TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.8.2026.
Prvu festivalsku večer proveli smo pitajući goste šta za njih znači Sarajevo Film Festival. Posljednju smo dočekali na istom mjestu, ali ovog puta razgovarajući o onome što ostaje nakon filma, nagrade i svih večeri između.
Ako ste nas pratili od prve večeri 32. Sarajevo Film Festivala, već znate gdje smo se mogli pronaći neposredno prije početka projekcija: tik uz crveni tepih, s mikrofonom spremnim za ono jedno pitanje koje se može postaviti prije nego što nekoga ponovo povuku fotografi, kolege ili festivalski raspored. Festival smo tako otvorili razgovorima o Sarajevu, filmovima i idealnim festivalskim noćima, pa nam se činilo sasvim logično da ga na isti način i zatvorimo.
Samo što su pitanja posljednje večeri bila malo drugačija. Sa Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom vratili smo se 25 godina unazad, Emir Hadžihafizbegović nam je otkrio šta dolazi nakon počasnog Srca Sarajeva, dok smo s Marijanom Janković i Dubravkom Drakić razgovarali o filmu koji je na crveni tepih donio jednu vrlo ličnu priču.
Nemoguće je ove godine razgovarati s Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom, a ne vratiti se barem nakratko filmu Ničija zemlja i večeri koja je uslijedila nakon njega. Kada smo Danisa pitali šta mu se danas prvo vrati u sjećanje na Oscara, odgovor nije bio Hollywood, ceremonija ni pozornica.
„Da sam htio da budem u Sarajevu.“
Ispričao nam je i razgovor koji je nekoliko večeri ranije vodio s Asgharom Farhadijem, koji je svoju drugu oskarovsku pobjedu pratio kod kuće, s prijateljima i malog laptopa. Danisu se, čini se, upravo ta slika dopala: dobiti Oscara, ali ga dočekati „s rajom“.
Đuro se istog perioda sjeća iz potpuno drugačije perspektive. Kao mlad glumac bio je fasciniran Hollywoodom i osjećajem da je dotaknuo nešto što je kao student glume mogao samo zamišljati. „Bilo je fenomenalno. Danas gledam drugim očima na Hollywood i na sve to, tako da mi je malo smiješno kakav sam bio tada.“
A kada smo razgovor vratili samom filmu i pitali koji bi kadar voljeli da publika pamti i narednih 25 godina, vratili smo se njegovom samom kraju, trenutku kada kamera odlazi, a jedan lik ostaje dok se svi ostali ponašaju kao da je sve u redu. Četvrt stoljeća kasnije, taj kadar očito nije izgubio mnogo od svog značenja.
Emir Hadžihafizbegović posljednju festivalsku večer dočekao je s počasnim Srcem Sarajeva, pa nas je zanimalo šta dolazi nakon nagrade koja bi vrlo lako mogla izgledati kao zaokruživanje jednog velikog profesionalnog poglavlja.
Kod njega, ipak, nema mnogo prostora za zatvaranje krugova.
Već zna šta je sljedeće: u Kamernom teatru radi Smrt trgovačkog putnika , čeka ga film Posljednja grupa u Hrvatskoj, zatim projekt s Aleksom Balaševićem i film Selma Rešada Kulenovića. „Posla imam više što sam stariji“, rekao nam je kroz smijeh, prije nego što je razgovor prebacio na generacije koje tek dolaze.
Njima bi, kaže, poručio da budu odgovorni, disciplinirani, da vjeruju u sebe i da ne čekaju da im neko jednostavno otvori vrata teatra. Da stvaraju svoje predstave, nameću se radom i vole posao koji su izabrali. A nagradu koju je te večeri primio ne vidi samo kao svoju: „Ja ovu nagradu dijelim sa svima koji su bili blizu mene dok je kamera radila.“
Za Marijanu Janković posljednja večer Sarajevo Film Festivala imala je dodatnu emotivnu težinu. Hjem je pred balkanskom publikom prikazan prvi put, a riječ je o filmu čija se priča veoma direktno dodiruje s njenom vlastitom.
Kao dijete je napustila Balkan, a sada se na njega vratila upravo filmom koji se bavi tim iskustvom. „Mnogo mi je emotivno“, rekla nam je, uz priznanje da ju je uzbuđenje u jednom trenutku natjeralo da zaboravi drugi dio našeg pitanja.
Pitali smo je i koliko je teško pred publiku pustiti nešto što je toliko lično. U filmu, naravno, ima i fikcije, ali Marijana kaže da je tokom procesa imala osjećaj kao da se potpuno otvorila. I upravo u tome vidi njegovu vrijednost: „Za takvu priču moraš da otvoriš dušu, inače je publika neće prepoznati.“
Kada neko pred kameru donese priču koja mu je toliko lična, povjerenje glumaca koji je preuzimaju dobija sasvim drugo značenje. Upravo je od toga krenula Dubravka Drakić kada smo je pitali kako je bilo ući u svijet filma Hjem .
Marijana joj je povjerila ulogu svoje bliske rođake, tetke koja godinama živi i radi u Danskoj i pokušava pomoći ostatku porodice da pronađe svoj put. Dubravka nam je rekla da je proces zbog toga bio izrazito emotivan, ali i da je cijela glumačka i producentska ekipa imala veliko povjerenje u Marijanu i priču koju je željela ispričati.
Ono što su, prema njenim riječima, zajedno napravili jeste „divan, emotivan, topao film“ o porodici i pokušaju da ljudi ostanu povezani bez obzira na okolnosti koje ih razdvajaju. Možda baš zato ovaj razgovor nije zvučao kao klasično predstavljanje nove uloge, nego kao priča o odgovornosti koju glumac preuzme kada mu neko povjeri dio vlastitog života.
Prvu večer pitali smo goste po čemu znaju da je Sarajevo Film Festival počeo. Odgovori su bili telefoni koji ne prestaju zvoniti, grad koji dobije novu boju, filmovi pod zvijezdama i večeri koje završe mnogo kasnije nego što je iko planirao.
Osam dana poslije, na istom crvenom tepihu, razgovori su već bili okrenuti unazad i unaprijed istovremeno: prema filmu koji traje 25 godina, nagradi iza koje odmah dolaze četiri nova projekta i pričama koje tek prvi put izlaze pred publiku.
Možda je to i najbolji način da zatvorimo naš ovogodišnji Red carpet talk. Ne velikim festivalskim rezimeom, nego još jednim kratkim razgovorom prije nego što se ugase svjetla crvenog tepiha, barem do sljedećeg augusta.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Film „Do kraja dana“ Jelene Maksimović dio je zvaničnog takmičarskog programa Orizzonti 83. Venecijanskog filmskog festivala, a iza njega stoji koprodukcija koja povezuje šest evropskih zemalja.
Venecijanski filmski festival tek je počeo, a među naslovima koje ćemo posebno pratiti ove godine nalazi se i jedan iz regije. „Do kraja dana“, igrani prvijenac rediteljice Jelene Maksimović, uvršten je u zvanični takmičarski program Orizzonti, selekciju posvećenu novim estetskim i izražajnim pravcima savremenog filma.
Iza same selekcije krije se i podatak zbog kojeg ova premijera ima dodatnu težinu. Maksimović je prva rediteljica iz Srbije nakon Soje Jovanović i filma „Orlovi rano lete“ iz 1966. godine koja s dugometražnim igranim filmom stiže na festival u Veneciji. Šezdeset godina kasnije, tu pauzu prekida film koji govori o mladima, ljubavi i potrebi za slobodom u društvu koje se nalazi usred previranja.
Foto: La Biennale
U središtu filma su Lena i Stefan, dvoje mladih koji dolaze iz potpuno različitih svjetova, ali dijele istu želju – da budu slobodni. Njihov odnos razvija se tokom vrelih ljetnih dana, između porodičnog haosa, okupiranih fakulteta i ulica na kojima traju studentski i građanski protesti.
Njihovo bježanje iz grada postepeno ih vodi prema prirodi, prostoru u kojem pokušavaju pronaći mir i zamisliti drugačiju budućnost. Maksimović priču pritom gradi na granici melodrame, komedije i kriminalističkog filma, koristeći odnos dvoje protagonista i kao način da govori o generaciji koja odrasta u vrlo konkretnom društvenom trenutku.
Glavne uloge igraju Lena Trifunović i Andrija Krivokapić, a u filmu su i Irina Hotomski, Stefan Tarabić i Miodrag Miša Dragičević. Scenarij potpisuju Jelena Maksimović, Ivan Salatić i Olga Dimitrijević.
„Do kraja dana“ traje 91 minutu, a Venecija ga navodi kao produkciju koja povezuje Srbiju, Bugarsku, Sloveniju, Crnu Goru, Hrvatsku i Njemačku. Glavni producent je Taurunum Film iz Srbije, s producenticom Jelenom Angelovski, dok su među koprodukcijskim partnerima Staragara iz Slovenije, Meander Film iz Crne Gore i Kelek Film iz Njemačke.
Za Maksimović, koja iza sebe već ima rad na dokumentarnim filmovima i brojne projekte kao montažerka, ovo je prvi dugometražni igrani film i odmah dolazi u jednu od zvaničnih takmičarskih selekcija jednog od najvažnijih filmskih festivala.
Foto: IMDb
Prema trenutnom službenom rasporedu festivala, prve projekcije za press i industry publiku zakazane su za 9. septembar, dok će velika javna projekcija biti održana 10. septembra u 17:00 u Sali Darsena. Film će biti prikazan i 11. septembra u kinima Astra 1 i Astra 2.
Tako će se između velikih međunarodnih premijera ovogodišnje Venecije na programu naći i priča koja počinje mnogo bliže nama – i koja, prije nego što je publika uopće vidi, već nosi jedan podatak vrijedan pamćenja: šest decenija prošlo je od posljednjeg dugometražnog igranog filma rediteljice iz Srbije na ovom festivalu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
