TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 10.7.2026.
Na Bonjour.ba već godinama pratimo umjetnički razvoj Hanne Dujmović, od novih slikarskih ciklusa do projekata koji iz izložbe u izložbu pomjeraju granice načina na koji doživljavamo umjetnost. Zato nas nije iznenadilo što je njena nova samostalna izložba "Svijet ispod koraka" otišla korak dalje i galerijski prostor pretvorila u iskustvo koje uključuje dodir, miris, zvuk i kretanje.
Umjesto da budete samo posmatrač, ovdje postajete dio rada. Nakon otvaranja razgovarali smo s Hannom Dujmović o tome kako je nastala ova ideja, zašto je važno pogled spustiti prema zemlji i šta želi da posjetitelji ponesu sa sobom kada izađu iz galerije.
Samostalna izložba "Svijet ispod koraka" predstavlja spoj slikarstva, prostorne instalacije i performansa u kojem publika nije samo posmatrač nego ravnopravan učesnik umjetničkog procesa.
Izložba posjetiocima pruža priliku da dožive jedno od onih umjetničkih iskustava koja se ne pamte samo po onome što smo vidjeli, nego i po onome što smo osjetili.
Kroz simboliku prirode, taktilne elemente, mirise i pažljivo oblikovan ambijent, Hanna Dujmović poziva nas da usporimo i obratimo pažnju na svijet koji se svakodnevno nalazi ispod naših stopala.
Izložba ostaje otvorena do 14. jula, u Galeriji savremenih umjetnosti Aleksić u Kragujevcu. 
Na pitanje šta danas najlakše previdimo u odnosu prema prirodi, Hanna kaže da problem nije samo u tome što zanemarujemo okoliš, nego što zaboravljamo vlastito mjesto unutar njega. Zato i sam naslov izložbe usmjerava pogled prema onome što se nalazi ispod naših stopala, prema nevidljivim mikroekosistemima koje svakodnevno prelazimo ne razmišljajući o njima.
Kako nam Hanna kaže: ‘’Mislim da danas najlakše previdimo činjenicu da smo i sami dio prirode, te koliko smo zapravo mali u odnosu na njenu moć. Ponašamo se kao da stojimo iznad nje, kao da je ona samo kulisa kroz koju prolazimo, a ne sistem koji nas održava u životu.
Pogled nam je stalno usmjeren prema horizontu, ekranima i obavezama, dok gotovo nikada ne spuštamo pogled prema zemlji koja nas nosi. Upravo ispod naših koraka odvijaju se čitavi svjetovi, sitni organizmi, biljke i procesi bez kojih ne bismo mogli postojati. Kada izgubimo svijest o tome, gubimo i dio svijesti o sebi.
Inspiracija za ovu izložbu nastala je zapravo tokom jedne od mnogih vožnji na relaciji Sarajevo - Beograd, gdje je moj pogled umjesto asfalta i ustaljenih prizora, krenuo da fokusira predivne promjene i buđenje prirode u rano proljeće. Ti trenuci su me doveli do pitanja, a šta ako vrlo skoro sođe vrijeme u kojem više nema prirode kakvu danas poznajemo…
Tu su se otvorili dijalozi između mene i slikarskih platana koja su pored priča koje nose i zapisi prirode nama znane u ovom vremenu.''
Jedan od najzanimljivijih trenutaka otvaranja bio je poziv posjetiteljima da kroz postavku prođu bosonogi.
Hanna objašnjava da to nije bio performans radi efekta, nego način da se priroda doživi cijelim tijelom:
‘’Željela sam da tijelo zapamti ono što um često zaboravlja. Hodanje bosim stopalima kroz zemlju, mahovinu, kamenje i prirodne materijale nije bilo zamišljeno kao performans, nego kao podsjetnik. Kada osjetimo različite teksture pod stopalima, usporimo i postanemo prisutni. U tom trenutku prirodu više ne posmatramo samo očima, nego je doživljavamo cijelim bićem. Voljela bih da su posjetitelji iz galerije ponijeli upravo taj osjećaj povezanosti osjećaj da pripadamo zemlji jednako koliko ona pripada nama.
Pored osjećaja pod stoplima, cijela galerija je mirisala na svježu poljsku lavandu što je vjerujem upotpunilo dojam. Želim da moje izložbe budu iskustva koja će živjeti u nekome, barem neko vrijeme.''
Hanna smatra da savremena umjetnost može ostaviti snažniji trag kada angažuje više čula odjednom. Njene slike, kaže, oduvijek traže aktivnog posmatrača, a ovaj projekat bio je prilika da taj odnos dodatno produbi kroz zvuk, miris, dodir i prostor. 
Priznaje da realizacija nije bila jednostavna, posebno zato što je od publike zahtijevala izlazak iz zone komfora i potpuno prepuštanje konceptu.
‘’Moje slike su pune simbola i uvijek traže aktivnog posmatrača. Iz izložbe u izložbu, kako moj izražaj sazrijeva, želim otići korak dalje i omogućiti da se izložba ne doživljava samo pogledom.
Smatram da umjetnost ostavlja mnogo dublji trag kada aktivira više osjetila istovremeno. Mirisi, zvukovi, dodir i prostor mogu probuditi uspomene i emocije koje slika sama ponekad ne može, pogotovo kod novih generacija koje su navikle na intenzivne istovremene podražaje.
Sama ideja je bila jako teška za realizaciju, pogotovo zbog činjenice da su mnogi poajetitelji/ke morali izaći iz svoje zone komfora i prepustiti se konceptu da ih uvuče u doživljaj.
Svakako ništa od ovog ne bi bilo moguće bez stručnog i profesionalnog tima galerije Aleksić koji predvodi galerista i jedan od najvećih kolekcionara savremene umjetnosti Dejan Aleksić, koji uvijek ispune moje vizije i nadmaše očekivanja.''
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
