TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.3.2026.
Netflix serija je ponovo otvorila priču o Kemalu i Füsun, ali tek kada zakoračite u Muzej nevinosti u Istanbulu shvatite koliko je ta priča zapravo stvarna.
Nakon što je Netflix adaptacija romana The Museum of Innocence ponovo pokrenula interes za priču o Kemalu i Füsun, jedno pitanje nam je prirodno došlo: kako izgleda mjesto koje je inspirisalo ovu priču u stvarnom životu?
Autor romana, Orhan Pamuk , otišao je korak dalje od književnosti i 2012. godine otvorio stvarni muzej posvećen predmetima iz svoje fikcionalne priče. Smješten u jednoj kući u istanbulskoj četvrti Çukurcuma, Masumiyet Müzesi zamišljen je kao produžetak romana, prostor u kojem se sjećanja, predmeti i emocije pretvaraju u izložbu.
Dok Netflix serija interpretira priču kroz vizualni narativ i glumu, muzej nudi nešto drugačije: tišinu, vitrinu po vitrinu, predmet po predmet. Upravo zato smo nakon gledanja serije odlučili posjetiti Istanbul i vidjeti kako se ova priča osjeća izvan ekrana.
Netflix adaptacija daje ovoj priči novu publiku i novu dinamiku, ali muzej ostaje njeno najintimnije tumačenje. Hodajući kroz prostor u kojem je svaki predmet povezan s jednim poglavljem romana, postaje jasno da je Pamuk zamišljao ovu priču mnogo šire od književnosti.
Posjeta muzeju gotovo je kao ulazak u fizičku verziju narativa koji smo gledali na ekranu.
Najneobičniji književni muzej na svijetu
Muzej nevinosti često se spominje kao jedan od najneobičnijih muzeja na svijetu jer je nastao iz fikcije. Nije posvećen stvarnoj historijskoj ličnosti, niti jednom umjetničkom pokretu, nego imaginarnom ljubavnom odnosu. Upravo zato posjeta ovom mjestu djeluje gotovo surrealno: hodate kroz prostor koji pripada romanu, ali istovremeno postoji u stvarnom gradu.
Muzej je nastao paralelno s romanom
Jedna od najzanimljivijih činjenica je da muzej nije nastao tek nakon uspjeha knjige. Pamuk je godinama skupljao predmete dok je pisao roman, zamišljajući kako bi jednog dana mogli postati dio stvarnog prostora.
Muzej je otvoren 2012. godine, četiri godine nakon objave romana i zamišljen je kao produžetak priče. Svaka vitrina odgovara jednom poglavlju knjige, što znači da posjetilac zapravo prolazi kroz roman dok se kreće kroz prostor.
Predmeti su važniji od priče
U seriji su fokus likovi, dijalog i odnosi, u muzeju su u centru pažnje predmeti. Naušnice, fotografije, karte za kino, šoljice, stare reklame, komadi odjeće sve ono što u svakodnevnom životu izgleda banalno ovdje dobija simboličku težinu.
Najpoznatiji eksponat je zid prekriven hiljadama opušaka cigareta, koji predstavlja jednu od najpoznatijih scena iz romana. U tom trenutku postaje jasno da je “Muzej nevinosti” zapravo arhiv opsesije.
Atmosfera muzeja potpuno je drugačija od serije
Dok serija koristi glazbu, tempo i dramatiku da izgradi priču, muzej djeluje gotovo meditativno. Prostor je tih, usporen, gotovo intiman. Kao posjetilac imate osjećaj da ulazi u nečije sjećanje, a ne u klasičnu izložbu. Ta tišina zapravo pojačava emocionalni naboj priče jer svaki predmet nosi trag nekog trenutka iz života likova.
Serija i muzej pričaju istu priču, ali drugačijim jezikom
Netflix adaptacija pokušava prevesti Pamukov svijet na jezik televizije. Muzej, s druge strane, ostaje vjeran ideji da se priča može ispričati kroz predmete i prostor.
Zbog toga posjeta muzeju nakon gledanja serije daje potpuno novu perspektivu. Ono što na ekranu izgleda kao scena ili simbol, u muzeju postaje stvarni artefakt. 
Sitni predmeti kao što su karta za kino, par naušnica, čaša s otiskom karmina prestaju biti scenografija i počinju djelovati kao fragmenti jednog života.
Hodajući kroz prostor, shvatite da je Pamuk ovu priču zamislio mnogo šire od romana ili serije: kao arhiv emocija, uspomena i opsesije koji postoji izvan fikcije.
TEKST: Lamija Muratagić
Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.
Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.
Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica
Foto: Edvin Kalić
Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.
Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi.
Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.
Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.
Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?
„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“
I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.
Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.
Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.
Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.
Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?
„Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.
Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“
Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.
Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.
Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.
Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.
Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.
Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.
Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.
Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.
Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.
Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?
„Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“
Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.
Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?
„Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“
In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.
Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.
Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
