TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 24.4.2026.
Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.
Šejla Kamerić
Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.
Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.
U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.
Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?
AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.
Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.
AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?
Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.
Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?
Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.
Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.
Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?
Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.
Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?
I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.
U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?
Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.
Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.
Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?
Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.
Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.
Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?
Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a Vile će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.
Fotografije: Monika Andrić
TEKST: Ada Ćeremida
Treće izdanje Industry Day u Visokom još jednom je otvorilo pitanje dizajna kao sistema, onog koji povezuje ideju, proizvodnju i odgovornost.
Kroz ovogodišnji fokus na „Green Deal“, razgovor se pomjera dalje od estetike i ulazi u prostor odluka, procesa i uticaja koji dizajn ima na društvo.
U tom kontekstu, razgovarali smo sa Slavimirom Futrom, jednim od najuticajnijih dizajnera i vizualnih komunikatora u regionu, čiji rad već godinama pomjera granice između forme, poruke i sistema.
Njegov pristup dizajnu ne počinje izgledom, nego pitanjem smisla, što se jasno reflektovalo i kroz njegovu ulogu na Alma Ras Industry Day. Dizajn, kako ga on vidi, nije dekoracija, nego rezultat jasno postavljene ideje i razumijevanja onoga što treba da komunicira.
Zato njegov pogled na savremeni dizajn pomjera fokus sa onoga što vidimo na ono što osjećamo i razumijemo već u prvim sekundama susreta s vizualom.
Razgovor sa Slavimirom Futrom otvara pitanja koja su danas ključna za razumijevanje dizajna. Umjesto forme, fokus stavlja na istinu, inteligenciju i osjećaj koji dizajn ostavlja.
Njegovi odgovori pomjeraju granicu između lijepog i smislenog, između trenda i onoga što traje.
Kada gledate jedan dizajn, šta vam prvo govori da li ima identitet ili ne?
Pa, prije svega, kod tih stvari je najvažnije da budu istinite. To se jednostavno nekako osjeti. Mi živimo danas u vremenu kada svi mogu da naprave nešto lijepo i atraktivno, a jako malo ljudi mogu da naprave nešto pametno. I to je ono što nas odvaja od umjetne inteligencije, ali i od “umjetničke” u tom smislu.
Tako da se odmah vidi, stvarno na prvi pogled, da li je nešto vještačko ili je organsko, prirodno, pametno i lijepo. To je sveti gral komunikacije.
Koja je najčešća greška mladih dizajnera danas?
Mislim da mladi dizajneri upravo tu problematiku forme usvajaju brže nego problematiku istine, odnosno inteligencije. Zato što je lakše doći do forme nego do istine, ljudi to rade preko ljepote.
Lako se iskopira nešto što je trend, nešto što se svima sviđa, i onda se na taj način svrstate u jednu armiju istomišljenika estetskih i time sebi obezbijedite neku poziciju u tom mikro društvu kojem pripadate.
Ali ono što preživljava decenije, da ne kažem vijekove, uvijek je ta suštinska istina. Uvijek treba tražiti više u inteligenciji nego u ljepoti.
Kako znate da je projekat završen? Postoji li ta tačka gdje treba stati?
Projekat se završava onda kada se osjeti da će uraditi svoj posao. Ipak je grafički dizajn dio industrije u kojoj ste vi direktno vezani za potrebe klijenta.
To se osjeti kad je dovoljno, kada nema potrebe da se zatrpava dodatnim informacijama ili dodatnim estetikama koje služe da uljepšaju stvar.
Čim vidite da neko ukrašava, znači da pokušava da nadoknadi neku rupu u konceptu ili opet u toj istoj inteligenciji.
Jedna riječ koja danas najviše nedostaje dizajnu?
Ljubav.
To je ono što se osjeća duboko. Empatija i međuljudski odnosi postali su nešto što se podrazumijeva, a zaboravili smo koliki je njihov potencijal i intenzitet. Ono što je duboko u nama skriveno, što je naša priroda, mi smo usmjereni jedni na druge.
A u novim okolnostima tehnoloških revolucija mi smo se, zapravo, okrenuli više sebi. I onda iz te pozicije gledamo svijet, a svijet nije nigdje van nas, on je u nama.
Onaj ko je shvatio da je čitav svijet u njemu, čitav univerzum i život, ta osoba privlači druge ljude. I to je ono što mladi nikako da shvate.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
