao most između tradicije i savremenosti.

Deset godina kasnije, Garden of Dreams je kulturni dokument vremena, a Bojan i Renad poručuju da će Sarajevo zauvijek ostati srce ovog sna. 

 

Prije svega, jeste li svjesni da je prošla decenija otkako ste pokrenuli Garden of Dreams?

Bojan: Ne znam je li prošla ili proletjela. Kad se osvrneš, čini se kao tren. Ali kad pomisliš šta smo sve prošli, koliko noći bez sna, koliko odluka, rizika, ljudi koje smo upoznali… Deset godina je malo i mnogo u isto vrijeme.

Renad: Uh, nestvarno da je prošlo godina. Stvarno, kao tren. Nedavno smo gledali šta smo sve napravili, kakve događaje i na kakvim mjestima smo organizovali, čisto ludilo. Od Silvera, muzeja, Huma, perona na Željezničkoj stanici Sarajevo, krovova, auto salona, do pozorišta i BKC-a. Nerealno putovanje, a opet se čini da smo tek na početku. Malo i mnogo.  

 

Sjećate li se prvog eventa? Onog osjećaja prije nego što se upale prvi laseri?

Bojan: Naravno. Bio je to miks adrenalina, panike i one najčišće euforije. Nismo imali pojma gdje će nas sve to odvesti, ali smo znali da nećemo stati. Nismo tada pravili festival. Pravili smo prostor za snove, naš, i svih koji su došli.

Renad: I dan danas mislim da je najveći uspjeh što smo imali hrabrost da krenemo. Bilo je previše razloga da ne pokušamo. Ali eto nas, 10 godina kasnije.  

 

Garden of Dreams se nikad nije gradio sam. Koga vidite kad pomislite na ‘mi’?

Bojan: Vidim La Cavu, Alisu, Ralon Brancina, After Affair, G. Edda, Silver & Smoke, Fornivu, Armina, Samija, Dadu, Resu, Tatija, Borije, aftere, sve produkcijske ljude, sve prijatelje, starije generacije, novije generacije, organizacije, artiste. Scena je uvijek bila kolektivna stvar. Mi nikad nismo željeli da budemo sami na vrhu, nego rame uz rame s ljudima koji sanjaju kao mi.

Renad: Zato i uvijek govorimo — scena mora biti jedna. Nema mjesta za sujete, ni za podjele. Svi koji su dio ove priče — klubovi, kolektivi, DJ-evi, vizualni umjetnici — svi su jednako važni.  

 

U tih deset godina, šta je bio najteži trenutak? Kad ste pomislili da možda nećete uspjeti?

Renad: Pandemija. Nije to bio samo gubitak eventa, bio je to gubitak momentuma, osjećaja svrhe. Ljudi su se zatvorili, a mi postojimo zbog susreta. Ali i tada smo tražili načine da ostanemo prisutni, da damo nadu. Sanjali smo i kad nismo mogli izaći iz kuće.

Bojan: I kad je sve stalo, nama su misli radile 300 na sat. I tada smo znali, Garden of Dreams nije samo događaj. To je pokret. I pokreti ne staju, zato smo i tokom pandemije snimali Garden of Dreams presents projekat kojim smo željeli pokazati ljudima da smo živi i da nismo samo tu kada je lijepo, već da želimo i zlu biti alternativa.  
 

A najponosniji trenutak?

Bojan: Prvi Festival. Definitivno! I zadnja dva događaja za posljednju noć Sarajevo Film Festivala.  Kad sam se popeo na binu i pogledao hiljade ljudi. Tad sam znao da je ovo veće od nas. To je bio grad koji diše zajedno.  

 

Renad: I svaki put kad vidim nečije lice koje se smije, pleše, gleda u svjetla kao dijete, tad znam da sve ima smisla.

Dolazimo do velikog jubileja. Garden of Dreams 2025. Šta nas čeka?

Renad: Prije svega, ovo više nije samo festival. Ovo je multimedijalni dijalog. Imat ćemo muziku, naravno, ali i književnost, film, panele, edukacije, izložbe. Sarajevo postaje velika bina za snove svih oblika. Posebno nam je drago što će na ovom festivalu biti naša raja iz Silvera, Sarajevo Matine i Sound Beyond ekipe. Sarajevo finest.  J   

Bojan: Novi artisti, nove bine, nova imena, nova partnerstva. Svaki kutak festivala ima svoj identitet i svoju priču. Bitno nam je bilo da za 10 godina napravimo saradnju sa institucijama kulture našeg grada, odatle saradnja sa SFF-om, SART-om, BKC-om i Ars Aevi muzejem. Znači nam što su nas prepoznale zvanične institucije kulture, to je potvrda da radimo ispravno, novi vjetar u leđa.  

 

Aleksandar Hemon, Amira Medunjanin... Kako su se našli u ovoj elektronskoj bajci?

Renad: Amira je duh ovog grada. Hemon je glas Sarajeva koji se čuje i u New Yorku. Njih dvoje su savršen most između tradicije i moderne. Želimo da pokažemo da elektronika ne isključuje dušu, ona je oblikuje.

Bojan: Hemon će raditi naraciju koja će otvoriti festival, spoj literature i zvuka. Amira će zatvoriti festival na način koji niko neće zaboraviti. Kad ona zapjeva, cijela bašta će zadrhtati.

Garden of Dreams izlazi iz Sarajeva. London, Vegas… Koji su sljedeći koraci?

Bojan: Izašli smo, da. Neki koraci su bili sigurni, neki rizični. Ali znamo jedno, Sarajevo ostaje srce. Sve što radimo vani je širenje tog pulsa. Vegas i London su pozornice, ali ideja se rodila ovdje. Uskoro planiramo ponovo Vegas, London, Beograd, Amsterdam. Biće nas svugdje.

Renad: A mi idemo dalje. Garden of Dreams nije geografski, to je emotivni prostor.  

 

Kako ostajete inspirisani nakon 10 godina? Gdje danas tražite snove?

Renad: U ljudima. U svakom DJ-u koji prvi put stane za miksetu. U plesaču koji napravi korak koji nikad nismo vidjeli. U poruci "ovo mi je bilo najbolje veče u životu".

Bojan: I u strahu. U onoj misli "šta ako ne uspijemo?" — jer ako je nema, znači da igramo na sigurno. A to nismo mi.

I na kraju — šta biste rekli onoj dvojici koji su prije deset godina odlučili da krenu u ovo?

Bojan: Rekao bih: “Nemaš pojma u šta se upuštaš. I baš zato idi.”

Renad: Ja bih im samo rekao: “Hvala vam. I nemojte nikad prestati da sanjate.”  

 

Fotografije: Adnan Lingo

Na regionalnoj muzičkoj sceni nije česta pojava da se tako mlada autorica jasno, samouvjereno i bez kalkulacija odluči graditi vlastiti svijet i zvučno i vizuelno.

Vimoksha, umjetničko ime Emine Bajtarević, pripada generaciji koju se često olako etiketira kao „previše online“ ili „nedovoljno fokusiranu“, ali upravo u toj generaciji ona pronalazi prostor za iskrenost, introspekciju i autorsku hrabrost.

Njena muzika je melanholični pop sa elementima city popa, funka i elektronike, ali ono što je izdvaja jeste osjećaj da svaka pjesma ima svoj koncept, atmosferu i estetski okvir.




Magistrica socijalne antropologije, kantautorica i ‘’bedroom'' producentica, Vimoksha iza sebe već ima singl “Nazovi nekog osim dilera” i album “Vilenjak”, kao i nastupe na festivalima poput Sea Star, EXIT i LIFT.

Njeno novo izdanje, EP “Why Now?”, donosi šest pjesama tri na bosanskom i tri na engleskom jeziku uz koprodukciju brazilskog producenta Cutlera i gostovanje sarajevskog repera Sto Posto.

Tim povodom razgovarali smo s Vimokshom o novom EP-ju, pisanju o ljubavi u 2026., Gen Z romantici i trenutku kada pjesma prestane biti samo tvoja.




 

Razgovor s Vimokshom o emocijama ispod površine i generaciji koja osjeća duboko:

 

Vimoksha, tvoj zvuk i estetika od početka djeluju vrlo jasno i promišljeno.   

Kako bi danas, u jednoj rečenici, opisala Vimokshu nekome ko te tek otkriva?  

Zamislite da čitate dnevnik jedne djevojke koja mnogo voli da se igra riječima i istražuje emocije koje su duboko ispod površine.




Imaš imidž umjetnice koja pažljivo gradi atmosferu. Kada si prvi put osjetila da muzika postaje prostor u kojem se želiš u potpunosti izraziti?

Oduvijek sam pisala pjesme, najčešće kao odgovor sama sebi na vlastite doživljaje, no u jednom momentu tokom srednje škole sam osjetila potrebu da pišem i o drugima i približim njihove situacije kroz stihove i melodije. 

Imala sam veliku podršku od prijatelja i starijih muzičara, a validaciju da nastavim dalje dobijam od svakog komentara na muziku koju objavim.





EP nosi vrlo direktno pitanje u naslovu “Why Now?”.   

Šta je bio lični “okidač” da se ove pjesme okupe baš u ovom trenutku?

Vrijeme jako brzo prolazi, te ono što sam planirala na ljeto prošle godine, a što je uključivalo višednevni studijski rad sa bendom je postala neispunjena želja. Međutim, umjesto da čekam novu priliku za isto, odlučila sam da dam život pjesmama koje se, neke duže a neke kraće, kriju na mom računaru. 

Uz veliku pomoć prijatelja producenta kojeg sam upoznala online, radeći zajedno na muzici, WHY NOW? je tu baš sada.

 

“Nazovi nekog osim dilera” je pjesma koju je publika brzo preuzela kao svoju.   

Kako gledaš na trenutak kada pjesma počne živjeti vlastiti život?

Što se mene tiče, neka si svako odabere neku i prihvati je. Volim čuti različita shvatanja i iskustva vezana i za tu, ali i druge pjesme. Jedino mi je neobično, ali i duhovito, što često u pretragama primijetim da ljudi pišu „ne zovi nikog osim dilera“, što je ipak sasvim drugačije od originalne poruke u toj pjesmi.





U tvojim tekstovima ljubav i odnosi nisu idealizirani. Kako danas pišeš o ljubavi i vezama i šta te najviše inspiriše?

Vjerovatno zahvaljujući velikoj ljubavi prema klasičnim romantičnim romanima (kao naprimjer, trenutno aktuelni „Orkanski visovi“), mnogo su mi romantičnije neuzvraćene ili nesretne ljubavi, koje traju godinama, koje se manifestuju u pogledima, skrivenim riječima, snovima i, u silnoj želji da sve to uspije, neslaganjima, pogrešnim shvatanjima, rastancima. 

Ako nekada i napišem tekst u kojem je ljubav uzvraćena, pitat ću „pa dobro, ali što baš sad“, kao u prvom singlu EP-ja.




Kako balansiraš između melanholičnih tekstova i energije koju želiš prenijeti publici uživo, šta je ono što želiš da ljudi ponesu sa sobom nakon slušanja?

Bez obzira na melanholične tekstove, ne želim da se iko na mojim nastupima osjeća tužno. Baš naprotiv, plan mi je da održim istu energiju kao i na prethodnim susretima sa publikom: mi dijelimo iskustva koja su nam pomogla da se prepoznamo u tim tekstovima, ali zajedno izazivamo jedan veliki val sreće koji se uvijek uzajamno osjeti. 





U vremenu u kojem je lako izgubiti autentičnost u buci trendova, Vimoksha bira sporije, iskrenije i emotivnije pripovijedanje. 

A ako je suditi po reakcijama publike i sve jasnijem umjetničkom identitetu, “Why Now?” možda je zapravo pravo pitanje za publiku: ako ne sada, kada?

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Adna Bašić, Studio Kolajna