TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.8.2026.
Prvu festivalsku večer proveli smo pitajući goste šta za njih znači Sarajevo Film Festival. Posljednju smo dočekali na istom mjestu, ali ovog puta razgovarajući o onome što ostaje nakon filma, nagrade i svih večeri između.
Ako ste nas pratili od prve večeri 32. Sarajevo Film Festivala, već znate gdje smo se mogli pronaći neposredno prije početka projekcija: tik uz crveni tepih, s mikrofonom spremnim za ono jedno pitanje koje se može postaviti prije nego što nekoga ponovo povuku fotografi, kolege ili festivalski raspored. Festival smo tako otvorili razgovorima o Sarajevu, filmovima i idealnim festivalskim noćima, pa nam se činilo sasvim logično da ga na isti način i zatvorimo.
Samo što su pitanja posljednje večeri bila malo drugačija. Sa Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom vratili smo se 25 godina unazad, Emir Hadžihafizbegović nam je otkrio šta dolazi nakon počasnog Srca Sarajeva, dok smo s Marijanom Janković i Dubravkom Drakić razgovarali o filmu koji je na crveni tepih donio jednu vrlo ličnu priču.
Nemoguće je ove godine razgovarati s Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom, a ne vratiti se barem nakratko filmu Ničija zemlja i večeri koja je uslijedila nakon njega. Kada smo Danisa pitali šta mu se danas prvo vrati u sjećanje na Oscara, odgovor nije bio Hollywood, ceremonija ni pozornica.
„Da sam htio da budem u Sarajevu.“
Ispričao nam je i razgovor koji je nekoliko večeri ranije vodio s Asgharom Farhadijem, koji je svoju drugu oskarovsku pobjedu pratio kod kuće, s prijateljima i malog laptopa. Danisu se, čini se, upravo ta slika dopala: dobiti Oscara, ali ga dočekati „s rajom“.
Đuro se istog perioda sjeća iz potpuno drugačije perspektive. Kao mlad glumac bio je fasciniran Hollywoodom i osjećajem da je dotaknuo nešto što je kao student glume mogao samo zamišljati. „Bilo je fenomenalno. Danas gledam drugim očima na Hollywood i na sve to, tako da mi je malo smiješno kakav sam bio tada.“
A kada smo razgovor vratili samom filmu i pitali koji bi kadar voljeli da publika pamti i narednih 25 godina, vratili smo se njegovom samom kraju, trenutku kada kamera odlazi, a jedan lik ostaje dok se svi ostali ponašaju kao da je sve u redu. Četvrt stoljeća kasnije, taj kadar očito nije izgubio mnogo od svog značenja.
Emir Hadžihafizbegović posljednju festivalsku večer dočekao je s počasnim Srcem Sarajeva, pa nas je zanimalo šta dolazi nakon nagrade koja bi vrlo lako mogla izgledati kao zaokruživanje jednog velikog profesionalnog poglavlja.
Kod njega, ipak, nema mnogo prostora za zatvaranje krugova.
Već zna šta je sljedeće: u Kamernom teatru radi Smrt trgovačkog putnika , čeka ga film Posljednja grupa u Hrvatskoj, zatim projekt s Aleksom Balaševićem i film Selma Rešada Kulenovića. „Posla imam više što sam stariji“, rekao nam je kroz smijeh, prije nego što je razgovor prebacio na generacije koje tek dolaze.
Njima bi, kaže, poručio da budu odgovorni, disciplinirani, da vjeruju u sebe i da ne čekaju da im neko jednostavno otvori vrata teatra. Da stvaraju svoje predstave, nameću se radom i vole posao koji su izabrali. A nagradu koju je te večeri primio ne vidi samo kao svoju: „Ja ovu nagradu dijelim sa svima koji su bili blizu mene dok je kamera radila.“
Za Marijanu Janković posljednja večer Sarajevo Film Festivala imala je dodatnu emotivnu težinu. Hjem je pred balkanskom publikom prikazan prvi put, a riječ je o filmu čija se priča veoma direktno dodiruje s njenom vlastitom.
Kao dijete je napustila Balkan, a sada se na njega vratila upravo filmom koji se bavi tim iskustvom. „Mnogo mi je emotivno“, rekla nam je, uz priznanje da ju je uzbuđenje u jednom trenutku natjeralo da zaboravi drugi dio našeg pitanja.
Pitali smo je i koliko je teško pred publiku pustiti nešto što je toliko lično. U filmu, naravno, ima i fikcije, ali Marijana kaže da je tokom procesa imala osjećaj kao da se potpuno otvorila. I upravo u tome vidi njegovu vrijednost: „Za takvu priču moraš da otvoriš dušu, inače je publika neće prepoznati.“
Kada neko pred kameru donese priču koja mu je toliko lična, povjerenje glumaca koji je preuzimaju dobija sasvim drugo značenje. Upravo je od toga krenula Dubravka Drakić kada smo je pitali kako je bilo ući u svijet filma Hjem .
Marijana joj je povjerila ulogu svoje bliske rođake, tetke koja godinama živi i radi u Danskoj i pokušava pomoći ostatku porodice da pronađe svoj put. Dubravka nam je rekla da je proces zbog toga bio izrazito emotivan, ali i da je cijela glumačka i producentska ekipa imala veliko povjerenje u Marijanu i priču koju je željela ispričati.
Ono što su, prema njenim riječima, zajedno napravili jeste „divan, emotivan, topao film“ o porodici i pokušaju da ljudi ostanu povezani bez obzira na okolnosti koje ih razdvajaju. Možda baš zato ovaj razgovor nije zvučao kao klasično predstavljanje nove uloge, nego kao priča o odgovornosti koju glumac preuzme kada mu neko povjeri dio vlastitog života.
Prvu večer pitali smo goste po čemu znaju da je Sarajevo Film Festival počeo. Odgovori su bili telefoni koji ne prestaju zvoniti, grad koji dobije novu boju, filmovi pod zvijezdama i večeri koje završe mnogo kasnije nego što je iko planirao.
Osam dana poslije, na istom crvenom tepihu, razgovori su već bili okrenuti unazad i unaprijed istovremeno: prema filmu koji traje 25 godina, nagradi iza koje odmah dolaze četiri nova projekta i pričama koje tek prvi put izlaze pred publiku.
Možda je to i najbolji način da zatvorimo naš ovogodišnji Red carpet talk. Ne velikim festivalskim rezimeom, nego još jednim kratkim razgovorom prije nego što se ugase svjetla crvenog tepiha, barem do sljedećeg augusta.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Na ZONA partyju izdvojili smo nekoliko minuta s Tarikom Filipovićem, čovjekom kojeg smo navikli gledati s pitanjima u rukama, a ovog puta zamijenili smo mjesta.
Kod Tarika Filipovića zanimljivo je koliko različitih karijera zapravo stane pod jedno ime.
Za jednu generaciju on je Teo iz Bitangi i princeza. Za drugu čovjek koji je godinama izgovarao pitanje nakon kojeg se odlučuje hoće li neko postati milijunaš. Pozorišna publika ga, ipak, već tri desetljeća gleda na sceni Kerempuha, dok su između svega toga stali filmovi, autorske predstave, režija i pisanje.
Na ZONA partyju tokom 32. Sarajevo Film Festivala uhvatili smo ga između festivalskih susreta i napravili kratki Bonjour.portraits.
A s obzirom na to ko je bio pred nama, završiti ga bez jednog kviza bilo bi gotovo nemoguće.
Tarik je rođen u Zenici, a glumu je studirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U ansambl Satiričkog kazališta Kerempuh ušao je 1996. godine, što znači da upravo 2026. obilježava 30 godina u svom matičnom teatru.
Tri desetljeća donijela su mu veoma različite pozorišne adrese i likove, od Shakespearea i Gogolja do autorskih projekata poput Spektakluka, Ćire i Predsednika/ce.
I možda je baš taj kontinuitet zanimljiv kada se stavi uz njegovu televizijsku prepoznatljivost. Voditeljska karijera nikada nije zamijenila glumačku. Samo je rasla paralelno s njom.
Tko želi biti milijunaš? počeo je voditi 2002. godine i upravo je taj format Tarika pretvorio u jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica u regiji. Kasnije su došli 1 protiv 100 i Potjera, a Milijunašu se vratio 2019. godine.
Dvadeset i četiri godine nakon prvog ulaska u tu stolicu, teško ga je odvojiti od kviza, čak i ako mu ostatak CV-a govori da bi to bilo poprilično nepravedno.
Zapravo, ove godine je baš Sarajevo još jednom spojilo njegove dvije strane.
Tokom 32. Sarajevo Film Festivala ponovo vodi UNIQA kviz zajedno s Joškom Lokasom, format koji je već postao dio festivalskog programa i u kojem njih dvojica znanje spajaju s onim dijelom kviza koji se ne može naučiti iz knjige: dobrim osjećajem za publiku.
Kada se vratimo glumi pred kamerom, njegova filmografija također ima likove koje regionalnoj publici nije potrebno posebno predstavljati.
Tu je Teodor Teo Friščić iz Bitangi i princeza, Avdija iz Lud, zbunjen, normalan i Schiling iz Konaka kod Hilmije. Filmska strana CV-a uključuje Dugu mračnu noć, Go West, Dobro uštimane mrtvace, U zemlji čudesa i međunarodni Behind Enemy Lines.
Nama je možda najzanimljivije što Tarik ni nakon toliko godina ne djeluje zainteresirano da ostane samo na jednom dijelu tog posla.
Posljednjih desetak godina sve više piše i režira, a sljedeći korak već ima i naslov.
U razgovoru ovog proljeća Tarik je otkrio da već desetak godina razvija scenarij za film koji želi i režirati.
Naslov je Film za Oscara, a ako sve bude išlo prema planu, snimanje bi trebalo početi u proljeće 2027. godine. Kaže da već ima scenarij i glumačku ekipu, dok bi direktor fotografije trebao biti Arnej Misirlić.
To nam se čini kao prilično dobar trenutak za jedan Bonjour.portraits.
Jer čovjeka kojeg smo godinama gledali kako vodi druge kroz odgovore trenutno čeka projekt u kojem će pitanja, odluke i cijeli svijet filma morati postavljati sam.
Naravno, nismo mogli imati Tarika Filipovića pred objektivom i ne iskoristiti činjenicu da je tokom karijere vjerovatno postavio više pitanja nego većina ljudi koje ćemo ikada intervjuirati.
Zato smo ovog puta njega stavili na mjesto takmičara.
Kao čovjeka koji je postavio hiljade pitanja, pitali smo ga postoji li kategorija u kojoj ga niko ne bi mogao pobijediti.
Cijeli odgovor ostavljamo njemu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
