U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo

Ako tražite razlog za kratku kulturnu pauzu u Sarajevu ovo je idealan trenutak. Povodom pravoslavnog Božića, danas je besplatan ulaz u Kuću Despića, jedan od najautentičnijih muzejskih prostora u gradu i važan dio zbirke Sarajevskog Muzeja.

Smještena u samom srcu stare gradske jezgre, Kuća Despića čuva priču o životu imućne sarajevske trgovačke porodice, ali i o prvim teatarskim iskoracima u gradu. Prije nego krenete, donosimo nekoliko stvari koje vrijedi znati kako biste posjetu doživjeli punim intenzitetom.

Foto: @nerminamemic_art

Kuća Despića je vremenska kapsula Sarajeva iz 18. i 19. stoljeća. Izgrađena i nastanjena od strane porodice Despić, danas djeluje kao jedan od najintimnijih i najautentičnijih muzejskih prostora u gradu. 

Kao dio Muzeja Sarajeva, kuća svjedoči o trgovačkom, kulturnom i društvenom životu tadašnjeg Sarajeva, ali i o njegovim prvim teatarskim koracima. Ako je do sada niste posjetili, današnji besplatan ulaz je savršena prilika.

Foto: @jacakalac

5 stvari koje vrijedi znati prije nego uđete u Kuću Despića

Ovdje je zapravo počela teatarska scena Sarajeva

Prve pozorišne predstave u Sarajevu održane su upravo u salonu Kuće Despića. U vrijeme kada grad nije imao institucionalno pozorište, ova privatna kuća postala je mjesto susreta umjetnika, publike i novih ideja. 

Zbog toga se Kuća Despića smatra pretečom modernog teatra u Sarajevu. Taj salon i danas zadržava atmosferu intimnog kulturnog okupljanja.




Kuća je rijedak primjer spoja orijentalne i austrougarske arhitekture

Arhitektonski, Kuća Despića predstavlja slojevit identitet Sarajeva. Orijentalni raspored prostora i detalji interijera susreću se s kasnijim austrougarskim utjecajima u namještaju i dekoraciji. 

Ovaj spoj nije dekorativan, već govori o stvarnim historijskim promjenama koje je grad prolazio. Upravo zato je kuća posebno zanimljiva i arhitektima i ljubiteljima dizajna.

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tramp_collection

Porodica Despić bila je među najutjecajnijim trgovačkim porodicama u gradu

Despići su bili imućni i društveno aktivni sarajevski trgovci, blisko povezani s kulturnim i političkim tokovima svog vremena. Njihov dom nije bio zatvoren porodični prostor, već mjesto okupljanja uglednih građana i putnika. 

Kroz lične predmete, dokumente i namještaj, muzej danas priča priču o svakodnevici gradske elite 19. stoljeća. To je rijedak uvid u privatni život tadašnjeg Sarajeva.

Foto: @jelenapojuzina

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tomislav.kovacevic.sestrinstvo

Interijeri su sačuvani kao autentičan prikaz građanskog života

Za razliku od mnogih muzeja koji rekonstruišu prostor, Kuća Despića čuva originalne elemente života jedne porodice. Namještaj, raspored soba i dekoracije ostavljaju utisak da su stanari tek nakratko izašli. Ovakav pristup čini posjetu intimnijom i emocionalnijom. Ne gledate eksponate nego ulazite u nečiji dom.

Foto: @poslednji_sarajlija

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tramp_collection

Grijanje u Kući Despića otkriva kako se živjelo kroz sarajevske zime

Kuća Despića grijala se kombinacijom peći na drva i ćumur, pažljivo raspoređenih po glavnim prostorijama kako bi se toplina zadržavala što duže. 

Debeli zidovi i manji otvori prema ulici dodatno su pomagali u očuvanju toplote, što je bio standard u tadašnjoj gradskoj arhitekturi. Zanimljivo je da su se prostorije grijale selektivno nisu svi dijelovi kuće bili jednako topli, već se život zimi koncentrisao oko nekoliko ključnih soba. 

Ovakav način grijanja jasno pokazuje koliko je svakodnevni ritam bio prilagođen prostoru, a ne obrnuto.

Foto: @nerminamemic_art

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @nerminamemic_art