TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.8.2026.
Prvu festivalsku večer proveli smo pitajući goste šta za njih znači Sarajevo Film Festival. Posljednju smo dočekali na istom mjestu, ali ovog puta razgovarajući o onome što ostaje nakon filma, nagrade i svih večeri između.
Ako ste nas pratili od prve večeri 32. Sarajevo Film Festivala, već znate gdje smo se mogli pronaći neposredno prije početka projekcija: tik uz crveni tepih, s mikrofonom spremnim za ono jedno pitanje koje se može postaviti prije nego što nekoga ponovo povuku fotografi, kolege ili festivalski raspored. Festival smo tako otvorili razgovorima o Sarajevu, filmovima i idealnim festivalskim noćima, pa nam se činilo sasvim logično da ga na isti način i zatvorimo.
Samo što su pitanja posljednje večeri bila malo drugačija. Sa Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom vratili smo se 25 godina unazad, Emir Hadžihafizbegović nam je otkrio šta dolazi nakon počasnog Srca Sarajeva, dok smo s Marijanom Janković i Dubravkom Drakić razgovarali o filmu koji je na crveni tepih donio jednu vrlo ličnu priču.
Nemoguće je ove godine razgovarati s Danisom Tanovićem i Brankom Đurićem Đurom, a ne vratiti se barem nakratko filmu Ničija zemlja i večeri koja je uslijedila nakon njega. Kada smo Danisa pitali šta mu se danas prvo vrati u sjećanje na Oscara, odgovor nije bio Hollywood, ceremonija ni pozornica.
„Da sam htio da budem u Sarajevu.“
Ispričao nam je i razgovor koji je nekoliko večeri ranije vodio s Asgharom Farhadijem, koji je svoju drugu oskarovsku pobjedu pratio kod kuće, s prijateljima i malog laptopa. Danisu se, čini se, upravo ta slika dopala: dobiti Oscara, ali ga dočekati „s rajom“.
Đuro se istog perioda sjeća iz potpuno drugačije perspektive. Kao mlad glumac bio je fasciniran Hollywoodom i osjećajem da je dotaknuo nešto što je kao student glume mogao samo zamišljati. „Bilo je fenomenalno. Danas gledam drugim očima na Hollywood i na sve to, tako da mi je malo smiješno kakav sam bio tada.“
A kada smo razgovor vratili samom filmu i pitali koji bi kadar voljeli da publika pamti i narednih 25 godina, vratili smo se njegovom samom kraju, trenutku kada kamera odlazi, a jedan lik ostaje dok se svi ostali ponašaju kao da je sve u redu. Četvrt stoljeća kasnije, taj kadar očito nije izgubio mnogo od svog značenja.
Emir Hadžihafizbegović posljednju festivalsku večer dočekao je s počasnim Srcem Sarajeva, pa nas je zanimalo šta dolazi nakon nagrade koja bi vrlo lako mogla izgledati kao zaokruživanje jednog velikog profesionalnog poglavlja.
Kod njega, ipak, nema mnogo prostora za zatvaranje krugova.
Već zna šta je sljedeće: u Kamernom teatru radi Smrt trgovačkog putnika , čeka ga film Posljednja grupa u Hrvatskoj, zatim projekt s Aleksom Balaševićem i film Selma Rešada Kulenovića. „Posla imam više što sam stariji“, rekao nam je kroz smijeh, prije nego što je razgovor prebacio na generacije koje tek dolaze.
Njima bi, kaže, poručio da budu odgovorni, disciplinirani, da vjeruju u sebe i da ne čekaju da im neko jednostavno otvori vrata teatra. Da stvaraju svoje predstave, nameću se radom i vole posao koji su izabrali. A nagradu koju je te večeri primio ne vidi samo kao svoju: „Ja ovu nagradu dijelim sa svima koji su bili blizu mene dok je kamera radila.“
Za Marijanu Janković posljednja večer Sarajevo Film Festivala imala je dodatnu emotivnu težinu. Hjem je pred balkanskom publikom prikazan prvi put, a riječ je o filmu čija se priča veoma direktno dodiruje s njenom vlastitom.
Kao dijete je napustila Balkan, a sada se na njega vratila upravo filmom koji se bavi tim iskustvom. „Mnogo mi je emotivno“, rekla nam je, uz priznanje da ju je uzbuđenje u jednom trenutku natjeralo da zaboravi drugi dio našeg pitanja.
Pitali smo je i koliko je teško pred publiku pustiti nešto što je toliko lično. U filmu, naravno, ima i fikcije, ali Marijana kaže da je tokom procesa imala osjećaj kao da se potpuno otvorila. I upravo u tome vidi njegovu vrijednost: „Za takvu priču moraš da otvoriš dušu, inače je publika neće prepoznati.“
Kada neko pred kameru donese priču koja mu je toliko lična, povjerenje glumaca koji je preuzimaju dobija sasvim drugo značenje. Upravo je od toga krenula Dubravka Drakić kada smo je pitali kako je bilo ući u svijet filma Hjem .
Marijana joj je povjerila ulogu svoje bliske rođake, tetke koja godinama živi i radi u Danskoj i pokušava pomoći ostatku porodice da pronađe svoj put. Dubravka nam je rekla da je proces zbog toga bio izrazito emotivan, ali i da je cijela glumačka i producentska ekipa imala veliko povjerenje u Marijanu i priču koju je željela ispričati.
Ono što su, prema njenim riječima, zajedno napravili jeste „divan, emotivan, topao film“ o porodici i pokušaju da ljudi ostanu povezani bez obzira na okolnosti koje ih razdvajaju. Možda baš zato ovaj razgovor nije zvučao kao klasično predstavljanje nove uloge, nego kao priča o odgovornosti koju glumac preuzme kada mu neko povjeri dio vlastitog života.
Prvu večer pitali smo goste po čemu znaju da je Sarajevo Film Festival počeo. Odgovori su bili telefoni koji ne prestaju zvoniti, grad koji dobije novu boju, filmovi pod zvijezdama i večeri koje završe mnogo kasnije nego što je iko planirao.
Osam dana poslije, na istom crvenom tepihu, razgovori su već bili okrenuti unazad i unaprijed istovremeno: prema filmu koji traje 25 godina, nagradi iza koje odmah dolaze četiri nova projekta i pričama koje tek prvi put izlaze pred publiku.
Možda je to i najbolji način da zatvorimo naš ovogodišnji Red carpet talk. Ne velikim festivalskim rezimeom, nego još jednim kratkim razgovorom prije nego što se ugase svjetla crvenog tepiha, barem do sljedećeg augusta.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Elma Tataragić već godinama piše žene koje nisu tu da budu jednostavne, dopadljive ili lako objašnjive. U „Majci“ taj izazov postaje još veći: kako napisati ženu o kojoj gotovo svako već misli da nešto zna?
Ako se pogleda filmografija Elme Tataragić, brzo postaje jasno da scenarij za nju nikada nije samo konstrukcija priče. U njenim filmovima likovi često ulaze u prostor moralnih, političkih i intimnih pitanja koja ne nude jednostavne odgovore.
Kao scenaristica, dramaturginja i jedna od najprepoznatljivijih autorica bh. filma, Tataragić iza sebe ima niz projekata koji su prošli kroz najveće regionalne i evropske festivale, a njena dugogodišnja saradnja s Teonom Strugar Mitevskom već je izgradila vrlo prepoznatljiv autorski rukopis. 
Foto: Monika Andrić za Bonjour.ba
Njihov najnoviji film, „Majka“, režirala je Teona Strugar Mitevska, a scenarij potpisuju Goce Smilevski, Teona Strugar Mitevska i Elma Tataragić. Film je 2025. otvorio program Orizzonti na 82. Venecijanskom filmskom festivalu, a u glavnoj ulozi Majke Tereze gledamo Noomi Rapace.
Umjesto klasične biografije, „Majka“ bira vrlo uzak vremenski okvir iz 1948. godine i nekoliko dana u kojima se Terezina vjera, ambicija i odnos prema drugoj ženi sudaraju u trenutku koji će odrediti njen dalji život. Upravo taj izbor omogućio je autorima da historijsku figuru sklone s pijedestala i pokušaju pronaći osobu ispod svega što je o njoj kasnije izgrađeno.
Za scenarij filma Elma Tataragić, Teona Strugar Mitevska i Goce Smilevski nominovani su za AFA nagradu za najbolji scenarij , pa smo pred ovogodišnju dodjelu s Elmom razgovarali o tome kako se piše žena koju je historija već pretvorila u simbol, zašto feminizam ostaje nit koja povezuje njen rad s Teonom i koliko je za scenaristu važno znati kada nešto što je napisao treba pustiti. 
Foto: IMDb
Za AFA nagradu nominovani ste zajedno s Teonom Strugar Mitevskom i Gocetom Smilevskim za najbolji scenarij za film „Majka“. Kada radite na liku poput Majke Tereze, koju publika već dočekuje sa vrlo jasnom slikom o tome ko je ona, šta je bilo prvo što ste morali zaboraviti o njoj da biste je mogli napisati kao filmski lik?
To je prije svega jedan kompkleksan proces u kojem sam prvo morala saznati sve o Majci Terezi, a onda to sve zaboraviti ili potisnuti. A prva stvar je to da je ona svetica. To je otprilike što i znamo o njoj, ili je barem nešto što je bila skoro pa jedina stvar koju sam ja znala o njoj. Tretirali smo je kao ženu u određenom treutku, sa određenim odgovornostima i sa određenim dilemama. 
Foto: IMDb
Umjesto cijelog života Majke Tereze, odlučili ste se za svega nekoliko dana u kojima se njena ambicija, vjera i odnos prema drugoj ženi odjednom sudaraju. Kada ste shvatili da upravo taj vrlo uzak vremenski okvir može reći više od klasične biografije?
Film kao medij bolje funkcioniše kada je vrijeme zbijeno. Ali kako to uraditi u biografskom filmu? Upravo smo zbog toga odlučili da ne pravimo klasični biografski film već da donesemo priču o njoj kao ženi u prelomnom trenutku njenog života. Zapravo da iz tih 7 dana pokažemo ko je Majka Tereza bez navođenja biografskih činjenica i detalja.
Vi i Teona sarađujete već godinama. Kada pogledate filmove koje ste zajedno radile, vidite li jednu nit koja ih sve povezuje?
Da. Kada pogledam šta smo do sada radile i šta još planiramo, to je sigurno feminizam. I naredni film koji pripremamo je tematski povezan sa feminizmom. Žene su naugnjetavanija skupina ljudskih bića u našoj historiji i još uvijek nismo ravnopravne.
Goce Smilevski se ovom projektu pridružuje kao treći scenaristički glas. Šta je njegov dolazak otvorio u priči što možda vas dvije same ne biste pronašle?
Goce je poznati i značajan makedonski savremeni romanopisac i bavi se biografijama poznatih ličnosti u svom radu. Nama je trebao taj biografski element, istraživački element kao baza za scenarij za ovaj film i to nam je Goce ponudio na odličan i inspirativan način. Pružio je bazu na koju smo se naslonile i radile na ovom scenariju. Filmski scenarista ima potrebu da odmah materijal krati i suzbija jer je film limitiran na mnoge načine pa i vremenom, a pisci nemaju tu potrebu, nemaju taj impuls. 
Foto: IMDb
Dugo ste i unutar Sarajevo Film Festivala gledali kako projekti nastaju, razvijaju se i pronalaze svoj put prema međunarodnoj publici. Kada ste vi na drugoj strani, kao autorica, jeste li strožiji prema vlastitom scenariju upravo zato što znate kako industrija čita i procjenjuje projekte?
Imam tu privilegiju da nosim više šešira i zahvalna sam na tome jer čitam dosta scenarija i gledam dosta filma što smatram da je jako važno za filmskog stvaraoca. Smatram da jesam puno kritičnija prema svom zbog toga ali i po prirodi sam samokritična. Nekada na svoju štetu.
Šta je opasnije kod pisanja historijske figure: previše je poštovati ili previše željeti da je demistificirate?
Mislim da niti jedan od tih ekstrema nije dobar jer vam ne dopušta da se upoznate sa osobom. Nama je najvažnije bilo odgovoriti na pitanje: ko je Majka Tereza kao osoba. Ne kao svetica, već kao osoba u tim vrlo teškim i specifičnim okolnostima. Ako scenarista nije u stanju da se udalji od poštovanja ili demistifikacije, onda se ne može približiti liku, a ako se ne može približiti liku, to neće ni publika moći. Kad se scenarista riješi prevelikog poštovanja ili demistifikacije, onda se liku može posvetiti otvoreno, bez predrasuda, bez unaprijed zacrtanih ideja kao u svakom drugom procesu razvijanja lika. 
AFA je od samog početka među svojim kategorijama imala i nagradu za najbolji scenarij. Koliko vam je važno da se u ovakvom regionalnom formatu govori upravo o scenaristima koji često ostanu iza filma koji publika kasnije veže prvenstveno za reditelja i glumce?
Prije svega, scenarij je važna katergorija na svim važnim dodjelama od Američke akademije (Oskara), do nagrada Evropske filmske akademije i AFA je od samoga početka to naravno prepoznala kao profesionalna institucija. Činjenica je da scenarista često ostaje nevidljiv nakon što se film snimi, ali mi svi znamo koliko je scenarista važan u procesu stvaranja filma. Meni lično ne smeta što je to tako. Meni je važno da se film snimi i da dođe do publike, a svi znamo da je "u početku bijaše riječ". 
Foto: IMDb
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
