TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 27.6.2026.
Ako studirate dizajn, vizualne komunikacije ili primijenjene umjetnosti, ovaj poziv je jedan od onih koje ne treba ostaviti za “poslije”. ULUPUBiH je otvorio vrata studentima i mladim autorima kroz program koji spaja izložbe, mentorstvo i direktan ulazak u profesionalnu zajednicu.
Dizajn, vizualne komunikacije i primijenjene umjetnosti u Bosni i Hercegovini trebaju novu energiju, a ona često dolazi baš od generacije koja tek ulazi u profesionalni svijet.
Zato je novi program ULUPUBiH-a važan, jer mladim autorima ne nudi samo još jednu prijavu u nizu, nego prostor u kojem njihov rad može izaći iz foldera, učionice i portfolija pred ljude iz struke.
Young ULUPUBiH kreiran je kao platforma za buduće profesionalce koji žele zakoračiti na scenu kroz udruženje sa tradicijom dužom od 70 godina.
Ideja je jednostavna, ali jako potrebna: otvoriti prostor studentima i mladim autorima koji su svoje obrazovanje usmjerili ka primijenjenim umjetnostima i dizajnu.
U nastavku donosimo ko se može prijaviti, šta članstvo donosi, koja dokumentacija je potrebna i do kada su prijave otvorene.
Dakle, ako imate portfolio, radove koje želite pokazati i osjećaj da je vrijeme za sljedeći korak, ovo je poziv koji vrijedi pažljivo pročitati.
Poziv je otvoren za studente završnih godina BA i MA studija akademija likovnih i umjetničkih umjetnosti, sa odsjeka za primijenjenu umjetnost i dizajn. Prijaviti se mogu i diplomirani autori do navršenih 28 godina života.
Ovo nije poziv koji traži “savršenu” biografiju, nego autorski potencijal, ozbiljan pristup radu i želju za profesionalnim razvojem.
Drugim riječima, ako gradite svoj vizualni jezik, imate radove iza kojih stojite i želite ući u prostor gdje vas struka može vidjeti, ovo je jedna od onih prilika koje mogu promijeniti dinamiku vašeg početka.
Članstvo u programu mladim autorima omogućava da svoje radove predstave na zajedničkoj godišnjoj izložbi mladih u Galeriji ULUPUBiH. Pored toga, otvara se mogućnost učešća i na drugim selektivnim izložbama Udruženja, uključujući i godišnju izložbu “Collegium Artisticum”.
To znači da radovi ne ostaju samo dio studentskih prezentacija ili privatnog portfolija, nego dobijaju priliku da budu prikazani u profesionalnom kontekstu. Za mlade autore to je važan trenutak, jer izlaganje često znači i prvi susret sa publikom, kustosima, kolegama i potencijalnim saradnicima.
Pored izlagačkog dijela, program donosi i mogućnost direktne saradnje sa iskusnim i etabliranim autorima. Kroz mentorstvo, mladi članovi mogu dobiti konkretne savjete, smjernice i uvid u to kako izgleda profesionalni razvoj nakon akademije.
Članstvo uključuje i pravo učešća u specijalizovanim projektima, radionicama i edukativnim programima zatvorenog tipa. To je posebno važno jer se u kreativnim profesijama znanje ne gradi samo kroz radove, nego i kroz razgovore, procese, kritike, saradnje i prilike da učite od onih koji su već prošli put koji tek gradite.
Za prijavu je potrebno priložiti portfolio sa minimalno pet radova, a studentski projekti su dobrodošli. Uz portfolio se šalje i kratka biografija, odnosno CV, kao i potvrda o studiranju ili kopija diplome.
Portfolio ne mora biti “konačna verzija vas kao autora”, ali treba pokazati pravac, interesovanja i način na koji razmišljate kroz vizualni rad. Sve detaljne informacije o načinu prijave dostupne su u zvaničnom dokumentu poziva, kao i na web stranici Udruženja.
Prijave za Young ULUPUBiH otvorene su do 31.7.2026. godine. To znači da imate dovoljno vremena da pregledate radove, složite portfolio, sredite CV i pripremite dokumentaciju, ali ne toliko vremena da ovaj poziv zauvijek ostane u tabovima browsera.
ULUPUBiH ovim programom želi podržati razvoj nove generacije bosanskohercegovačkih umjetnika i dizajnera.
Za mlade kreativce, ovo je prilika da uđu u profesionalnu zajednicu, pokažu svoj rad i povežu se sa ljudima koji razumiju koliko je važan prvi ozbiljan prostor za rast.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
