TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.5.2026.
Kroz oči posmatrača Sarajevo ponekad izgleda nježnije nego nama koji kroz njega žurimo svaki dan.
Dok čekamo tramvaj, nerviramo se zbog gužve ili prolazimo istim ulicama bez da podignemo pogled, neko drugi u istom trenutku vidi boje fasada, ritam prozora, linije mostova i mir koji grad skriva između dvije ulice. Zbog toga su nas ilustracije Federice Ferri zaustavile usred scrollanja Instagram feeda.
Njene skice Sarajeva izgledaju kao zbirka emocija uhvaćenih između svakodnevnih scena.
U njima grad djeluje toplije, sporije i gotovo filmski, a možda je najzanimljivije to što nas podsjećaju da Sarajevo često prestanemo primjećivati tek onda kada nam postane svakodnevica.
Federica Ferri je freelance ilustratorica čiji radovi često spajaju arhitekturu, atmosferu grada i osjećaj svakodnevice u vrlo prepoznatljivom, nježnom vizualnom jeziku.
Osim ilustracija koje objavljuje na društvenim mrežama, radila je i na publikaciji Plurale Mediterraneo – Mare Bianco di Mezzo, knjizi koja kroz tekstove i ilustracije istražuje mediteranski identitet, kulturu i osjećaj pripadanja prostoru.
U njenim radovima gradovi ne djeluju monumentalno niti nedodirljivo. Naprotiv, izgledaju intimno, gotovo kao mjesta koja pamtite po mirisu zraka, zvuku tramvaja ili svjetlu predvečerja. Možda upravo zato Sarajevo u njenim ilustracijama djeluje toliko blisko i poznato čak i kada ga gledamo iz potpuno nove perspektive.
Najljepši dio ovih ilustracija nije samo način na koji su nacrtane poznate sarajevske lokacije, nego način na koji ih Ferri “čita”. U njenim radovima Latinska ćuprija nije samo most, Trg Oslobođenja nije samo prečica kroz grad, a fasade koje svakodnevno zaobilazimo odjednom djeluju gotovo romantično.
Boje koje koristi nisu doslovne, ali emocionalno savršeno funkcionišu. Sarajevo postaje roze, plavo, žuto i mekano, čak i onda kada znamo da je vani sivo jutro ili gradska gužva i baš tu leži cijela poenta.
Kada grad gledate prvi put, ili barem sa dovoljno pažnje, počinjete primjećivati detalje koje ljudi koji u njemu žive često više ne registruju.
Turisti su posljednjih godina postali tema oko koje se često vežu frustracije, prenapučeni gradovi i osjećaj da mjesta gube svoju autentičnost. Ipak, ovakvi radovi podsjećaju da postoji i druga strana tog pogleda.
Ponekad je potrebno da neko ko dolazi sa strane ponovo otkrije ljepotu prostora koji smo prestali aktivno gledati. Ne zato što je ona nestala, nego zato što smo možda previše navikli na nju.
Možda nas upravo zato ovakve ilustracije toliko emotivno pogode. Ne zato što idealizuju Sarajevo, nego zato što nas podsjećaju koliko karaktera ovaj grad ima u svojim malim scenama.
U ljudima koji igraju šah na otvorenom, u uglovima austrougarskih zgrada, u golubovima iznad uskih ulica i u svjetlu koje pada na fasade pred kraj dana.
Federica Ferri nije crtala “savršeno” Sarajevo. Crtala je ono koje diše, koje je pomalo haotično, nježno i puno detalja koje vrijedi primijetiti. A nakon što pogledate njene ilustracije, velike su šanse da ćete već pri sljedećoj šetnji kroz grad makar na trenutak usporiti pogled.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
