TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 24.11.2025.
U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.
U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.
U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.
Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.
I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.
Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.
Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.
Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?
Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja.
Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.
Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave.
Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.
Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.
Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.
Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?
Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija.
U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.
Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.
Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?
Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram.
Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.
Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.
Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?
Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.
U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.
Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.
Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?
Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove.
Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.
Foto: Monika Andrić
Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?
Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.
U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.
Foto: Amna Geljo
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
