TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.5.2026.
Kroz oči posmatrača Sarajevo ponekad izgleda nježnije nego nama koji kroz njega žurimo svaki dan.
Dok čekamo tramvaj, nerviramo se zbog gužve ili prolazimo istim ulicama bez da podignemo pogled, neko drugi u istom trenutku vidi boje fasada, ritam prozora, linije mostova i mir koji grad skriva između dvije ulice. Zbog toga su nas ilustracije Federice Ferri zaustavile usred scrollanja Instagram feeda.
Njene skice Sarajeva izgledaju kao zbirka emocija uhvaćenih između svakodnevnih scena.
U njima grad djeluje toplije, sporije i gotovo filmski, a možda je najzanimljivije to što nas podsjećaju da Sarajevo često prestanemo primjećivati tek onda kada nam postane svakodnevica.
Federica Ferri je freelance ilustratorica čiji radovi često spajaju arhitekturu, atmosferu grada i osjećaj svakodnevice u vrlo prepoznatljivom, nježnom vizualnom jeziku.
Osim ilustracija koje objavljuje na društvenim mrežama, radila je i na publikaciji Plurale Mediterraneo – Mare Bianco di Mezzo, knjizi koja kroz tekstove i ilustracije istražuje mediteranski identitet, kulturu i osjećaj pripadanja prostoru.
U njenim radovima gradovi ne djeluju monumentalno niti nedodirljivo. Naprotiv, izgledaju intimno, gotovo kao mjesta koja pamtite po mirisu zraka, zvuku tramvaja ili svjetlu predvečerja. Možda upravo zato Sarajevo u njenim ilustracijama djeluje toliko blisko i poznato čak i kada ga gledamo iz potpuno nove perspektive.
Najljepši dio ovih ilustracija nije samo način na koji su nacrtane poznate sarajevske lokacije, nego način na koji ih Ferri “čita”. U njenim radovima Latinska ćuprija nije samo most, Trg Oslobođenja nije samo prečica kroz grad, a fasade koje svakodnevno zaobilazimo odjednom djeluju gotovo romantično.
Boje koje koristi nisu doslovne, ali emocionalno savršeno funkcionišu. Sarajevo postaje roze, plavo, žuto i mekano, čak i onda kada znamo da je vani sivo jutro ili gradska gužva i baš tu leži cijela poenta.
Kada grad gledate prvi put, ili barem sa dovoljno pažnje, počinjete primjećivati detalje koje ljudi koji u njemu žive često više ne registruju.
Turisti su posljednjih godina postali tema oko koje se često vežu frustracije, prenapučeni gradovi i osjećaj da mjesta gube svoju autentičnost. Ipak, ovakvi radovi podsjećaju da postoji i druga strana tog pogleda.
Ponekad je potrebno da neko ko dolazi sa strane ponovo otkrije ljepotu prostora koji smo prestali aktivno gledati. Ne zato što je ona nestala, nego zato što smo možda previše navikli na nju.
Možda nas upravo zato ovakve ilustracije toliko emotivno pogode. Ne zato što idealizuju Sarajevo, nego zato što nas podsjećaju koliko karaktera ovaj grad ima u svojim malim scenama.
U ljudima koji igraju šah na otvorenom, u uglovima austrougarskih zgrada, u golubovima iznad uskih ulica i u svjetlu koje pada na fasade pred kraj dana.
Federica Ferri nije crtala “savršeno” Sarajevo. Crtala je ono koje diše, koje je pomalo haotično, nježno i puno detalja koje vrijedi primijetiti. A nakon što pogledate njene ilustracije, velike su šanse da ćete već pri sljedećoj šetnji kroz grad makar na trenutak usporiti pogled.
TEKST: Ada Ćeremida
Na Bonjour.ba već godinama pratimo umjetnički razvoj Hanne Dujmović, od novih slikarskih ciklusa do projekata koji iz izložbe u izložbu pomjeraju granice načina na koji doživljavamo umjetnost. Zato nas nije iznenadilo što je njena nova samostalna izložba "Svijet ispod koraka" otišla korak dalje i galerijski prostor pretvorila u iskustvo koje uključuje dodir, miris, zvuk i kretanje.
Umjesto da budete samo posmatrač, ovdje postajete dio rada. Nakon otvaranja razgovarali smo s Hannom Dujmović o tome kako je nastala ova ideja, zašto je važno pogled spustiti prema zemlji i šta želi da posjetitelji ponesu sa sobom kada izađu iz galerije.
Samostalna izložba "Svijet ispod koraka" predstavlja spoj slikarstva, prostorne instalacije i performansa u kojem publika nije samo posmatrač nego ravnopravan učesnik umjetničkog procesa.
Izložba posjetiocima pruža priliku da dožive jedno od onih umjetničkih iskustava koja se ne pamte samo po onome što smo vidjeli, nego i po onome što smo osjetili.
Kroz simboliku prirode, taktilne elemente, mirise i pažljivo oblikovan ambijent, Hanna Dujmović poziva nas da usporimo i obratimo pažnju na svijet koji se svakodnevno nalazi ispod naših stopala.
Izložba ostaje otvorena do 14. jula, u Galeriji savremenih umjetnosti Aleksić u Kragujevcu. 
Na pitanje šta danas najlakše previdimo u odnosu prema prirodi, Hanna kaže da problem nije samo u tome što zanemarujemo okoliš, nego što zaboravljamo vlastito mjesto unutar njega. Zato i sam naslov izložbe usmjerava pogled prema onome što se nalazi ispod naših stopala, prema nevidljivim mikroekosistemima koje svakodnevno prelazimo ne razmišljajući o njima.
Kako nam Hanna kaže: ‘’Mislim da danas najlakše previdimo činjenicu da smo i sami dio prirode, te koliko smo zapravo mali u odnosu na njenu moć. Ponašamo se kao da stojimo iznad nje, kao da je ona samo kulisa kroz koju prolazimo, a ne sistem koji nas održava u životu.
Pogled nam je stalno usmjeren prema horizontu, ekranima i obavezama, dok gotovo nikada ne spuštamo pogled prema zemlji koja nas nosi. Upravo ispod naših koraka odvijaju se čitavi svjetovi, sitni organizmi, biljke i procesi bez kojih ne bismo mogli postojati. Kada izgubimo svijest o tome, gubimo i dio svijesti o sebi.
Inspiracija za ovu izložbu nastala je zapravo tokom jedne od mnogih vožnji na relaciji Sarajevo - Beograd, gdje je moj pogled umjesto asfalta i ustaljenih prizora, krenuo da fokusira predivne promjene i buđenje prirode u rano proljeće. Ti trenuci su me doveli do pitanja, a šta ako vrlo skoro sođe vrijeme u kojem više nema prirode kakvu danas poznajemo…
Tu su se otvorili dijalozi između mene i slikarskih platana koja su pored priča koje nose i zapisi prirode nama znane u ovom vremenu.''
Jedan od najzanimljivijih trenutaka otvaranja bio je poziv posjetiteljima da kroz postavku prođu bosonogi.
Hanna objašnjava da to nije bio performans radi efekta, nego način da se priroda doživi cijelim tijelom:
‘’Željela sam da tijelo zapamti ono što um često zaboravlja. Hodanje bosim stopalima kroz zemlju, mahovinu, kamenje i prirodne materijale nije bilo zamišljeno kao performans, nego kao podsjetnik. Kada osjetimo različite teksture pod stopalima, usporimo i postanemo prisutni. U tom trenutku prirodu više ne posmatramo samo očima, nego je doživljavamo cijelim bićem. Voljela bih da su posjetitelji iz galerije ponijeli upravo taj osjećaj povezanosti osjećaj da pripadamo zemlji jednako koliko ona pripada nama.
Pored osjećaja pod stoplima, cijela galerija je mirisala na svježu poljsku lavandu što je vjerujem upotpunilo dojam. Želim da moje izložbe budu iskustva koja će živjeti u nekome, barem neko vrijeme.''
Hanna smatra da savremena umjetnost može ostaviti snažniji trag kada angažuje više čula odjednom. Njene slike, kaže, oduvijek traže aktivnog posmatrača, a ovaj projekat bio je prilika da taj odnos dodatno produbi kroz zvuk, miris, dodir i prostor. 
Priznaje da realizacija nije bila jednostavna, posebno zato što je od publike zahtijevala izlazak iz zone komfora i potpuno prepuštanje konceptu.
‘’Moje slike su pune simbola i uvijek traže aktivnog posmatrača. Iz izložbe u izložbu, kako moj izražaj sazrijeva, želim otići korak dalje i omogućiti da se izložba ne doživljava samo pogledom.
Smatram da umjetnost ostavlja mnogo dublji trag kada aktivira više osjetila istovremeno. Mirisi, zvukovi, dodir i prostor mogu probuditi uspomene i emocije koje slika sama ponekad ne može, pogotovo kod novih generacija koje su navikle na intenzivne istovremene podražaje.
Sama ideja je bila jako teška za realizaciju, pogotovo zbog činjenice da su mnogi poajetitelji/ke morali izaći iz svoje zone komfora i prepustiti se konceptu da ih uvuče u doživljaj.
Svakako ništa od ovog ne bi bilo moguće bez stručnog i profesionalnog tima galerije Aleksić koji predvodi galerista i jedan od najvećih kolekcionara savremene umjetnosti Dejan Aleksić, koji uvijek ispune moje vizije i nadmaše očekivanja.''
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
